Dobro Dosli Irmin.com
      Registruj Se Home  |  Topici  |  Downloads  |  Vaš Account  |  Forum  |  Radio Stanice  |  Pošalji Tekst  |  Objavljeno  
Irmin.com: Forums

Irmin.Com :: Pogledajte teme - Molila sam ih da me ubiju
 Cesta pitanja (FAQ)Cesta pitanja (FAQ)   PretragaPretraga   Korisnicke grupeKorisnicke grupe   ProfilProfil   Vase privatne porukeVase privatne poruke   PrijavaPrijava 

Molila sam ih da me ubiju
Idi na stranicu Nazad  1, 2, 3  Dalje
 
Napišite i unesite novu temu   Odgovorite na poruku    Irmin.Com forum -> Knjizevnost / Poezija / Proza
Pogledajte prethodnu temu :: Pogledajte sljedeću temu  
Autor Poruka
MBosnjak
Bravo ! Ja !
.

Pridružio se: Sep 09, 2004
Poruka: 1512

PorukaUneseno: pe nov 02, 2007 7:13 pm    Naslov: Odgovor sa citatom

Dnevnik Tribunala




NAPOMENA UREDNIKA

Pise: Chris Stephen iz Haga (TU 306, 24-28 March 2003)

Ovotjedno posebno izdanje IWPR-a, posveceno seksualnim zlocinima, donosi izvjestaje Amre Kebo, nase suradnice iz Sarajeva

Amra je vodeca kolumnistica i politicka analiticarka uglednog dnevnog lista Oslobodjenje, u kojem radi vec 20 godina.

Rodjena je i odrasla u bosanskoj preijstolnici, ali ju je tokom rata – sa svoja tri malodobna sina – napustila i odselila se u Zagreb. Njen suprug sve vrijeme ostao je u Sarajevu, gdje se i ona vratila 1995.

Kao dopisnica iz Bosne, ona je razgovarala sa zrtvama silovanja i nekadasnjim zatvorskim zatocenicima.

Specijalna dopisnica IWPR-a postaje u sijecnju 2001., kada je zajedno s ostalim vodecim novinarima iz regije – u organizaciji nase kuce – posjetila Medjunarodni tribunal za ratne zlocine u Hagu.

Amra je dio mreze dopisnika IWPR-a, koji izvjestavaju o ratnim zlocinima i obucavaju novinare na citavom podrucju Balkana.

Zbog strucnosti i senzibilnosti s kojom je izvjestavala o nekima od najtezih ratnih zlocina pocinjenim tokom bosanskog rata, njen je rad dobio najvise ocjene.

Chris Stephen je rukovodilac projekta IWPR-a u Hagu.

http://iwpr.net/?p=tri&s=f&o=165946&apc_state=hsrftri165943
_________________
Svi mi volimo da budemo ljepši nego što jesmo, pametniji nego što jesmo i da izgledamo pošteniji nego što jesmo. Čak i nije toliko važno jesmo li ljepši i pametniji, važno je da to drugi o nama misle.
http://www.youtube.com/watch?v=CD2joAOdfHM
Na vrh
Pogledajte profil korisnika Pošaljite privatnu poruku Posjetite autorovu web stranicu
MBosnjak
Bravo ! Ja !
.

Pridružio se: Sep 09, 2004
Poruka: 1512

PorukaUneseno: pe nov 02, 2007 7:15 pm    Naslov: Odgovor sa citatom

Dnevnik Tribunala




DESET GODINA BOLA

Pise Amra Kebo iz Sarajeva (TU 306, 24-28 March 2003)

Nakon sto je tokom vise od godinu dana bila seksualno zlostavljana od strane pripadnika vojnih jedinica bosanskih Srba nadomak Sarajeva, jedna od zrtava, kada je konacno pustena na slobodu, pomislila je kako je njenim patnjama dosao kraj. Medjutim, prevarila se. Nasilje moze prestane, ali trauma ostaje.

Ta Muslimanka iz Bosne – koja zeli ostati anonimna – govori u ime mnogih, kada proteklih deset godina opisuje kao zivot u paklu.

Njene su muke pocele nakon sto su je 1992., u sarajevskom predgradju Grbavica, srpske snage zarobile i zatvorile u jedan stan.

Od tog trenutka nju su nebrojeno puta silovali srpski vojnici, sve do ljeta 1993. kada je konacno oslobodjena zahvaljujuci razmjeni zarobljenika.

“Bila sam pod neprekidnom prijetnjom smrcu. Uperili bi mi pistolje i mitraljeze u celo, a onda bi se u posljednji tren predomislili i rekli: ´Necu te ubiti, iskoristit cu te´”, izjavila je ona.

Tu zenu, koja danas ima vise od 50 godina – kao i ostale zene i djevojke, Muslimanke iz Bosne – seksualno su zlostavljali vojnici za vrijeme odsustva s fronta. Nasilje se nije zavrsavalo na silovanju, nego su i batine bile uobicajene.

Proticanjem vremena, uvjeti su postajali sve gori. Ona je rasporedjena u takozvani radni vod: bila je prisiljavana kopati rupe golim rukama i zakopavati smece.

