Dobro Dosli Irmin.com
      Registruj Se Home  |  Topici  |  Downloads  |  Vaš Account  |  Forum  |  Radio Stanice  |  Pošalji Tekst  |  Objavljeno  
Irmin.com: Forums

Irmin.Com :: Pogledajte teme - Okus Bosne
 Cesta pitanja (FAQ)Cesta pitanja (FAQ)   PretragaPretraga   Korisnicke grupeKorisnicke grupe   ProfilProfil   Vase privatne porukeVase privatne poruke   PrijavaPrijava 

Okus Bosne
Idi na stranicu Nazad  1, 2, 3, 4, 5, 6 ... 12, 13, 14  Dalje
 
Napišite i unesite novu temu   Odgovorite na poruku    Irmin.Com forum -> Knjizevnost / Poezija / Proza
Pogledajte prethodnu temu :: Pogledajte sljedeęu temu  
Autor Poruka
hamoBn
Bravo ! Ja !


Pridružio se: Apr 25, 2004
Poruka: 1215

PorukaUneseno: ne okt 17, 2004 3:41 pm    Naslov: Odgovor sa citatom

NE DIRAJ MAZLUMA!



Hajde sjedi momcino , da ti sve polahko ispricam kad me vec pitas. Jeste , jestā€™ svasta sam ti ja proso i vidio a nije ni cudo jer sam ti ja nabrao podosta i godina. Dva sam ti rata upamtio i oba puta sam morā€™o u muhadzirluk pa samo da je to preko glave preturiti puno je za jedan vijek. Namijenjao sam se i kuca i ognjista, gazdi i domacina ali pravo da ti kazem jedna me stvar citav zivot u stopu pratila i gdje god sam bio na to sam naletio. Usvakom selu, u svakoj kasabi jal varosi kud sam stigā€™o , to ti je Bozije cudo, moglo se vidjeti i naici na nekakvu fukaru, jetime ili jade sa nakim mahanama. Ma Nije to nikako cudo vec valjda Bozije davanje i mozda dobra zgoda da mi zdravi i citavi pored njih zaradimo koji sevap ili ucinimo hajr a neko mozda i da se dobro ogrijesilā€™ kakav belaj sebi navuce. Nego opet velim na jednu stranu svi ti bijednici i bogalji a na drugu stranu su oni koje je Allah ostavio bez pameti. Sala nije pamet, dzaba ti sve ako nisi sav svoj a takima se bilesi ni grijesi ne ppisu niti racunaju , pa mores misliti kako je to?


Ja sam ti inace iz jednog malog i pitomog sela kod Rudog , tamo iz istocne Bosne, a u mom selu ti je bas bio jedan taki mazlum. Bijase to jedan Edib, potomak iz jedne begovske familije sto im je jos kraljevina otela haman sve sto imadose i tako ovu familiju svu zatrijese a silnu begovinu raskucise. Taj mladic Edib ti rano osta i bez oca i majke, brace nije imao a sestra mu se rano udade i ode negdje u bijeli svijet. Tako ti on sam samcat osta u selu na par duluma zemlje i sa dva tri goveda i nesto ovaca koje je jedva drzao i ponekoju prodavao. Sta ce jadan bez pameti , to mu je bilo sve sto je imao i to mu je bila sva zanimacija, nakositi i prinijeti tom hajvanu. No , mogao ti je on hoditi i svugdje si ga mogā€™o vidjeti ko kad je imā€™o vremena. Nako krezav i cupav, poderan i u zakrpama nije bas ni bio drag narodu a i djeca su ga se bojala. Volio je on doci i u dzamiju, dzumu nije nikad masio a meni se cini da je klanjao svaki vakat i mimo ali ko ce mu ga znati kad ni on sam nije to dobro znao niti umio. Narod iz sela kā€™o narod, neki bi se sazali na njega pa bi mu pomogli , neki su ga tjerali i ruzili jer im je bajagi nesta smetā€™o a oni koji su bili najgori znali su ga ismijavati i cirkuzati sa njim sto im bas nije bilo fino. Znam da fukara nije nikome mila ali meni je uvijek bilo nesto draze pomoci i progovoriti sa kakvim jadnikom neg ne znam sa kakvim velikasem. Narod bi vazda trco da ga vide ili da ugosti kake bogate i ugledne jal kake na polozaju a ja sam volio pocastiti one s kojima niko nece. Taki sam ti i eto... Edib je znao cesto , haman svaki dan dolaziti kod mene a ja sam s njim opet fino i polahko bas kā€™o da mi je najrodjeniji i najpametniji gost dosao a on me valjda zato nesto i zavolio. Cim bi on na vrata ā€˜nako prljav i umoran iz stale ja bih svojoj Nazi mahno da mu iznese jelo. Ma nisam ja njoj ni trebā€™o govoriti , moja ga je Naza , Bog joj sve dzennete dao, pazila i bolje od mene. Brzo bi se pred Ediba iznijelo jelo, ono sto se imalo, a obavezno se moralo naci i nesto slatko jer je to najvise volio. Najvise radi jela on je zapravo i svraco ali nek je , halal bilo, jer blago se onome ko je htio pomoci ā€˜vakome. Ma pravo da kazem nije ni meni uvijek bilo zgodno kad Edib izbije ali onda bi mi Naza govorila da sutim i da opet pazim da se ne ogrijesim, zato mislim da ga je ona vise pazila i bila veci dzomet od mene. U ramazanu je jednom , kad nam je teravije klanjo jedan fin softa iz Sarajeva taj mladi efendija rekao par rijeci o mazlumima. " Nemojte, nemojte ni slucajno da se ogrijesite o fukaru ikaku sirotinju jer njihov uzdah nebesa otvara i njihovo se kod Boga prima. Nemojte zato ma ni ruznu rijec takima da vas ne stigne otkle se i ne nadate... Ako morete pomozite a ako ne morete ostavite ih. "

Ali dzaba ne slusa svako , nismo svi isti, i slusaj sad sta ce ti biti sa Edibom... Nekad u ljeto , kad bi dan bio duzi i kad bi se poslovi posvrsavali , narod bi se skuppi na sred sela da nako na otvorenom sijeli. Tu bi se uz harmoniku malo zapjevalo i kolo poigralo pa su to bivali pravi teferici kojim bi se i staro i mlado radovalo. Negdje oko Alidjuna, dok smo se jedne veceri tako veselili vidjeh u guzvi i medju narodom Ediba. Ni sam ne znam sto i kada , valjda dok sam pjevao ili pricao sa kakim ahbabima, on se izgubio negdje ali ubrzo zacuh vrisku i galamu. Narod ucuta i sav teferic stade da vidi kakav je belaj. Kad tamo moj komsija i rodjak Hasim uzeo u ruke nakav konop pa sve njime siba Ediba. Ja priletih te ga zadrzah ali je vec bilo kasno jer je ovaj jado izgleda bio dobro fasovo. Povuce se malo u stranu , stezuci i trljajuci noge pune masnica i stade jos vise kukati i plakati. " Neka bolan Hasime , sta ti je ovaj jetim Boziji skrivio? " , drzim ga ja da ga ne siba vise. On podje vikati da hoce, da mu se ta *** natovarila kā€™o kila na panj i da ce mu on pokazati. Edib izgleda nista ne bijase kriv osim sto je htio sa drugima u kolo pa je smeto Hasimu. " Pa kud ces na njega, Bog ti pamet dao, ko da ne znas kakav je ?" , jedva ga dozvah sebi jer je i Hasim bas poters bio. Edib se tada pridize i pridje blize nama. Jos su mu oci bile pune suza i jos je trljao noge sto su bridile ali pred Hasima stade kleknu na kolena i podize ruke prema nebu bas kā€™o da dovu uci pa samo promuca : " Hej Allah ti uzeeo ono sto ti je najdraze ... " To rece pa onako hramajuci i jecajuci ode kuci. Narod malo pocuta, neko potom nesto prozbori, neko mahnu rukom " nosi ga dobrina ", neko se nasmija i narod ubrzo nastavi kā€™o da nista nije ni bilo. Meni nekako ne bi pravo ali sta cu nisam mogao nista uciniti. Narod bi vjerovatno ovo i zaboravio da sre sutra vece ne procu da se Hasimov najstariji sin Ibro nesta plaho razbolio. Momak zdrav , citav samo se u aksam svali na zemlju a u aksam sav je bio u vatri i bunilu. Iza jacije odoh i ja da ga obidjem kad tamo , imam sta i vidjet... Hasimov sin preselio, cijela kuca u crno se zavila, neko place , neko nesto uci ali eto Ibro umro i nema ga. Sutradan narod po selu odmah poce pricati da je Hasima to stiglo zbog Ediba ali opet nisu svi mislili tako. No , kad se aksam primace i drugi Hasimov sin se razboli. Tek tada se svo selo uznemiri i ustreperi. Neces vjerovati i taj drugi ne doceka jacije i isto kā€™o i brat mu Ibro umrije. Silni strah spopade sav narod i niko nije smio mirne duse cekati slijedeci dan i noc jer je Hasim imao jos jednog sin a Avdiju , mlado jos golobrado momce od svojih petnnaestak godina. Nas nekoliko se skupismo kod Hasima u kuci i dok je aksam padao mi uzesmo uciti Kurā€™an i dove ne bi li se Allah dragi smilovao makar ovom djetetu. Ali dzaba, brate moj, i ovaj sin mu sabah ziv ne doceka. U neka doba zaleze na seciju a mi misljasmo da hoce da spava. Nakon malo vremena neko vidje da mali Avdo ne dise i eto ti ga urrije. Mores mislitā€™ , tri sina, sva tri kā€™o zlatne jabuke, za tri noci pomrijese. Nikad u zivotu nisam vidio strasnije i tuznije dzenaze kad moradosmo ukopati za isti dan tri Hasimova sina. Na dzenazi je bio i Edib i nije se cinio nista drugaciji niti je poslije htio puno pricati o ovome. Znam da je narod od tada svasta o njemu prico i razglabo ali znam i da su oni koji su ga zadirkivali i ismijavali to prestali i nekako se Ediba klonili.

Jah , umalo i ovo da ti zaboravim reci. Ovo mi je prico jedan Serif sto je vozio kamionom gradju za naka preduzeca u Priboju, dobar nakav covjek nece slagati. Kaze da je jednom sreo Ediba pored puta gore u jednim Dolovima a to ti je par minuta od Rudog. Kad mu rece da ide za Priboj koji ti je bio bas podaleko odatle i moro bi taj jadnik bas se nahodati da stigne pozva ga da ide s njim, da sjede u kamion i da ga povuce. Edib nije htio i reko mu je da ce on polahko, zafalio se i produzio pjeske. Serif je onda krenuo i pravo putem do Priboja nije sreo ni vidio ni jedno auto a kad je ulazio u Priboj vidi Ediba , hoda po gradu sa onom svojom tojagom. Nije mogao nikako stici prije ovog kamiona a pogotovo nije mogao stici pjesice ali eto stigo je a kako , to ti ne bi znao reci. Narod je poslije govorio da je Edib dobri, da je sejtan evlija, da su dzinni u njemu a sta je hak istina i sta je za prave bilo od svega toga Bog sami zna...

Pitas me kako je taj Edib umro i kako se sve zavrsilo ? Eh, sta da ti pricam... Ma on ti ustvari i nije umro vec su ga ubili cetnici. Mores zamisliti ... eto kaki su to dusmani , ono kad nas potjerase ceteresā€™ druge, Edib ne htijede bjezati vec osta da ceka one zlotvore... Osta bogme da smrt svoju nadje. Nisam znao kako je to bilo sve dok se rat ne zavrsi i kad nas partizani i UDBA ne natjerase da se vratimo u svoje popaljene i opljackane kuce i sela. Ubrzo nakon stosam se ponovo poso kuciti pocese nam polahko dolaziti i pozdravljati se vlasi iz jednog sela odmah iznad nas. Oni su citavi rat bili po cetnicima, oni su pobili i poklali naseg naroda sto su stigli , oni su to se zna ubili i Ediba a ono pred kraj rata predjose po starom obicaju u pobjednike i pokupise partizanske spomenice. Jedan dan dok sam zagradjivo naku svoju zemlju visā€™ kuce dodje mi iz tog vlaskog sela jedan Rajko s kojim sam se znao i ono pazio sve do rata a eto on citav rat osta da se siri ovdje po mome i mozda je on prvi poletio pljackati moju kucu. Pita me on kako predeverah rat, pita i veli zao mu je sto je sve ā€˜vako bilo, zali kaze sto toliko naroda izgide i da nam sve ovo nije trebalo. " Ali pravoda ti kazem moj komsija ā€˜Amdija, nikad ti mi Srbi necemo biti dobro... Ako zbog ikoga to zbog onog vaseg jadnika Ediba ", veli mi Rajko na kraju kad vidje da meni i nije bas do price sa njim.

" Ja vala , sto njega ubiste, sala nije onog mazluma ? " , napravih se ja blesav i kā€™o u cudu pitam.

" A nisam ga mogo ubraniti od onog Dusanovog magarcine, nego navalio : ubiti Turcina i eto. Jesam ā€˜Amdija , ociju mi mojih, branio koliko sam mogā€™o ali dzaba je budali govoritā€™. Znas li bolan da sam gledā€™o kad ga dovede i i nako svezanih ruku odalami nakom granom po glavi a on pade mrtav... Da znas samo kad je dusu ispustio cuo se taki vrisak, ama cini mi se do neba se culo ... Zato ti i kazem da mi ako od ista ne budemo dobro to ce biti zbog Ediba. " To mi isprica i ode moj komsija Rajko. Ne znam koliko je govorio istinu ali znam da je stvarno taj Dusanov sin, cetnik sto je Ediba ubio, poslije tesko obolio , da su mu sva djeca bila nesto Allahselamet i menā€™ se cini da su se brzo nakon rata skroz zatrli. A ono sto je Rajko rekā€™o za svoj narod i to more bitā€™ da je tacno ... a dje ce, jadni, imat srece kad vidis koliko su samo zuluma i zla naradili, evo i ovoga rata... Jah, moj brate , vlaska hila...

Eto to ti je sve sto ti mogu o Edibu ja ispricatā€™. Slobodno ti, Mladicu , sve ā€˜vako napisi jer tako ti je i bilo... Pricam ti ja ovo dje god dodjem i ko god hoce da slusa, pricā€™o sam i svojoj djeci i unucadima sve ne bi li uzeli ibreta i ne bi li znali lijepo sa mazlumima. Treba se insan pazit mazlumskog haka jer je on bas tezak. Plaho , plaho tezak...
_________________
Ne bi sjala ovako jako

ova naša lijepa Avlija

ja bih svjetlo zvao mrakom

da te nije Alija…
Na vrh
Pogledajte profil korisnika Pošaljite privatnu poruku
Hurma
Profesionalac


Pridružio se: Apr 26, 2004
Poruka: 367

PorukaUneseno: ce nov 11, 2004 5:55 pm    Naslov: Odgovor sa citatom

Trazim stihove o Bosni, ne znam ko je autor, al znam par rjeci, ako moze neko da postira;

Bosna ima jednu tisinu
U toj tisini jedna njiva



Kad klobucaju kiseljaci sagni se i pij

Kad prelazis Unu,Savu i Drinu
izuj obucu jer Bosna je cilimom zastrta

To je par rijeci

treba mi pod hitno
Na vrh
Pogledajte profil korisnika Pošaljite privatnu poruku
hamoBn
Bravo ! Ja !


Pridružio se: Apr 25, 2004
Poruka: 1215

PorukaUneseno: ne dec 26, 2004 8:11 pm    Naslov: Odgovor sa citatom

SARAJEVSKA MOLITVA
Abdulah Sidran


Skloni sa svijeta Zivotinje!
Neka preostane sve od macijeg roda,
Moje sirotinjestvo neka preostane,
Ali-skloni Zivotinje.

U pseci rod ne diraj,
Ne dotici tice,
Samo te molim, milosni Boze-
Skloni zivotinje.

Skloni Zivotinje, sa obronaka, skloni.
Skloni Zivotinje, preklinjem te Boze-
Ali mi ne diraj svinji ni vepra, ne diraj
Slavuja, ni kucnog sarenog pjevaca.

Ne diraj mi nista u sta je lijepo pogledati!
Ne diraj nista.Ali zivotinje svakako skloni.

Mrava ne diraj. I marvu zanemari,
Ali Zivotinje- skloni.
Gdje si ih metno, otuda ih skloni.
Sa svijeta, gdje si ih metno, skloni.

Skloni ih, Boze,
Sa oba svijeta.
Skloni,
i pomozi
_________________
Ne bi sjala ovako jako

ova naša lijepa Avlija

ja bih svjetlo zvao mrakom

da te nije Alija…
Na vrh
Pogledajte profil korisnika Pošaljite privatnu poruku
hamoBn
Bravo ! Ja !


Pridružio se: Apr 25, 2004
Poruka: 1215

PorukaUneseno: ne dec 26, 2004 8:14 pm    Naslov: Odgovor sa citatom

--------------------------------------------------------------------------------

SARAJEVSKE PRICE
Abdulah Sidran


Padale su granate
bombe su padale

jedna nam je u i sobu usla
a on meni zagrlio nije

rat je veliko zlo,koje hoda
u kuce dodje, u dusu udje

i kucu i dusu uzme

a meni je trebalo
samo da me zagrli

krila sam kad placem
krila sam kad mrzim

krila sam od djece
da mi treba ljubav

samo jednom da me zagrlio
meni bi prosao rat

prosao bi za me
uzas koji hoda, uzima zemlju

uzima grad, otima kucu
rastura dusu

tristo dana rata
a on me ni pogledao nije

tristo dana i tristo nociju
rat nema duse ni ociju

predugo smo zajedno
i znam da se ljubav trosi

kao novci, kao uspomene

ali su okolo
padale granate

i meni je trebalo
samo da me zagrli
_________________
Ne bi sjala ovako jako

ova naša lijepa Avlija

ja bih svjetlo zvao mrakom

da te nije Alija…
Na vrh
Pogledajte profil korisnika Pošaljite privatnu poruku
MBosnjak
Bravo ! Ja !
.

Pridružio se: Sep 09, 2004
Poruka: 1512

PorukaUneseno: sr jan 26, 2005 8:51 pm    Naslov: Odgovor sa citatom


Na istoku nade


" Zapamtite, ovaj rat je pobrisao i u prah samlio sve sto je bilo nase,
pojedinacno i zajednicko, i nista vise nece biti onakvim kakvim bijase .
Niti onakvim kakvim zamisljasmo da je bilo . . . . . . . . . .
Niko izvan nas ovo ne razumije. Ovome su davno izumrli svi univerzalni
uzroci, posljedice i razumjevanja. Zato je ovo samo nase.
Ove kukavicke i ove junacke generacije, koje ne pomilova ni priroda ni
Bog. Nema ovome rijeci u tudjim jezicima, nema ni svih medijskih slika u
oku, ni sucuti u srcima "
A. ISAKOVIC
Na vrh
Pogledajte profil korisnika Pošaljite privatnu poruku Posjetite autorovu web stranicu
MBosnjak
Bravo ! Ja !
.

Pridružio se: Sep 09, 2004
Poruka: 1512

PorukaUneseno: sr jan 26, 2005 9:01 pm    Naslov: Odgovor sa citatom

Nazad u buducnost



Uistoriji modernog slikarstva zabiljezen je jedan slikar (Pol Gogen) i postoji

jedna njegova slika, jedno njegovo djelo ciji je naslov otprilike ovakav :’’ Ko smo, sto smo i gdje idemo ‘’?


To pitanje, ta zapitanost nad samim sobom toliko je ljudska i neizbjezna, da se vjerovatno svako od nas, ne jednom u zivotu zapitao i zapleo vec na prvom koraku. Svako pitanje pa tako i ovo, podrazumijeva naravno trazenje odgovora koji ce biti dovoljno logican i jasan da umiri nasu ljudsku i vec poslovicnu zbunjenost i zapitanost nad samim sobom ali i uopste, nad ljudskom vrstom.


Pol Gogen je na to pitanje pokusao odgovoriti bojama no i danas poslije gledanja tog poznatog djela moze se samo konstatovati da je i on ostao samo kod pitanja ne dajuci nam ipak neki konkretan odgovor.


Slicno pitanje postavljao sam sebi u dugim izbijeglickim nocima , nocima budjenja iz mraka naivnosti i zatecenosti i jos su mi svjeza sjecanja na te godine beznadja, godi-ne rata od 92. – 96 godine trazenja izlaza iz jedne mase zagonetki i nesporazuma.

Danas poslije deset godina, kada su mnoge poznate istine izasle na vidjelo i kada su odgovori na mnoga pitanja konacno tako kristalno jasni, sjecam se tih mojih prvih napora da proniknem u sustinu onih uzaludnih zlocinackih pokusaja rastakanja i unistenja nase zemlje Bosne i pokusaja istrebljenja Muslimana (Bosnjaka), naroda koji ce tako odlucno , zestoko i pozrtvovano braniti i odbraniti i sebe i zemlju Bosnu.

Prva zagonetka, prva enigma pred kojom sam se tada nalazio je sada vec otrcano pitanje. Zasto rat? Zasto su se tako okrutno nasi dojucerasnji sugradjani, prijatelji, komsije okomili na nas druge, na nas koji smo vjerovali da je'' za rat potrebno dvoje'', nas koji smo pisali grafite da je Bosna kuca za sve nas, nas koji smo im i tada kao i uvijek pruzali ruke dobrodoslice prijateljstva i zajednistva u nasoj zajednickoj Bosni. Pa Bosna je stoljecima takva, zasto je mjenjati? Cega se bojati i zasto na kraju i ne glasati za njenu samostalnost i zivjeti tako u miru i sreci u jednoj normalnoj , medjunarodno priznatoj i suverenoj evropskoj zemji?
Ali eto, trebalo je vremena da shvatim da ustvari svi oni , i oni sa lijeve kao i oni sa desne strane, te politike sa kojima zivimo u dodirima, znaci i Hrvatska i Srbija, hrvati i srbi, ne vole Bosnu kao zemlju, kao pojam, kao drzavu. Jer valjda u glavama njihovih politickih vodja, istoricara i ideologa rata Milosevica i Tudjmana je logicno zvucalo da, ako se raspada i djeli Jugoslavija, tada se i Bosna mora podjeliti, a to ce se jednostavno izvesti podjelom, na srpski i hrvatski dio. Kao da u Bosni ne zivi i treci narod , najbrojniji od svih.Oni,kao takvi,najbrojniji, valjda treba da se pomire sa svim sto odluce oni drugi, kojih je manje ali kojisu jaci.!! Kasnije ce se sve to tako jasno ocitovat i dobiti jos puno planova i nijansi.Od tajnih dogovora o prodaji tj. zamjeni teritorija, etnickog ciscenja kao i medjusobnoj suradnji tih dviju ( para )vojski, a sve u cilju komadanja i nestanka Bosne. Njihovi mediji i uzasna, lazna ,zlocinacka propaganda ,odigrali su to, u nastavku, za cistu desetku!


Druga zagonetka i nedoumica koja se nametala i na koju mi je tada bilo tesko naci pravi odgovor, a rat je tada bio na samom pocetku, bio je odnos evrope i svijeta prema citavoj situaciji. Znali su sta se dogadja, znali su ciljeve Milosevica i odlucili su da ne reaguju. Zar je i svijet protiv Bosne. Kad kazem svijet mislim ustvari samo na Francusku , Englesku i Rusiju i danas vec poznati i sramni embargo na nabavku oruzja, za bivsu Jugoslaviju!! Amerika je tada bila po strani. Kao, neutralna ?!!
EMBARGO !!! Embargo koji se na direktan nacin odnosio samo na Bosnu!


Onemoguciti vojsci jedne zemlje da se naoruza znaci predati je u ruke neprijatelju, tada po procijeni mnogih, cetvrtoj evropskoj armiji . Hipokrizija i licimjerje je pravdati se da su se na taj nacin htijele umanjiti zrtve. Propaganda o Armiji BiH kao toboze Muslimanskoj vojsci bila je floskula kojom su mazane oci svjetskoj javnosti, jer ta armija je tada u svojim redovima imala 30% bosanskih srba i hrvata odanih ideji Bosne i spremnih da zajednicki sa svim drugima brane svoju jedinu domovinu.

To moje pitanje ,zasto svi protiv Bosne je ustvari bilo pitanje zasto svi protiv Muslimana, jer su oni kao najbrojniji narod tada davali pecat tom otporu. Tu smo nazalost mozda i na domak odgovoru. Jer ako je Bosna zemlja u kojoj su Muslimani najbrojnije stanovnistvo i ako toj drzavi ne dozvolimo da se njena vojska naoruza , onda oni nemaju puno sansi da opstanu i prezive. Kao potvrda ovakve prljave igre je kasnija izjava i svojevremeno priznanje tadasnjeg engleskog premijera Mejdzera ,:" da su oni dali zeleno svijetlo Milosevicu da napravi reda na balkanu". No kada su vidjeli gdje to sve vodi i koji zlocini su pocinjeni poceli su prati ruke od svega.

Tu im je Tudjman dosao kao kec na deset. Trebalo je nekako okrenuti bosanske hrvate ili HVO, protiv bosanske armije i u Bosni je dakle gradjanski rat, a evropa se tu onda ne bi morala mjesati. Dakle ,izvolite gospodo zlocinci. Embargo je na snazi. Bosnjacima je to bila ujedno i presuda i poruka:'' Zao nam je, ali vi nazalost morate nestati,i onako ste visak u toj novoj podjeli.... Ko ima oruzje, ima Koga nema nek se brani i snalazi kako zna.Svi koji se uspiju izvuci zivi, mogu kao azilanti nastaviti mirno zivjeti uzduz i poprijeko humane evrope. WƄLLKOMEN ! Znaci ono upozorenje Radovana Karadjica u skupstini BiH ,da ce nestati jedan narod nije bilo tek tako napamet izreceno. Uloge su dakle vec tada bile podjeljene. . . . .


Boze, zasto? Zasto je ono malo naroda rasprsenog stoljecima medju tim balkanskim brdima bilo evo po ko zna koji put u svojoj istoriji osudjeno na takav zlocin. Od Kulina bana i bogumilske hereze bosanskih banova i kraljeva , inkvizitorskih pohoda papinske kurije na takvu Bosnu, povlacenja Turske i ostavljanja Bosnjaka muslimana da placaju racune iskompleksiranim sunarodnicima, negiranja u Kraljevini Srba Hrvata i Slovenaca, negiranja jezika,porijekla, vjerske posebnosti i inferiornog polozaja u odnosu na druge, ateizacije u komunizmu i udaljavanja od svojih korijena , stradanja i progona u 2 svjetskom ratu pa do, evo ovog najnovijeg stradanja na lomaci jugoslavije............. Zasto ?


Sta je danas, sta je tada, u proljece 1992 preostalo drugo tom narodu nego da se zbije i brani svoj opstanak. Druge zemlje osim bosanske nisu imali.Naoruzani patriotizmom , prkosom i vjerom u Boga, jer su ih svi drugi iznevjerili iostavili, Bosanci, bosnjaci ce se odupirati sili i nepravdi dugo, puno duze nego su to neki predvidjali.

Mene koji sam tada vec bio hiljadama kilometara daleko uzasavala je sva ta bjelosvjetska igra oko Bosne. Jer,sve te Zeneve, lordovi,karte i planovi o podjeli Bosne svode se na rijesenja o izolaciji Muslimana u neku malu drzavicu izmedju Sarajeva , Zenice i Tuzle. Pritisci i politicki i vojni bili su strasni, pregovori naporni i mucni, a vrhunac licimjerja bio je lord Ovenov prijedlog Aliji Izetbegovicu da potpise tamo neki plan jer je izgubio rat. Iz tih vremena poznata je i jedna ocajnicka poruka dijela javnosti upucena nasem predsjednistvu ili vladi koja je glasila otprilike ovako: Potpisi Alija makar bila avlija!! Vjerujem da u to vrijeme ni nasa delegacij na tim pregovorima nije bila daleko da takvo nesto potpise i realizuje, jer kada ti niko ne zeli pomoci, ne podrzava te i ne razumije, sta preostaje. No srecom to se ipak nije dogodilo uz sve pritiske. Ali tih godina , tu negdje zavrsava se i prica o cjelovitoj i multikulturnoj zemlji Bosni koja je bila takva stoljecima i u kojoj se zivjelo onako kako se zivjelo.