Nakon razmjene i oslobadjanja, uslijedilo je mucno razdoblje prilagodjavanja na zivot u Sarajevu pod opsadom.

Njen muz je umro neposredno pred rat, a kada se ponovo srela sa svoje dvoje djece, ona je u prvi mah nisu ni prepoznala, jer je djelovala mnogo starije i mrsavije.

Ali, bio je to tek pocetak. Uslijed svakodnevnog premlacivanja zadobila je dva ostecenja kicme, koja su bila veoma bolna. Naknadno joj je utvrdjeno i postojanje malignog tkiva na dojci, koje je zatim moralo biti uklonjeno. U skorije vrijeme, pojavili su joj se cista na bubregu i poremecaj krvne slike.

“Uvijek sam bila zdrava zena i divno sam zivjela”, izjavila je ona za IWPR. “Ali, rat i mucenje sve su promijenili. Sada patim od visokog krvnog tlaka, nocnih mora, nesanice, stalnih glavobolja i bolova u svim dijelovima tijela.”

Svi ovi problemi dodatno su bili otezani strahom i stidom zbog kojih pretrpljene muke nije povjeravala nikome. Time je stres postao jos jaci, a bol samo potisnut. “Bog zabranjuje mojoj djeci da za to saznaju. O onome sto sam prezivjela nisam pricala nikome, osim psihijatru”, kaze ona.

“Ubilo bi me da moja djeca sve to otkriju. Ovako, patim samo ja. Kad bi saznali, to bi i kod njih izazvalo bol.”

Covjek bi pomislio da ljudi koji su je silovali nemaju nikakvu predodzbu o zacaranom krugu stida i agonije koji su pokrenuli. No, oni su svega toga bili unaprijed svjesni i upravo zato su je i mucili. “Govorili bi nam, ´Prezivjet cete, ali bit cete zauvijek mrtve´”, izjavila je ona za IWPR.

“Bilo je to najgore mucenje. Molila sam ih da me ubiju, ali nikad nisu pristali na to. Nazivali su me kurvom i govorili da cu se uvijek sjecati njih i onoga sto su ucinili.”

Ali upravo joj to sjecanje danas pruza onih nekoliko mrvica nade. Ona je u prilici imenovati pojedince – pa cak i visoke oficire srpske vojske – koji su je zlostavljali i koji nisu ni slutili da ce naknadno ustanovljeni sistem procesuiranja ratnih zlocina ljude poput njih izvoditi pred lice pravde.

Ali ni pravda, kada i ukoliko dodje, nece ublaziti bol, niti okoncati nocne more – kaze ona i napominje: “Opsjednuta sam jezivim prizorima silovanja.”

Njen poratni oporavak dodatno je otezan cinjenicom da mnogi od napadaca jos uvijek borave u istoj oblasti. Nakon sto se licem u lice susrela s nekima od silovatelja, bila je primorana napusti svoj prvi mirnodopski posao sluzbenice.

Kasne devedesete su za nju bile razdoblje relativne stabilnosti. Uglavnom je bila zaokupljena svojim novim poslom, sve dok joj, zbog reorganizacije poduzeca u kojem je radila, nije bio urucen otkaz.

Trenutno nezaposlena, ona pati od manjka samopostovanja. Njeni su dani ispunjeni introspekcijom, koja za posljedicu ima depresiju.

Nakon teske ozljede uslijedila je i uvreda, buduci da ova zena – kako kaze – nije dobila nikakvu odstetu od bosanske vlade, i pored cinjenice da je ta vlada potpisala Konvenciju UN-a kojom se zabranjuju tortura i ostali okrutni, nehumani i ponizavajuci nacini kaznjavanja.

Ta konvencija, koja je na snagu stupila 1989., od svih 129 potpisnica zahtijeva usvajanje pravnih propisa putem kojih se zrtvama osigurava novcana nadoknada za potrebe oporavka, kao i djelomicno pokrivanje zivotnih troskova.

Usprkos vlastitoj traumi, ova zena je jos uvijek u stanju razmisljati i o patnjama drugih. “Stalno mislim na one djevojke koje su takodje bile silovane – jer ako sam ja, kao zrela zena, tako unistena onim sto se dogodilo, zamislite kako je tek njima.”

Amra Kebo je novinarka sarajevskog dnevnog lista Oslobodjenje.
_________________
Svi mi volimo da budemo ljepši nego što jesmo, pametniji nego što jesmo i da izgledamo pošteniji nego što jesmo. Čak i nije toliko važno jesmo li ljepši i pametniji, važno je da to drugi o nama misle.
http://www.youtube.com/watch?v=CD2joAOdfHM
Na vrh
Pogledajte profil korisnika Pošaljite privatnu poruku Posjetite autorovu web stranicu
MBosnjak
Bravo ! Ja !
.