Ja nisam ni politicar ,a ni historicar , niti sam se imao zelju ikada baviti tako relativnim,opasnim i nadasve sumnjivim poslovima. Postoje prostori koji su puno ljepsi i istinitiji od politike . Ali ipak cini mi se da u objasnjenju svega sto se desavalo Muslimanima u Bosni, u odgovoru ,u uzroku i posljedicama svega, lezi Islam. Islam kao nesto nepozeljno i mracno. Tamni Vilajet. Kod nasih balkanskih susjeda rijec je o visevjekovnom kompleksu,jer ovdje su Osmanlije trajale pet vijekova i islam je bio dominantna vjera koja je u to vrijeme donosila nesumnjive privilegije ,ali iobaveze.Oni Bosnjaci koji su prihvatili islam ostavljali su svoje zivote sirom svih mogucih bojisnica tadasnjeg otomanskog carstva. Ali i u takvoj Bosni nikada niko nikog nije plasio islamom, to se barem pouzdano zna.Kao sto se isto tako pouzdano zna da su se u vrijeme sirenja Otomanskog carstva izgradile mnoge i danas ocuvane pravoslavne i katolicke bogomolje. No Evropa.Ona koju je Tudjman velikodusno zelio braniti, stititi je od islama, hrvatskom, kao predzidjem krscanstva,ta evropa je osjecala mozda strah , nepovjerenje i zatvorenost prema Bosni. Taj strah,taj bezrazlozni strah Evrope, ta zabluda kad se radi o Bosni. Strah od necega drugacijeg,drugog, novog , neceg sto se ne poznaje uopste ili ne dovoljno,neceg sto ta Evropa , mozda bolje reci krscanstvo uporno izbjegava blize upoznati i priznati. A kako stvari stoje , morat ce izgleda , Dijalog je neizbjezan, jer nesporazumi i strahovi su se nakupili, sve se moze ipak nekontrolisano zakomplikovati. To je danas ove 2001 jasnije nego ikada ranije. Ovo kazem zato jer zivim u jednoj zemlji na sjeveru evrope i osjecam to svakog dana i direktno i indirektno i putem medija i drugih nacina raznovrsne i cudne antipropagande o islamu. Tu i tamo ima intelektualaca koji misle drugacije i zele ispraviti krivu sliku , no oni su samo kapi u olujnom moru.. Nazalost. .No ima i onih koji procitavsi Kur ;an ,priblizivsi mu se ,suocivsi se sa istinom shvataju islam i prihvataju ga nerijetko kao svoje novo utociste. Takvih mozda i nije malo. Demokratija izmedju ostalog podrazumijeva i to da svaki covjek intimno ima pravo da shvata Boga na nacin koji to njemu odgovara i da mu se obraca na nacin za koji taj covijek misli da je najbolji, bez bojazni da bi za takvo svoje vjerovanje mogao biti sankcionisan. No ipak biti musliman danas u ovakvom svijetu kakav jeste..... nije lako. Predrasude su ogromne.

Da tu nesto ne stima meni je bilo jasno onog dana kada sam prvi put otvorio KurĀ“an i poceo ga citati .Bilo je to 93-ce,rat u Bosni je poprimao strasne oblike. Oko mene kosmar. Do kasno u noc slusam radio Sarajevo. Vijesti,svaku noc. Iz noci u noc. Apokalipticne vijesti.Nevjerica i uzas. Dvadesetostoljece,svijet,UN, humanizam,moral, etika, to meni vise nista ne govori niti znaci. Rijeci su umrle. Mrtve. Evropa umire na balkanu,u Bosni. Svi umiremo u ovom ratu. Ludilo ......

Osijecam da sam u po prvi put u zivotu u nekom uzasnom stanju,dezorjentisan, izgubljen ,uznemiren do ocaja. To su oni momenti u zivotu kada osjecas da vise nemas snage ,da se nesto veliko i tesko srucilo na tvoja pleca, pritisce te i neizdrzljivo je . Tada se valjda covjek osvrce oko sebe trazi neki oslonac, izlaz iz svega. On mora da postoji, jer taj bezdan mora imati neki kraj.

Tada u tom mraku covjek opipava, tumara, traga. Za nekim izlazom. Za svjetloscu. Za odgovorom. U mojoj situaciji, te uzasne, ratne 92, 93 to je bilo traganje za necim, opipavanje necega s cim sam se ocito i neizbjezno trebao i morao suociti. Bilo je to, danas to znam, traganje za Njim. Za Bogom. Sve drugo vise nije postojalo Oko mene.

Pocinjem da citam....... Kur'an . . . . . . .
Na vrh
Pogledajte profil korisnika Pošaljite privatnu poruku Posjetite autorovu web stranicu
MBosnjak
Bravo ! Ja !
.

Pridružio se: Sep 09, 2004
Poruka: 1512

PorukaUneseno: sr jan 26, 2005 10:13 pm    Naslov: Odgovor sa citatom


Srce je Bozija kuca



U njemu, u Kur' anu, u knjizi koju je Bog poslao ljudima da ih pouci,da im pomogne, da ih opomene,da ih ohrabri da im da do znanja da nisu sami , u ovoj Knjizi, razmisljao sam, mozda nadjem neke,meni potrebne odgovore!

Danas evo, kad je toliko godina proslo osjecam i znam da nisam pogrijesio.


Na prvoj strani Kur;ana kao uvod u sve ono sto slijedi cekalo me nesto, nesto sto ce me duboko i snazno vezati kasnije za Knjigu, u koju nema sumnje . . . . . .

Pisalo je ovako :

Covjek je krhak i loman . Snagu mu oduzima rad , a nedostatak ljubavi smanjuje srce. Slab i bez ljubavi nerijetko sam i ostavljen , opustosen i skrsen poput basce nakon silovite oluje ili obrusena grada, nakon ratne pohare , on vidi samo zatvorene prolaze , zakljucane horizonte kroz koje nema izlaza. Ni spasa.
Ali samo jedno preostaje sto ga podize : to je dusa u njemu koju mu je stvoritelj udahnuo kad ga je ozivio u majcinoj utrobi. Ona ce se , smirena ,Allahu dzenesanuhu vratiti na kraju zivota koji se na zemlji provodi.

Tako je Uzviseni podupro covjeka: dao mu je dusu, jer je samo ona kadra otkloniti moru ovozemaljskog sto se strovaljuje i napada covjekovo tijelo i um, oboje podlozno umoru i smrti.


Sta ima u dusi ,od kakve je materije cudesne , koja je to silina ljekovita koja se osjeca, a ne vidi ? Ona prepoznaje. Prepoznaje bozije rijeci. Ona razumijeva bozije rijeci i prevodi ih u covijeku bliski oljudjeni govor, zadatak joj je da te prene. Da Te uzdigne do Nade koja podize mrtvo, bezvoljno tijelo. Koja dakle ozivljava sami zivot .


Ovo je u Knjigu uvezana Velika Nada , ona koja odmice ispred sebe sve nesrece , Kur'an (ono) sto se cita. To su upute umornoj dusi , kako da se uspravi i da krene. Velika Poruka koju je Istiniti izgovorio svim ljudima , kroz neusporedivog i zadnjeg poslanika na zemlji, Muhameda a.s.

Ti sada imas Knjigu u rukama i ti se sada trudis da uskladis kucanje svog srca sa Njegovim neponovljivim rijecima poredanim u vjecnim ajetima . Taj trud je slican ostrom nozu sto ljusti sparusenu koru sa jabuke : bas tako ces bozijim rijecima cistiti srce od umora i prasine ! I zaista , zar ima veceg truda od onog koji tezi da popravi ljudskost u covjeku, da poboljsa svijet i da mu pridoda nesto svoje i neponovljivo.


To je dato samo covjeku , samo Tebi koji drzis Kur'an casni u dobrim rukama.

Samo Tebi , kazem , jer u tebe je zivo srce: srce je kuca u kojoj je Kur'an svjetiljka .

Od tog dana ustaja o sam i lijegao sa Knjigom u ruci. I tako danima , mjesecima i evo godinama . Citam , biljezim , pamtim i to nece vjerovatno nikada prestati. Jer , Kur'an nije obicno religiozno stivo , nisu ga nikako mogli sastaviti ljudi , pogotovo ne casni ali nepismeni mekanski trgovac Muhamed iz plemena starih Azra (kurejsi). Kur'an je mogao doci samo odozgo, iz univerzuma ,kao opomena i poruka svim ljudima, a kroz velikog ,neponovljivog i posljednjeg vjerovjesnika, Muhamed a.s.




Sjecam se , kao dijete, gledao sam toliko puta svoju staru majku , ocevu mamu . Na postekiji. Jutrima , nocima ,danima . Nesto misticno sapce, saginje se , ustaje , kleci i to ponavlja svaki dan uporno i predano sa nekim, sjecam se dobro, blazenim izrazom lica , mirna i iskljucena nekako iz ovog svijeta.Cudna i meni nedokuciva jedino tada , dok klanja. Sjecam se mogao sam joj jedino tada nesmetano pobjeci iz kuce , predhodno ukravsi kljuc koji je ona u tim prilikama stavljala bas ispod postekije. Ja uzimam kljuc a ona , nista . Ne pusta me to znam sigurno , ali znam i da sad nece prekinuti molitvu . Bjezim . Pa neka me posle hvataju!


Kasnije , kada je majka umrla te odlaske majci zamjenio sam odlascima tetki ,mojoj dragoj tetki koja mi je na neki nacin zamijenila majku. Cak i vise.Tetka je bila poslovodja u jednoj trgovini i bila mi zato nekao veca , znacajnija .Bio sam i stariji , ali igrama nikada nije bilo kraja. Kad god bih onako , kao i svako dijete , pun energije i u potrazi za necim slatkim ili samo casom vode, utrcavao u kucu, bio bih gotovo redovno upozoravan da to cinim tiho , jer tetka klanja . Cudilo me to klanjanje, sjecam se, uvijek jednako. Ali i pomalo tajanstveno privlacilo ?! Cudilo me jer u kuci su mi otac i majka govorili kako nema boga , da su covjek , fizika , hemija i biologija dali danas odgovore na sva pitanja . Da je sve na svijetu savrseno i da se covjek o svemu stara i brine. I zaista cinilo se da su istina i pravda tako normalne ,obicne i svakodnevne stvari.. . . . . I sve funkcionise i bez nekakvog , boga ??


Srecom ili nesrecom , djeca ne znaju puno o svemu tome i lako ih je u sto sta uvjeriti.

No ako Boga nema zasto su i majka i tetka i toliki drugi tako predani vjeri , molitvama i zele bogu uciniti drago, zahvalnost i pokoru. Zasto onda tolike dzamije i crkve , sati i sati molitvi . . . . .?


Ta i neka druga pitanja i odgovori na njih, ocito su bila ostavljeni za neka druga, bolja ili gora , teza i ozbiljnija vremena. Vremena suocavanja sa zivotom, sa mnogim istinama, kada mnoge roditeljske price ocito gube na vjerodostojnosti. Vjerovatno smo svi to prolazili tamo negdje sa srednjom skolom, neko cak i prije, No ovo danas , ovo juce, ovo na sto je trebalo dati odgovor te, 92-93-ce, uz dosta tuge ,boli i nevjerice, na to ocito nije bilo lako dati odgovor.
Na vrh
Pogledajte profil korisnika Pošaljite privatnu poruku Posjetite autorovu web stranicu
MBosnjak
Bravo ! Ja !
.

Pridružio se: Sep 09, 2004
Poruka: 1512

PorukaUneseno: sr jan 26, 2005 10:14 pm    Naslov: Odgovor sa citatom


Obala Karla Frederika


Prosijecan covjek , normalan, neopterecen drzavom, nacijom, teritorijom, dakle i

ratom ,nezna mnogo o oruzju. Kao i vecina drugih, i sam nisam znao mnogo o svemu tome. O politici narocito . Malo,ili nista. O nacionalizmu , mrznji, zlocinima -takodje. Mozda, nesto .Suskalo se .Culo se . Iz komsiluka je dolazilo. Preko granice. Dakle nesto kao, uvozna roba. Iz susjedstva.


Sa proljecem 1992, a mnogi misle vec dosta prije dalo se naslutiti da cemo i mi bosanci konacno dobiti sansu. Upoznati se, sa ratom. Sa oruzijem. Posteno! Kupiti, rasklopiti, podmazatii napuniti. Covjek se sa tim tako brzo upozna . Ali da se oruzje moze skinuti sa mrtvog druga , a zatim ga predati , vratiti nekom bojovniku , "pravom ratniku", to sam cuo i vidio prvi put, aprila, te 92. Tako sam, na vrijeme shvatio da ce se i oruzje djeliti na nase i njihovo. Kako sam to vidio i cuo , tako i odlucio. Pakovanje i putovanje. Do neke druge sanse. Druge obale, Do neke obale na kojoj nema oruzja, gdje ne gore gradovi,gdje je vjecni mir i gdje nam nije bas tako lako stici. Nama, covjekolikim majmunima.
Otputovati tamo gdje se samo kitovi mogu nazvati ubicama,sto je opet apsolutno pogresno jer, Orka , kit ubica kako ga ljudi obicno zovu, puno je bolji i plemenitiji od Majmuna ubice sto bi u ovom kontekstu bio, nama tako dobro poznati covjekoliki majmun. Popularno zvani '' covjek ''

!



Kisovito jutro. Tmurno. 17.april. Kupimo na brzinu nesto od nasih licnih predmeta . Auto je zatrpan nasim cipelama,jaknama ,posteljinom. Startamo. Uskoro smo u Polju. Caparik. Evakuacija. Kolone ljudi sa zavezljajima i torbama prelaze rijeku. Svima se zuri ,ali ipak strpljivo cekaju. U ocima beznadje, nevjerica.Sjedim u kolima i prepoznajem mnoge.Vjerovatno mi zavide jer sjedim ,a uz to i na suhom sam. Kisa pojacava,lupa sve jace po krovu. Voda nadolazi i vec je velika toliko da traktor koji prevozi aute na drugu stranu vise ne moze. Voda ga nosi.riskantno je .Ipak prelazimo na drugu stranu. Posljednji. Okolo pocinju padati granate. Ljudi i dalje cekaju, stoje ili idu . Ovo sam vec negdje vidio. U nekom filmu. Sajgon . . . .Vijetnam.

Osvrcemo se posljednji put prema gradu. Izmaglica. I nase suze. Mozda se zadnji put vidimo. U pamcenje mi se urezuje ta slika, izmaglica u kojoj se nazire nasa Derventa. Slika koju cu dugo nositi u sjecanju i poslije naslikati u Svedskoj.


Vozimo se. Ispred nas putevi seoski , sumski. Bosanski Brod.Razrusen. Most je jos u funkciji iako pogodjen. Prelazimo preko. Slavonija.

Nizu se neka nepoznata mjesta i gradovi. Zaobilazomo puno. Ipak, Zagreb . Spusta se vece dok trazimo neki hotel. Hotel Ā«JadranĀ». Tus. I san. Dubok i dug.


Sutradan u gradu , susreti. Mnogi sugradjani, poznanici. Djuzel ! Nismo se vidjeli dugo. Udaljili smo se u posljednje vrijeme . Ipak, drago mi je sto se srecemo. Kod ostalih susreta , puno novih informacija . Gledanje TV dnevnika se pretvara u prenos rata u zivo . Hrvatska, Bosna.....strahota. Jedne veceri gledam i slusam izvjestaj sa derventskog ratista , slika gora da ne moze biti . I saznanje da je taj dan na moj grad palo oko 2000 granata . Boze , pitam se dal je ovo moguce. Jedan kamion bas polazi za Derventu , voze pomoc ,lijekove, cebad, oruzje. Pitaju me da necu mozda snjima?

Razmisljam.? Imam vremena za razmisljanje .


Kazu, da postoje dvije domovine . Mala i velika !! Jeste, cuo sam to jednom. Velika i mala zovu se. Velika je tvoja zemlja ,zemlja majka kazu, a mala je tvoj dom , zena,djeca , porodica. Obe valjda treba stititi, cuvati. Koja ima prednost danas? Kako odabrati? Veliku ? Malu ? Mozda ipak veliku ,ali i malu u njoj !? Odluka je teska ? Ipak , bio je to prst Njegov ustvari !
Jos smo nekoliko dana u Zagrebu ,a onda odlucujemo putovati. Na sjever. Sto dalje!!

Vozimo se. Putevi. Siroki . Neizvjesni .Masina naseg starog VW ujednaceno bruji. Njemacki proizvod . Kupljen nedavno od Fude Memica, u februaru mislim. Samo neka izdrzi neka nas posluzi , jer tamo gdje smo mi krenuli bas nam takav treba . Da pali i na –30 stepeni . U hladu.


Ostavljamo Kroaciju. Ostavljamo na zalost sve. Bosnu , prijatelje, rodbinu. Sve ono lijepo i ruzno sto smo nosili u svom prtljagu svih ovih godina . I evo putujemo. Evropom.


Madarska. Ravnica. Nepregledna polja suncokreta , kulkuruza, psenice. Zitnica. Nebo plavo, plavo. Maj je. Lijepa zemlja. I mir u njoj. I ptice u njoj pjevaju. Pjevaju jos ljepse u Salzburgu , u Austriji. Tamo su pravi koncerti, audicije.Tamo srecemo Vjeku Bosnjaka ,Simetinog brata.Sa kcerkom je. Ona studira ovdje – klavir!? Salzburg je lijep. Istorija. Imperija. Atrakcija za turiste.


Njemacka. Mali hoteli pored autobana. Nocimo. Bajern. Minhen. Sretni ljudina ulicama . Osmjesi,zivot na svakom koraku.Sjaj Evrope. A u nasoj Bosni , rat!!
Karlsrue. Spavamo , uvukli smo se u neku zgradu koja je predvidjena za rusenje . Dobri stanovi, pravi. Zasto ovo ruse?Ne znam . Nijemce nije bas uvijek lako razumijeti , ali sta god rade , rade pametno i temeljito. Kratki boravak u Karlsrueu i susreti sa nasim ljudima , rodbinom. Milada i Slavko su tu sa djecom. Beru jagode. Spavaju na nekoj prikolici. Rade i ostat ce. Mi ne ostajemo ovdje. Aufiderzen !! Putujemo odavde na nas sjever. Sjevernjaca nas stalno prati i po njoj se ravnamo.Za sad.
Studgart , zatim Ffrankfurt. Ovdje je negdje Roky. Rusmir Ā«RuskoĀ» Ibrahimovic. Moj prijatelj. Odnedavno , gastarbajter. Gdje li je i sta li sada radi ?


Hanofer i okolica. Susret sa mojim davno odbjeglim i dragim rodjakom, Micom. Od majke Sadete, moje tetke,oca Jusufa –sin Mile ,od milja zvani Mico ? Cudno??? Spavamo kod Mice. On se pomalo cudi od kud mi sad tu. Vidim da bi mu bilo logicnije i draze da sam ja dole i da branim svoju zemlju. Da mu objasnjavam , duga bi to bila prica. Idemo ,putujemo dalje .
Bremen. Lijep i suncan dan. Optimisticko raspolozenje. Setamo. Stari grad, sjevera njemacke. Ovdje smo da se sretnemo sa Dasom. Tu je vec dva mjeseca. Svira. Imamo broj telefona i zovemo.Javlja se Mario. Zmija. Dasin jaran . Vodi nas do Dase. Nekakav veliki trzni centar, pokriven. Vidimo Dasu u onoj masi prolaznika. Stoji na jednom uglu i dere gitaru. Klepton. Susret .... Prica . O svemu . I svacem. Moj buraz Daso –ko Daso. Ne moze da vjeruje da je dole u nasoj Derventi kataklizma. Oko nas sretni , nasmijani i raspolozeni ljudi . Nijemci. Zvacu svoje kobasice,piju svoj Karlsberg ili Hajneken. A u nasoj Bosni – rat.

Dan dva sa njim i vec putujemo dalje. Sjeverno. Ostavljamo mog brata , ulicnog sviraca, da svira, da odsvira nesto za kraj ,rekvijem neki.

Za kraj koga nema .Za pocetak koga nema.

. . . . . .

Hamburg. Sivi Hamburg. Sumorna i siva Vestfalija.Siroki i ravni putevi kroz Niderzahen. I neki Putgarden na nasem putu na sjever, na sjeverni pol. Na Grenland. E, to vec ljepse zvuci. Zelena zemlja. Obala Karla Frederika VI.

Za sjevernjacom samo . Na tom putu ceka nas jos nepoznata i nekad tako daleka Skandinavija!? Ali evo nema vise puta. More. Kazu, Balticko.


Ferybot. Plovimo. Zrak je nekako sterilan, metalnog mirisa i okusa. I nekakav Rodby u dalekoj Danskoj.
Poslije dvijesto kilometara uzbudljivog puta, Kopenhagen . Grad kao iz prica J.K. Anderssena. I sirena. Okamenjena na obali koja se na ovom mjestu pogledom dodiruje sa Svedskom. Jos malo do Helsingora i tu za nas zavrsava Danmark. Ponovo fery i vec poslije 15 minuta vezemo se u Helsinborgu. Svedska. Za carinika smo turisti ??! Cudi se pasosima no ipak nas pusta. VƤlkommen till Sverige !

Spusta se vece. Hotel Ā«Stela nova Ā«***** I vanjespaaaaaa !

Jutro, budjenje. Dorucak. Odlazimo. A sto su skupi hoteli u ovoj Svedskoj !?
U kom pravcu sad? Svejedno je. Samo sjeverno. Ne zurimo, imamo vremena. Ljeto je. A ova zemlj je izgleda ljepsa i toplija nego sto smo pretpostavljali. 30 je stepeni u hladu?! Sinisa Majstorovic mi je jednom pricao da je Svedska cudna zemlja. Da se ovdje zivi sigurno, bez egzistencijalnih briga i bez rada, ako ne zelis raditi. Socijala je tako jaka da mozes imati dovoljno za sve sto ti zivot znaci. ''Sine'' je ovdje bio na privremenom radu. Usavrsavanje. Sjecam se da je dolazio u Derventu uvijek u super lux garderobi, pun para i kao i uvijek ,raspolozen za zajebanciju. I provokaciju ,ako popije malo vise. Gdje li je sada . . . . znam da u Svedskoj vise nije. . . ? Pomisljam , da ne bi bilo lose upoznati ovu zemlju malo bolje. Radoznalost .

Imamo neki broj telefona. Okrecemo. Zvoni. Neko dize slusalicu. Gospodja Katarina Blom. Nekad davno, napustila nasu zemlju , udala se ovdje i sad evo je na nasem putu u neizvijesnost. Njen broj nam je ostavila moja mati, jer Katarina je sestra njene prijateljice Mande. Neka nam se nadje , nikad se ne zna. . .


Vec smo kod Katarine. Srdacna i prijatna osoba. Previse temperamenta u ovoj ohladjenoj skandinavskoj atmosferi. ''Tetka'' Katarina nas nudi da prenocimo i ubjedjuje da se prijavimo ovdje i ostanemo u Svedskoj ? Sta vam je kaze, pa vec ste na sjeveru, kakav sjeverni pol i obala Karla Frederika !

Malo Sinisa , malo Katarina , a najvise osjecaj da smo mozda vec daleko stigli i da u ovoj zemlji vec 300 godina nije bilo rata (??!) uticu na nas da ne putujemo vise.

Trazimo azil . I ostajemo tu. U Svedskoj. . . .
Na vrh
Pogledajte profil korisnika Pošaljite privatnu poruku Posjetite autorovu web stranicu
MBosnjak
Bravo ! Ja !
.

Pridružio se: Sep 09, 2004
Poruka: 1512

PorukaUneseno: sr jan 26, 2005 10:15 pm    Naslov: Odgovor sa citatom



Dolinom tece tuga



Kupamo se u Sjevernom moru ? Neobicno toplo ljeto za svedsku, kazu. Vreo pijesak po kome se ne moze hodati. Jutra ,budjena. Dani prolaze. Provodimo ih najvise na jednoj velikoj , dugoj , beskrajnoj pjescanoj plazi pored naseg prihvatilista. Na plazi je i jedna govornica, telefonska. Svako vece zovemo Zagreb. Mama je tamo. Tuzne vijesti svaki put. Ljudi ginu , stradanja i tragedije na sve strane. Rat je. Rat koji uzima svoje zrtve.Rat u mojoj Bosni. A ja, ovdje . . . . lezim na plazi.. . . .
I placem. Danas ne mogu zadrzati suze...... Placem jer . . . . Poginuo je Djani. . .


Rijeci vise nema. . . . . . . . . Kao sto niceg vise nema . I nas koji smo zivi vise nema. Bez patetike.


Nema vise ni Amira Tirica , Leke , Samira Babica , Ekre ,Abdela , Ede Hrustica, Smaje Halepovica, Zabe, Admira Halilovica , malog Porobica . . . prica se da su Sutko ,Batan, Enes , Fambalo. . . zaklani ! U podrumu Sutkove i Batanove kuce. Sanjam li ja ovo.??? Da li se ovo moze prihvatiti? Razumijeti ? Ko je slijedeci ?

Sta je ovo !
Do kasnih poslijepodneeva ostajem na obali , sam. Preispitivanja. Griznja savijesti .


Ovdje svakim danom dolazi novi ljudi. Izbjegli , protjerani. Bosanci. U redu. Zene djeca, stariji. . . . . . Ali sta sta zdravi ,odrasli muskarci . . . sta ja radim ovdje ? Ovo nije moja zemlja.!


Nove vjesti. Lose. Derventa. Prodata.Posavina predana srbima ! HVO se jednostavno povukao preko Save. Tako su se dogovorili Milosevic i Tudjman ! Za uzvrat, Prevlaka i jos nesto Hrvatskoj. Hrvatska trguje Bosnom ! Za nevjerovati.

A Bosna? Gori ! Sarajevo. Mostar.. . nestaju u plamenu, u uzasu i pred ocima citave Evrope i svijeta. XX stoljece !! Demokratija . Humanizam. Ujedinjeni Narodi. To su samo lazna laprdanja. . . . u moru bjelosvjetskih interesa i lazi.


Boban i Karadjic se takodje dogovaraju – jednima desna ,a drugima lijeva obala Neretve. I bez borbe u nastavku ! Medjusobne .

Ponovo Zeneve, planovi , karte,tajni dogovori . Podvale . . . . Covjek , kako to opet gordo zvuci. Na Balkanu , ali jos vise u Londonu ,Parizu , Bonu ,Njujorku . . . . Licimjerju nema kraja. Prezirem Evropu ! Kao da neko , neka mracna organizacija upravlja svijetom . Bosnjaci su u toj nemoralnoj igri izgleda ostavljeni od svih. Zrtve, neke nove podijele svijeta !


Zima. Glad . Opsada se nastavlja . . . . Bosna na koljenima. Prkosi .

Koliko jos ? Koliko jos ovakvih dana, , mjeseci . . . . . godina ?

93.-ca je vec . Hrvati vec odavno krenuli na Bosnu. I Hercegovinu . Iznutra . Podlo. Ako vec nemoze Hrvatska do Drine, onda barem jedan dio , po mogucnosti sto veci pripojti Hrvatskoj. Hercegovina je vec njihova, sa pola Mostara, ali svrbi ih srednja Bosna. Dok je Armije BiH znaju da im to nece uspijeti. Ali uz dogovoru sa Srbima to je vec ostvarljivije. Zato udaraju zestoko i prljavo. U jednom dijelu, Usori , zajedno, protiv Bosne!!!!



9.XI .1993. Dan kada sam puko . Dan kada je dio mene zauvijek nestao i dan posle kojeg ce sve oko mene i u meni biti drugacije. Dan velike zalosti i tuge. Tuge koja je potekla Neretvom. Rijekom Neretvom , tim '' bozanstvom koje tece'' kako je davno nazvase stari Kelti. Rijekom iznad koje je jedne noci, davne 1566 mimar Hajrudin skinuo mlad mjesec s neba i darovao ga rijeci. Tog mosta , tog mjeseca , tog simbola spajanja ljudi , obala , kultura , civilizacija ,te ljepote u svijetu na daleko poznate od danas vise . . . . n e m a .



Nestade starine u trenu, ubise ga ti izrodi ljudskog roda srusise tu ljepotu po kojoj je grad poznat .Grad kojeg sam, ne znam ni sam zasto ,toliko volio i cesto obilazio. Grad i most . Taj ukras, taj cvijet u kamenoj basti grada, ovog 9. novembra, zauvijek je otrgnut i zgazen.


Odakle dojezdise ti jahaci apokalipse , iz kojeg povijesnog ambisa izronise , gdje se zacese i pod kojim imenom se skrivaju ti rusitelji i mrzitelji Bosne svih vrsta.?

Ovdje zastajem. S gadjenjem. I ocajem. Pa i mojim imenom se zovu mnogi ! Oprzi me to saznanje. Pretrnuh. U isti tren mojim vijugama prostruja........ nesto ..............!!!

Moram nesto uciniti, nesto tu mjenjati. Po prvi put od pocetka rata osjecam da nisam sasvim nemocan , da ipak na nesto u ovom zlu mogu uticati, mogu promijeniti. To. To izdajnicko ime, ime onih koji mrze . . . i ruse Bosnu. . Izbrisati ga zauvijek!


I eto, od tada, od kako mostarskom dolinom poce teci tuga , od 9. novembra 1993. jedan Slaven , sin Dzemala i Mirjane nije vise ono sto je godinama bio. Kazu ime nije vazno. Lazu !!!!

Ovaj rat je to dokazao. Zbog imena , samo zbog rasporeda tih par slova u imenu ljudi su odlazili u logore, u jame u progonstvo , u smrt. U toj zemlji seljaka na brdovitom balkanu .


I ne znaci mi vise nista sto je neko ,u toj zemlji ,nekad davno ,neki Slaven Zambata centarfor zagrebackog Dinama i Jugoslavenske reprezentacije davao golove kao od sale, pa sam ja po tom casnom covjeku, Jugoslavenskom reprezentativcu , iz ljubavi prema toj zemlji , iz opijenosti bratstvom i jedinstvom dobio i nosio to ime. A danas evo ,Jugoslavija se raspada , jugosloveni se ubijaju medjusobno, a Slaven Zambata se vjerovatno stidi svog dresa sa brojem 9, a i ja se eto konacno rastajem od iluzija mojih roditelja, ovog 9.novembra 1993 . Jugoslavija je mrtva. Mi smo svi mrtvi. Ili umiremo svakodnevno , umiremo i zrtve smo onog istog oruzja za koje su nasi roditelji izdvajali , od nasih usta uzimali, da bi nas cuvali, od nas samih. . .


Disi Saleme, udahni duboko, punim plucima, pogledaj i reci.Nije vise mrak , svjetlo je!

I uzmi Knjigu . '' Uzmi i citaj u ime gospodara svoga. Citaj i uci jer tvoj je Gospodar plemenit.'' 96;1



BISMILLAHIR-RAHMANIR-RAHIM





1. Hvala i slava Bogu, Gospodaru svjetova ,



2. Sveopcem Dobrocinitelju , Milostivom

3. Gospodaru Sudnjeg dana !



4. Samo Tebe obozavamo i samo od Tebe

trazimo pomoci.



5. Uputi nas na pravi put ,



6. na put onih (dobrih stvorenja) koje si

obasuo blagodatima Svojim ,



7. i na koje se nije izlila srdzba Tvoja

i gnjev Tvoj i koji nisu zalutali sa puta


istine . Amin



Svi prevodioci Kur'ana ,bilo da dolaze sa zapada ili istoka slazu se da je ova molitva , El Fatiha,kojom ustvari pocinje Kur'an, najuzvisenija od svih svjetskih molitvi, molitvi svih svjetskih vjera.! Cak i oni koji su negativno orijentisani prema Islamu velicaju ovo poglavlje.


Ta moja prva citanja , ti moji prvi koraci kojima sam krocio u islam bili su na neki svoj nacin cudni, nestvarni i laki i licili su mi na caroliju. Tako da sam se uistinu pitao ,sta se to sa mnom dogadja.. A odgovore sam nalazio gotovo trenutno u samoj Knjizi! Tako u suri 35;2 se kaze da :'' Allah iskusava i dovodi u zabludu koga On hoce, a upucuje na pravi put koga hoce. A , koga Bog htjedne uputiti na pravi put , otvorit ce mu srce za islam'' Mozda je to ipak najljepse receno u objasnjenju sure 74 ,ajet 56. gdje kaze da Bog upucuje na pravi put ljude cija su srca otvorena istini i koji mogu primiti poruku. A, Bozija volja , to nemoze biti ni prohtijev ni zelja pojedinca!


Dakle , tu smo . Tu sam se tada nasao i tu sam i danas. U Islamu, u kome nema nacija i nacionalizma, nema razlika u rasi i rasizma , nema zavisti, lazi i podvala , smutnje , mrznje i osvete. Nema nicega sto ne pristaje covjeku, sve je po ljudskoj mjeri pravljeno. I nema niceg od onog sto uporno i neprestano zeli reci i nametnuti sva ta silna bjelosvjetska sramna antipropaganda o islamu. Citajuci Kur'an lako se uvjeriti u to.Ko to zeli. Ko smije da cita.I pise. Jeste, pise, jer ja pisem
Zasto pisem ?

Pisem ovo danas kao jedno intimno osvrtanje na mojih 9 posljednjih godina zivota, kao podsjecanje na neke momente u kojima sam se igrom sudbine, nepredvidljivo nasao i koji su izmijenili moj svijet i shvatanje tog svijeta ,nacin razmisljanja i snalazenja u ovom rekao bih zlom vremenu, vremenu koje, ne da se blizi nekom svome kraju, nego se sve dublje i jace ispoljava u svojoj destruktivnost i pomracenju.


Ima ljudi koji misle da covjek mozda ne treba da se mjenja ,da je to, kao, neki kvalitet .Ostati isti, u svim vremenima,ne mjenjati se. Cak i kazu , ponose se kao s tim na odredjen nacin. Kao ono , eto ja sam ostao isti, nisam se promjenio. Mozda bi to bilo i pozitivno u nekim drugim , normalnijim vremenima i okolnostima? No zivjeti u ovakvim vremenima ,a ne reagovati , ostati isti . Kao da nam se nista nije dogodilo. I ne dogaddja. Sta je to? Kako to nazvati ? Opravdati. Kako je to uopste moguce!? Ljudska priroda je zaista cudna i nedokuciva. I ljudi tako razliciti.
Pa sta nam to jos trebaju uraditi. Sta nam se to treba dogoditi pa da dodjemo tobe, da vise jednom shvatimo da nas nasa dobrota ,naivnost i merhamet,ili nazovimo to kako hocemo, u ovakvim bezboznim i zlim vremenima samo kostaju.



Neko,mozda Nostradamuus, je vec davno prorekao da ce posljednje stoljece ovog milenija biti vrijeme ljudi koji ce zaboraviti na Boga. I da ce to biti stoljece velikih nesreca i stradanja. I evo, ovo je ocito takvo vrijeme. Jedino takvo stoljece u posljednjih 2000 godina ljudskog postojanja. Iskreno zalim i pitam se, kud bas da ja u njemu budem rodjen.


A kako Kur'an gleda na ove dogadjaje i objasnjava sve ono sto nas ceka, mozemo pronaci u suri 9;68 '' "Oni su zaboravili Allaha, pa je i on njih zaboravio ....pa neka se malo smiju , a i neka mnogo placu za onosto su zaradili.


I evo, vidimo tu novu sliku svijeta svuda oko sebe. Bojim se za nasu djecu,ali i vjerujem da ce ovo naredno stoljece u koje smo tek usli izmijeniti tu strasnu sliku. I da ce covjek shvatit koliko je mali i bespomocan u ovom velikom prostranstvu ,punom iskusenja i zla, te ce se ipak ponovo prenuti i tako vratiti Bogu . Nadam se istovremeno da se i u najgorim vremenima moze moze teziti boljem, visem, i uzvisenijem. Nikada nije kasno za to.

I zaista , zar ima veceg truda od onog koji tezi da popravi ljudskost u covjeku, da poboljsa ovaj svijet ?!





Dani prolaze



Dani prolaze. Neumitno. I moja razmisljanja . O ratu.. . . . . . . o svemu sto nam se

dogodilo. Sto nam dogadja i sto ce nam se dogoditi. Sve me to cini nesretnim . Nemocnim. Sve me to povredjuje i gura iznova u duboko razocarenje. I nikada se izgleda necu moci rijesiti toga .
11. jul 1995. Srebrenica. Nema vise rijeci . Hiljade , na hiljade nevinih i golorukih u redovima za pogubljenje. Klanjei masakriranje. U usima mi odzvanjaju rijeci francuskog filozofa, Jana Baudrilara :
"Zlo je sasvim prirodno! Zasto uopste postoji dobro. To je stvarno cudno??!
Moze li , upitajmo se danas, iko medju nama biti ziv sve dok ima i jedan jedini zaboravljeni, ubijeni ...zaklani Bosnjak. Moze li iko medju nama imati buducnosti , ako iza nas u tmini zaborava , ostaju mjesta zlocina.

Zlocini i zlocinci. . . .Karaterma , Omarske , Srebrenice , Dretelja , Heliodroma , Stupnog dola , Ahmica Grabovice, Kazana. . . . zlocinci svih vrsta i sa svih '' strana''. Izmedju nas i tih ubijenih je dio kruznice koje nismo svjesni. Ne oznacimo li , ne utvrdimo li nasu i njihovu tacku na toj putanji, onda ne mozemo znati idu li mrtvi nama , ili mi idemo njima Ne prepoznamo li i ne osvjetlimo li to mjesto unutarnjim svjetlom svih svojih rijeci, onda se i sami stropostavamo u mrak bez svrhe i smisla .....
Covjek. Ljudski razum . I ovi zlocini, ubistva neduznih ljudi , civila . . . I svijet. I Evropa koja sve to gleda ,dozvoljava, da ne kazem odobrava. Pitam se po ko zna koji put ? Da li je to u necijem interesu mozda ? Cijem? Ciji ovo moze biti interes!? Dokle to sve moze ici. Zna li covjek sta cini!?Zar je covjeku dozvoljeno da nekome oduzima, ili daje zivot. Da unistava na zemlji,ono sto je Bog stvorio. Igra li se to covjek Boga , mozda??

Zna li covjek , je li covjek svjestan kazne koja mu se zato sprema i koja je stigla sve one koji su takvo zlo cinili. Nevjernici. . . . .


A, Kur'an ih opominje: Sta vam je , pa se ne bojite Bozije velicine !!!


Ali ne. Ne pomaze.Covjek je evo jos jednom, po ko zna koji put, bacio sjenu na svoje postojanje. I toliko je tog bacanja sjenki u ovom nasem vremenu da smo danas, ocito svi, u jednom opstem pomracenju, jednom velikom mraku iz koga se definitivno sa ovim nasim stoljecem udaljavamo od svjetla. Od istine. Od Boga !!! Ovdje zapisujem nesto, sto bi trebalo biti zajednicko u svim svjetskim vjerama ,nesto sto ljudi imaju prilike slusati stoljecima vec, a sto se ocito tako lako zaboravlja , svjesno ili ne :


"Ne ucini nikad nekome, ono sto ne bi zelio da tebi neko drugi ucini ! "


Ovu univerzalnu poruku covjecanstvu zaista mozemo pronaci u svim svetim Knjigama, od Ibrahima (Abrahama), Muse (Mojsija) ,Ise (Isusa), Muhameda ,znaci i u Talmudu i Bibliji i Evandjelju i Kuranu svim knjigama i porukama koje su covjecanstvu poslane i koje Islam slijedi i priznaje. Ima nesto ipak, po cemu se Kur'an izdvaja i razlikuje od svih ovih knjiga , sto covjek lako uocava citajuci ,a sto se mozda najlakse da objasniti i shvatiti ako se ove poruke porede u svojoj sacuvanosti originalnog sadrzaja?!


Naime Kur'an je Muhamedu a.s. silazio,objavljivan je u toku 23 godine i kao sto se zna, ili nezna, to su odmah njegovi pisari i ahsabi zapisivali i ucili napamet sto je sprijecavalo bilo kakve izmjene ili mjenjanje njegovog sadrzaja i znacenja ili nedaj Boze prilagodjavanje nekome ili necemu. Kur'an je po tome ziva Bozija rijec.
Puno drugacije je zna se, bilo sa ostalim objavama i knjigama. Bilo bi mozda interesantno reci nesto o tome svemu. Tek toliko da se shvati univerzalnost samog Islama i njegova istina i neunistivost. Jer mudri i casni Kur'an je po svim poznatim izvorima, jedina nebeska knjiga, koja je u svojoj cistoci i punoj svojoj pouzdanosti potpuno sacuvana. Jedan od glavnih razloga ove njegove savrsene izvorne cistoce je upravo to, sto je on u citavoj svojoj cjelini napisan za vrijeme samog Bozijeg Poslanika .


U Medini je tu ulogu pisara vrsio Zeid ibn Sabit ,a u Meki su to bili :Ebu Bekir, Omer, Osman, Zubeir ibn Avam, Halid ibn Seid, i jos nekolicina njih koji su bili danonocno uz Bozijeg Poslanika pisali, kada im on to kaze, a to isto, vremenom sve ucili napamet. Oni su u istoriji i poznati kao pisari Bozije objave. Svi su oni vjerovali u Boziju Objavu i to su bili ljudi koji su drhtali nad svakim njenim slovom . Na taj nacin Kuran je prezivio i sacuvao se sto drugim Knjigama nije uspijelo ! Poznata je tuzna istorija Musaove (Mojsijeve) objave koja je bila vise puta unistavana od Vavilonaca i Rimlljana, dok Ibrahimovim (Abraham) listovima nama vise traga. Sto se tice Issa (Isus) on nije imao vremena da diktira ili rediguje ono sto jepropovjedao. Njegovi ucenici i njihovi sljedbenici su sakupili njegova kazivanja i prenjeli ih potomstvu u velikom broju recenzija, od kojih se vecina ocuvala i smatra se apokrifima.
Formula, istinitost vjere ,koju je ucio poslanik Muhamed govori o knjigama ,o svim onim knjigama koje su dolazile prije samog Kur'ana. U Kuranu dakle ne trazi da se vjeruje samo u njegovu istinost, on priznaje sve knjige koje su slate prijasnjim Bozijim poslanicima i zbog toga zadrzava medju svim Knjigama jedan polozaj kojem nista nije ravno. Ovo se istice u poglavlju (5:4Cool kada se Muhamedu porucuje i kaze :


''O Muhamede ! Mi tebi saljemo ovu knjigu s istinom i da potvrdi knjige koje su prije nje dosle i da ih cuva!!''


Ovo MI ce se ponoviti jos mnogo puta u kuranskom tekstu u prilikama kada se Bog obraca ljudima , i njegovo pravo znacenje je po mom shvatanju , zaista fantasticno,(treba se zapitati koji se to'' ONI'' obracaju covjeku,( Muhamedu) ali o tome kasnije. (Ja cu to MI u tekstu pokusati uvijek izdvojiti i naglasiti vecim slovima .)


Kur'an kao sto smo vidjeli, cuva sva objavljivanja i istinska upucivanja svih ranijih Bozijih Objava, jer u predjasnjim knjigama su se dogodile mnoge promjene i u tim knjigama su se izmijesala pisanja "tudjih(ljudskih) ruku" Isticuci ovo Kur'an se bavi Indzilom, ili (Evandjeljem) gdje istice istine koje je Issa (Isus)kao Boziji poslanik objavljivao i zastranjenja koja su ljudi kasnije unijeli u Evandjelje.!!


Ovu besprimjernu, istinsku snagu Kuranskih rijeci priznaju i inovjerci,kao i mnogi naucnici sa zapada koji su izucavali Islam.. Engleski orijentalist Willson Mur pise u svom djelu ''Zivot Muhamedov '':
Od najstarijih vremena su Mekka i arapski poluotok bili u duhovnom mraku. Narod je bio utonuo u neznanje i nemoral . Vjera im je bila najnizi oblik paganstva. I bez obzira sto je Judaizam bila vjera koju su Medinlije imali priliku puno puta cuti, arapi su se tek nakon sto su culi Muhamedov glas koji potresa duse, probudili iz sna i zdusno se odali jednom posve novom, iskrenom zivotu koji ih je tjesno medju sobom povezao.


Cont Bonlaimuliers u svom osvrtu na pojavu i zivot Muhamedov kaze: '' Hocete li da uzmemo u obzir zivot velikog vodje , ili hocete da uzmemo u obzir zivot njegovih drugova koji su najbolji ljudi, ili njihove postupke koje su primjenjivali osvajajuci razne zemlje, ili njihovu smjelost, vrline i osjecaje , onda moramo reci '':OVAKVIH DOGADJAJA KAKVE SUSRECEMO U ZIVOTU PRVIH MUSLIMANA NE MOZEMO NACI MEDJU DOGADJAJIMA KOJIMA SE PONOSI NASA EVROPSKA ISTORIJA !!!


- Jevrejski ucenjak i kriticar Hirsfieldd kaze:''Nijedan se narod nije uljudio i unaprijedio ovakvom brzinom ,kao sto su to arapi ,zahvaljujuci primanju Islama!


Boswort Smith u svom djelu ''Zivot Muhamedov''kaze: Kur'an je vjecno cudo Muhamedovo i uistinu Kuran je jedno nedostizno cudo !


No razlog zasto Kuranske poruke proizvode ovako snazan utisak ne dolazi sigurno od nekih njihovih carolija. Naprotiv. To je sasvim jasna poruka, opomena covjeku, da on ne pripada samo sebi ,nego i silama univerzuma , sto drugim rijecima znaci Bogu .Velicina Kur'anskih misli , njihova jasnoca i razumnost uzbudjuju srca onih ljudi koji ga citaju i daju im snagu da se upute pravom cilju i svrsi ovog prolaznog zivota.Tako Kur'an osvjetljava ljudima sva ona velika i zamrsena pitanja u vjeri i zivotu ne ostavljajuci nikakve zapreke koja bi smetala ljudima u njihovom uzdizanju.

Zbog toga i jeste,jedno od Kur'anskih imena ''Burhan'' sto znaci ''jasan dokaz'' !

A jedna od najcesce pomenutih tema i jasnih dokaza o istinosti Kur'anske objave je vjerovanje u Bozije jedinstvo tj. saznanje da su svi ljudi, jedno ! Skoro najveci dio Kur'anskog sadrzaja odnosi se upravo na Bozije jedinstvo.

Kur'an se otvara, zapocinje , svjedoci i zavrsava Objavom Bozijeg jedinstva:


'' Mi nismo poslali nijednog poslanika prije tebe Muhamede , a da mu nismo objavili da nema drugog Boga osim Allaha ''

Prije pojave Kur'ana kao da je bilo potuno nestalo misli o jedinstvu ljudi i vjerovanju u jedinstvo Bozije. Neki narodi su sebe poceli smatrati '' izabranim narodom'' i tvrdili da je samo njima dolazila bozija objava. Druge narode su smatrali lisenim ove Bozije blagodati.U takvim vremenima nije bilo dozvoljeno i moguce doci do spoznaje da su svi ljudi jedno. Pojavivsi se Kur'an je odgovorio jasno na to pitanje i dao ljudima posve novo shvacanje . Tako , onaj Bog o kome Kur'an govori covjecanstu, nije Bog samo jednog plemena ili naroda , nego je to Bog i stvoritelj citavog svijeta,ili bolje reci svjetova. On ,Bog, je ishodiste svega, snaga, koja je stvorila sve sto postoji i bivstvuje, sila koja ozivljava zivot ,uzdize i hrani i ono cemu se covjek vraca na kraju svog zivota. Kad Kur'an govori o Allahu, nikad se tu ne radi ili govori o arapskom ili nekom muslimanskom Allahu. Allah o kome Kur'an govori jeste Bog svih ljudi i stvorenja. Allah o kome Kur'an govori jeste Bog i muslimana i namuslimana , pa i onih koji nisu vjernici pa cak i onih koji su neprijatelji Islama. Ljudi i narodi su tako razliciti i mogu cesto zapasti u nasuglasice i sporove, mogu se i svadjati, ali je njihov Stvoritelj jedan.


(10:19) ''Ni jedan narod nema prednosti nad drugim. Kako je Bog jedan ,tako su svi ljudi jedno.Djeljenje ljudi na plemena i narode ne smije biti i nije nikakva smetna njihovom bratstvu . . Ovaj citat nam ocito govori da po uzvisenom Kur'anu , Bozija objava ima univerzalno i sve svjetsko znacenje. Shvata li to covjek . . . . . ... ?


Nazalost ne, jer danasnji nacin zivota i razmisljanja velikog broja ljudi ,odveo je te ljude i citava drustva sasvim suprotnu stranu. Covjek se udaljio od Boga, zaboravio ili potisnuo potpuno svijest o tom fenomenu, tom spasonosnom lijeku za mnoge nase tegobe i gotovo da niko nije toga svjestan i ne pokusava da razmislja dublje o svemu. Kada bih sada spomenuo ,( sto kanim uistinu i ciniti) da je svako od nas u mogucnosti da osjeti bozije prisustvo i da se ono u nasim zivotima ocituje puno vise nego to mozemo i zamisliti, komentar mnogih bio bi i bit ce sigurno cudan ako ne i podsmjesljiv. To mi danas zaista nimalo ne smeta , jer svako od nas ima pravo na svoj vlastiti izbor i kada je u pitanju vjerovanje i nevjerovanje. Istina i vjerovanje su uvijek bili licna stvar covjeka. U biti covjek je sposoban ili nije za jednu takvu inspiraciju.


Sta u stvari zelim reci ? Zelim reci da osim objava koje su poznate covjecanstvu i koje su dosle preko, od boga odabranih i najuzornijih ljudi), postoje i objave ili nadahnuca do kojih su dolazili i kojima su bili prosvjetljeni i obicni ljudi, nezavisno o tome jesu li bili vjernici ili ne. Upravo tako!!!


Otkrice takvih mogucnosti i njihovo objasnjenje bili su i ostali za mene za mene upravo fantasticni. Dakle radi se o porukama koje su odaslane na nase ime ,a jedna od takvih ''malih objava'' 'je ''vƤhj'' sto u prevodu sa arapskog znaci : stavljanje jedne misli na srce, nadahnuce ili '' ilham ''. ILHAM - takodje mozemo prevesti kao ''Bozija inspiracija ''. Njome se nadahnjuje srce covjeka ciji je duh dovoljno razvijen u vrlinama pravde ,dobronamjernosti , nesebicnosti i samilosti prema drugima. Veliki ljudi svih epoha bili su nadareni tim vrlinama.a kada se neko do kraja posveti necemu npr: nauci , umjetnosti , ili Bogu i u tome zaboravi sebe , svoj egoizam, ima casova , istina vrlo kratkotrajnih – kada bozije prisustvo zasija poput munje , a to je stanje u kome se bez napora razumiju i cine stvari koje inace covjek ne bi mogao shvatiti ni uraditi ni uz najvece napore.Tada je duh covjeka , ili njegovo srce , ''obasjan'' , pa zbog toga covjek ima osjecaj zadovoljstva i otkrica – istine. Bog ga tada vodi i kontrolise u njegovim mislima. Kao i u djelima koja dolaze kao rezultat tog stanja . Kao primjer tog stanja poznata su iskustva Ajnstajna ,Mendeljejeva i Tesle. Kada spominjem Ajnstajna ,poznato je i njegovo iskustvo sna , stanja u kojima se on nalazio i u kojima je zapadao u kratkotrajni san iz koga sebudio sa rijesenjem njemu nerijesivih fizickih i matematickih problema . U islamskoj filozofiji takva stanja su takodje jedna vrsta objave , objave za koju se kaze da se dogadja '' iza zastora '' a misli se na nadahnuce ili otkrovenje od Boga koje se dogadja u snu.


Jedno drugo sredstvo je ''Ilka'' ili u prevodu '' ono sto se baca prema nekom, neka vrsta auto- sugestije , intuicije , cudnog predosjecaja kod donosenja odluka u slucaju neke bezizlazne situacije , nerijesivih problema ili nekih teskih prilika.

Ovo vrijeme u kome mi zivimo i ovaj rat kroz koji smo prosli , vjerovatno je donio mnogima masu nekih takvih situacija i koincidencija koje nismo bili u stanju tumaciti. Ne treba ih mozda ni tumaciti, ali pogotovo uzimati kao plod neke nase velike pameti , i kao neki nas izbor. To je bio samo jedan mali bljesak Allahove volje i pomoci covjeku kome jos nije vrijeme da '' preseli'' nego ga Allah podupire daje mu sansu da dalje kroz ovaj zivot, krci svoj put prema istini . Ali u svakom pa i u ovom slucaju postoji mogucnost zablude u rasudjivanju i razumjevanju od strane covjeka.


I kao najvisi stepen kontakta , najsigurnije i nepogresivo sredstvo veze i kontakta izmedju covjeka i Boga je, prava objava. Uzviseno saopstenje koje je projecirano ljudima iz dubina univerzuma od nekoga kome je ocito cilj da covjeka vodi , uputi i od njega stvori uzviseno bice , stvori ''sliku svoju''. I sta onda nama, kao bicima koje Bog zeli uzvisiti iz mraka zabluda i neznanja , sta nam preostaje drugo nego da prihvatimo taj put. Ipak osnovni islamski princip po tom pitanju sadrzan je u sljedecem Kur'anskom ajetu : (2;256) '' U vjeri nema prisiljavanja, a pravi put se dovoljno raspoznaje od zablude'' Covjeku je dakle prepusteno da odluci , da pokusa da spozna Istinu. Kur'anski tekst je koncipiran tako da se moze razumjeti ,no njegovo tumacenje je vec nesto drugo.

Bog je trascedenan kaze se u Kur'anu (6;106). A primitivan covjek nije bio ni sposoban da apstraktno zamisli boga, Ali danasnji covjek koji je postigao odredjen stepen obrazovanosti , trebao bi da zna upotrijebiti termine koji objasnjavaju to apstraktno, duhovno prisustvo Boga u ljudskom zivotu, Medjutim i kod danasnjeg covjeka dolazi do zbunjenosti kada je rijec o bogu i covjekovom odnosu prema tom fenomenu.


Bog je naravno za covjeka nevidljiv ili bolje reci nalazi se sa onu stranu svake fizicke percepcije. Bilo je potrebno mnogo truda , vremena i razmisljanja da se otkriju i stvore sredstva ''dodira '' izmedju covjeka i Boga. Oni koji su za tim tragali, danas znaju i osjecajuda je Allahovo prisustvo skriveno u svakoj pori ljudskog zivota. No ipak i danas vecina ljudi ne vidi i ne razumije o cemu je rijec.Jer ne treba zaboraviti da je pojam ''odgovornosti'' ovozemaljski , dok Bog, a onda bozije nagrade i kazne pripadaju onozemaljskim stvarima . A mismo nazalost zbunjeni kada te dvije kategorije postavimo u isti red.


U Kur'anu na jednom mjestu gdje se govori o toj povezanosti boga i covjeka, stoji:'' MI smo covjeku blizi nego njegova vratna zila'' (50;60). Kakav fantastican opis i objasnjenje bozijeg prisustva u nama i oko nas. Za razmisljane ............. Opet se pitam?Koji su to ONI i na koji nacin su nam tako blizu ??!!

Citajuci Kur'an i analizirajuci sve ono na sto sam nailazio u njemu,narocito sam se zaokupljao razmisljanjem i tumacenjem tog obracanja. Evo nekih navoda koji su mi trenutno pri ruci i koji najjednostavnije govore o necemu , u sta sam ja danas uvijeren vise nego ikada :



(76;1) Mi smo stvorili covjeka od kaplje pomjesane , i mi smo ucinili da cuje i vidi i zaista smo ga Mi uputili na pravi put ,te da bude ili zahvalan ili da bude nezahvalan. . . .

(2;35) I Mi rekosmo : O, Ademe nastanite se ti i tvoja druzica u dzenetu i jedite iz njega obilno . . . .

(77;16) Mi smo stvorili nebesa i zemlju da na njoj zivite . . . . . .

(49;13) O , ljudi zaista smo vas Mi stvorili od muska i zenska i ucinili smo vas narodima . . . . .




Izraelcanima :



(2;49) I sjetite se kada smo vas spasili od faraonova narod koji vas je stavio na najgore muke . .

(2;50) I sjetite se kada smo vam rastavili more te vas spasili . . . . . .

(2;55) I kada smo Musau (Mojsiju) dali knjigu da bi ste se uputili na pravi put. . .

(5;49) I Mi smo za njim ( Musaom ) poslali Isaa (Isusa) sina Mejremina

(Marijina) da potvrdi Tevrat koji smo dali Musau i mi smo mu, Isaau , dali Indzil

(evandjelje ) u kome je prava uputa i svjetlo , potvrda Tevrata . . . . . .

(5;51) Mi smo i tebi Muhamede objavili knjigu Kur'an da potvrdi knjigu koja je objavljena prije njega . . . .

(39;27) . . . . I iznjeli smo ljudima primjer od svega , nebi li se poucili , ne bi li se ocuvali . . .

(39;4) Mi smo ti uistinu objavili knjigu Kur'an radi koristi svijetu , pa ko se uputi ucinit ce to radi sebe , a ko krene stranputicom taj krece na svoju stetu, a ti Muhamede nisi nad njima opunomocen da ih prisiljavas . . . .

(30;5Cool U ovom Kur'anu Mi smo dali Svijetu svakovrsne primjere , a da si ti njima Muhamede donio i jedno vece cudo , rekli bi , vi ste opet krivovjerci. . .

(30;5Cool tako Bog pecati srca onih koji nece da znaju . . . .

(43;6) O, ljudi koliko smo Mi poslali poslanika narodima i nije im dosao ni jedan poslanik a da mu se nisu rugali . . . . .

(77;16) . . . . pa zar Mi zbog toga nismo unistili prijasnje narode . . . . .



I tako dalje i sve redom , bez kraja . Kroz citav Kur'an. ONI.