Pridružio se: Sep 09, 2004
Poruka: 1512

PorukaUneseno: pe nov 02, 2007 7:25 pm    Naslov: Odgovor sa citatom

Pisati istinu nije sramota, nit' istina moze siriti mrznju kod nekoga ko tu mrznju ne posjeduje.Pisati lazi o ljiljanima bez ijedne valjane presude je sramota i sirenje mrznje.


Kao sto rece gospodin Ramic:
"Ovo nije poziv na mržnju i osvetu, vec poziv da se osvijesti, podsjeti i ne zaboravi genocid u Prijedoru, jer u istinu Bog ništa ne mjenja u jednom narodu dok se sam narod ne promjeni. Ljudi koji nisu u stanju prepoznati zlocin su prepreka i smetnja progresu. Pamcenje je bogata riznica na cemu se oblikuje, izgraduje i preusmjerava sadašnjost i buducnost. Pamcenje je ogledalo u koje su uperene oci Božanstva obasjavajucu ljudska bica. Bolesni ljudi i bolesno drušrtvo se ne mogu izlijeciti šutnjom i zaboravom, vec dijalogom i govorom, širenjem i ukazivanjem da zlo i bolest postoje".


Negiranje zlocina na nacin kako to cine moderatori je sirenje mrznje.Bacanje krivice na one koji nisu krivi je jedan od nacina da se minira tema u kojoj ne bi smjelo biti prepucavanja vec iznosenje cinjenica koje su dokazane.Neupuceni ali dobronamjerni moderator mogao bi nas upoznati na cinjenice koje govore o sistematski silovanim srpkinjama.
_________________
Svi mi volimo da budemo ljepši nego što jesmo, pametniji nego što jesmo i da izgledamo pošteniji nego što jesmo. Čak i nije toliko važno jesmo li ljepši i pametniji, važno je da to drugi o nama misle.
http://www.youtube.com/watch?v=CD2joAOdfHM
Na vrh
Pogledajte profil korisnika Pošaljite privatnu poruku Posjetite autorovu web stranicu
MBosnjak
Bravo ! Ja !
.

Pridružio se: Sep 09, 2004
Poruka: 1512

PorukaUneseno: pe nov 02, 2007 7:31 pm    Naslov: Odgovor sa citatom

Dnevnik Tribunala




SJECANJA JEDNE MLADE ZRTVE

Pise: Chris Stephen iz Haga (TU 306, 24-28 March 2003)

Bila je visoka, plava i imala najslabiji stisak ruke koji pamtim. Njena nervoza bila je posljedica silovanja koje je pretrpjela na pocetku bosanskog rata, kada je imala samo 15 godina.

S tom djevojkom – cije ime necu spominjati – razgovarao sam u Zenici. Ispricala mi je kako je bila medju prvim bosanskim Muslimanima koji su na vlastitoj kozi osjetili kampanju kasnije nazvanu “etnickim ciscenjem”.

Iz sela su je odvele paravojne jedinice Zeljka Raznatovica – poznatijeg kao Arkan – nakon cega se prikljucila tisucama bosanskih Muslimana koji su prebacivani iz jednog sela u drugo.

I dok drugi kampanju etnickog ciscenja pamte kao nemilosrdnu i dobro organiziranu akciju, ova Muslimanka sjeca se samo kaosa i toga kako snage bosanskih Srba nisu znale sto ciniti s desetinama tisuca izbjeglica koje su predstavljale izravnu posljedicu njihovih napada.

Nakon nekoliko dana provedenih na okupu, muskarci i mladici bili su odvojeni od zena i staraca. Oni ce kasnije biti poslani u zloglasne koncentracione logore, formirane u sjevernoj Bosni.

Zene su pak bile potrpane u autobuse, koje su potom odvezli srpski vojnici. Ali su se vozila – bez ikakvog prethodnog plana – zaustavila nadomak sume, daleko od bilo kakvog naselja. Stiglo je naredjenje da se ceka.

Cekanje je trajalo nekoliko dana, a onda su uslijedila silovanja.

Vojnici bi se setali po autobusu, birajuci zenu – obicno tinejdzerku – koju su potom odvodili u sumu i seksualno je zlostavljali.

Strahujuci za svoju kcerku, majka joj je lice pokrila prasinom s poda, dok joj je starica koja je sjedila nedaleko od nje dala maramu. Tako bi se ona, kada bi vojnici usli u autobus i poceli traziti djevojke, pritajila u nadi da nece privuci njihovu paznju.

I prijevara je uspjela – mada je to za posljedicu imalo citave dane bez hrane i s vrlo malo vode (u uvjetima sve vece vrucine).

Najzad su autobusi pokrenuti s tog mjesta. Zaustavili su se tek u sumrak, u jednom opustjelom muslimanskom selu, gdje su kuce vec bile opljackane, a njihova vrata sirom otvorena.

Tada se vise nije moglo pobjeci. Vojnici su postrojili zene duz svakog autobusa – tako da vise nije bilo nade da ce se one mlade i lijepe moci prerusiti.

Djevojka je bila izvedena iz stroja i odvedena u jednu od kuca. “Sjecam se da su odvodjene i druge zene, odveli bi jednu djevojku u jednu kucu, a drugu u neku drugu”, prenio mi je prevodilac njene rijeci.