Citajuci i razmisljajuci o svemu bio sam dugo uvjeren, da su ONI , da je ono sto mi danas nazivamo Allahom, ili Bogom, da taj nas stvoritelj moze biti ustvari lako, jedna mocna i visoko tehnoloski razvijena civilizacija koja postoji u univerzumu ili negdje oko nas,koja pomocu svoje visoke nauke i tehnologije eksperimentise sa nama vec hiljadama godina i pokusava da stvori ovdje neki humani i plemeniti oblik zivota ,ali im to sudeci po nama, kakvi smo , nikako ne uspijeva osim u malom broju izuzetaka. No Oni nas ipak kontrolisu , komuniciraju povremeno sa nama , imaju nas u svojim ''bazama podataka'' , vrse preko nasih dusa, zivota nasih, naseg dolaska na ovaj svijet i naseg umiranja , jednu stalnu izmjenu energije , kosmicke energije ciji smo mi vlasnici i potrosaci istovremeno . Nas duh koji, koji nam (ONI) Allah daje ozivljavajuci nas u majcinoj utrobi nije nista drugo do razmjena, svojevrsno pretakanje i oblikovanje te energije koja je podlozna njihovoj kontroli i korekciji.. Dalo bi se o ovome jos nadugo i nasiroko teoretisati , no posto mi to nije cilj volio bih zavrsiti ovo sa jednom porukom koju Kur'an ustvari salje svima nama i zbog koje sam sve ovo mozda i pokusao pribliziti , kako sebi tako i onima koje ovo budu zeljeli citati:


"Mi ne pripadamo samo sebi , nego i Bogu. Cak puno vise Bogu nego to zelimo sebi dozvoliti . Cilj Islama je, da nas priblizi, tom nekom vrhovnom bicu, da dobijemo njegovu naklonost , da se pokusamo obojitti u njegovu boju i osvjetliti njegovim svjetlom.

Sjecam se, jos kao gimnazijalac pa mozda cak i nesto ranije, citajuci knjige Ericha fon Denikena , jednog njemackog fantaste koji je zelio dokazati da nismo sami u kosmosu , da postoje Oni, da su nas posjecivali , da nas posjecuju i da smo sa Njima u puno vecoj vezi i nego sto sami pomisljamo i vjerujemo, sjecam se da sam tada nalazio puno logike, odobravanja i neke neobjasnjive privlacnosti u toj njegovoj teoriji. Sjecam se takodje, da sam znao stajati na prozoru , duboko u noci, zuriti u beskrajni svemir , nadajuci se da ce se odnekud pojaviti neka svjetlost , primjetiti me i odnijeti me zauvijek negdje u ta prostranstva. Nisam to nikome htio pricati i nisam se bojao nimalo . . . . za sebe.


To se moje davno i nesudjeno ''putovanje '' evo, ocito pomjerilo u daleku buducnost i ta me evo svjetlost tek sada pocinje obasjavati, otkrivati mi se i nositi me u neka prostranstva za koja vidim da su uvijek postojala, ali ih ja nisam znao ni mogao tada prepoznati. I ne bojim se ponovo , za sebe . Ali se bojim se za druge , bojim se za one koji ne razumiju i ne shvataju jos uvijek nista, koji ne vide ili nece da vide u kakvim vremenima zivimo i sta se desava sa ovim svijetom.


Ne razumijem i prezirem one koji dopustaju da se ovo danasnje zlo siri ,a mogli bi ga sprijeciti i sve se vise bojim i udaljavam od svijeta koji ima ovakvo lice. Lice zla, zla koje se i te kako da prepoznati , osjetiti, jer ono je hladno. Kao led. Bas tako. Zlo je hladno kao led. A taj led i ta hladnoca se stalno sire i danas su i te kako prisutni i medju nama . Jer kako drugacije obasniti sve ovo sto se dogadjalo i sto se jos uvijek dogadja pred ocima svijeta, ovog zapadnog svijeta . Od Bosne , a prije Bosne ko zna koga , do sada evo Palestine i ko zna koga opet, u buduce . . . Spominjem ponovo Bosnu jer, u Bosni , u nasoj Bosni, zapad je imao moralnu obavezu da zaustavi genocid i svu onu plimu zla koje je raslo.Gradjani Evrope i politicari koji su mogli i koji mogu ravnodusno gledati na zlo takvih razmjera , prestaju biti ljudskim bicima.!! No ko jos o tome danas razmislja . Bilo i proslo. Zaborav ,je izgleda najbolje rijesenje . Zivimo u zaboravu ,ne razmisljajmo previse,zmirimo, spavajmo sto vise,''oduzimajmo'' se sto cesce i proci ce to. Pa glava sluzi i onako da se na njoj nosi kapa ! Zar ne ?A dani. Sto prolaze. Ma nek prolaze. . . . .
A bit ce onda da se razlog naseg stradanja i prokletstva ipak sadrzi u onih par Kur'anskih rijeci, bolje reci opomena gdje stoji:

Allah nece nista promjeniti u sudbini jednog naroda , dok se taj narod ne izmjeni sam u sebi. . .
Na vrh
Pogledajte profil korisnika Pošaljite privatnu poruku Posjetite autorovu web stranicu
MBosnjak
Bravo ! Ja !
.

Pridružio se: Sep 09, 2004
Poruka: 1512

PorukaUneseno: ce jan 27, 2005 8:21 am    Naslov: Odgovor sa citatom


Tesavuf





Povezujuci tako sve sto mi se otkrilo citajuci Kur'an casni , a uporedo citajuci takodje literaturu vezanu za istoriju islamske filozofije, diskutujuci i razmjenjujuci misljenje o tome sa onim rijetkim ljudima koji su o tome znali puno vise od mene , shvatio sam da velicina Boga , ustvari nadilazi sve , cak i postojanje ONIH koje sam ranije spominjao, onih koji nas opominju , upucuju i prate u nasem ''razvoju'', onih koji su kod prvih ljudi postigli tako veliko strahopostovanje ,onih koji su pomogli i Musi i Issau i Muhamedu da, osijete i cuju boziju rijec i prenesu je ljudima. Zbog te nesagledive Bozije velicine, ONI bi mogli u ovoj novoj ''podjeli uloga'' mogli biti samo, ona za nas obicne smrtnike nevidljava duhovna bica, koja mi danas zovemo melecima. A, Allah je, apsolutni gospodar i stvoritelj citavog poretka u univerzumu. Nedokuciva i sveobuhvatna snaga koja stoji u pozadini svakog zivota kretanja u kosmosu.

I naseg i njihovog.

Da bi mogao nekako spoznati tu Njegovu velicinu i prisustvo, pribliziti Mu se sto je vise moguce, morao sam ovakav kakav sam vec, zakoraciti dalje, krociti u nesto sto je mozda nepreporucljivo u klasicnom shvatanju, i bavljenju Islamom, ali sto vodi dalje, dublje, do samog izvora mozda.? Tesawuf. Sufizam , ili jednostavnije . . Islamski misticizam.


Oblast u kojoj se kazu , nije jednostavno kretati bez pravog ucitelja . No ja sam ipak krenuo sam . . . ili ipak bolje reci, uz malu pomoc covjeka , covjeka koji mozda i nije cisti sufija , ali hoda sigurno po granicama tih dvaju svjetova. Nekad mi se cini, da je cas tamo , cas ovdje . . . . No o tome , mozda jednom drugom prilikom.


Same rijeci , Islamski misticizam, sufizam ili Tesavuf mogu nekome zvucati zagonetno i tajanstveno, ali nemaju nikakve veze sa postizanjem moci da se prave cuda, da se namece volja drugim ljudima pomocu misterioznih psihickih sredstava. Tesauf takodje nema nista zajednicko sa asketizmom , zatvaranjem u samostane, meditacijama i osjecajima koji slijede iz isposnistva , niti sa nekim vrstama vjerovanja u panteizam.

Tesavuf, sufizam ili kako ga vec ko naziva , nema nista zajednicko sa tvrdnjama da je mistik iznad islamskih propisa i potrebnog minimuma islamskih duznosti. U nedostatku boljeg izraza, moze se reci da je misticizam metoda najboljeg licnog ponasanja , nacin na koji se postize kontrola nad samim sobom, iskrenost i napor da volimo Boga , sve vise i vise !! To zahtijeva potiskivanje svoga egoizma i osjecanje stvarnog i stalnog Bozijeg prisustva u nasim rijecima i djelima. U najkracim crtama to bi se moglo opisati kao smanjivanje onog sto zovemo Ja i istovremeno povecavanje bozanskog prisustva u nama .

Ni malo lagana zadaca, sigurno.Za mnoge nedostizna i nerijesiva. No, mozda i nije bas tako. Jer, da bi se savladao egoizam , na prvom mjestu treba razvijati osjecaj skromnosti i poniznosti. U takvom jednom htijenju i shvatanju oholost ili umisljenost se smatraju najvecim grijehom prema bogu. Prema misticizmu , hvalisavost je obozavanje samog sebe , dakle neka vrsta idolopoklonstva sto je sigurno u suprotnosti sa Islamom i ne vodi nikuda. Covjek se mora neprestano bpriti protiv tog svog poriva.

Kaze se da zivot jednog mistika, sufije, pocinje kajanjem za prosle grijehe,i popravljanjem koliko god je to moguce. Bogu pripada pravo da oprosti greske nacinjene prema Njemu, ali za stete i nepravde nacinjene prema drugim stvorenjima, ne prasta Bog nego ta stvorenja. A molitve Bogu, covjeka ne oslobadjaju od grijeha ucinjenog prema bozijim stvorenjima .


Da bi covjek dosao do prvih rezultata i iskustava u savladavanju svog egoizma , da bi taj proces potekao, mistici upucuju narocito na cetiri uslova : jesti manje , spavati manje, govoriti manje i ici u drustvo sto manje !

To ''manje'' ne znaci sigurno potpuno odricanje od svega navedenog sto bi bilo nepozeljno.i sigurno kontraproduktivno. Ali :

- jesti radi odrzavanja zivota, a ne, zivjeti da bi se jelo. Smanjiti ishranu i oslabiti do te mjere da nam se smanjuje duhovna sposobnost ,to bi bio grijeh.

- san potreban za odrzavanje zdravlja predstavlja duznost svakog covjeka prema sebi, ali suvise dugo spavanje i izlezavanje slabi i usporava nas duhovni rast. Spavati manje to takodje ne znaci provoditi vrijeme u trci za materijalnim sticanjem, nego spavati manje da bi se posvetili razmisljannima o nasem stvoritelju.

- govoriti manje to znaci smanjiti broj banalnih rijeci. To znaci takodje i potpuno izbjeci,ako je to ikako moguce svaku losu rijec.(psovke, ogovaranja drugih)

- obilaziti manje ljude , to znaci ne ici im bez velike potrebe . Ali naci se na usluzi ljudima , baviti se starima kojima je zadovoljan nas Stvoritelj , to su covjekova kretanja koja su za pohvalu. Vidjanje sa ljudima cesto izaziva iskusenja, uzrokuje gubljenje vremena i cesto je to razlog da zanemarimo vaznije i korisnije obaveze. Ovdje ne treba zaboraviti da se potrebe pojedinaca

razlikuju prema stepenu njihovog duhovnog razvitka,sto je cesto razlog da se ljudi ne ponasaju jednako i ne odnose jednako prema sebi,a tako i prema svemu ovome.



Bog je uzdigao sve nas iznad svih drugih bozijih stvorenja , ali covjek nikako da postane svjestan velicine tog Bozijeg cina. Nikako da se dozove i uljudi. Mozda taj cin ''uljudjivanja'' i nije tako lako postici jer je covjek okruzen masom pojava i situacija koje ga izlazu uticajima negativnog naboja ,sto ga navodi na ruzne postupke i cesto ostvarenja nekih mracnih ciljeva. Tu negativnu energiju , njeno'' magnetno polje'' cija je snaga velika i cijem je uticaju podlozna vecina ljudi, emituje opet onaj koji se nije pokorio ni Bogu , ni covjeku. To je Iblis. U narodu se jos kaze, djavo ili sejtan i ako covjek nije razvio svoje duhovne sposobnosti do odredjenog nivoa , ako se nije zastitio dobrotom, vjerom i molitvama, nema sansi da se odupre tom uticaju. Oni koji nikada nisu dosli u slicnu situaciju, ne razumiju sigurno nista od ovog sto pisem ili im je smijesno. Nazalost odrasli smo i zivjeli u drustvu u kome je sekratar glavne partije jednom rekao da je Bog umro i svi oni koji su rodjeni poslije 1945-te morali su u to vjerovati???? I evo mnogi to izgleda cine i danas. Na zalost, i sramotu, ako mi je dozvoljeno reci tako?


Ako uzmemo u obzir moral i etiku koje su opstepoznata nasledja naseg duhovnog razvoja, a koji svoj korijen opet vuku iz religije, ljudi se mogu u slucaju kad se govori o kvalitetu koji ih krasi, podjeliti otprilike na tri grupe:

- na one koji su po prirodi dobri , koje iskusenja ne mogu pokvariti i iz cije same prirode potjece samo dobrota i milosrdje.

- One koji su naprotiv zli i nepopravljivi

- One koji pripadaju srednjoj grupi , koji se ponasaju kako treba ukoliko su na to prisiljeni nadzorom i pritiskom, a inace sebi dopustaju losa djela, greske i nepravde prema drugima. Ova treca kategorija predstavlja veliku vecinu ljudskog roda , dok druge dvije kategorije broje relativno mali broj pripadnika.



Prva kategorija (ja bi ih nazvao ljudi – meleci) nema potrebu ni za kakvim upustvima , ni za kakvom kontrolom.


Da se od zla uzdrze pripadnici druge kategorije treba primjeniti sva moguca sredstva, ali narocito se treba baviti trecom kategorijom (obicni ljudi)


Koliko ideje sufizma , vjera, ili nesto trece mogu uciniti da se neki iz ovih kategorija ljudi pokusaju popraviti, ili uzdici do sto veceg stepena ,na covjekovom putu ka Bogu, tesko je reci. To jednostavno zasija , osvjetli ljudsko srce ,ili ne osvjetli. No sigurno ako covjek spada u onu prvu grupu, o kojoj je bilo rijeci, njihov je put najkraci. Vazno je uputiti se ka cilju, biti zeljan znanja i mudrosti i naoruzan vjerom da ovaj svijet nije stvoren sam od sebe. Osjecam da je Tesavuf , velika pomoc , da nudi prostranstva po kojema se moze ploviti , da nudi uspone i vrhunce sa kojih se otvaraju novi vidici , da priprema puteve koji vode ka jednom cilju – ka prosvjetljenju i Istini. Ka Bogu. Buduci da se do Boga stize tim usponima , sufizam odredjuje covjeka kao bice uspona, kao bice koje se stalno penje i. . . . stize ''do nedostiznog Bica Bozijeg.'' Vjerujem da, za sebe mogu reci ,da sam krenuo. A , gdje ce me to dovesti , koliko cu se visoko popeti i hocu li se uopste uspjeti popeti , to zna samo Allah dz.s.!

Osjecam da bih zbog onih,vjerovatno rijetkih ,koji citaju ova moja "otkrica" mogao pisati jos malo o Tesaufu, jer je
Tesavuf (islamska mistika) - specificna pojava u istoriji islama , koja je od svog pocetka zaokupljala paznju islamskih znanstvenika , a u novije doba i sve veci broj zapadnih orijentalista.
Zapravo fenomen mistickog ucenja susrecemo u svim religijama , kao odraz covjekove teznje da prodre u tajnovitost Bozanskog , odnosno da odredi sto preciznije relaciju izmedju Boga i covjeka. Tesavuf ili sufizam je ustvari poseban sistem misli i metoda priblizavanja Bogu , sjedinjenja s njim, kroz koristenje intuitivnih i emocionalnih sposobnosti , koje covjek treba razvijati u sebi , da bi se digli zastori i velovi koji skrivaju subjektivno , ili dusu (ja) od'' realnog''( Bog). To bi bilo to.Ukratko!


Sufijsko ucenje se u nase Bosanske "gudure"pocelo siriti dolaskom Islama koje se opet u vrijeme dekadencije , koja je zahvatila islamski svijet zadnjih stoljeca u jednom momentu pocelo udaljavati od izvornih nacela islama . Medjutim , novija islamska povjest biljezi reformaciju suffizma, sto je u neku ruku islamski odgovor na sve jacu materijalizaciju savremenog drustva isvijeta uopste. U Evropi i Americi zanimanje za sufizam je u stalnom porastu i kao rezultat toga nastaju brojne edicije posvecene sufizmu i odrzavaju se sve cesce medjunarodni naucni skupovi na tu temu.
Sufizam, suffijska svijest i praksa manifestuju se danas gotovo u svakom kutku ovog naseg savremenog svijeta pocevsi od intelektualaca Kaira i Istambula, pa preko razlicitih kategorrija muslimana bivseg Sovjetskog saveza , Malezije, sjeverne Afrike , Kine, Bosne - sve do sve brojnijih konvertita i preobracenika u islam u jednom Londonu, Njujorku, Kopenhagenu, Stokholmu i svuda sirom svijeta gdje se prenjelo i zazivjelo islamsko ucenje.U kojem broju su ljudi danas sposobni i spremni njegovati u sebi ideje sufizma, tesko je reci i odrediti prvenenstveno zbog toga, jer u svom dubokom , intuitivnom svjedocenju biti sufija znaci biti to srcem i u srcu , dusom i u dusi svojoj, pa tek onda u svijetu i pred svjetom.
Na vrh
Pogledajte profil korisnika Pošaljite privatnu poruku Posjetite autorovu web stranicu
MBosnjak
Bravo ! Ja !
.

Pridružio se: Sep 09, 2004
Poruka: 1512

PorukaUneseno: ce jan 27, 2005 9:17 am    Naslov: Odgovor sa citatom

Vrelo





Prije sedam osam stoljeca nepoznati muslimanski pjesnik iz Spanije izrekao je nezaboravan stih: " Ne reci nikad - kako je tiho! Reci - ja nista ne cujem." U nasem stoljecu jedan poznati filizof i jedan poznati naucnik kazali su nesto sto moze biti komentar u stihu. Naucnik Albert Ajnstajn rekao je. " Najljepse sto mozemo da dozivimo , jeste tajanstveno . . . . ono je izvoriste svekolike umjetnosti i nauke ." Koju godinu kasnije mladji Ajnstajnov savremenik , Karl Jaspers, napisao je : " Vjerovati u Boga, znaci zivjeti na osnovu necega sto ni na koji nacin ne postoji u svijetu, osim u visesmislenom govoru pojava, koje nazivamo siframa ili simbolima transcedencije . ‚’’ Zato onaj covjek koji vjeruje, zivi u umjetnosti,ili se bavi naukom, zivi u trajnoj spremnosti da cuje, osjeti ili spozna vise nego drugi.Postoji duboka veza, zajednicko izhodiste poezije, umjetnosti, izvorne nauke i filozofije, jer svaka od njih upucuje i poziva covjeka onom necujnom, nevidljivom, tajnovitom i nadprirodnom. Ono sto nam pjesnici govore, umjetnici predstavljaju, naucnici objasnjavaju i filozofi tumace upravo je to , tajanstveno, a tice ce necujnih nevidljivih i nedodirljivih osnova nase stvarnosti, korijena naseg bica, pojava i opazanja koje su pohranjene duboko u nama svima, a da mi najcesce nismo svjesni njihovog oglasavanja. Tako dolazimo do saznanja da su, sudbinski i istorijski, poezija, umjetnost, nauka i filozofija ustvari grane jednog stabla , cije je deblo religija,a time su one su ustvari, oglasavanje stvarnoti, Apsolutne stvarnosti , odnosno, Boga. Otuda recimo dolazi i misljenje jednog drugog istaknutog filozofa danasnjice, Martina Hajdegera, da u situaciji svijeta modernog zapada, koji se odvojio od Boga i kojeg je Bog napustio, pjesnistvo i filozofija mogu prorediti spremnost da se cuje glas Boziji, ukoliko Bog htijedne da se oglasi. A upravo ta ljudska otvorenost za trascedento, ta nasa spremnost da cujemo onostrano , da dopustimo sebi da nas zahvati , osvoji i preplavi tajanstveno to je to, na tome se zasniva nasa vjera.

Iz svega ovoga, rekao bih namece se i zakljucak da je nas interes , da je to nase opredjeljnje i ljubav prema umjetnosti, nauci ili filozofiji ustvari priredjivanje spremnosti da se cuje to Apsolutno. I sve nam to sigurno ne bi bilo tako blizu ( ili tako daleko), da nas Bog nije uputio, da nam Muhamed a.s. nije prenio Njegove rijeci, rijeci kojima pocinje Kuranska sura Alek (94):’’ Citaj! Citaj u ime gospodara tvoga koji je sve stvorio . . . . Citaj, jer plemenit je Gospodar tvoj, koji poucava peru . . . koji covjeka poucava onome sto covjek ne zna . . .!

I zaista, koliko istine i dubine u tim prvim rijecima kojima je Bog uputio covjeka putem znanja, putem nauke, filozofije i putem umjetnosti. No uzevsi uopsteno, analizirajuci nase navike, nase ponasanje i djelovanje, mi bosanci se nemozemo bas pohvaliti nekom velikom ljubavlju prema citanju, a da o gladju i ne govorimo. Rijetki su ljudi, kod kojih sam uocio neku izrazitu naklonost prema citanju, dakle prema sticanju znanja i iskustava na poljima filozofije, nauke, ili umjetnosti. Nasi ljudi su se u prosijeku zaustavili tamo gdje su bili jos zavrsetkom neke skole ili fakulteta, misleci izgleda pri tome da je sa njihovom znanjem sve zavrseno, privedeno kraju. Da je to sto znaju dovoljno i da im vise u zivotu ne treba. Da malte ne sve znaju!

Srecom, ili prije ce biti Bozijom voljom, ta ljubav prema citanju, otkrivanju tih uvijek novih i uzbudljivih svijetova, meni je eto bila usadjena jos od malih nogu, od onih prvih koraka kojima sam krocio u svijet knjige. A knjiga ima i bilo ih je uvijek raznih. Samo ih je trebalo pronalaziti, otvarati i citati. Sjecam se da su moje prve procitane knjige, osim onih redovnih, sa skolsku lektiru, bile komplet od 100 knjiga djecije biblioteke’’Lastavica’’ prava mala biblioteka koju mi je moj rahmetli otac unio jednog dana u sobu rekavsi, ne sjecam se vise bas tacno rijeci, ali bilo je otprilike:’’ E, ovo kada procitas onda mozemo o svemu pricati ravnopravno ko’ veliki.’’ A ja onakav , kakav sam vec bio, zatrazim od njega, posto je to i bila moja mala privatna biblioteka, da mi napravi i pecat biblioteke, da mi se knjige ne izgube jer imao sam obicaj sve svoje stvari djeliti kome stignem. I bi pecat. I procitah ja tako tih mojih 100 knjiga . . . Svaka je sigurno bila tada za mene neki novi, interesantan i uzbudljiv svijet, ponekad nestvaran, a ponekad opet stvaran i realan i vise nego sama stvarnost. Ali ionda kada su sve te knjige bile procitane, i jos dugo poslije tog mog citanja, nisam uspijevao razgovarati sa mojim ocem onako kako mi je on to obecao. No nije mi to nesto puno ni smetalo, imao sam toliko drugih stvari da dovrsavam. . . .

Poslije osnovne skole i tih mojih ’’prvih’’ knjiga poceo sam da odlazim sve cesce u gradsku Biblioteku i tamo pronalazim pisce kao sto su bili nezaboravni Mark Tven, Carls Dikens i da se druzim sa njihovim Tom Sojerima, Haklberi Finovima, Oliverom Tvistom, da plovim sa njima zajedno na splavovima Missipija, ili moje Ukrine, da se zavlacim sa njima u mracne katakombe i pecine Motajice. Tamo negdje u sumama divlje Aljaske upoznao sam i Dzek Londona i njegovog ’’Bijelog Ocnjaka’’ koji su vjerovatno krivi sto sam i dan danas jedan od najvecih ljubitelja tih cetveronoznih stvorenja koja ne znaju reci vise od ta dva, tri slova, ali mi i to njihovo vau-vau zna cesto priciniti veliko zadovoljstvo. Psi su zaista cudna stvorenja, toliko lice na ljude, i tako te nekada zacude svojom ’’pamecu’’ i dobrotom da se pitas ko je tu pametniji?!

Kasnije, sjecam se, da su me Branko Copic i njegova ’’Basta sljezove boje’’ izveli iz tog mog, nekog djetinjstva, da bi moje ’’ozbiljnije citanje zapocelo, sa tada ’’nasim’’ najpopularnijim piscima za mlade, Momom Kaporom i Zvonimirom Majdakom i njihovim Unama, Anama, Kuzis stari moj i slicnim naslovima.

Gimnazijalsko doba bilo je u znaku ’’Cuprije na drini’’, Tvrdjave, Mesinog ’’Dervisa’’, Laliceve ’’Lelejske gore’’,- Stendala, Kamija, Zole, Viktora Igoa. . . A onda dolaze Solohovjev ’’Tihi Don’, Dostojevski i njegovi Karamazovi, Idioti, Zlocini i kazne, a vrhunac svega, za mene, M. Gorki i njegov ’’Hadzi Murat’’ jedna mala, kratka, ali upecatljiva ciganska prica, puna zivota. . . . .nezaboravna !

Tada negdje cujem da i mi dervencani imamo ’’svog’’ pisca koji je kazu, ravan jednom Mesi i Andricu, ali koji je zbog sukoba sa rezimom, i svog opasno dugog jezika u nemilosti tadasnjih vlasti i svojevrsnoj izolaciji, daleko od svjetala pozornice i nekog veceg uspijeha. Muhamed Kondzic. I njegove knjige, romani ’’Noc nema svjedoka ’’, ’’Silicijum front’’, ’’Zive muke’’ ’’Limeni lijes za Salcburg’’. Surove zivotne okolnosti su ocito sprijecile Kondzica da dokaze svoju velicinu, ali njegove price koje se na istorijskoj pozadini bave univerzalnim problemima zla, vlasti, sile, osvete i mrznje, ali i triumfa autenticnih ljudskih vrijednosti, te price su nesto, sto covjeka koji ih procita ne ostavljaju nimalo ravnodusnim. Tim vise i moje iznenadjenje i radost sto je ’’Hak’’ bio ocev dobar prijatelj, pa sam eto zahvaljujuci tome, ja i mogao i citati sve te knjige. Ali, pojava i prisustvo u nasoj kuci jednog drugog, velikog ocevog prijatelja, pisca, novinara,ipubliciste, Tihe Lesica, tog velikog barda bosanskohercegovackog i exjugoslavenskog novinarstva – nadmasivalo je sve. Tihine kretnje, nacin na koji je sjedi, pusi , prica i pijucka, pramen njegove guste ,teske i crne kose koji nemarno uvijek visi preko cela i koji on s vremena na vrijeme zabacuje nazad,- su nesto sto se meni, duboko, u slikama , usjeklo u neko moje prapamcenje!? A njegova knjiga, ustvari zbirka tekstova koje je objavljivao u svim tadasnjim novinama od ugleda i u kojoj na dosta mijesta spominje Derventu i neke dervencane, kako bih to volio danas imati i jos jednom procitati.

Pa ’’cika Mica ’’. Jovanovic. Isto tako, prica za sebe. Erudicija. Intelektualac ’’par exelans’’

Njegova lula i karakteristican miris duhanskog dima koji ga je pratio bilo gdje da se nalazio. I preferans u kome su se on i moj ’’stari’’ obracunavali i znali zanijeti do duboko u noc. Razgovori sa njim i savjeti koje sam dobijao , znali su mi biti putokaz u nekim mojim ’’lutanjima’’.

U Becu 1. maja 1987. budi se iz teskog i cudnog sna. Sanja kako je umro. I vidi u snu, u mracnoj sobi, zelen tabut. Cudno mu bi, rece mi da on koji nije musliman lezi na tabutu. I hoce da podigne ono platno i otkrije tijelo, da se uvjeri, jel’ to on stvarno pod platnom. Ne polazi mu to nikako za rukom i to ga plasi i muci. Budi se u znoju. . . To jutro ga zatice i vijest da jeu tom snu,tu vece umro Dzemal. ‚’’Brat’’ njegov. I moj otac. Cika Mica je znao, mogao i umio osjetiti covjeka. I kada ga nema.

Nedugo poslije posjecujem ga u njegovom stanu u Derventi. Vec je i sam tesko bolestan. Lezi. Pricamo. Kao da smo vrsnjaci i dobro se poznajemo. Rece mi jednom a to je bilo za moje posljednje posjete mu :’’ Ti, ti si kao Caplin. Veliki i nikad odrasli djecak. Ako si taj, onda, da znas, ne znas koliko si sretan. . . . nastavi tako i nemoj se truditi puno da odrastes. . . .

Poslije nekoliko dana je umro. I danas razmisljam o tome. Sta je ’’moj pisac’’, moj cika Mica,htio da kaze . . . .!?

Jeste, lijepo je ‚’’druziti se’’ sa piscima. Ili ako ne mozemo sa piscima, ako ne sa njima, onda barem sa njihovim djelima, knjigama koje su nam ostavili. Tako sam lutajuci po Derventi i iduci tragom pisaca sjecam se, procitao ’’ Levitana’’ . Cudan naslov i dobra knjiga. I strasan pisac, ’’nas’’. Slovenac, Vitomil Zupan. Progutao sam tako i citav njegov opus. Od prve do posljednje. Ipak najveci utisak i uticaj na mene ostavilo je citanje trilogije “Sexus”, “Plexus” I “Nexus” od Henrija Millera tog starog I olinjalog americkog borca protiv konformizma i ustaljenih drustvenih normi. On me se svezao tih prvih godina studija u Sarajevu I nisam ga se mogao dugo rijesiti. Sve dok ne naletih na jednog, jos goreg pokvarenjaka, u liku Carlsa Bukovskog. Mila majko !!

Trebalo je to sve podnijeti.I probati u stvarnosti. Ljudska sexualnost zna biti ponekad i te kako cudna i neobjasnjiva. Henri Miller je ostao nenadmasan u pricanju takvih prica. Al’ da su to samo price! Nego to je i zivot. Sa svih strana. I iz svih poza i uglova. Srecom postoje pisci i djeela kakvi su naprimjer: Herman Hesse i njegov ’’Stepski vuk’’ Harri Haller,’’Sidarta’’ i Vasu Deva, Isak Basevis Singer i njegov ’’Rob’’ koji covjeku vracaju vjeru u duhovni svijet, priblizavaju ga onom tajanstvenom, onom iskonskom ishodistu nasem od kojeg smo se tako udaljili, a kojem smo istovremeno i tako blizu. I upravo je to nas sreca, to sto ne zivimo samo u materijalnom svijetu nego zivimo i u duhovnom svijetu, svijetu knjige, svijetu religije, filozofije, nauke ili umjetnosti.

Neko bi odmah mogao pomisliti kako smo, kako je covjek, usljed takvog stanja stvari, ustvari jedno rascereceno bice, koje je eto tako baceno u te svjetove i snalazi se kako zna i moze. A ustvari, ti svjetovi u kojima zivimo, svjetovi materijalnog i fizickog i ovo vrijeme u kojem zivimo su kao jedno polje, kao jedna knjiga koju treba citati, kao Kur’an u kojem se citajuci treba uvijek iznova suocavati, traziti i otkrivati temelje i ciljeve vlastitog postojanja. A ta knjiga, ako se pazljivo cita ponekad moze svojom snagom , da osvijetli srce covjeka,a to je onda uvjeren sam ona ista svjetlost ciju su snagu osjecali i Ajnstajn i Tesla i Kusto i Leonardo, Gete, Aristotel, Platon, svvi oni koji su zaronili u te dubine bozanskog, svi oni koji su se napajali sa tog vrela, a to vrelo se i zove vrelo zato sto iz njega uvijek iznova dotice spoznaja.Misticna spoznaja koja nas nagoni da slikamo, piseemo poeziju, mislimo filozofiju, utonemo duboko u nauku ili se predamo religiji i u njoj otkrivamo nova nadahnuca.

A kad vec ‘’toliko’’ spominjem vjeru i religiju onda evo prilike da se jos nesto kaze , sto je bas usko vezano i tice se nasih pogleda,shvatanja i stavova kada je religija u pitanju.

Postoji jedna definicija religije koja mi se cini zanimljivom i koja kaze: "Religija je ono sto svaki pojedinac cini sa svojom vlastitom samocom." Ova misao mi je jako bliska u svom odredjenju no bojim se da je donekle i dvosmislena, jer ostavlja prostora svakome da stvara neki svoj poseban religijski sustav u kome covjek upada u zamku stvaranja neke "svoje" privatne religije, koja naravno, nije i ne bi bila ni jedna od vec poznatih nam. Normalno da bi takav pokusaj bio skroz pogresan i osudjen na propast bas kao i pokusaj da govorimo, ne govoreci pritom ni jednim poznatim jezikom. S kim bi komunicirali, ko bi nas razumio i dokle bi stigli sa takvim razmisljanjem. Zato onaj stav kojeg mozemo pocesto cuti kada se prica o vjeri , a koji glasi otprilike: "da su svi ljudi vjerovatno religiozni na neki nacin, samo mnogi neznaju na koji " taj i takav stav, barem kad je u pitanju zreo covjek, nuzno je barem pokusati, mjenjati. Sto znaci da treba naciniti korak prema nekoj od cvrscih odrednica kada su nasa vjera ili religija u pitanju. U vjeri nema prisiljavanja, i pravi put se dovoljno dobro raspoznaje od krivog, stoji u Kur'anu , pa je automatski svima nama tako ostavljeno da sami biramo. Ili budemo izabrani!

Sam Islam nas zbog svoje otvorenosti prema istini odmah i u vodi u jednu takvu mogucnost , pa ako se ovdje posluzimo ponovo sa jednom od mozda najuspijesnijih definicija Islama, koja kaze da je Islam "susret izmedju Boga, kao takvog i covjeka ,kao takvog" onda tu odmah mozemo zapaziti da izmedju covjeka i Boga nema nikakvih prepreka i da covjeku nije potreban nikakav posrednik, svecenik ili neko treci koji bi ga trebao osloboditi grijeha, kako bi on sam bio slobodan za Boga. Svojim umom, slobodnom voljom i sposobnoscu govora covjek se izdvaja iz svjeta drugih stvorenja, a njegov um mu omogucava da uz sposobnost transcedetalnog dosegne

apsolutnu istinu. Islam je time i Boziji odgovor toj covjekovoj otvorenosti ka istini, ka Bogu i kako kaza F. Schoun, engleski filozof i orijentalista: "U odnosu na Krscanstvo, Judaizam i Budizam, islam je izravan susret neba i Zemlje!

Medjutim u ovim nasim "modernim"vremenima islamski zivot se suocio sa izazovima kojima je tesko naci odgovarajuci primjer u proslosti. Bilo je uvijek razdoblja sa dramaticnim iskusenjima, medjutim vjerovatno nikada nisu sva podrucja i sve strane islamskog shvatanja zivota i svijeta bile zahvacene potresima koji u ovo

nase vrijeme , dovode Islam u novi odnos sa ovim svijetom. Postaje sve izvjesnije da islamsku zivot prolazi danas kroz jedno novo, veliko suocavanje sa svijetom, ali i sa sopstvenim islamskim temeljima. Sigurno je da nije rijec o tome da li ce islam kao religija odoljeti tim izazovima , vec da li ce Islam kreativno odgovoriti na te izazove.

Zbog svega onog sto ja znam o islamu, vjerujem da je jedan od mogucih odgovora svim tim izazovima pred kojima danas stojimo, upravo - tesawwuf. To kazem najvise zato sto znam da je i u proslosti tesawuf bio jedan od glavnih oblika otvorenog i plodnog suocenja muslimana sa postojanjem covjeka uopste,kao i sa opstojanjem sa drugim reeligijama, kulturamai zajednicama. Tako naprimjer najblistavija iskazivanja misticnih iskustava, ona koja su imali velikani kao Ibn Arabi i Dzelaludin Rumi ne desavaju se slucajno bas u vrijeme kada se na duhovni horizont islama pocinju nadvijati tamni oblaci.Kada u 13. stoljecu provalom Mongola i rusenjem Bagdada islam po prvi put ulazi u duboku krizu, na tu katastrofu muslimani reaguju stvaralackim duhom i u neku ruku jod bogatijim izrazavanjem tog svog duha, moralnim prociscenjemsvog intimnog zivota gdje sufizam predstavlja najvazniji elemenat

Vjerujem zato da je tesawuf i u danasnjim vremenima jedan od puteva ka ozdravljenju i uspostavljnju povjerenja medju ljudima , bili oni muslimani ili ne. Uostalom otkrivanje duhovnih iskustava sufija iz proslosti kao riznice mudrosti, govori nam mnogo o moci i snazi sufizma. Medjutim sadasnje sufijsko iskusavanje u znaku je pasivnog, a ne kreativnog odgovora na aktuaalne probleme u Islamu i svijetu oko islama.

Meni kao nekome ko je svjedokom svih tih dogadjanja i kao nekome ko se tek malo primakao ovom, rekao bih, vrelu mudrosti, a i kao covjeku koji je eto voljom Allaha dz.s. postao svjestan i sebe i stvari oko sebe ne preostaje mozda nista drugo nego da se i sam , bas kao te stare sufije, izdvojim iz ovog danasnje”dzahilijeta”, njegujem to svoje "povlacenje", posvetim se jos vise vjeri i umjetnosti, sto opet vjerujem vodi potpunom duhovnom miru , koji na je svima tako potreban i koji mi je ustvari bio uvijek i krajnji cilj.

Vidim da ova moja "filozofija"ne nailazi na odobravanje i razumijevanje kod nekih ljudi ovdje, no to me zaista ni malo ne uzbudjuje. Danas kad sam ovako "izmjenjen" ocito da se ne uklapam vise u neke svakodnevne seme i zivotne klisee. A sta ja tu mogu. Da objasnjavam svakom pjedinacno, ili da se ne daj Boze pravdam bilo bi glupo. Vrijeme je pred nama , a ono je najbolji sudija. I svjedok. . . . . . .

I kao sto to Mesa kaze u svom ”Dervisu i smrti” –” Pozivam za svjedoka mastionicu i pero, vrijeme, pocetak i svrsetak svega , da je svaki covjek uvijek na gubitku ” No Mesa nije izrekao, ne znam zasto, (a mozda i znam), nastavak ove kuranske sure koji glasi : ” osim onog koji radi dobra djela i vjeruje. I koji preporucije istinu i strpljivost.”
Na vrh
Pogledajte profil korisnika Pošaljite privatnu poruku Posjetite autorovu web stranicu
MBosnjak
Bravo ! Ja !
.

Pridružio se: Sep 09, 2004
Poruka: 1512

PorukaUneseno: pe jan 28, 2005 10:53 am    Naslov: Odgovor sa citatom

Svjetlost i sjenke





Osvrcuci se na sve ovo sto u posljednje vrijeme saznao, procitao i naucio o tesawwufu i sufizmu, a zeleci staviti nesto od toga i ”na papir” ne mogoh ,a da ne pomenem i ne nabrojim ljude zahvaljujuci kojima danas bastinimo ovo znanje i mudrosti koje nam je njihova velicina i sjaj njihovog duha ostavili u amanet.

Hasan el Basri (642-728), Rabia el Adevija (713-801), Dzuneid el Bagdadi(901- ), Ibrahim ibn Ibrahim el Belki (….-778), Dzelaludin el Rumi (1207-1273), Muhjel din Ibn Arabi (1164-1204), Muhamed ebu Hamid el Gazali (1056-1111) ; su zabiljezeni kao najvece sufije, kao ljudi koji su svoj zivot i svoju vjeru nastojali procistiti i uzdici do najvecih mogucih visina. Ipak od svih njih koji su podjednako zasluzni za rasvoj sufijske misli i nauke, ja bih istaknuo trojicu koji su mi najdrazi i koje najlakse ”citam”.

El Gazali, Ibn Arabi i Dzelaludin Rumi. To su imena dobro poznata svima koji su na bilo koji nacin dosli u dodir sa sufizmom i literaturom koja je proizasla iz Tesawwufa. To su ljudi koji su islam i islamsko poimanje puta ka Istini , ka Apsolutnom, uzdigli mozda do najvecih mogucih visina. Svaki na svoj originalan nacin.



Hvala Allahu koji je likove cistih, zbog njihove borbe, uzdigao;

koji je srca svojih sticenika, zbog njihovog osvjedocenja, usrecio;

koji je jezike vjernika , zbog njihovih molitvi, ukrasio;

koji je ideje onih koji su Ga spoznali, zbog njihovog razmisljanja , ocistio;

koji je Svoje odabrane robove od smutnje sacuvao;

koji je pobozne da ispravno zele uputio;

koji je tijela bogobojaznih od tame strasti sacuvao;

koji je duse cvrsto uvjerenih od tame smutnji ocistio;

koji je djela izabranih , zbog obavljanja molitvi, primio;

koji je krepkost krepkih, zbog njihovih cistih veza potvrdio.



Zahvaljujem mu kao onaj koji je vidio znakove Njegove moci i snage,

osvjedocio se u dokaze Njegovog jedninstva, saznavao njegove tajne i dobrotu,

ubirao plodove spoznaje sa stabla sedzde i Njegove darezljivosti i pio iz rijeke

njegovog davanja i dobrote.Vjerujem ga kao onaj ko vjeruje u Njegovu Knjigu, Njegov govor, Njegove vjerovjesnike, Njegove odabranike, Njegovo obecanje i prijetnju, Njegovu nagradu i kaznu.I svjedocim da nema Boga osim Allaha, Jedinog. I svjedocim da je Muhamed Njegov rob i njegov poslanik kojeg je On poslao svim ljudima, da pomogne sve one koji slijede istinu i ono sto je istinski dobro i lijepo.

Neka njega i njegovu porodicu i sve njegovo, prati Allahov blagoslov.



Ovo je jedan od nadahnutih uvoda kakvima su zapocinjala vecina tekstova koje je na svom zivotnom putu napisao i dotakao Muhamed Abu Hamid- El Gazali. Ovaj je napisan u uvodu njegove knjige, rasprave, o ”Alhemiji srece” rasprave u kojoj El Gazali nudi ljudima, govori ljudima, objasnjava ljudima sta je sreca i kako je postici na i na ovom i na onom svijetu.

Ne znam samo, jesmo li svi mi razmisljali ikada o tome, sta je to zaista sreca i kako je dozivjeti? I ako bi nas neko danas pitao o tome, vjerovatno bismo se svi duboko zamislili, ako vec i nismo u nekoj prilici, ranije. Znamo li mi to i mozemo li mi to dokuciti? A, El Gazali nam u svojoj “Alhemiji srece” nudi svoj odgovor, koji bi u krajnjoj taci mogao biti i nas, gdje kaze otprilike da, traziti srecu mimo spoznaje Uzvisenog Boga i vjerovanja u jednog Boga je put koji je unaprijed osudjen na propast. “I znaj , dodaje El Gazali, da je samospoznaja kljuc spoznaje uzvisenog Allaha. Gazali nam ovdje ocigledno savjetuje da je to upoznavanje sebe i trazenje odgovore u sebi, jedan od prvi koraka na tom putu :

“Ti si sam sebi najblizi, pa ako ne poznajes sebe kako ces spoznati Gospodara svoga! A ako ti kazas da sebe poznajes, ti ustvari poznajes svoju tjelesnu vanjstinu, ali ne i ono sto je u tvojoj nutrini, gdje kad se rasrdis trazis svadju, kad ogladnis trazis da jedes, kad osjetis strast trazis njeno zadovoljenje. I znaj, ove stvari su svojstvene i zivotinjama, a tvoja je duznost da se odvojis od tog zivotinjskog u sebi, da sebe istinski upoznas, tako da znas ko si, odakle si, iz kojeg izvora si potekao, sta je svrha tvoga stvaranja, sta di donosi stvarnu srecu, a sta nesrecu” ?!

Gazali nam hoce reci, a sto mi danas mozda vec znamo, ali opet zahvaljujuci njemu koji je otome razmisljao 800 godina ranije, da svaki covjek u svojoj unutrasnjosti posjeduje mnogo svojstava i da su neka od tih svojstava i svojstva zvijeri i zivotinja , a neka opet svojstva meleka. I da ljudsku istinsku vrijednost predstavlja i ispunjava ta duhovna komponenta, dok je ostalo sporedno i manje vrijedno.

” Tako se sreca zivotinja ogleda u tome da jedu, piju, spavaju i polno opce po nagonima svojim i ako si zivotinjskog soja ti ustraj u tome da udovoljis takvim potrebama. Sreca zvijeri se ogleda u agresivnosti i ubijanju, sreca sejtana je spletkarenje, nanosenje zla i varanje i ako si sejtanskog soja onda radi ono sto oni rade. Sreca meleka se ogleda u osvjedocavanju ljepote bozanskog prisustva i nije im svojstvena ni srdzba ni strast – pa ako si melekskog soja, nastoj da upoznas svoje porijeklo, kako bi upoznao put do bozijeg prisustva i dospio do bozanske Uzvisenosti i ljepote , te se oslobodio od okova srdzbe i strasti. A Allah nije stvorio ova svojstva ljudska da im ti robujes, vec zato da ona tebi robuju i podcinjavaju se tebi na putu koji je pred tobom i da ti sluze kao oruzje kojim ces loviti svoju srecu !

Na tom putu upoznavanja sebe treba da znas da si sinteza dvije stvari. Prva stvar je znaci tvoje tjelo, a drug stvar je tvoja dusa, odnosno duh, odnosno srce, ono srce sto se spoznaje unutarnjim vidom. Ta unutarnja dimenzija nazvana je ”srcem”, ali ne srcem kao komadom mesa, misicem koji se nalazi na lijevoj strani u grudima tvojim. Jer takvo srce posjeduju i zivotinje, a i umrli. Kad govorimo o sustini srca, ono nije od ovog svijeta, jer njemu je svojstvena spoznaja i osvjedocenje ljepote Allahovog prisustva u nama. Za njega se vezuje nasa sreca kad se radujemo i ono je nosilac vjere nase , nase nagrade i kazne. Spoznaja njegove biti i njegovih svojstava je kljuc spoznaje Uzvisenog Allaha. Tako uvijek nadahnuto govori Gazali. I nastavlja.

Ti treba da se potrudis i boris da ga (srce) upoznas, s obzirom da je to melekska supstanca koja potice iz Bozijeg konacista.S tog mjesta je poteklo kao dusa tvoja i na to mjesto treba da se vrati. Ako pitas, ako te pitaju , sta je sustina takvog srca, najbolji odgovor je u rijecima Uzvisenog : ” Pitaju te o srcu, o duhu tvom. Reci : Duh spada u emr, (zapovjed ,budi !) moga Gospodara ! (Kur’an 17/85 )

Sve ovo nam govori, upucuje nas da duh nas ljudski spada u sveukupnost bozanske moci i pripada kako to stoji u Kur’anu, svijetu bozanskog emra ( zapovjedi). Zbog svega toga, s jedne strane, covjek spada u svijet stvorenog , a s druge u svijet Bozanskog. Sve ono cemu je svojstven prostor i mjera, kaze Gazali pripada svijetu stvorenog. A srcu , duhu o kome mi govorimo nije svojstven ni prostor ni mjera.

Nas duh dakle, je ono cemu je svojstvena spoznaja Uzvisenoh Allaha. I vrlo je tesko spoznati duh s obzirom da u vjerozakonu (Kur’anu) nije naznaceno kako se on spoznaje. U vjerozakonu i nema potrebe za njegovim spoznavanjem. Ali,ako covjek osijeca i zeli, on moze otvarajuci kapije svog srca, izucavajuci sufizam, doci do spoznaja koje vode konacnoj sreci, konacnom cilju Apsolutnom i Istini.

Znaj da srce, kaze Gazali ima dvije kapije za sticanje znanja. Jedna je za stanje sna, a druga je za stanje budnosti. Ona druga kapija je kapija cula, vanjska i otvorena je prema pojavnom, materijalnom svijetu. Ali kad covjek zaspi, kapija cula se zatvara, a otvara se ona prva, unutarnja kapija i mogucnost da mu se otkriju tajne iz nevidljivog duhovnog svijeta i dobro cuvane ploce, ( levhi – mahvuz) dobro cuvana mjesta, svobuhvatnog i sveopceg znanja.

Ljudi obicno misle da je bolja i vaznija osijetilna , culna spoznaja, dakle spoznaja koja se postize i zasniva na javi. Ali Gazali nam kaze da je zapravo najbolja ona spoznaja koja se zasniva i na javi i u snu, s obzirom da se na javi ne moze vidjeti nista od tog

”drugog”, duhovnog svijeta. Kad covijek spava i kada su mu cula iskljucena on tada moze da vidi i prepozna nadje rijesenja i odgovore na najteza i najzamrsenija pitanja. ”Znaj da u svacije srce, putem nadahnuca, dolazi prava ideja. Ona ne dolazi nikad preko cula. Ona jednostavno dodje u srce, jer srce je prozor u nevidljivi duhovni svijet. A srce covjeka, ne moze imati uvida u duhovni svijet ako je okupirano prevelikom aktivnoscu cula tj. ovim materijalnim svijetom. No nemoj misliti da se mogucnost vidjenja nevidljivog otkriva samo u snu i poslije smrti. Naprotiv ono se moze ostvariti i dozivjeti i na javi kod onog koji se iskreno bori i oslobodi dominacije losih ljudskih osobina, srdzbe, strasti, ruzne naravi i ruznih postupaka. ” Tako naprimjer svo vjerovjesnicko znanje hazretli Ibrahima, Muse, Isusa i Muhameda je postizano na ovaj nacin , a ne spoznajom vanjskih cula. Uzviseni kaze na jednom mjestu (Kur’an73/Cool :

” I spomijnji ime Gospodara svog i njemu se potpuno posveti” sto bi trebalo i moglo da znaci po Gazaliju : Iskljuci sve drugo, srce ocisti od svega drugog i u potpunosti se posveti Uzvisenom!”

U danasnje vrijeme, kao i u proslosti ovaj metod spoznaje bio je svojstven sufijama, ili kao sto sam to vec rekao i neki rijetkim velikim ljudima, koji nisu bili muslimani, ali koji su potisnuvsi ovaj svijet i baveci se naukom, pjesnistvom, filozofijom ili umjetnoscu otkrivali neke druge svjetove i svjetla u svom srcu. Potvrda ovome, dodao bih, danas, su upravo i ljudi poput recimo Tesle i Ajnstajna, ljudi koji su se duboko posvetili necemu, u njihovom slucaju nauci i samo nauci i cija iskustva sna i rijesenja koja su im dolazila u snu kada su rijesavali najzamrsenije zadatke koje je pred njih postavljala njihova masta, govore takodje jasno o snazi bozijeg prisustva u njihovom duhu. Ili primjer Zaka Kustoa francuskog naucnika i istrazivaca koji je otkrivsi u dubinama okeana , vode dvaju voda (mora) koja se ne mjesaju, a o kojima se govori u Kur’an, uzeo i procitao isti taj Kur’an i presao na Islam. Jednostavno, zar ne.

Culi smo eto, kako je govorio i El Gazali kada je govorio o dusi i srcu ljudskom i ta njegova alhemija srece moze se apostrofirati i jednom njegovom drugom sjajnom mislju i porukom koja kaze : ” Znaj da su sreca, uzitak i zadovoljstvo svake stvari i bica u uskoj vezi sa njenom prirodom, a priroda svake stvari i bica ono zbog cega je ona i stvorena. Tako je uzitak za oko gledanje lijepih likova i prizora, uzitak uha je slusanje prijatnih tonova i tako je sto se tice i ostalih organa. A specifican uzitak i sreca sto ga ljudsko srce moze prirediti je spoznaja uzvisenog Allaha, jer ono je za to i stvoreno.”

Gazali nas dakle upucuje i po ko zna koji put obavjestava, da je cilj njegove ”Alhemije srece” odbacivanje svega nesavrsenog i nepotpunog, a usvajanje savrsenih i potpunih osobina i svojstava. Tajna ove njegove alhemije je dakle da se covjek , odvrati od dunjaluka i povrati Allahu.

U jednoj svojoj drugoj knjizi, poznatoj pod nazivom ”Nisa svjetlosti” Gazali raspravlja i otvara poglavlje posveceno svjetlosti kao metafori Boga. Ne bih volio sada ponovo pribjeci njegovim citatima, ali ovdje moram poceti sa jednim Kur’anskim koji kaze :

” Bog je svjetlost nebesa i zemlje ” sto je i ujedno i cisti sufisticki nacin gledanja i shvatanja, koji se moze jos citati i kao:” Bog je onaj koji osvjetljava nebesa i zemlju” ili ” Bog je obasjavatelj nebesa i zemlje”! Dubina ovakvih razmisljanja potaknula je jednog drugog covjeka, sufiju, El Arabija koji u svojim traganjima za Apsolutnim, za tom svjetloscu nebesa i zemlje, dolazi 100 godina poslije El Gazalija i koji tvrdi da je svjetlost Istina. Te je zbog toga sve ono sto je tama i odsustvo svjetlosti u biti neistina ili zakrivanje Istine. A kosmos se prema njegovom shvatanju moze shvatiti kao bjespomucno bjezanje tame i sjena pred svjetloscu. Zapravo tame nikad nema, kaze Ibn Arabi, jer i ona kao i sjene postoje zahvaljujuci svjetlu,jer se po svjetlu pojavljuju i nestaju. Buduci da je to spoznao, izrekao je i podario svijetu jednu dubokoumnu definiciju svjetlosti : Svjetlost je ono, sto se pojavljuje po sebi, a sve druge stvari se pojavljuju po njoj. I nastavlja: ” Svjetlost je apsolutno ime izmedju imena Bozijih. Ono sto se pojavljuje po sebi, to jest nista ga drugo ne osvjetljava, ali nista ga drugo ne moze ni potamniti, je ustvari definicija Boga u Islamu.

Svjetlost je prema Ibn Arabiju i Gazaliju, oku dala postojanje, jer sta je oko bez svjetlosti do jadno tjelasce koje stalno treptajima svojim bjezi u tamu, skriva se i stidi.

” Bog se drugim ne dokazuje. Bogom se drugo dokazuje i zato je Bog, posto opstoji po svom opstojanju i pojavljuje se po svom pojavljivanju , svjetlost je nebesa i zemlje. Ibn Arabi ovim zeli da da koncepciju poimanja Boga na islamski nacin, Boga koga razum ne moze definisati do kraja, ali i ono sto razum definise ne udaljava nas nego nas priblizava Bicu bozijem. On ce u svojoj raspravi ”Resaletul – ehadije” ( traktat o Bozijem Jedinstvu) o tome reci slijedece :

” On jest i sa Njime ne postoji ni prije ni poslije,niti gore niti dole, niti daleko niti blizu, niti kako, gdje ,ko, niti vremena, trenutka, niti ljudskog vijeka, niti zbivanja, niti mjesta.

I sad je isto sto je uvijek bio. On je Jedan, nije sastavljen od imena i imenovanog . . .

On je, hoce reci Ibn Arabi, kao Svijetlost. A svjetlost se sama najavljuje I nema vjesnika do same sebe. Nemoguce je da je nema, da nestane, jer onda bi sve drugo nestalo.I kao sto se lijepa djevojka divi licu svom dok se ogleda (a svijetlo joj to omogucuje) tako se i sve sto nije Bog treba diviti Bogu, jer kaze Ibn Arabi, da svijetla nema, to jest da Boga nema , niceg ne bi bilo. Tragovi boziji nas vode ka svjetlosti, kojoj se zapravo i ne treba ici jer ona sama dolazi i nikad ne odlazi od nas “!

Sta covjek da kaze posle ovakvih blistavih i nadahnutih rijeci? Ne znam, ali meni od ovakvih i slicnih rijeci dah zastaje i jos mi samo treba da sam u Ramazanu, u postu kada se covjek dovede u ono, neko, specificno stanje i raspolozenje u kome tijelo , a vjerovatno i dusa nisu vise toliko ovisni o vremenu i kada se covjeku cini da vec pomalo “lebdi” . . . .. ??!

No, Ibn Arabi nastavlja svoje nadahnute besjede, a nama ostaje da se skoncentrisemo i uronimo u to njegovo beskonacno more mudrosti, u ta beskonacna prostransva svjetlosti, jer Njegova svjetlost ne poznaje strane, ni istok ni zapad, dimenzije joj nadilaza beskrajni svemir, brzina joj se mjeri kretanjem meleka ,ona nema mjesta ,a svemu daje mjesto!!

Ibn Arabi ce to uporediti sa Kur’anskim ajetima koji govore o svjetlosti, ajetima koji su kao i zvijezde na nebeskom svodu, nanizani “bez reda”, a ipak jedni druge osvjetljavaju:



2/257 ” Bog ljude izvodi iz tmine na svijetlo . . .”



5/15 “ Od boga dolazi svjetlost i Knjiga jasna . .



5/45 ” U Tevratu (Tori) je uputstvo jasno . . .”



5/44 ”U Indzilu (Evandjelju) je uputstvo i svjetlo”



7/157 ”Svjetlo poslaniku poslano, slijediti treba ”



24/35 ” Bog svome svjetlu upucuje koga hoce . .”