Vojnik s bradom, star otprilike koliko i njen otac, odveo ju je u spavacu sobu. Rekao joj je da se skine i najavio da ce je silovati, te da ce – ukoliko se bude opirala – dobiti batine.

Ucinila je sto joj je bilo naredjeno. On je nakon toga napustio sobu, ali joj je rekao da ostane gdje je. Nekoliko minuta kasnije stigao je drugi vojnik, i ponovo se desilo isto. Onda je dosao i treci. Najzad se ponovo pojavio prvi vojnik. Nakon sto ju je jos jednom silovao, poceo je da joj prica.

“Rekao mi je da je razlog zbog kojeg me je silovao to sto su njegovu suprugu i kcerku silovali Muslimani”, rekla je ona. “To nije bilo istina – rat je tek bio poceo. Kada se to moglo dogoditi?”

Na osnovu postojecih izvjestaja, pokazuje su da su ovakva silovanja u Bosni zapravo bila uobicajena tokom tog dugog ljeta 1992. Pokazalo se, doduse, da su reportaze o “logorima za silovanje” bile lazne, ali je seksualno zlostavljanje zaista bilo vrlo rasireno i sistematsko.

Zapovjednici nisu izdavali takva naredjenja, ali su dosadasnja sudjenja pokazala da se podrazumijevalo da ce karakteristicna vrsta ljudi, koja je ulazila u sastav raznih paravojnih jedinica, tumarajuci naokolo, pozeljeti sebi dati oduska.

Za prosjecnog pripadnika paravojne jedinice – koji cesto nije ni bio iz Bosne, nego iz Srbije – rat je predstavljao savrseno opravdanje za zabavu, vatreno oruzje, unistavanje stvari, bogacenje pljackom, ali i za seksualni odnos sa zenama koje na tako nesto pod normalnim okolnostima nikada ne bi pristale.

Nakon posljednjeg silovanja, vojnik s bradom joj je naredio da se obuce i zajedno s njim izadje iz kuce. U tami je mogla zapaziti nijeme konture drugih silovanih zena s kojima je zajedno i vracena u autobus.

Ponovo je bila sa svojom majkom – zene su potrpane u autobuse, da bi potom bile odvezene.

Bilo je vec jutro kada su se autobusi ponovo zaustavili. Ovoga puta su se nasli u nekom cudnom predjelu, u kojem – usprkos brdima i drvecu – nije bilo nikakvih znakova zivota. “Naredili su nam da izadjemo iz autobusa, pokazali nam pravac i rekli da idemo”, prisjetila se ona.

Tako je pocela posljednja etapa njenog iskusenja. Zene su formirale kolonu i krenule putem koji se pruzao medju brdima. Vrucina je bila velika, a one gladne i zedne. Ali su strahovale, ne samo od povratka, nego i od zaustavljanja. “Samo smo nastavile hodati. Ljudi su bili zedni. Starci su padali”, rekla je ona.

Sutradan se, iscrpljena i ocajna, zajedno s majkom nasla u prednjem dijelu kolone – kada su u daljini ugledale usamljenog vojnika.

“Trcao je k nama”, rekla je ona. “Nista nisam shvatila sve dok nisam vidjela da oko glave nosi zelenu maramu.”

Bilo je to na samom pocetku rata, kada vojska bosanske vlade nije imala ni prave uniforme. Zelena marama ukazivala je na to da je covjek koji je nosi Musliman. To je znacilo da su zene stigle na lokaciju koja je bila pod kontrolom vlade.

“Kada nas je spazio, bio je sokiran”, prisjetila se ona. “Nije znao sto da radi. Trcao je od jedne do druge zene, pokusavajuci pomoci, ali nas je bilo tako puno.”

Srecom, po ovu zrtvu sve se zavrsilo na najbolji nacin. Njena majka je prezivjela rat, a kasnije su se sastale i s ocem.

Uslijedio je i psiholoski oporavak u centru za zrtve silovanja u Zenici, koji je osnovala jedna njemacka dobrotvorna organizacija.

Radnici tog centra tvrde da su zakljucili kako su vojnici-silovatelji smatrali da seksualno zlostavljanje predstavlja kaznu koja je za njihove neprijatelje gora od smrtne – te da su racunali s tim da ce izmucene zrtve biti izopcene iz drustva.

Malo kome od njih to se zaista i desilo. Muzevi i mladici uglavnom su im ostali vjerni i cak su pristajali na zahtjeve zenicke organizacije da vise mjeseci budu po strani od samog centra, kako ne bi izazvali strah nekih od zena koje su jos uvijek bile pod djelovanjem traume.

Nasa djevojka nije imala decka koji bi je posjetio. Ali ima obitelj koja je voli. Nadajmo se da ce i to biti dovoljno.