24/40 ”Onaj kome Bog ne da svijetlo, nece svijetla ni imati ”



39/22 ”Pokoravati se Bogu znaci slijediti njegovo svjetlo”



” Musa je donio svjetlo ”



” Treba vjerovati u svjetlo koje Bog objavljuje”



39/69 ” a nakon smaka svijeta ”

. . . zemlja ce svjetlom Gospodara svog zasijati”



Prema ovome sto Arabi navodi svjetlost u Kur’anu upucje covjeka na Boga, Istinu,

Toru, Evandjelje, Kuran orijentaciju i sl. Zbog dovodjenja Kur’ana u istu ravan sa Torom i Biblijom, Ibn Arabi je bio zestoko kritikovan. Ali Arabi na to odgovara da svjetlo Kur’ana prihvaca, ponavlja i opecacuje prijasnje knjige, jer svjetlosti se ne potiru, jer svjetlosti se jedne drugima osvjetljavaju i svjetlo se samo pokazuje svjetlom. Otuda su i Tevrat i Zebur i Indzil i Kur’an jedno svjetlo i jedan sjaj koji se rasprsava u razlicitim pravcima, a to, sto su ljudske ruke neke od ovih knjiga mjenjale, a neke ne, to je djelo ljudi, a ne Njegovo djelo. I buduci da je sve postojece po Njemu nastalo i da se ocituje kroz Njegovo ocitovanje , on je svjetlost nebesa i zemlje. On je Apsolutno Bice pokome jesu sva druga bica i osvjetljavanje. A, ljudi i ljudske naravi. Svjetlost njihove naravi, koje je na razini nalozene vatre i njezinog osvjetljavanja onog sto je oko njih. A ljudsko prepustanje profanim interesima svoga zivota, a zamemarivanje interesa onog svijeta i zivota poslije smrti, kako to tumaciti ?

Ne, ne shvataju ljudi da ti interesi brzo prolaze, kao sto brzo prolaze i njihovi uzitci na ovom svijetu, koji se takodje blizi svome kraju. Takvi lju di ne vide vidom srca na izlaz niti znanje koje bi im bilo od koristi, pa su poput onog cija se vatra ugaasi, a on luta poslije u mraku. Gluhi su, nijemi su i slijepi za Istinu jer, njihova srca ne vide svjetlost uma, pomocu koje mogu cuti istinu, govoriti je i vidjeti. Zatvoreni su njihovi putevi koji ih vode do srca njihovog, tako da do njih ne dopir svjetlost srca, niti im spoznaje mogu doprijeti do srca da bi mogli razumjeti !

Oni nikako da se povrate Bogu. Zbog dva zastora na srcima njihovim , koja se spominju u Bozijim rijecima : ” Stavili smo koprenu ispred , a i iza njih ” 36/9

Ibn Arabi zatim kaze da” ljudi idu sigurno , samo onim stazama koje Svjetlo osvjetljava. A, kada im svjetlo bude uskraceno, oni zacudjeni stanu i u strahu i strepnji cekaju novi svjetlosni tok, a zatim opet krecu i zebnje nestaje. I to svjetlo tako, kao istina bljesne , osvjetli im put i ljudi krenu, a kad svjetlo, zbog njih,opet bude tamom zamjenjeno , oni opet zastanu.” ??!

Kad se analizira ovo sto je izrekao Ibn Arabi, tesko je se oteti utisku ,da ovaj veliki andaluzanin nije u svojim duhovnim poniranjima predvidio put nekih kasnijih civilizacija ”koje su zasle u tamu” , ali avaj, nit u tami vide, nit vide sta koriste, pa se ta tama pretvorila (evo u ovo nase vrijeme) u cudnog nevidljivog gospodara, koji prkosi i ljudskom vidu i sluhu i srcu !

A Bog je, ponavlja to stalno Ibn Arabi, svjetlost nebesa i zemlje, On je Istina, On svemu daje tok i svjetlo. I nasem dolasku i nasem odlasku.

Kakav fantastican opis! Suze mi gotovo udaraju na oci dok ovo ponavljam. I istovremeno se pitam, vidimo li svi jednako, cujemo li svi jednako, koristimo li svi jednako to svjetlo srca svog, ili smo vec dubuko utonuli u mrak ? A ovde mi arabi evo pomaze i kaze: Moj Saleme,” za svaku vrstu znanja ima i vrsta ljudi i svaki covjek nadje lakim ono znanje za koje je stvoren” !!!!!!

Sta reci poslije ovog ? I treba li ovome ista dodati? Nista. Ibn Arabi je rekao sve.
Na vrh
Pogledajte profil korisnika Pošaljite privatnu poruku Posjetite autorovu web stranicu
MBosnjak
Bravo ! Ja !
.

Pridružio se: Sep 09, 2004
Poruka: 1512

PorukaUneseno: pe jan 28, 2005 10:55 am    Naslov: Odgovor sa citatom



Vlati trave

Pitamo se i uvijek cemo se jednako pitati i cuditi , stajati zbunjeni pred fenomenom tesawwufa i znanja do kojih su dosli velikani kao El gazali, Ibn Arabi, Rumi . . . . .

Na koji nacin , kako se otkrivaju ti svjetovi, ta svjetla i putevi ?

Da bismo priblizili odgovoru na to pitanje, trebamo znati nesto vise o samom

tesawwufu i i njegovim temeljnim odrednicama. Mislim da sam vec nekoliko puta rekao da je tesawwuf ili sufizam specificna metoda lijecenja ljudske duse, odbacivanja losih ljudskih osobina ; egoizma, ogovaranja, zavisti, srdzbe, mrznje, i svih poroka kojima je covijek sklon. U pozadini takvih nastojanja lezi teznja ljudi da se sto vise priblize Bogu, onakvom kako ga Islamsko ucenje shvata i tumaci. Znaci izucavanje Islama je put kojim krecemo u tesawwuf.A tu onda nailazimo na dva pravca. Prvi usmjeren prema upoznavanju prakticnog Islama koji se tice njegovih vanjskih manifestacija kao sto su : namaz, cistoca, zekat, post, hadz, nasljedno i porodicno pravo,kazneno pravo i sl. I drugi pravac usmjeren prema izucavanju duhovnog islama tj. onog sto je bit unutarnjeg osjecja koji se radja u srcu ( tesawwuf).

To nastojanje da se Kuranska poruka dozivi kao samospoznaja i licni dozivlja trebalo bi biti interesantno ne samo za sufije nego i za sve muslimane, sve ljude pa tako i one koji nisu muslimani. Prema Gazaliju ko u stvarnosti ne raspoznaje svjetlost od sjene , taj ne moze ni u Kur’anu razlikovati njegovo ”vanjsko” od njegovog

”unutrasnjeg”. A Ibn Arabi nam prica o magnetu i magnetnoj sili gdje poredi npr. opipljivi komad magneta, znaci vanjski dio i samu magnetnu silu, magnetizam koja je unutrasnje. To vanjsko i unutrasnje u Kur’anu se jos zovu i tefsir i te’wil, u kojem je te’wil, to unutrasnje koje iznalazi puteve do dubina Kur’ana, po vertikali kroz koju , kazu sufije vjecnost dodiruje vrijeme.

Ima nesto u sufijskom tumacenju Kur’ana sto je u citavoj ovoj nasoj prici i najbitnije , a to je njegova ”bozanska nadahnutost”. Sufije su prava znacenja Boga i bozijih poruka otkrili u nadahnucu i inspiraciji. Gazali kaze da covjek do takve jedne spoznaje moze doci na dva nacina. Prvi nacin se naziva Ilham (intuicija), a drugi Wahj (inspiracija).

Wahj – je spoznaja do koje su dolazili svi od boga ”odabrani” ljudi tj. boziji poslanici, transcedentalno i direktno i ja se na tome sada necu zadrzavati jer mi je namjera da kazem nesto o ovom prvom nacinu nase spoznaje.

Ilham – je spoznaja Boga do koje mogu doci oni ljudi koji zbog svog savrsenstva duse na neki nacin bivaju ”nagradjeni”. To savrsenstvo duse podrazumjeva besprekidnu borbu covjeka protiv niskih strasti i lose strane svoje duse (nefs) gdje covjek prolazi u tom svom htijenju, na tom svom putu, kroz razlicite stepene ili faze, (mekame). Broj tih ”stepenica” na putu prema spoznaji istine vavrira kod razlicitih sufijskih skola, tako neki kazu da ih ima 7, drugi 9, treci opet 10 sto nam govori nesto o razlikama u iskustvima razlicitih sufija. No sve se to svodi na jedno. Prociscenje duse covjeka.Opce je prihvaceno da covjek ne moze sam proci kroz sva ta iskusenja, da moraa postojati neko ko ce ga voditi , neko ko je predhodno prosao tim putem, a to je duhovni vodja, Sejh. Jer ocistiti dusu je isto sto izlijeciti se od neeke teske bolesti pa kako upotrijebljavati sve te ljekove ,osim pod nadzorom i paznjom iskusnog lijecnika, doktora. Zbog toga je prisustvo sejha i potrebno. Evo jednog primjer iz suffijske proslosti koji slikovito razjasnjava taj odnos sejha i mladog sufije.

Sibli, poznavaocima tesawwufa znan sufija , dolazi kao mlad, kod drugog vec iskusnog sufije, sufijskoh sejha Dzuneida el Bagdadija , rekavsi mu:

Prica se da posjedujes bisere bozanske nauke. Dodjoh tebi da mi je poklonis ili prodas.“ Dzuneid rece :- Ne mogu ti je prodati jer je nicim ne mozes platiti, a ako ti je poklonim , neces znati njenu vrijednost. Zaroni u dubinu ovog mora kao sto sam i ja zaronio. Mozda ces biti istrajan i strpljiv na tom putu. - Sta da radim, kako ? – upita Sibli. – Ostavi sve i idi i prodaji sibice ljudima. –Na kraju godine kad je Sibli postao poznat u cijelom Bagdadu Dzuneid mu je rekao :- Ova trgovina ucinila te uglednim medju ljudima. Od sad ces biti prosijak i prosit ces. – Godinu dana je Sibli setao ulucama Bagdada proseci, za koje vrijeme je izgubio slavu. Vratio se Dzuneidu koji mu rece : - Jesi li vidio da uocima istih ljudi ne predstavljas vise nista.Dakle, ne razmisljaj o ljudima i ne pridaji im nikakvu vaznost. Neko vrijeme si bio vratar, zatim si postao vladar. Vrati se i trazi oprosta od svih kojima si nekad zlo ucinio.

Sibli ga poslusa.: cetiri godine je proveo iduci od vrata do vrata sve dok mu svi nisu halalili, osim jednog kojeg nije mogao pronaci. Kad se vrati Dzuneidu , on mu rece: Ima li u tebi jos zelje za ugledom? Idi i prosi jos jednu godinu .

I svaki dan je Sibli donosio Dzuneidu isproseni novac, koji je Dzuneid dijelio siromasima. Kad je prosla godina, Dzuneid ga primi medju svoje ucenike , ali uz uvjet da jos godinu sluzi drugima. Na kraju godine Dzuneid ga upita :- Sto sada mislis o sebi ? On odgovori.- Sebe vidim kao najsicusnije Bozije stvorenje. E, tek sad je tvoj iman provjeren, dodade na to Dzuneid.



E sad nam je ostalo jos da se upoznamo tih 7 faza, mekama, kroz koje sufija prolazi na putu do spoznaje:

1. mekam : - dusa sklona zlu, pokajanje, put spoznaje – vidljivi svijet; mjesto – prsa.

2. mekam : - dusa koja sebe kori,- put spoznaje – medjusvijet, mjesto – srce.

3. mekam : - nadahnta dusa, - put spoznaje – svijet dusa , nevidljivi svijet

4. mekam : - smirena dusa, - put spoznaje – svijet Muhamedove stvarnosti

5. mekam : - zadovoljna dusa, - put spoznaje – svijet bozanske prorode

6. mekam : - dusa sa kojom je Bog zadovoljan. - put spoznaje – vidljivi svijet

7. mekam : - savrseno cista dusa, - put spoznaje – svijet jedinstva Bozijeg



Put prema istini dakle pocinje pokajanjem za sve ucinjene propuste. Dalje se taj put nastavlja uzdrzavanjem od nepotrebnih i nedolicnih radnji i odstranjivanjem osobina koje su duboko usadjene u covjekovoj dusi i kolaju po njemu kao krv. Tvrdi se da je lakse oboriti planinu, nego izbaciti sujetu, oholost i drskost iz ljudskog srca. Zatim se taj put, taj uspon prema Bogu nastavlja oslobodjenjem srca od privrzenosti blagodatima ovog svijeta jer ovaj svijet odvraca ljude od Boga. Zadovoljstvo onim sto se ima, a ne onim stto ce doci je sljedeci stepen. Strpljivost je stanje koje podrazumijeva suzdrzavanje covijeka u svakoj prilici, pa i onda kada ga zadesi neka nesreca. Zadovoljstvo, zadovoljna dusa je stepen u kome nema slobodne ljudske volje i oznacava potpunu pokornost Bozijoj praiskonskoj providnosti, stanje kad covjek ne vidi sebe jer je zaokupljen ljubavlju prema Bogu i Njegovim velicanjem.

To zadovoljstvo (rida) moze se postici jedino pod utjecajem dogadjaja koji dolaze iz Bozanske volje. I to je krajnji cilj ovog putovanja. To snazno osijecanje Bozijeg prisustva u covjeku i oko covjeka.

Prema ovom sto smo upravo vidjeli, sufija prolazi dakle kroz sve duhovne faze uspona da bi kao ”boziji miljenik” dospio u puni kontakt s Bogom , odnosno sa Bozanskom stvarnoscu” da bi mu spoznaja Bozije blizine omogucila pravu i sveobuhvatnu spoznaju, to posebno duhovno stanje – Vilaju.

Sve velike sufije, ovi velikani Islamske duhovnosti medju kojima ja na prvo mjesto stavljam Ibn Arabija, na svom usponu ka znanju, imali su ovakva iskustva.

Svi su bili uvjereni u istinitost i snagu Islamskog, kao i svog nacina misljenja.

Ibn Arabi je svoja razmisljanja i svoja otkrica uvijek pokusavao objasniti i na dijalekticki nacin,ali je isto tako upucivao svoje citaoce i na misticku intuiciju i imaginaciju kao konacne dokaze vrijednosti svojih ideja i spoznaje.

Svijet imaginacije bio je za njega stvarni svijet, cesto mozda realniji od vanjskog svijeta konkretnih oblika. Njegova vlastita imaginacija bila je jednako aktivna u njegovim snovima kao i u budnom stanju. On nam u svojim zapisima daje cinjenice, vrijeme i mjesto kada i gdje je imao vizije. Ibn Arabi to naziva aktom objave ili inspiracije i insistira na tome da je vecina njegovih knjiga bila tako inspirisana. Napominje svoju knjigu FusĆ¹s, za koju kaze da je nastala poslije razgovora sa poslanikom Muhamedom koji mu je u snu rekao : ”Uzmi to i idi s tim dalje, narodu da se s knjigom okoristi.!?”

U jednoj drugoj prilici Ibn Arabi takodje kaze : Sve sto sam iznio u mojim knjigama nije rezultat mog misljenja i diskurzivnog rezonovanja. Nadahnuce mi je doslo kao disanje melekaobjave u mom srcu. Sve sto sam rekao i napisao i sto sad pisem – diktirano mi je duhom bozanskog duha u moj duh. To je moja povlastica kod Allaha. Doduse ja sam samo posrednik i bastinik, a ne zavisan izvor. A udisanje duha, to je ipak nizi stepen nego verbalna inspiracija.

Ovakve tvrdnje ukazuju jasno na nadprirodni ili nadmentalni, transcedentalni izvor koji je mogao inspirisati Ibn Arabijeve spise. No, on sam odbija I odbacuje sve takve “nadprirodne” cinjenice i drzi objavu necim sto proizilazi iz prirode covjeka. I ako covjek objave, kaze Arabi, bude posmatrao predmet koji mu se objavljuje, a koji nije znao ranije, tada covjek trba uzeti taj objekat kao svoj vlasti ‘ain (esenciju) i nista drugo! Tako covjek sa drveta svoga “ja” skuplja plodove vlastire spoznaje, bas kao sto slika onog sto stoji pred ogledalom, nije niko drugi nego on sam.

Objava je dakle, prema Ibn Arabiju, aktivnost ljudske duse, put spoznaje gdje su duhovne moci covjeka usmjerene ka produkciji. A covjek to moze. Covjeek moze jos puno toga. Lijepo receno.

Ali jos ljepse i cudnije mi zvuce rijeci u kojima Ibn Arabi pokusava pribliziti ljudima jedan od puteva kojima se ide ka tom, toliko spominjanom,savrsenstvu ljudske duse: ”Treba uloziti svaki napor za razvijanje skladnih odnosa medju ljudima, pa da suradjujemo u pravicnosti i poboznosti, a ne u grijehu i pakosti. Treba da budemo uvijek ljubazni prema onima koji su u nevolji. Ovaj stav ljubaznosti i cestitosti treba imati na umu i drzati ga se cak i u slucaju nasih neprijatelja i potivnika. Mi treba da prastamo onima koji rade protiv nas, da se ne obaziremo na njihova djela, nego da se drzimo svog puta, da prastamo zlo i na to zlo uzvratimo dobrim !! ?

Razmisljam o ovome.. Znajuli za ovo svi ljudi? I pitam se jednako, nije li ovo sto Arabi spominje, nije li ovo, taj toliko spominjani bosnjacki merhamet, ona dobrota i naivnost nasa koja nas evo, stoljecima kosta i zbog koje su Bosnjaci generacijama vec zatirani, podcjenjivani, negirani i ubijani i klani . . . . Pa izgleda da ovdje samo mi prastamo!? O ovome bi se dalo i te kako prodiskutovati i to ostavljam za neku drugu priliku, jer sada zelim reci nesto o dvojici perzijskih, sufijskih pjesnika, koji su svojom poezijom nadahnjivali, 7,5 stoljeca poslije svoje smrti, zapad i zapadnu duhovnost. Ko bi to rekao, jel de ! E, bas tako ! Hafiz Sirazi i Omer Hajam, svaki od njih velicina za sebe. Dakle ovako. U kasnom dobu svog zivota, kada se okrece stranim kulturama istoka, njemacki pjesnik i mislilac iz weimara J.V. Goethe, upoznat ce se sa Islamom citajuci Kur’an, a 1813 pocinje se zanimati za perzijsku knjizevnost i uciti perzijski jezik. Godine 1814 Gete cita poznati ”Divan” od Hafiza Sirazija, a nedugo zatim Hajamove „Rubaije“. Hafizov „Divan“ je Getea tako odusevio kao sto su ga u mladosti odusevljavali Sekspir,Ruso i Homer. Zato je Gete, Hafizovo pjesnistvo i njegovu liriku po vrijednosti stavljao odmah do Psalama i Pjesme nad pjesmama. Dopadalo mu se prije svega to perzijsko slobodoumlje, zivotni optimizam, metaforicnost i mistika kojom su zracile ove pjesme. Zahvaljujuci tome Gete pocinje gledati na Istok i Zapad kao dvije polovine jedne iste ljudske cijeline i nalaziti u kosmopolitskom duhu sufizma, te srodnosti razlicitih svijetova i polovina. Zbog toga sto ipak nije proniknuo do kraja u svijet sufijskih znacenja ostao je pomalo razapet izmedju cula, tajanstvenosti mistike i hedonizma. Ali ta lirika je uticala na Getea da stvori svoj „ Divan“ pa je tako je iza njega i pod njegovim uticajem nastala citava skola i utrt je put uticaju Perzije i Istoka uopste na Njemce i njemacku kulturu, ali i ne samo na njih , jer je ova struja zahvatila brzo i Francusku, Rusiju i mnoge druge zemlje tadasnjeg a i sadasnjeg zapadnog svijeta.

Jedan drugi odjek i uticaj sufijska poezija imala je u americkoj modernoj poeziji kod jednog do njenih utemeljivaca Valta Whitmana, a nesto kasnije ili ranije kod jednog drugog americkog pjesnika i mislioca Ralfa Emersona. U njegovom eseju „Ljubav“ mozemo vidjeti koliki je bio uticaj i otkrice tih novih misticnih svjetova istoka. Emerson pise:



Drevni pisci su govorili da covjekova dusa koja je otjelovljena ovdje na zemlji , odlazida luta u potrazi za onim svijetom iz kojeg je dosla.No na tom putu ona uskoro biva omamljena svjetlom prirodnog suncai vise ne uspijeva da vidi nikakve drugepredmete osim ovog svijeta, a to su tek sjenke pravih stvari.

A videci u mnogim dusama osobine bozanske ljepote i odvajajuci u svakoj dusi ono sto je Bozansko, od prljavstine kojom se svijet zarazio covjek se uzdize do najvise ljepote, do ljubavi i poznavanja bozanstava, stepenica na ovim ljestvama stvorenih dusa.

Tople ljubavi i strahovi koji su nas prekril, poput oblaka moraju da izgube svoj ograniceni vid i da se stope sa bogom kako bi se doseglo vlastito savrsenstvo.

No ne trebamo se bojati da cemo izgubiti bilo sta zbog napredovanja duse.Dusi se moze do kraja vjerovati. A nesto sto je tako lijepo i privlacno kao ovi odnosi, moze biti zamjenjeno smo necim sto je ljepse. I tako dalje u beskraj . . . . . . . . . . . .



Ovo nadahnuto pisanje me toliko asocira na Rumijevu ( Dzelaludin Rumi ) metaforu o otrgnutosti duse od njenog praizvora, njene istinske domovine, i njene ceznje da se vrati Bogu. Takodje se u tekstu osjeti sufijsko vidjenje savrsenstva covjeka i njegove duse, podrske u istrajnosti da se dodje do tog toliko spominjanog prociscenja i savrsenstva.

Sve ovo navodim i pisem zbog svoje licne uvjerenosti da je sansa koju nam nudi Islam, kroz sufizam , sansa da muslimani, kako nakad, tako i sad pronadju put i izlaz iz corsokaka kriza i opasnosti u koje se polako i ocigledno svi uvlacimo. Istovremeno vjerujem da je ovo sa sufizmom i jedan od nacina na koji ce nas oni, koji ne poznaju Islam ili imaju uobicajene predrasude o islamu, cini mi se, najlakse shvatiti i mozda ozivjeti interesovanje da se cuje glas koji se eto, uporno izbjegavaju cuti stoljecima vec. I da zavrsim ovo sa godinom 1855 kada amerikanac Walt Whitman nadahnut mistikom Istoka, objavljuje svoje cuvene ”Vlati trave” i pjesmu u kojoj Weitman kaze:



More! Prepustam se i tebi – slutim sta

hoces . . .

More mrtvih mora rasprostrtih,

More, ti koje dises punim i grcevitim

dahom,

More suza i grobova nerskopanih

ali uvjek spremnih,

Ti sto urlas i dubis oluje, more cudljivo

i njezno,

Dio sam tvoje cjeline, i ja sam od jedne i od

sviju mjena



Samo da ne pomislimo da se ovdje zaista radi o moru, jer more je samo jedna od najcescih metafora kojima su se sluzili i utapali sufije u svojoj simbolizranju svekolikog znanja,mudrosti i spoznaje. Zato ih je ponekad bilo tesko shvatiti i protumaciti i otuda najcesce dolaze svi eventualni nesporazumi koje su sufije povremeno znale potaci. Primjer koji mozda najbolje ilustruje ta pogresna tumacenja, je veliki suffijski pjesnik Omer Hajjam koji je dugo bio neshvacen sa svojom poznatom zbirkom poezije, ”Rubajie”, jer centralna metafora oko koje se sve vrti u Rubajijama je nesto sto i nema bas puno veze sa Islamom. Vino ! On ga je tako opjevao i postavljao u tako razlicite kontekste da je razumljiva sva polemika oko njegove pjesnicke ”poruke”. Sta zaista predstavlja to Hajjamovo vino i pijanstvo najbolje je osjetiti i prepoznati u samoj njegovoj lirici. Evo kako pise Hajjam :



U dane mladosti treba vino piti

S lijepim stvorom treba cisto vino liti

Ovaj trosni svijet je pustinja i pustos

U pustinji treba pust i pijan biti!



Ovo ”pijanstvo” koje Hajjam spominje je ustvari pijanstvo koje dolazi od sufijske pjesnicke opijenosti i zaljubljenosti u Boga, jer rijecju pijanstvo se izrazava prestanak samokontrole i samoposjedovanja pod naletom osjecaja koje ovdje sufija osjeca prema Bogu. Evo, kakvo bi bilo misticno tumacenje ovih stihova za razliku od onog doslovnog kako ga tumace zapadnjaci, a kako se ono ne moze tumaciti.

- zaljubljenost u Boga treba biti prvenstveno u vrijeme mladosti koja je prema

Muhamedu a.s. Bogu, najdraza poboznost.

- svijet je zaista pustinja i pustos jer sufija u njemu vidi samo jednu stvarnost. Boga.

- Biti pust – biti u apsolutnoj ovisnosti o Bogu i opijen njegovom blizinom.



Nesporazumi koje je Hajjam sa svojim ”Rubajijama” probudio u samom islamu ponovili su se i puno stoljeca poslije u samoj zapadnjackoj pjesnickoj misli. U Francuskoj, pred kraj XIX stoljeca vodio se pravi verbalni rat , za i protiv Hajjama. Jedni su ga vidjeli kao mistika , tumacili njegovu poeziju iskljucivo misticki i metaforicno i uzdizali je u same vrhove pjesnistva, a drugi koji su se drzali doslovno golog teksta,smatrali su Hajjama bludnikom i licimjerom.


Sta reci? Niko nema podataka o tome da je Hajjam pio vino. Zna se pak da Hajjam znao Kur’an napamet, znaci bio je hafiz, kao i to da je je bio na hadzu, znaci da je bio i hadzija. E pristaje li sad takvom covjeku da pije vino. Smijesno!


Zavrsio bih ovo pisanje o sufijama sa konstatacijom da je sufijska poezija velika poezija po svom metafizickom karakteru i da su njeni predstavnici izrekli vrhunce najcisce ljudske poboznosti, covjekove duhovne veze sa Bogom. Jedinom neprolaznom Stvarnoscu
Na vrh
Pogledajte profil korisnika Pošaljite privatnu poruku Posjetite autorovu web stranicu
MBosnjak
Bravo ! Ja !
.

Pridružio se: Sep 09, 2004
Poruka: 1512

PorukaUneseno: pe jan 28, 2005 10:58 am    Naslov: Odgovor sa citatom


Saban



Vece je. Januar. Peti . 2002 godine. Napolju steze jedna od ovih nasih, polarnih zima. Donio sam upravo kuci, evo jedan CD. Saban Bajramovica. Compakt disk mog nekad najomiljenijeg pjevaca. I trenutak, koji na kratko mijenja to moje neko ”vrijeme sadasnje” i koji svjedoci o refleksima nekih davno proslih vremena, neke nostalgije koja je zakopana opet negdje, duboko u svima nama, a koju u sebi nosimo bez obzira gdje smo i koliko smo u tom svom nekakvom hodu i usponu ka Istini zaista danas stigli. Opet je rijec o umjetnosti, o onom nesvjesnom i tajanstvenoim . O muzici, o toj gomili posve apstraktnih elemenata i pojmova. Tonova, nota, poredanih sposobnoscu i talentom autora u neizbrisive i jednostavne kodove kojima se eto otvaraju nase duse. Ljudske duse. Jeste li se ikad zapitali, gdje je taj centar iz kojeg dolaze ili u koji ulaze, svi ti signali!?


Stavljam taj CD u lodu, zatvaram poklopac i carolija pocinje. Pocinje nesto sto me evo nakon prvih taktova scepalo, drma me i razbija, razbija sav ovaj led koji se nahvatao po meni svih ovih godina, led koji se evo poslije 10 , 11 godina veceras izgleda topi u sekundi jednoj, pa osjecam da polako klizim , klizim zajedno sa tim otopljenim ledom, klizim dole prema jugu, odoh i nema te sile koja me sada moze zaustaviti, koja moze prekinuti ovu bujicu uspomena i sjecanja koja naviru. Sjecanja koja me vracaju u moju Derventu, u neka ljeta i godine 85-tu, sestu, sedmu, osmu, moje neke ”boemske” godine, kada sam zivio neki drugi zivot, kada je sve bilo drugacije i imalo svoju cijenu i kada ni jedan nas cejf nije bio skup. Slike iz tih vremena naviru i mjenjaju jedna drugu u istim razmacima kako se mjenjaju i pjesme na ovom CD –u.

Osjecam, puknut ce nesto u meni veceras. . . . . .

Sarajevo. Godina 1982 i koncert Sabana Bajramovica u domu ”Djuro Djakovic”. Izlazi Saban . Sirok osmijeh. Zlatan zub. Izlazi ljudina, kralj muzike, neki vole reci ”romske”. Ciganske. Ali Saban je bio i ostao puno vise od najboljeg pjevaca romske muzike u bivsoj Jugoslaviji. Tu vece, taj ”Gypsy Legend ” dici ce na noge sve prisutne Sarajlije i izmamiti salve aplauza, kao malo ko ranije. Dici ce on nesto malo poslije, mislim te iste godine i prepunu, poznatu parisku ”Olimpiju”. I davat ce mu francuzi sve samo da ostane da pjeva u francuskoj, da bira gdje da zivi, nuditi mu mnoge ugovore da potpise . Blanko.. . . . Ali, njega , kralja . . . Sabana, sva ta slava i bogatstvo puno ne privlace. Ostavlja sve i vraca se u svoju cigansku mahalu u Nisu, jer kako rece, ne moze bez barbuta i svojih romova . . . . . .

Sjecam se da sam se poslije te veceri i tog njegovog koncerta vracao kuci u svoju studentsku sobu kao omamljen, opijen. I prije i poslije toga, Saban, njegov glas, i ta muzika i jezik koji nisam razumio jer nije bilo potrebno, bili su za mene nesto vise od muzike. Brzo, nedugo poslije tog sarajevskog koncerta izasla je i njegova prva i legendarna LP ”Djelem, Djelem” koju sam odmah nabavio. Vjerujem prvi u Derventi. I krenule su neke fine, uzbudljive veceri kod Safe i Zurija u ”Haustoru”. Bili su tu gotovo uvijek Aladin i njegova gitara, a svirke su pocinjale i zavrsavale sa ovom Sabanovom plocom. Poslije se to ponovilo jos puno puta uzivo sa Tahirom, Galom, Cirom i Sejom . . . Djuzelom. Derventski vaseri i sva neka druga okupljanja, feste, praznici i pijanstva koja su ih pratila nisu mogli bez Sabana . . . . .


I evo ga veceras, ponovo sa mnom ovaj put u krugu moje familije u nasem toplom domu, ili kako ja obicavam reci, u mojoj maloj ”domovini”. Slusamo ga evo veceras sa mnom zajedno, svi. Ne znam kako ga oni cuju i osjecaju, da li ga uopste osjecaju, ali meni, meni se veceras nesto toplo uvlaci i smjesta oko srca, oci me od toga pomalo zuljaju i pjevam i ja, tiho, pratim ga . . . . i vidim dosta sam tih rijeci zaboravio u medjuvremenu. I nisam pjevao ko zna od kad . . .

- Daadee dadeeeee . . .

Sabane, pricam mu, onako za sebe, hvala ti za ovo veceras. Bez imalo patetike, fola ili neke poze. I pjevaj mi jos malo, pa dok ovo pisem neka sve stane, ili neka se vrati, neka me vrati u neka vremena kad je sve bilo drugacije, carobno i nestvarno, a u stvari stvarno, da stvarnije ne moze biti. I kada sam gorio . . . . . gorio, nekim drugim zarom.


Nesto mislim. Kada bi se sad u ove redove tinte koji teku ispod mostova mojih prstiju, mogla izliti i ova muzika sto je slusam veceras, pa da se to sve onda, tako zajedno zalije barutom i vinom i ispali u vasionu. A onda da to gore pukne, a da potom taj prasak i bljesak osvijetle nebo i dodju do srca svih mojih dragih dervencana, mojih komsija i prijatelja sa kojima sam nekad provodio dane i djelio ovu istu muziku . . .



. . . . ramo melil aero baaab,

. . ..kopa libe kaameraaav

. . . . ake desbes sarnakeee,

manke revo niimekeee . . .. .



Za sva prosla, sadasnja i buduca vremena . . . .


Sada, sada bih, sad mi se sve ovo ovdje ostavlja, sav ovaj lazni sjaj ”trulog zapada” pakuje mi se i odlazi, bjezi, bjezi dole juzno, u Bosnu nasu, moju, da ovo stanje podjelim sa Batom, Rokijem, Nerkom, Giskom, Djanijem a.r. , da se oduzmemo malo, samo malo, radi mene, njih, Sabana, Bosne i ove moje ceznje i tuge, nostalgije i razdvojenosti s kojom smo se okruzili.

Al’ istovremeno znam da od tog nema nista, da je sve u tragovima, prekriveno prasinom koja se naslagala s godinama, i da je sve . . . . . . proslost . . . .

Lezim. I ”ne pisem” .. . . .Svijetla i muziku sam prigusio. Moji spavaju. Ili mozda ne mogu zaspati od ove ”moje” muzike veceras. Nema veze, pjevaj samo Sabane, pjevaj, . . . . odledi me skroz veceras. Jer sutra, sutra je, novi dan. Novi mrak , kroz koji se treba probiti do posla. I poraniti prije toga . . . . . . Ma nema izgleda nista od tog spavanja . Zato pjevaj, pjevaj Sabane, kralju ciganski !!!!!!!!!!


Moram i Tebe ovdje spomenuti Allahu dragi, a znam da Ti sa ovim nemas puno veze.


Ili naprotiv. Mozda si Ti u ovo sve veceras i upetljan . . . . i to dobro. Pa me kusas, ispitujes. Dajes mi snage, provjeravas me . . . . . Dobro. Znam sad. Tekbir. Moze. Sto da ne? Pa svi smo mi Njegovi i Njemu se vracamo! Puni ili prazni. Pune ili prazne duse. Dzepova? KAKO KO! Ja evo, pijan sam, a da kapi nisam popio. I ide mi to od ruke, istrenirao sam se odavno vec da se dovedem u stanje pijanstva, a da kapi ne okusim . . . . .Moze, sve covjek moze . Ako hoce . . . . ……………………………….


A kad je o umjetnosti rijec, o muzici, slikarstvu, poeziji, o ovoj Sabanovoj , jer ovo sto on radi je cista umjetnost, nepatvorena, ociscena. Ocisceena od velikih rijeci, velikih obmana, velikih para, velikih ”velicina”, velikih nacija ili velikih ciljeva. Bluz.Gola istina, puna tuge, jada i cemera zivota. Slika, muzgavo ogledalo okaceno na unutrasnjoj strani vrata starog ormara kroz koja se ulazi u Had. I Saibija, sa one strane. Doziva. . . . . Asunen Romaleeeen !


Primjetio sam da smo mi Dervencani, ne svi, ali jedan veliki dio sigurno, voljeli tu cigansku muziku, vise nego drugi.Vise nego ostali Bosanci. Zasto? Izgleda zato sto je Derventa jedna od rijetkih carsija, bosanskih, koja je imala dva ciganluka. Gornji i donji. Gorancane i doljancane. Prvi i cetvrti kvart. A mi smo bili u sredini. A kad si u sredini onda primas.Razne uticaje. I vjerovatno je ta (nasa), moja sklonost posljedica jednog takvog uticaja, jednog svakodnevnog susretanja,druzenja,vidjanja sa nasim ciganima. Ali ima jedna druga stvar koja mi je uvijek bila cudna, ali koju sam cini mi se opet dobro razumio. Derventski cigani nisu po pravilu znali ciganski i nisu voljeli da ih nazivas ciganima. Znali su, moglo se cuti nekad kada se nesto zakace izmedju sebe reci onako cinicno, vise podrugljivo i provocirajuce : ”Vidi, cigana ! Ili iz obijesti: ” Sta je cigani ?!” A, kad to jedni drugima kazu, to je bilo drugacije nego da im to neko drugi kaze. Jer zna se da je ”cigan” imalo jedno pomalo pogrdno znacenje u onom nasem drustvu. A naziv Romi nije nikad zazivio u nasim krajevima , pa su se oni najbolje osijecali i opredjeljivali kao, Muslimani, jer su to na odredjen nacin i bili.


Ja sam volio cigane i druzio se puno sa njima u jednom periodu svog zivota, bez obzira na predrasude koji su drugi imali onjima. Oni su u sebi jednostavno imali ono ”nesto” sto je meni pasalo i privlacilo me. Od djetinjstva, pa preko mladosti ,do evo danasnjih dana. Godila mi ta neka vrsta grubosti i ”tvrdoce”, magnetizma i nesebicnog prijateljstva, gdje je sve ”nase” sto nam je na dohvat ruke i nista nije zabranjeno i nemoguce. Posebno mi je bilo drago sto su voljeli da se tuku i ako ga isprebijas, ili on tebe, nema ici zaliti se posle negdje, nekom. Cisto, ko u filmu. Kaubojskom. Podignes se sa zemlje, otreses, umijes na cesmi, napijes vode i zavrseno. A smijeha i sale, provala, kolko hoces. Da te stomak zaboli. A fudbala. Do besvjesti. I svi carobnjaci sa loptom. Talenta na pretek, ali zavrsnica slaba. Karijera, nula.A i bolje je tako. Sloboda, bez ogranicenja. Samo sto sam ja tu slobodu placao kad dodjem kuci, uvijek sa par samara, a i to ako je stari bio dobre volje. Inace radili su kaisevi,kisobrani, metle, slaufovi od ves masine i slicna vaspitna pomagala. No nije mi bilo zao. Otvrdnuo sam vec, a posto je oceva ruka bila teza od malja, to mi je dobro dolazilo, jer suposle ocevih samara neki udarci na ulici bili sitnica i nisu mi nanosili neku veliku bol. Od korza pa do starog mosta nije bilo nekog koga sam se bojao i ko mi je sta mogao. Stari mi je znaci davao najbolje ”treninge” , a i ja njemu. Rahmet mu dusi ! Svejedno sam ga volio, ko Boga. Moj dragi otac, koliko puta sam ga se poslije toga sjetio. I sta bi dao da ga sada imam. . . . .


Kasnije je dosla muzika. Ciganska. Esma Redzepova, Serbezovski,,, i nas Alaga.A potom Saban, Vida Pavlovic i Ljilja petrovic. Sve legende. I nema tu jos za mene puno pjevaca. Safet Isovic i Halid Beslic. I tu je kraj mojoj muzici. Ako govorimo o narodnoj muzici. A, cigani Ivanovici, Dzipsi Kings i Kris Rea , jeste on, i on je ciganske krvi, moj izbor i temperament. Jer njegova majka je nasa ciganka u koju se u italiji, u Milanu zaljubljuje jedan irac i tako zahvaljujuci toj njihovoj ljubavi, puno godina poslije nastaje " Put u pakao" (The Road to Hell), a poslije i pjesma nad pjesmama "Looking For The Summer" (Trazeci Ljeto). A kad u vrelim ljetnjim danima kad zrak stoji i kad sve oko nas pocinje da tone u neku vrstu drijemezi i sna, ja sjednem na motor, pustim Reu, stisnem i do daske okrenem rucku gasa i tako se na tren odvojim od zemlje, zaplovim. Tad vise nista ne postoji. Sve prestaje Nema granica vise jer me u tom casu, moji cigani povedu u potragu za jednim davno izgubljenim ljetom. Tada, samo jos postoji On iznad mene . I plavo nebo.
A da se sa ciganima moze stvarno letjeti u nebo uvjerio me je, jos davno, istoimeni film kojeg sam gledao nekih davnih studenstskih dana. Gledao, sanjao budan i bio odusevljen tom ruskom carolijom, glavnim junakom ciganinom Zabarom, njegovom ljubavlju prema konjima i patnji njegovoj za najljepsom od svih ciganski svijeta. Neponovljiva romantika . I muzika. Muzika i cigani. Te dvije rijeci se ponekad toliko vezu da ih je nepotrebno uopste odvajati. Malo se koji narod na zemlji moze tako indentifikovati sa svojom muzikom i imati toliko dobrih muzicara kao oni. Prepoznatljivi po muzici bilo gdje se pojavili i zivjeli. Na balkanu posebno. Ma cigani su za mene zbog te svoje sklonosti i opijenosti muzikom, zbog tih svojih dodira sa tim tajanstvenim prostorima u kojima boravi umjetnost, oni su zbog toga bolji, snazniji, jaci, plemenitiji i rasno superiorniji od nas drugih, hajmo ovdje reci juznih slavena, sto znaci opet hrvata, srba bosnjaka i ostalih balkanoida. A i visoravni indije sa kojih su se oni spustili medju nas, puno su blize nebesima nego ove nase balkanske vrleti. Ovdje zato moram priznati da sam pozelio, ne jednom, biti jedan od njih. A taj je moj poriv uticao sigurno da se u njihovom drustvu uvijek osjecam kao domaci i da me oni primaju i smatraju "svojim".
Zato sam gotovo uvijek u situacijama kad bih cuo nekog’ da istice to "cigan" u negativnom kontekstu, prema takvima po inerciji, zauzimao distancu i bio spreman da uzvratim. To su gotovo po pravilu bili ljudi puni neke lazne velicine, nadmenosti, seljackog odgoja , a nerijetko i gradska djeca, neizivljeni i lijepo vaspitani mamini i tatini sinovi kakvih su pune nase bosanske provincije, a od kojih je ciganluk daleko kao neki drugi svijet. Ali sam zato uvijek bio odusevljen ljudima, pjesnicima i intektualcima koji su svoje najljepse pjesme, price i stihove napisali i posvetili bas ciganima. A takav jedan, mozda i jedini, veliki pjesnik bio je cuveni Miroslav "Mika" Antic. Treba procitati njegovu zbirku pjesama i prica "Garavi sokak" i vidjeti kolika je bila velika ta njegova poezija i ljubav koju je osjecao prema ciganima. Kazem bila jer Mike antica vise nema, umro je prije par godina, ali je ostao iza njega, njegov boemski duh i san ostali su rijecima slikani njegovi vojvodjanski drumovi i sokaci puni nekih garavih lica , cudnih sudbina i snova o nekom boljem zivotu i nekim boljim vremenima . A moja "tajna veza" s ciganima , to znam danas sa sigurnoscu, ocito ne nosi pecat samo ovih posljednjih, nasih vremena. Naklonost i simpatija prema njima, izgled je ukorijenjena u krvi mojih predaka, clanova moje porodice . Tako je moj "stari" rahmetli uvijek kad je to mogao ,pomagao porodicu "svog" druga iz dalekog djetinjstva, starog tezaka i hamala, Safeta "Lampira" kojeg je pred kraj zivota alkohol dobro savladao, a ja sam se opet igrajuci i tukuci jos cesce, sa Safetovim sinom Esedom, nastavljao tu tradiciju.Safet je imao puno djece, trebalo je nahraniti sva ta usta, pa je Taiba , njegova najstarija kci cesto navracala nasoj kuci, i odatle nosila gotovo uvijek pune kese hrane, odjece, deterdjenta ili slicno. U zrelijim godinam taj odnos smo nastavili da osrzavamo Esed i ja, jer znao je cesto da zatrazi pomoc, a ja sam mu izlazio u susret kada god sam mogao. I njemu i njegovoj braci.
Svi su zajedno stradali jednog poratnog jutra, i bili mozda i prve civilne zrtve, zrtve mrznje netrpeljivosti i osvete, koja je nadolazila nekontrolisano pred sam rat i izlila se eto bas njima u kucu.
Jedan drugi covjek ciji su se zivotni putevi ukrstili sa nekim iz moje porodice je bio Hasan Ajkic otac mojih tada najboljih drugova "Crnog" i "Bjelog" , tj. Nihada i Nijaza Isprica mi jednom tako, pricu, kako je on tamo jos u staroj Jugoslaviji bio zaposlen kod moga dide rahmetli, kao vozac fijakera. Taj moj dido Uzeir bio je u toj bivsoj, staroj Jugoslaviji, kraljevini, veliki, uspijesan i poznat trgovac iz Bosanskog Dubocca. Po ocevim pricama od ranije znao sam da je dido imao auto i svog sofera u ono doba, te da se moj atac sjeca jednog putovanja sa njim, u Radence gdje su narucivali neku robu. Ne znam i nesjecam se, dali se vec tada prodavala Radenska s 3 srca , ali se te price o putovanjima i uvodjenju mog oca , jos kao jako malog u poslove trgovine, dobro sjecam . Dido ga je ucio da sam rezervise hotelske sobe i placa racune boravka, i jos masu nekih sitnih poslova od kojih se sastoji trgovanje. Te stare generacije su odgajale svoju djecu da im budu nasljednici i pripremali ih za takav zivot, jos od malih nogu. No eto ipak moj "stari nikad ne postade trgovac jer propascu te stare drzave, propade i trgovacko carstvo mog dide. Oduzese mu gotovo sve "drugovi" partijasi. I zemlju i sume i kuce i trgovine i skelu i pun sanduk nekakvog "blaga" o kojem mi je pricala moja majka a.r. Tako djeca Uzeir- bega spadose na teret majci svojoj, koja ih sve, Izudina, Reufa, Irfana, mog oca Dzemala, tetku Emiru i Sadetu izvede na pravi put i svi oni postadose u ovim novim vremenima uzoriti i primjerni ljudi. Mozda bi trebalo nesto reci i o didinom "odlasku" ? Nedugo posle te nacionalizacije i konfiskacije svega sto je familija stekla u posljednjih stotinjak godina, jer i pradjed mi je u vrijeme Austrougarske bio trgovac, okonca svoj zivot i moj dido umrijevsi u bolnici od svih tih udaraca kao i od posljedica povreda koje je vukao jos od ratnih vremena. Naime moj amidja Izudin bio je u partizanima , a dido pomagao taj pokret i to su znali svi u okolini. Pa tako kako ko od ustasa i cetnika naidje, navrati i u didinu trgovinu i "naplati" tu didinu podrsku kundacima i otimacinom. Tako mu stradase bubrezi sto ga odvoji od trgovine i on brzo usahnu.No ostadose njegova dobra djela i sevap kojeg je svud okolo dido posijao i zaradio na Allahovom putu! Prica se da je bio rijetko milostiv prema drugim ljudima, narocito siromasima, da je davao veresiju i tu veresiju oprastao ako bi vidio da covjek tesko zivi. I znao je, ako bi vidio da nekom slabije stojecem covjeku nedostaje materijala i sredstava za gradnju ili dovrsenje kuce, znao je kupiti i poslati od sebe sav materijal sto treba da se kuca dovrsi, pokrije i slicno. Kod nas u bosni postoji i vjerovanje vezano za dobra , ali i losa djela koja neki covjek ucini u zivotu. Kazu da mu se djela poznaju po sreci i nafaci koju mu djeca imaju. O tim i slicnim stvarima pricao mi je tog davnog ljeta stari Hasan Ajkic dok smo sjedili kod "Crnog" u avliji, pekli i jeli njihove specijalitete., spiceve i kapure przene na plati. Ko ne zna, ko nije probao kako su ukusne te dvije vrste govedjih iznutrica, on nezna onda puno o uzitku koji moze prirediti prava hrana, na pravom mjestu. Prste da lizes. I lizemo ih jeduci u slast ovo neobicno ukusno pecenje. Gledam u starog Hasana , nepokretan je, ne moze vise na noge, pa sjedi u onoj svojoj stolici na tockovima. Gledam ga tako dok prica i na licu i tijelu mu otkrivam tragove proslosti, crte nekada lijepog i stasitog covjeka. Pokazuje mi svoje satove, sve "originali", Darvili, Doxe, Omikroni, koje on tako prodaje i prezivljava od tog novca, kad se iznenada odnekud pojavi, bahnu pred nas "mlada lavica". Ocito privucena ovim prijatnim mirisima koji dolaze iz avlije, nije mogla da odoli. Prilazi nam polako lijeno i ne bas dobrog raspolozenja. Svojim elegantnim pokretima i dugim prstima, kupi spretno sa plate vruce komade mesa, koje nestaje izmedju njegovih bijelih i razmaknutih zuba. Hasan galami i zamahuje na "nju" svojim stapom, a mi se zgledamo.Kad se "mlada lavica" najela, odlazi isto onako lagano kako je i dosla. Vjerujem da su mnogi vec prilikom prvog spominjanja i pojavljivanja "mlade lavice" pogodili da se ovdje radi o Mirsadu Ajkicu, popularno jos zvanom "Prdek" ili "Palfi", i Nihadovom i Nijazovom starijem bratu. U dusi dobar i bezazlen imao je ipak puno problema i susreta sa nasim tadasnjim organima, reda. Murijom. O "Palfiju" je postajala jedna masa, manje vise istinitih prica i anegdota koje smo sigurno ne jednom culi. Jedna od onih koje su mene svaki put znale nasmijati do suza, je ona kada je Prdek otisao u vojsku, da bi se poslije nepun mjesec dana, neocekivano vratio nazad. Pitao ga stari ,- Sta je sine Mirso, sto si se vratio? A on ce Hasanu:"Kreci se babo kasarna pa nas pustili kuci.!! Jos tu ima jedna masa komicnih detalja i prica iz njegove "vojske" a jedna od njih je nezaboravna.
Bio je ponedeljak. Izasao Prdek to jutro na postrojavanje, jutarnju smotru.Preko subote i nadelje nije se brijao, narasla mu brada, a postrojavanje je vrsio neki visoki oficir JNA. Kad je u stroju vidio tako neurednog i neobrijanog Prdeka, bez puske, opasaca, cizama uhvati ga bijes. Zovne nadredjenog oficira, a ovaj posalje Prdeka na brijanje i da mu 5 minuta da se dovede u red. I stvarno poslije nepunih 5 minuta, dolazi Mirsad Ajkic na pistu. Svi gledaju u njega, vojska se valja od smijeha, a oficiri ne vjeruju svojim ocima. Pred njih dolazi marsevskim korakom Prdek, obrijane brade, glave, obrva, sav u krvi koja se cijedi niz lice. Gdje god je zilet prosao stoji posjekotina i krv nezaustavljivo tece. "Tvoje ime vojnice"!!! Mirsad Palfi, sin Teodora i Teodorice na sluzbi u JNA. . . . . . Sutra ga salju kuci.
Po tom najbrzem dolasku kuci, od svih onih koji su se "oslobodili " sluzenja vojnog roka, Prdek je bio i ostao rekorderi niko mu nije ravan. Ali niko mu nije bio ravan ni u fudbalu, u jednom elementu koji je bio neizvodiv i naponovljiv za sve druge. A to je momenat kada prdek istrcava na teren oponasajuci pokrete, jednog danas mozda vec zaboravljenog fudbalera C. Zvijezde i reprezatantivca Jugoslavije, Vladislava Bogicevica "Blekija" koji je ima kao i Prdek, neobican smisao za humor, pa je tako jednom na nekom putovanju reprezentacije ukrao autobus, to jest ,sjeo umjesto sofera i odvezao se na mjesto gdje su trebali igrati tu utakmicu. E, tog "Blekija", njegov karakteristican trk, i laznjake po kojima je bio poznat, Prdek je imitirao i karikirao kao ni jedan komicar na svijetu. . . . . . . . . Nas Prdek . Legenda. Rahmet mu dusi. Poginuo je u ratu. Kazu, granata je pala direktno pod motor koji je vozio. Pokupili su ga u komadima u jednu najlonsku kesu. Takav, takav je u 90% slucajeva bio taj "nas" rat. Sjedis, hodas, ili lezis i cekas da te pogodi tvoja granata. Nezamislivo. . . . . Neshvatljivo. . . . . Glupo .
Na vrh
Pogledajte profil korisnika Pošaljite privatnu poruku Posjetite autorovu web stranicu
MBosnjak
Bravo ! Ja !
.

Pridružio se: Sep 09, 2004
Poruka: 1512

PorukaUneseno: pe jan 28, 2005 11:02 am    Naslov: Odgovor sa citatom

Sjena nad "Derbentom"



Dobih tako nedavno putem e-maila, jedno pismo, pismo jednog meni nepoznata covjeka, Bosanca, Bosnjaka. To pismo i rijeci u njemu dirnuse me i priblizise me njemu, tom strancu, tuznoj sudbini jednog od heroja ovog "naseg" posljednjeg rata , pismo poslije koga ja i on nismo vise stranci jedan drugom, i pismo koje kaze da u Bosni nasoj ima, bilo je i bit ce uvijek dobrih dusa, ljudi koji su sigurno na pravom putu.Allahovom!
Zbog njegai zbog tog pepela i zemlje bosanske, vracam se evo u Derventu u godinu 92. da mu kazem, da mu pokusam pribliziti nesto sto mu ne napisah, i ne rekoh u svemu ovom do sad, a sto sam mozda, trebao.