Chris Stephen je rukovodilac projekta IWPR-a u Hagu.
_________________
Svi mi volimo da budemo ljepši nego što jesmo, pametniji nego što jesmo i da izgledamo pošteniji nego što jesmo. Čak i nije toliko važno jesmo li ljepši i pametniji, važno je da to drugi o nama misle.
http://www.youtube.com/watch?v=CD2joAOdfHM
Na vrh
Pogledajte profil korisnika Pošaljite privatnu poruku Posjetite autorovu web stranicu
_Almina_
Pricalica


Pridružio se: Oct 03, 2006
Poruka: 2339
Mjesto: Loading...Please wait...

PorukaUneseno: pe nov 02, 2007 7:31 pm    Naslov: Odgovor sa citatom

Subhan'Allah Crying or Very sad Crying or Very sad Crying or Very sad Crying or Very sad Crying or Very sad Crying or Very sad Crying or Very sad

Allah ih dragi ponizio i na ovom i na buducem svijetu. Amin !
_________________
Na vrh
Pogledajte profil korisnika Pošaljite privatnu poruku
hende63
WoW WoW


Pridružio se: Aug 09, 2005
Poruka: 961

PorukaUneseno: su nov 03, 2007 7:40 am    Naslov: Odgovor sa citatom

Neznam,stvarno sta rec na ovo sve osim Crying or Very sad Crying or Very sad
I bol koju osjecem dok sve ovo citam. Crying or Very sad Crying or Very sad

Samo Allah zna sve i on nek ih pogodi gdje ih najvise boli
_________________
*Bosna ima jednu manu naj'ljepsa je na Balkanu*
Na vrh
Pogledajte profil korisnika Pošaljite privatnu poruku
MBosnjak
Bravo ! Ja !
.

Pridružio se: Sep 09, 2004
Poruka: 1512

PorukaUneseno: pe jan 04, 2008 11:49 am    Naslov: Odgovor sa citatom

Kao dokazni materijal o trgovini kao i zlostavljanju žena za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu smo uzeli isječke iz knjige "Molila sam ih da me ubiju-zločin nad ženom Bosne i Hercegovine"
Šifra: "LJETOVANJE"
Srbi su svakodnevno ubijali logoraše u logoru Omarska i odvozili ih nekuda. Činili su t raznim vozilima, a najčešće sa jednim kamionetom "tamićem".
Leševe su morali utovarati sami logoraši. Četnici bi onda, svaki puta, njih 3-4 vozili zajedno sa leševima, da bi oni leševe i istovarali u maspvne grobnice. Kada su odveženi, živi logoraši, sa pobijenim, nikada se više nisu vraćali.
To se utvrdilo otkrivanjem masovnih grobnica i eksumacijom leševa iz njih. Forenzičari su utvrdili da su u jame četnici BACALI ŽIVE LOGORAŠE SA UMRLIM.
*************
Svaki dan je bio isti. Počinjao je sa prebrojavanjem mrtvih. Ljudi su masovno umirali. uvjek ću to pamtiti i neću nikada zaboraviti. Pričaću to svom unuku, koji danas ima samo tri godine. Neka i on zna šta se dsilo.
Ono što je mene hrabrilo i održavalo sve vrijeme, bilo je što sam znala da su moja djeca bila slobodna i daleko od ovih bizanta-fašista i što sam se nadala da im ništa ne mogu uraditi od onoga što čine meni.
******************
Poslije ručka 23.07.1992.g. bila je nekakva mučna tišina. Bilo je jako mirno. Taj dan su odveli jedanaest naših ljudi, intelektualaca i nikada se više nisu vratili... Kad su ih poveli, išli su jedan po jedan. BILI SU TAKO TIHI. NISU MOLILI NI PLAKALI. IŠLI SU KAO DA IDU NA POSAO, NA OBJED, A NE U SMRT. Tada sam bila jako ponosna na njih.
******************
Uvečer bismo slušali krike i jauke drugih logoraša i logorašica koje su, jednu po jednu, vodili na mučenje, potom na silovanje. Do nas su dopirali vrisci žena i srbočetničko zrlanje. Kad su ih odvodi, žene su morale ići sa njima. Vraćele su se polumrtve. Puzale su, a neke su Srbi i donosili i bacali ih onesviještene među nas. Jedna drugu smo uvijek bodrile i zajedno nam je bilo lakše...
_________________
Svi mi volimo da budemo ljepši nego što jesmo, pametniji nego što jesmo i da izgledamo pošteniji nego što jesmo. Čak i nije toliko važno jesmo li ljepši i pametniji, važno je da to drugi o nama misle.
http://www.youtube.com/watch?v=CD2joAOdfHM
Na vrh
Pogledajte profil korisnika Pošaljite privatnu poruku Posjetite autorovu web stranicu
MBosnjak
Bravo ! Ja !
.

Pridružio se: Sep 09, 2004
Poruka: 1512

PorukaUneseno: pe jan 04, 2008 11:58 am    Naslov: Odgovor sa citatom

Oko 10sati, 20.7.1992. godine, došli su stražari i odveli dvije žene iz prostorije. Rekli su im da idu u razmjenu. Nas nekoliko je odmah otišlo u WC da vidimo ko još ide. Pred zgradom je bio minibus i na njemu je pisalo: Privatna auto škola „Šešelj“. Tu su bili Željko Meakić, Mirko Babić i još neki četnici. Ti ljudi što su bili u autobusu imali su i kokarde na kapama. Čuli smo da ih vode u razmjenu prema Bihaću i za njihovu sudbinu nismo uspjeli saznati ni do danas.