Prohladno februarsko dopodne. Gledam u dosadnu susnjezicu koja pada i topi se istog trena na mokrom asfaltu. Renoviramo Batin novi, stari lokal, buducu bosansku kafanu "Derbent". To je ona stara Pukijeva piljara preko puta "Vrela". Zlosutno nebo, tmurno. Devedeset druga je. Ovi tmurni oblaci kao da najavljuju neka teska vremena. Rat je u Hrvatskoj. Tu odmah, do nas, preko Save. Cak se i cuje. I sve je blize cini mi se. Ili mi se to samo cini?!!
Biram boje. Enterijer je bitan u jednoj "Bosanskoj kafani". I boje prema tome. Stavit cemo "kombinaciju prirode". Prirodnu boju drveta blago toniranu bajcom i zelenu , onu umjerenu "saudijsku". A koju bi drugu. A stoljnaci jos kad dodju preko stolova. Bit ce oni klasicni sitno karirani, kockasti, starinski. Zeleno zuti. I jutarnje novine na svakom stolu. Oslobodjenje, Sportske-novosti. . . . pepeljara, dzezva i fildzan. I mozda cvijet jedan, u vazi. Ma, ima do toga.
Mart je. Zar vec. . . . .U Brodu , ovom nasem, Bosanskom, pocelo. Prve carke, sukobi. Prvo politicki, a zatim i oruzani. I prve zrtve. Nece valjda . ???
Ma nece, nije ovo Hrvatska. Ovo je Bosna. Posavina. I ljudi siroka srca i dobre duse!
Ipak prilikom jednog mog i Izmirovog odlaska u Slavonski brod, bivamo upozoreni tamo u jednoj staklorezackoj radnji, da se sto prije naoruzamo, jer ce u Bosni biti rekose, gore nego u Hrvatskoj. !!!?
Dani prolaze. Jos je hladno, iako je sada puno vise sunca. Sunce je blagodat, koja rastjeruje mrak i zebnju. Tu je da nas zagrije malo. Optimizam, odmah raste. . . .
Danas postavljamo sank. Treba ga dovuci iz Jasenaka. Tamo su jutros pale i prve granate.??! Kako? Ko ih je ispalio? Odakle? Zasto?!!
Tezak je ovaj sank. Stara masivna hrastovina. Ovom nema smrti. Jedina mu je "mana" , sto je nov. Nepohaban. Nisam nikad volio nove sankove. Oni stari, izlizani od upotrebe imali su u sebi uvijek neceg posebnog, neceg od prolaznosti zivota i zuba vremena. Onako nijemi, mogli su onome ko ih je znao slusati, ispricati poneku od svojih, najcesce, tuznih prica . . . . . sudbina ljudskih.
Evo konacno izgleda poceli su i prvi lijepi martovski dani. Sunce sada vec jace grije. Bosna se dobro smrzla ove zime.Od neke studeni sto se osjecala i jos osjeca u zraku. Uskoro ce i taj nas referendum. O nezavisnosti nase zemlje. Bosne i Hercegovine. Jugoslavija se izgleda bas raspada. Sukobi i nasilje uzimaju sve vise maha. Bosna tu, u svim tim kalkuliranjima i blamazi, trazi svoj put. Mirno, bez agresivnosti, bez rata jer za rat je potrebno dvoje, gradjani Bosne i Hercegovine ce izaci na referendum i glasati o svojoj buducnosti. Poslije Vukovara i onih strasnih slika razaranja i fasizma koji se budi i kojim smrdi JNA, Jugoslavija vise ne odgovara izgleda nikome. Osim izgleda Srbiji. Referendum brate, pa kako bude, kako njeni gradjani odluce. U Bosni zive tri naroda. Do sada smo se dobro, komsijski i bratski slagali. Nikome valjda nije do rata ?? Hrvatska je danas svakome opomena. Ali.
Nekakav plebiscit!? Bosanskih srba!! U reziji SDS-a. Sta je sad taj plebiscit? Prvi put cujem za tu rijec. Sta se time zeli, koji je cilj. . . . cudno.
Bojkot referenduma! A, to je u pitanju. Onda ne mirise na dobro. Ipak referendum je prosao i uspio. Sezdeset posto bosanaca glasalo je za samostalnost i nezavisnost svoje zemlje. Idemo u Evropu!
Ali, nije nam izgleda svima drago. Cak se i prijeti. Javno , na sjednici parlamenta. . . . . . "Nestat ce jedan narod" rekose. Tu smo znaci. Gdje jesmo. Ceka nas izgleda jos puno posla . . . . . .
Nasi radovi na "Derbentu" se nastavljaju, privode kraju tacnije. Kakvu smo samo bastu napravili. Sa nadstresicom, ali ne kao kod svih drugih, od one plasticne tende, nego pravi stari, biber crijep. I stubovi, drveni ofarbani zeleno sa zlatnim gravurama.
Ljudi vec pocinju zastajkivati i primjecivati nas rad. Znatizelja i tjera da provire i udju ponekad unutra. Vidim svidja im se. Bujrum, bujrum . . . . .evo i kahve.
Aparat za kafu je pravi, a kahva je najvaznija u jednoj bosanskoj kafani. Kalorifer "ubija", toplo je, prozori zamaglili jer napolju je opet zahladilo.
Dan drugi, ili ko zna koji. Sjedimo. Prica tece. Analiza posljednjih dogadjaja, politickih. Maglovito. Zamagljeno, kao ovo nase staklo kroz koje ipak vidimo vani jer smo ga obrisali na jednom mjestu. Tmurno nebo.Ljudi prolaze u zurbi. Svi danas nekako, nekud zure. Valjda od ovog vjetra i hladnoce gledaju da se sto prije sklone sa ulice. A prica se da po gradu i okolini kruzi neki oklopnjak, picgauer. Presrecu vozila, maltretiraju ljude, otimaju devize, a i auta. Golffove posebno.?!
Neka vojska kazu. Neki "Beli orlovi", Niski specijalci, ili kako li se vec zovu. Otkud u nasem gradu? Provokatori, koji traze belaj. Nisu ovdje slucajno. Znaju oni dobro , sta im je cilj. Sve oni znaju. Samo izgleda mi, naivni bosanci, mi jedini nista neznamo i nevidimo.
Evo, jutros ih imamo priliku vidjeti. Prolaze. Gledamo ih. Namrstena, gruba lica nekih, nepoznatih ljudi ocito zeljnih kavge i incidenata. Plase narod. Ima ih 4 –5 na tom vozilu na cijem krovu strsi mocna Pam-ova cijev. S jednom rukom na obaracu. Prosli su prema bolnici i dalje gore – prema Rabicu. Sad se vracaju. Smiju se, pokazujuci sebi samima tako valjda, da su "veliki" i mocni. Masu nam sa ona svoja tri prsta. I gledaju u nas. I mi u njih. Ako jos jednom prodju , kaze Bato, bacit cu bombe na njih. I odlazi u prostoriju iza iz koje donosi dvije bombe. Gledam ga, da li se sali il’ misli ozbiljno? Poznajeem ga i osjecam, ne sali se. Nema vise sale. "Vrag je odnio salu". Molim Boga da ne prodju vise danas ovuda.
U prici sa ljudima na ulici i susretima tim, covjek osjeti neku zebnju, nesigurnost, strah. Prepricavaju se vijesti. Prica se da se po okolnim selima, mahom srpskim, narod naoruzava. Dodje nocu kamion, vojni, pun naoruzanja, i ljudima se dijeli, a ljudi uzimaju to oruzje. Naoruzavaju se!
U hrvatskim selima, a sve su to u stvari bosanska sela, o oruzju se suska vec odavno. Dovozi se i kupuje sa hrvatskog ratista. Na Plehanu kazu imaju "Sultana". To je onaj veliki top, koji baca i po desetine kilometara. Samo mi izgleda, u carsiji, jos nesto cekamo, nadamo se kao necemu . . . . Ceka se kazu neko politicko odobranje! Dotle glavno oruzje su nam: Stok, Balantajn, Jubilarni, Zdrijebceva krv, Dingac, Grasevina , Ozujsko, ili Lasko i sve iz tog arsenala . . . . .
Na TV-u, u Sarajevu, neke barikade. Djeluje prijeteci. Ali Sarajlije su to, cujem za cas "neutrelisali". Neki Juka ima tamo, koji moze sve. Prica se i o nekoj "Patriotskoj ligi". Izmir je odnekud nabavio i amblem. Lijep u plavoj boji, sa onim prekrstenim macevima, sabljama cini mi se, pravi vojnicki. Interesantno!
Nema vise cekanja. Treba se zastiti nekako. Naoruzati valjda. Al’ kako? Od kuda?
Preko dana covijek i ne razmislja o tome svemu. Ali noc kad padne. Nije isto.
Kasarna je vec odavno puna rezervista. Hodaju po gradu cesto pijani i raspojasani.
Jos nam je davno rekao jedan , sjecam mu se dobro lica, prezimena i mjesta odakle je dosao ovamo. Neki Gavric, iz Mrkonjic Grada. "Momci, ako se zarati Derventa je drugi Vukovar.". . . . . smijemo mu se. Ma nije valjda!!
Mart odmice. Danju zivot lici na nekakvu normalu. Radimo na kafani. A nocu drzimo straze. U pojasu od Doma JNA, pijace, sljepackog doma, stare stamparije . . . .Nema vise sale. Nabavilo se i prvo oruzje. Nekakve puskice, automati "Zagi", a ima i lovackog oruzja. Al’ metaka nema, po 2-3. Smijesno, ako nije zalosno. Da sad udari kakva "vojska" otpor bi bio isto toliko smijesan.
Pred "Antikom" je poslije gledanja TV dnevnika svaku vece spontani zbor. Veceras se pune vrece s pjeskom i raznose po punktovim. Kontejneri se izvlace i stavljaju preko ceste. Saobracaja u gradu gotovo i da nema. Grobna tisina. Ne mirise mi na dobro. Ljudi se ne osjecaju sigurno. Vidi se to. Iz svega.
Sutra dan, opet je sve u normali. Isli smo kod "gazde Milovana" po stolove i stolice. Dobismo ih za neke male pare i uz put iskusasmo malo Milovana. "Ma kakav rat" -smije se. Ne bi ni vi otvarali kafanu da ce biti rata, jel tako. ’Ajd ljudi u zdravlje." Rastado smo se tako. Nije los covjek ovaj Milovan. "Zavjetim"- kaza Izmir.? A stolovi i stolice su pravi. Od masivne hrastovine sa onim naslonima za ruke. Ispunili su lokal, tako da nije vise onako prazan.I bilijar smo postavili u dnu lokala. Jos tepih, itison i gotovo." Ti ces mene u crno zavit"- kaze mi Izmir. –Vidis li covjece da ovo ne ode na dobro! "-"Nevjerujem Bato, nema rata bolan, proci ce ovo . . . . .
Ne spavam vise kod kuce. Zilu i Asju sam odveo puncu, a ja spavam u prizemlju kuce Mirse "Klina". Sigurnije je tako. Svasta se prica , i po Bosni se desavaju cudne stvari. Ljidi se izvlace iz svojih kuca hapse, nestaju preko noci . . .sve je gore. Na sto li ce ovo izaci. Samo najveci optimisti, a i sebe guram tamo, jos vjeruju da ce ovo proci, da ce se politicki "srediti" ovo haoticno stanje.
Ja i Smajo Hasnin jutros udaramo zavrsnicu na okapnici. Cujemo hitnu, juri odozdo uz grad. Pa opet niz grad. Ona sirena bas ima zlokoban zvuk. Idemo prema bolnici, da cujemo, nije tesko saznati o cemu je rijec. U Hitnu pomoc su dovezeni neki ljudi, civili, ima i zena, - pogodjeni dole na novom mostu. Snajperima! Dok su isli na posao!
Prostrijelne rane. Malog kalibra. Jel’ moguce da se to u Derventi desava.
Na "Cardaku" isto vanredno stanje. Stanovnistvo koje tamo zivi, mahom srpsko, zabarikadiralo se i na cardak se vise ne moze. Puskaranja dole oko benzinske. Puca se i iz kasarne. . . . . pocinje izgleda. Bjelo Brdo i Begluci su naoruzani do zuba, posjetili smo ih danas, Begluke. Jedino jos u gradu, u carsiji raja nesto ceka, osluskuje. Osvrcu se ljudi nevjerice puni. Dole sam kod nase kuce. Srecem se sa komsijama. Pitaju me sta mislim. "Ma nema rata, sta vam je. Bosna je ovo! A dok to govorim nisam vise tako siguran kao nedavno . . .
Navece pred "Antikom" nesto veci broj ljudi. Oruzje ima samo nekolicina. A i to sto se ima je nista. Neke puskice. Zagiji, pistolji, lovacke puske, pokoja bomba. I tene na nogama. I strah u ocima. Trazi se oruzje, jer ono donosi sigurnost zastitu.Nazalost oruzja nema. Ljudi se razilaza kucama, razocarani i zabrinuti. Pada noc. Sta li nosi. Vijesti na TV-u su losije nego sto se ocekuje. U istocnoj Bosni i skroz niz Drinu je najgore. Skoro da vise nema nade. Puknut ce. A ramazan je. Dan bitke na Bedru.
Kandilji na munari gradske dzamije su se upalili. Smrklo se. Treba sici dole do dzamije, dogovor je da se pripazi kako bi jacija protekala u miru. Jer moglo bi biti provokacija. Nedugo poslije tog sjedim sa Izmirom iza dzamije u sjeni turbeta. Tu smo i ne zelimo biti upadljivi. Pod jaknama nam automati, "Zagiji", igracke od oruzja. Mirno je. Ljudi izlaza iz dzamije i razilaze se polako kucama. Sve stariji svijet uocavam. Nigdje mladosti. Kad ovi stari pomru, nikom vise ova dzamija nece ni trebati, takva su vremena nastala. Cudno i zalosno. I sramota mozda. Eto dan je bitke na Bedru, a 90% nas i nezna sta je to. . . . .
Kad je sve oko dzamije opustjelo, slozismo se bi mogli malo do Zorana Stojcica, naseg "vojvode", u "Magnum". Razmisljamo da bas i nije najbolje ovako sa oruzjem, ali grad je skoro pust, a i jakne su nam duge. Uostalom sta se mi imamo ustrucavati kad se mnogi ponasaju puno gore. Malo potom, ulazimo . Unutra prazno. Nikog. "Vojvoda" i Sasa za sankom. " Ooo, sta ima, kojim dobrom!?" –"Ma, evo malo, navratili. Uz ramazan." –Ahaa." I popijemo tu kafu i nasalimo se jos. Vidim Sasa isaretom govori, pokazuje "vojvodi" na cijevi nasih automata, koji malo vire ispod. Vojvoda nista. Njegov magnum je uvijek tu, da se nadje, ako zatreba. No, jos smo dobri nema frke, ko ce jos o tome ozbiljno razmisljati. Sjedimo jos malo, pozdravljamo se i odlazimo. "Ovo nam nije trebalo"- kazem Bati. Al eto sad je gotovo. Sta li "Vojvoda" misli. O svemu. Ma sta nas briga. Sutra je novi dan. Nova nafaka. Na nasoj strazi tu noc obilazi nas i posljednji put policijska patrola. U dva auta su. Neke i znam. Hoce da vide kako smo se utvrdili, rasporedili, "pripremili za odbranu" Interesuje ih gdje su grudobrani, gdje je ko ukopan, ko tu komanduje. Ne pustamo ih. Nazad gospodo. Ovo je nas grad. Ovdje arkan nece uci. Dok je nas. Odose ljuti !!
Sutradan u "Derbentu" koji izgleda nece docekati svoje otvorenje sjedimo nas nekolicina. Tu su Djani, Naim, Osman,Bato, Eno "Macak i ja. Nerko je u Austriji, Roki je u njemackoj, a bilo bi dobro da smo svi tu. "Giske" Gorana isto nema. On se u zadnje vrijeme nakako, drzi po strani. Izadje iz kuce, bude sa nama pola sata, sat i ode nekuda. Svi to vidimo, al’ sta se sad tu moze. Njegovo je da odabere. Sa nama ili sa "svojima". Zao mi je sto gubimo takvog momka.Zelo bih mu i nesto s tim u vezi ireci, ali nema pogodne prilike ili nema njega. Sa "vojvodom" je stalno. Ko bi rekao da ce to rako biti. Pocele su te sumnje odavno, i vaganja. U pogledima ljudi je nesto nejasno, mutno, i cudno.Dolaze izgleda neka "cudna" vremena. Vunena.
0dlucili smo danas zaustaviti jedan vojni kombi, koji jos ponekad ide prema Rabicu, i vraca se poslije nekog vremena. Skoro svaki dan, redovno. Sta to gore rade, nezna se.Tamo je neki magacin njihov. Mozda transportuju oruzje, a nama oruzje treba.Otisli su maloprije, cekamo da se vrate. I evo ih, dolaze. Postavljamo im malu zasjedu. Kontejneri su na cestu , oni koce i zaustavljaju se. Opkoljavamo ih. Komanduje im se da ugase motor i dignu ruke. Ima ih unutra 5 –6. Mladi momci, skoro djeca. To nas iskreno malo sokira, jer ocekivali smo "brkate". Uzimamo im oruzje i pustamo ih da idu u kasarnu. I da se vise ne vracaju. Prepali su se dobro. A, koji ih to *** od oficira salje u ovakvoj situaciji, bes potrebe. Mozda su ispitivali ili provjeravali nase stanje. Ili su poslani da ih mi izresetamo, pa da to bude povod za sukob vecih razmjera. Ko ce znati. Uglavnom dobro su nam dosle njihove puske. Podjeljene su odmah onim "najhornijim" , koji su bez ikakvog oruzja. Medjutim poslije par sati iz Garnizona stize "ultimatum" Da se puske vrate ili ce biti guzve. Intervenisu ovi nasi i Teritorijalne odbrane. Mi nedamo puske. Vratit cemo ih ako ikada se sve smiri i rata ne bude. Dotle nam trebaju. Natezanja se nastavljaju , mi smo odlucni nedamo puske. Cekamo . Nista se ne desava. To je izgleda samo zahvaljujuci nekom pukovniku dole u garnizonu koji je izjavio nedavno da, dok je on komandant dole, nikakvih sukoba u Derventi nece biti. To je izgleda jedan od hiljada koji je jos orijentisan jugoslavenski, koji ne vjeruje u rat kao rijesenje ove krize. Ali nece jos dugo komandovati. Takvi "normalni" njima nisu potrebni. Zao nam je porucujemo, ali oruzje je nama potrebnije, oni ga imaju i previse. Napetost traje sve do kasnih vecernjih sati. I jos dan dva, a zatim vise to niko ne spominje. Puske su nase. Nase prvo uvjerenje da smo tvrdji, nego se vjerovalo. Svidja mi se to.
Osvanuo je novi dan. Sta li on nosi? Danas postavljamo itison u "Derbentu." To je zadnje i gotovi smo. Samo gdje ga kupiti. Vecina prodavnica ne radi, pola grada je vec "nekud" otislo. Ipak sjetismo se da u sljepackom domu prodaju odnedavno takve stvari. I stvarno kupujemo tamo taj itison. Branku Omazicu koji se zatekao tu i prodao nam sigurno zadnje metre od te velike rule, vjerovatno nista nije bilo jasno, pogotovo kad je cuo da otvaramo kafanu. Ali eto, da se i to zavrsi pa da krenemo sa poslom. Ja sam se tu nesebicno angazovao da pomognem Bati, kao da je o mojoj kafani rijec. Jer stalo mi je, znam da se Bosna gradi i iz tih pozicija i da cemo od te kafane napraviti jedno mjesto koje ce svakim svojim detaljem liciti i podsjecati na nasu Bosnu. Onu staru, koja vec izumire. Otvaranje kafane i prodaja alkohola nije bas neki halal, ali to je u tradiciji ovog naroda i desavat ce se tu i puno drugih stvar. Pozitivnih, nadam se. Veceri poezije, citanja tekstova koje su pisali bosnjaci i bosnski knjizevnici i pjesnici od Mula mustafe Baseskije, Hevaije, Muse Cazima Catica, do Mehmedalije Maka Dizdara do Alije. Isakovica. U trenutcima zanosa i inspiracije, ja sam u stanju da ih sve "naredam" i prizovem. Vec osjecam kako mi na usnama lebde Musini stihovi;

Gospode, evo na sedzdu ti padam,

Pred vjecnom tvojom klanjam se dobrotom

I molitve ti u stihove skladam,

Prosec: >>O daj mi smisao za ljepotom!<<



Ti znas da bijah nevin poput rose

I poput lijera u proljecu ranom

Al’ ljudi, med sto pod jezikom nose

Otrov mi dadose u bokalu p’janom.



I slavih Bakha kao sveto bice,

Veneri pete jezikom sam lizo –

Vlastitim zubom ja sam svoje zice

Komad po kamad kao zvijer grizo,

Slaveci Bakha ko bozansko bice.



Ovdje bih se sad mozda zadrzao, stao, dosta je za pocetak, ali ide mi ovo, osjecam navire iz mene i zato moram izreci ovu Musine stihove do kraja, jer tek sad pocinje vrhunac . . . .

Svaciji prezir pratio je mene,

Od sjene moje druzi mi bjezahu,

I sve me ciste klonile se zene . . .

Vaj, tesko mi je bilo siromahu,

Jer ljudski prezir pratio je mene.



Ja sada bjezim pod okrilje Tvoje

I Tvog Kur’ana, tvoje vjecne rijeci!

Gospode, grijehe odrijesi moje

I bolesnu mi dusu izlijeci –

Ta ja se sklanjam pod okrilje tvoje.





Gospode, razum prosvjetli mi sada

I daj mi snage, daj mi volju jaku,

Demone sve sto moze da savlada . .

Nek tvoja milost svijetli mi u mraku,

Gospode razum prosvjetli mi sada !



Raspiri moje stare vjere plamen,

Vrati mi ljubav i sve stare dare,

Da tresnem casom o ledeni kamen

I da noktom zgrebem Venerine cari –

O raspri mi stare vjere plamen! . ..



Gospode, evo, na sedzdu ti padam,

I kajem grijehe pred tvojom dobrotom –

I molitvu ti u stihove skladam,

Prosec: >> Ah, daj mi smisao za ljepotom !

Gospode, evo na sedzdu ti padam . . . . .


Bit ce to, moglo bi to biti, . . . vidjet cemo. . . . . .
Postavili smo itison ( ruzne li rijeci, a lijapa li cilima ) i sjedimo pred nasim "Derbentom". Gledam, vidim medju tom masom ljudi koja navraca iz carsije trazaci neku informaciju, pomoc ili oruzje, vidim i moje "Harmancane". Prilaze zbunjeni, stidljivo. Izgubljeni u svom ovom metezu i naizvijesnosti koja dolazi. Osjete i oni da se nesto strasno iza brda valja. Covjek osjeti opasnost. Postoji nesto u nama, neki instinkt samoodrzanja rekli bi tu sad mnogi. Gledam svoje "harmancane", komsije, priajtelje, poznanike. Vidim tek stasale mladice, moju "raju" iz teretane, teretane koju sam im davao malo, da ojacaju, nabace malo misica, osvoje srce neke djevojcice, ali i uvedu ponekad neku od njih tamo. Neka djeca "treniraju", pa nije dzaba ona poslovica o duhu i tijelu. . . .
Usta otvorenih, pogleda izgubljenih, promicu. Mladost im na licima i strah u ocima. Traze neki oslonac, odgovor. Rijec. Traze i oruzje. Ali nema ga. Nazalost. Nemamo ga ni mi koji smo vec u "situaciji." Vracaju se. Kuci vjerovatno. Zbunjeni i pokunjeni. . . Otpisani? . . . . . . Ne vjerujem.
Prilazi mi Maid. Moj komsija. Pricamo. U djetinjstvu smo bili nerazdvojni. Mladji 2 godine od mene, ostao je igrati se na ulici, a ja sam krenuo u gimnaziju i to nas je nekako rastavilo. Udaljilo. Na nasem Harmanu, u njegovoj avliji i basci proveo sam gotovo citavo svoje djetinjstvo. Nikad izmedju nas nije bilo zavisti, ljubomore, osim mozda, . . priznajem, u jednom malom detalju, "sitnici" jednoj. On je svog oca Sulju zvao "baba", a ja svog Dzemala, tata. To "baba" je u mojim djecijim usima uvijek zvucalo nekako posebno, jace nego kad ja izustim ono, mekano, tata. Obicaji nasi. Raznovrsnii razliciti. Ali eto, meni uocljivi jos tada . I bitni.
Prica mi Maid o situaciji dole na Harmanu. Nema niko metka, a o nekom boljem oruzju da i ne govorimo. Po koji pistolj . I on ga ima, ali trazi, volio bi nesto "teze". Ne mogoh mu pomoci, rekoh mu samo da navrati ponovo, da dodje cesce, naci ce se nesto za njega.
Vrijeme tako brzo prolazi. Dani se nemogu stici, a takodje i dogadjaji koje oni nose. Bilo je podne, sjecam se dobro. Sjedimo u basti naseg "Derbenta", na onim "Milovanovim" stolicama. Pred kisu je. Ulica pusta, po koji rijetki prolaznik. Vidimo covjeka, upadljivo zuri, gotovo trci. Od biblioteke dolazi, i vec je kod "Lineta". Prepoznajem ga, to je Mario, momak iz Begluka, radi u SUP-u na licnim kartama. Zadihan je i prica brzo: "Ljudi, SUP je prazan. Svi su pobjegli jer su iz kasarne javili da se milicija i zgrada SUP-a preda i da oni dolaze da preuzmu zgradu". – "Ko "oni" , pitamo.- - "Niski specijalci, valjda.- "Kad dolaze?" – "U pola dva!" . . A sad je? – "Pola 1!" Imamo znaci vremena. Malo.
Naime, Maide, Osmane, Djani zovite ljude, idemo dole!!!! Sto kolima, sto pjeske otislo nas je dole sto je vise moglo. Naim i Bato ulaze prvi. Tisina. Da nije kakva klopka!? Vrata se polako guraju, ona velika dvokrilna vrata , na ulazu, koja nismo nikad voljeli nekako vidjeti, a otvarati pogotovo. Nigdje nikoga, kad odjednom Nino Tadic. "Sta radis tu?!" Jesi li sam?" –"Cuvam" , preplaseno ce reci. –" Sta i od kog cuvas !!!? Lezi dole ! Tu ga oborise i svezase. Zao mi je Nine, I on je harmansko dijete, zajedno smo isli po izlozbama pasa. Ima jednog strasnog rotvajlera. Dobar je, tih i miran covjek. Ali sta se moze tu. Vremena su cudna. Sta ga je tjeralo da tu ostane? Dobro radi tu, ali trebao je i on izaci, ako nije "simpatizer" preuzimaca, koji trebaju doci iz kasarne? Ljudi se rastrcase po hodnicima, otvaraju se vrata prostorija koje su donedavno bila strogo pov. mjesta gdje mi "obicni" nismo mogli pristupiti. Kozna, teska, tapacirana vrata, koja su donedavno cuvala drzavne tajne, tajne i tajne planove o "oslobodjenju". Ili "odbrani". Nekad smo mislili da za njihovo otvaranje treba neka posebna lozinka, ili tajna sifra. Sjecam se jedne veceri kada su nas tu uveli predhodno nas pokupivsi sa korza, jer smo navodno glasno pjevali i nismo se povinovali upozorenju dezurnog milicionera. Tu su bili Aladin, Senad, Safa i Sazo, ekipa iz "sokare" s kojima sam ostao tu vece u "Stakleniku" do dugo iza fajronta. Mene su pustili da idem kuci odmah, jer sam rekao da je i moj otac , tu zaposlen i neki je isto "organ". Na sto smo se svi nasmijali. Iz protesta nisam htio kuci, dok svi ne izadju. Bilo je napeto, mozda i po koji samar, ali su svi ipak dobro prosli. Evo sada SUPa praznog, bez organa, reda, oslobadjaju ga oni koji su tu mozda nekad bili zatvoreni ili na putu da to postanu. Svi su iznenadjeni kolicinom oruzja i municije koja se nalazila tamo u magacinima. Sve neodmasceno jos. Da ocima ne vjerujes. Na sanducima etikete: Osinja, Detlak, Luzani, Kalenderovci. . . . sve znaci namjenjeno braci srbima. Auuu!
A Duspara rece da nema nista u magacinima, nedavno kada ga stab TO-a zamoli za pomoc. Duspara, nacelnik SUP-a. Hrvat. Jugoslaven, mozda Kos-ovac. Ko ce ovo sve razumjeti i znati pravu istinu. Moze li se kome vjerovati u ovoj ludnici. Grad nenaoruzan, a ovdje oruzja, da nevjerujes svojim ocima. Da places . . . . Ali dobro je, necemo sad plakati jer suze ce nam mozda trebati kasnije. Sad ovo treba pokupiti i naoruzati se pravo. Do zuba. Sanduci metaka raznog kalibra i raznog oruzja prevozili su se do "Vrela" u nekoliko tura. E sad se lakse dise. Poce odmascivanje oruzja. I probni hici, obuka i vjezbanja na Kentri. Ljudi su nevjesti u baratanju oruzjem, ali sretni kao da u rukama imaju, ne znam ti ja sta, a ne ono cime ce ubijati one ljude, na onoj tamo strani. Razmisljam. Sta je ovo i kako ce se sve ovo razvijati, zavrsiti. Cudno je to. Rat je neobjasnjiva pojava. I ovo oruzje. Zelis ga, trazis ga, platio bi cak. A kad ga dobijes, gledas ga, drzis u rukama taj hladni komad metala, i pomalo nevjerujes da je to sad tvoje i da si od sad "opunomocen". Puni, nisani, paliii ! Stresoh se nekako od pomisli da ce neki od mojih metaka pogoditi, ubiti nekoga tamo na "njihovoj" strani. I da ce iza toga koji padne, ostati neka uplakana djeca, sirocad koja ce to pamtiti i opet za nekog drugog vremena, nekog drugog rata, osvetiti svog mrtvog oca. I tako u krug. Po ljudskoj mjeri. I savjesti. Osjecam da od ove ratne grmljavine koja se priblizava, glasovi razuma se uopste ne cuju. Hipnoza radi. Amnezija. Ocuvanje zivota. Opstanak.
"Bosnia est patria mea" Smrt fasizmu !!!!
Navece u improvizovanom stabu Teritorijalne odbrane u "Tri fenjera". Sjedim sa Batom. On je pozvan na neki sastanak ispred te nase gradske "brigade".
Kako tajanstveno i cudno mi je uvijek zvucalo to "brigade" . Jos od Olimpijade u Njemackoj "Crvene brigade, brigada "Bader Mainhoff" terorizam, teror i teroristi. A gradska brigada, to je ipak nesto drugo. To smo mi. Izmir, Naim, Osman,Djani, ja, Nisvet, Maid "Skiljo", Nedjo, Mirso, Eno, Djudjo, Almir, Nihad, Gero,Jasmin, Eso, Saja, Mujo, Lelo, Almaz, Bure, Camil, Sahbo, Tahir . . . . .
Cigani! Derventski cigani opljackali SUP vristi jedan, jedan od Jerkovica, na tom sastanku u stabu. –" Pokupili oruzje, ukrali auta . . . . naoruzali se.!!!!
Cujem ga, a nevjerujem usima svojima! Ovom se nikad nisam mogao nadati. Ni u snu. Gledam u Izmira. Vidim pada u vatru. Crvenilo ga obuzima. Moglo bi biti svasta.
I neka bude, jer ovo se neda progutati. Ko je taj Jerkovic da moze tako lajati, vrijedjati. Zar je nama ostalo da sa takvima branimo Derventu, Bosnu . . . . Od takvih da ocekujemo pomoc i suradnju? Osjecam da mi raste neki strasan pritisak u slijepocnicama.Mraci mi se polako pred ocima, sanjam li !? Vidim Izmira, skocio. Na vratu mu nabrekla ona njegova, ko prst debela arterija, izoblicio se u licu i vristi. Psuje sve tom Jerkovicu, vatra ga obuzima. Cuju se i glasovi drugih u sali. Ljudi pokusavaju smiriti situaciju. Ja se drzim za automat, instiktivno. Bojim se da se sad stvar ne otme kontroli. Zlatko Majic je tu bio autoritet koji je mozda prevagnuo. I situacija se smiruje–" Da to vise nikad nisi rekao Jerkovicu, jel ti jasno!" bile su zadnje Izmirove rijeci. Sve se poslije ipak nastavilo. Nesto se tu i dogovorilo, ali ostao je mucan utisak i kost u grlu. Vozimo se dole pred "Vrelo" u nasem "ukradenom" Land Roveru. Cutimo. Sta, kad bi to sad ispricali ljudima? Ciganima, kako kaze, izgleda veliki ustasa, taj Jerkovic. I da je to samo taj Jerkovic. Nego, osjecam mnogima je tesko palo to nase naoruzavanje. Svi bi ti iz HVO-a voljeli izgleda da nam stalno doturaju nesto na kascicu, milostinju neku, jer mi smo za njih Cigani. Nismo mi nikakva gradska brigada, derventski branitelji.Samo su oni sila, veliki bojovnici! E Boga mi, nece moci tako . . . kazem sebi. Noc je vec duboko zamakla kad sam se uvukao u Mirsinu garazu i utonuo u san.
Na vrh
Pogledajte profil korisnika Pošaljite privatnu poruku Posjetite autorovu web stranicu
Prikažite poruke od zadnjih:   
Napišite i unesite novu temu   Odgovorite na poruku    Irmin.Com forum -> Knjizevnost / Poezija / Proza Sati su u GMT - 4 sata
Idi na stranicu Nazad  1, 2, 3, 4, 5, 6 ... 12, 13, 14  Dalje
Strana 5 od 14

 
Skoci na:  
Ne možete dodavati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete mijenjati svoje poruke u ovom forumu
Ne možete brisati svoje poruke u ovom forumu
Ne možete glasati u ovom forumu


:: Home :: Downloads :: Pošalji Text :: Vaš Account :: RadioStanice :: Forums :: Objavljeno ::


Web site powered by PHP-NukeApache Web ServerPHP Scripting Language
PHP-Nuke is Free Software released under the GNU/GPL license.
All logos and trademarks in this site are property of their respective owner.
The comments, poems, stories and other texts are property of their posters.
All the rest © 2000 - 2011 http://www.irmin.com sPaMME@irmin.COM


Page Generation: 0.436 Seconds