Ponekad bi se stražari smilovali nad nama pa bi nas puštali iz restorana da izađemo sebi nabrati trave za čaj ili da vadimo korjenje da jedemo. Šest dana prije našeg odlaska, 2.1.2003. godine, Sadija Avdić i ja smo otišle na kat sa Vinkom i Božanom da sve generalno očistimo. Kada smo očistili prostoriju komandira Željka Meakića, Mladena Radića i Drage Prcaća, bila sam našla spiskove logoraša zatočenika. Pokazala sam spiskove Sadiji da vidi šta tu piše, a ona mi je rekla da to ostavim jer može da naiđe Željko i da nas obje ubije zato što to diramo. Četnikuše Vinka i Božana su išle hodnikom i pregledale jednu po jednu prostoriju, da vidimo jesmo li dobro očistile i govorile nam: „Ko bi rekao da ćete vi muslimanke biti čistačice „Omarske“, a da ćemo mi biti vaše šefice.“

Krajem sedmog mjeseca 1992. godine, noći su bile užasne. Logoraši su bili izloženi neopisivoj torturi. Bivalo je sve gore i gore. Bili smo iscrpljeni od gladi i tuče. U logor su dovodili i djecu i starce. Danima smo gledali djecu kako od gladi padaju u nesvjest. U logoru je bilo nekoliko stotina maloljetnika.

Jednog dana su nam naredili da mi žene sve generalno očistimo unutra, a muškarci da sve očiste oko zgrade kao i sve piste. Pretpostavljala sam da se nešto događa, ali nisam znala šta. Komandir, Drago Prcać, je dišao sa spiskom i pozvao nas na okup. Tada nam je rekao da 28 žena ide kući, a pet će ostati. Nisam se obradovala. Nisam vjerovala u razmjenu, pošto niko do tada nije izašao živ iz Omarske. Međutim autobus je došao po nas i stao na pistu gdje su se nalazili i ostali logoraši. Drago Prcać je ponovo prozvao žene koje idu kućama, da uđu u autobus. Pet žena je, međutim, ostalo u logoru.

U pratnji je bio komandir, Željko Meakić, sa zelenim mercedesom. Sumnjala sam u razmjenu dok nismo došli u Trnopolje. Kada smo došli, rekli su nam da ćemo tu ostati do daljnjeg. Istog dana su doveli i muškarce iz Keraterma i Omarske. Poslije podne je došao Zoran Žigić i preko kruga je vikao: „Gdje su žene iz Omarske da ih pobijem.“ Počeo je da nam psuje balijsku i ustašku majku, a muškarcima je govorio: „Pomoz bog Turci.“ Logogaši su morali odgovarati: „Bog ti pomogo.“

U Trnopolju sam se sastala sa bratom i rođacima i sa još mnogo poznanika i komšija koji su kao Bošnjaci od strane Srba i JNA Slobodana Miloševića bili internirani u brojne četničke logore.

Poslije par dana su nas pustili da idemo kući u Prijedor. Sa još tri žene morala sam pješke prema slobodi. U prjedoru su nas ukrcali u vozila UN-a koji su nas sproveli do Zagreba.

Iskaz je zabilježen i dokumentovan u „Centru za istraživanje i dokumentaciju Saveza logoraša BiH“, te izdat u publikaciji „Molila sam ih da me ubiju – Zločin nad ženom BiH“, u Sarajevu 1999.

Objavio/la drzava u 14:14, 0 komentar(a), print, #

29.05.2006.
Silovanja... (7.)
(...) Poslije par dana došao je stražar "Brko" i prozvao mene i Sadiju Avdić da izađemo do zelenog kombija. Nas dvije smo išle. Znale smo od prije da, onaj ko ode sa tim zelenim kombijem, više se ne vraća. "Brko" je ušao u kombi i rekao da i mi uđemo za njim. Kada smo ušle, uzeo je naše podatke i nije nam ništa govorio. Izašli smo odatle i krenuli prema Separaciji radnika. Pred kapijom na Separaciji smo zatekli Dragana Janjića koji nas je preuzeo, i odveo u restoran i rekao da treba da ga očistimo. Tu smo zatekli čistačicu Vinku i Dragana, šefa kuhinje, koji nas je ponudio kahvom i jelom. Poslije je došao šef Separacije, Mirko Babić i odveo Sadiju rekavši joj: "Ideš prvo ovamo nešto da očistiš." Ona je otišla, a ja sam tu ostala da sjedim sa čistačicom. Kasnije se vratila i ništa mi nije rekla, ali sam ja odmah primjetila da nešto nije u redu, jer je sva bila raščupana i zajapurena. Kada smo završile čišćenje, javile smo se Draganu i ponovo su nas vratili u Omarsku. Pri polasku sam zamolila Dragana da nam da jedan sapun i on nam je dao.

Kada smo došli, ja sam odmah otišla da se operem sapunom. Vratila sam se u sobu, ali je vrlo brzo, Mladen Radić zvani Krkan, došao i pozvao me da dođem kod njega na razgovor. Rekao mi je: "Idemo dole u sobu da popijemo kahvu." Morala sam otići. Sišli smo i popili kahvu. Prišao mi je i silom htio da me poljubi. Branila sam se, a on mi je govorio: "Sad kad mirišeš ja te moram j....." Molila sam ga da me ostavi na miru, a on mi je rekao: "Još sada i neću više." Onda me je natjerao, izvadivši nož iza pojasa, i igrajući se njime u rukama, da se ne opirem i na silu me ponovo uzeo.

Tu istu večer, negdje poslije deset sati, ponovo je došao Mladen Radić Krkan po mene da mu skuham kahvu. Morala sam ići. Kada sam izašla iz sobe, uzeo me je za ruku i ponovo sveo dolje u sobu. Bio je sav rumen i znojav. Smrdio je na alkohol. Počeo je opet da me silom ljubi, a ja sam ga ponovo molila da me pusti. To ga je još više razbjesnilo, pa me je jako ošamario, udario šakom u stomak, povalio me na sto i silovao me na njemu. Onda mi je, kada se manijak zadovoljio, dao jedan mali sapun i smijući se rekao: "Evo da se možeš oprati poslije seksa, jer vi balinke to radite."

U logoru Obarska svaki dan su dolazili srpskiu policajci da ispituju Bošnjake i Hrvate. Inspektore je svako jutro dovodio milicioner Žare, a vraćao ih je poslije podne. Inspektori su prisiljavali logoraše da priznaju da su bili protiv Srba i Slobodana Miloševića i da su uhapšeni sa oružijem u rukama. Kada su se vraćali sa ispitivanja, logoraši su bili raščupani, pretučeni i krvari. "Crvena kuća" i "Bijela kuća" su bile samo za masakre. Gledala sam kako logoraši kupe mrtva tjela i odnose ih prema živici gdje je dolazio kamion da ih odveze. Svi smo znali kada se pojavi žuti kamion da ima mrtvih i da ih odvoze. (...)
_________________
Svi mi volimo da budemo ljepši nego što jesmo, pametniji nego što jesmo i da izgledamo pošteniji nego što jesmo. Čak i nije toliko važno jesmo li ljepši i pametniji, važno je da to drugi o nama misle.
http://www.youtube.com/watch?v=CD2joAOdfHM
Na vrh
Pogledajte profil korisnika Pošaljite privatnu poruku Posjetite autorovu web stranicu
xVTNNSx_1
Odlicno


Pridružio se: May 11, 2005
Poruka: 685
Mjesto: U kutku tvog srca

PorukaUneseno: ne avg 03, 2008 11:18 am    Naslov: Odgovor sa citatom

Bosnjakinja


" Iz djela "Molila sam ih da me ubiju: Zločin nad ženom Bosne i Hercegovine", Knjiga prva, Savez logoraša Bosne i Hercegovine. Centar za istraživanje zločina, 1999., str. 107-111.

Šifra: "BRČKO"
AUTOBUS - BORDEL ZA SILOVANJA BOSNJAKINJA

Dobrovoljno sam se, kao članica Saveza logoraša Bosne i Hercegovine, prijavila Centru za istraživanje i dokumentaciju Saveza logoraša Bosne i Hercegovine, da ovaj iskaz, ovo svjedočenje, dadem u pisanoj formi te da se moj iskaz objavi u ovoj knjizi...
Izražavam svoju potpunu spremnost da ovo svjedočenje, ovaj iskaz, iznesem i u zvaničnoj SUDSKOJ PROCEDURI protiv okrivljenih za RATNI ZLOČIN I ZLOČIN GENOCIDA, pred sudovima u Bosni i Hercegovini, sudovima zemalja stalnog boravka OKRIVLJENIH ZA RATNI ZLOČIN, a posebno pred TRIBUNALOM ZA SUĐENJE RATNIM ZLOČINCIMA u DEN HAAGU, zajedno sa osobama iz ovog mog svjedočenja, koje su bile žrtve ratnog zločina i zločina genocida.

Sa svojom porodicom sam živjela u Brčkom. Brčko je, prije agresije Srbije i JNA pod komandom Slobodana Miloševića na Bosnu i Hercegovinu, bilo veoma lijep grad na obali rijeke Save, u kom su živjeli pripadnici svih naroda, koji su sačinjavali Bosnu i Hercegovinu. Najbrojniji su bili Bošnjaci, zatim Hrvati, pa Srbi, kao i građani drugih brojnih nacionalnosti koje su Bosnu činile šarenim i ukrašenim ćilimom.
Pred rat, pred agresiju iz Srbije, u Brčkom je bila velika koncentracija vojske, pripadnika Jugoslovenske narodne armije. Ta vojska
više nije bila narodna, a ni jugoslovenska, buduci da su je sacinjavali samo Srbi i Crnogorci. Vojnici i oficiri Bošnjaci, kao I Hrvati, napuštali su JNA, jer se ona tokom rata izmedu Srbije I Hrvatske do kraja stavila na stranu Srba u Hrvatskoj i Slobodana Miloševica... Po gradu se moglo vidjeti mnogo rezervista iz Srbije I Crne Gore, mnogo vozila, tenkova, koji su se danonocno kretali iz Srbije, od Sremske Mitrovice, preko Bijeljine, Bosanskog Šamca, ka Modrici, Derventi, Doboju i Bosanskoj krajini.
Rat je prestao izmedu Hrvatske i Srbije na samom pocetku 1992. godine, pa je i mnogo srpske vojske.iz tzv. srpskih krajina u
Hrvatskoj bilo pristiglo u Bosnu i Hercegovinu. Pocetkom aprila 1992. godine, u Brckom je vladao pravi haos. Postavljene su bile barikade u gradu i u njegovoj okolici, na cijelom podrucju opcine. Sam centar grada, u kome sam i ja stanovala sa svojima, bio je potpuno pod kontrolom srpske JNA. Dešavala su se masovna hapšenja uglednih i videnih ljudi, a onda je srpska vojska "morala" otvoriti koncentracione logore u gradu i okolici. Najveci logor u Brckom bio je u prostoru Luke Brcko, zatim po školama, hangarima preduzeca i objektima poljoprivrednih preduzeca.

"Izlaz iz Brckog znacio je spas"

Dešavala su se pojedinacna i masovna ubistva, posebno logoraša u logorima Luka i Kafilerija. To je trajalo danima, tokom cijelog
aprila i pocetkom maja. Najveca zvjerstva cinili su rezervisti koji su došli iz Srbije. To su bili zlocinci kojima je komandovao Željko Ražnjatovic, zvani "Arkan", a bilo je mnogo ljudi koje je naoružao i poslao Vojisav Šešelj. U gradu je vladao panican strah, jer su ljude odvodili u logore. Ne znam tacno, ali mislim da je u logorima u Brckom tada bilo zatoceno više hiljada Bošnjaka i Hrvata. Posebno stravicna bila je vijest da je u logorima više stotina žena zvjerski silovano I muceno. Bošnjaci su tražili nacin kako da se izvuku iz džehennema (pakla), kako da dodu u sigurnija mjesta, pa da se onda prebace u inozemstvo i tako spase gole živote, jer im je u Brckom, kao i u drugim krajevima Bosne i Hercegovine, u koje je došla Miloševiceva JNA, bilo sve opljackano i gotovo sve spaljeno.
Pocetkom maja mjeseca 1992. godine, po gradu se proširila vijest da je ženama i djeci omoguceno da izadu iz Brckog autobusima, koje je organizirala JNA. Vožnja od Brckog do Brezovog Polja, koja je tada za Bošnjake prividno bila sigurnija, koštala je citavo bogatstvo. Srpski vojnici tražili su dolare i marke, i svijet je bio prinuden da im da sve što je imao, samo da se spasi glava.
Moja porodica je imala solidnu uštedevinu u njemackim markama, pa smo preko nekih prijatelja uspjele da uplatimo veoma visoku
cijenu prijevoza od Brckog do Brezovog Polja. Moja majka, nana, mlada sestra i ja, docekale smo da se autobusom prebacimo
do Brezovog Polja... Bile smo presretne što smo sa sobom mogle ponijeti ono najosnovnije, nešto hrane i odjece. U autobusu nas je, pred polazak iz Brckog, bilo dvadeset dvoje. Sve žene i mala djeca. Uz nas su bili do zuba naoružani rezervisti "Arkanovci" i "Šešeljovci". Njihovo ponašanje bilo je veoma cudno. Nisu nas, prije polaska, napadno vrijeđali niti tukli. Samo su nas uporno
gledali i smješkali se. Jako sam se plašila, jer me je nekoliko njih uporno fiksiralo svojim polupijanim ocima. Ništa nisam govorila
svojima,da ih još više ne bih uplašila. Nešto, ipak, nije bilo u redu...

Da se ne zaboravi u nastavcima...
Na vrh
Pogledajte profil korisnika Pošaljite privatnu poruku Posjetite autorovu web stranicu
xVTNNSx_1
Odlicno


Pridružio se: May 11, 2005
Poruka: 685
Mjesto: U kutku tvog srca

PorukaUneseno: ne avg 03, 2008 11:19 am    Naslov: Odgovor sa citatom

Bosnjakinja II

( Prica je jako osetljiva i ne preporucuje se osobama slabijeg srca Crying or Very sad )



Ojkali su divljacki i nasrtali na žene..."
Autobus je krenuo. Što smo se više odmicali od grada, sprski vojnici su bili sve bahatiji i glasniji i, vrlo brzo, po izlasku iz grada, autobus se naglo zaustavio. Odmah su pijani srpski rezervisti nasrnuli na mlade žene i poceli da ih pipaju, štipaju, hvataju za butine,stražnjice, za dojke. Poceli su onda da izvode jednu po jednu ženu I da ih vode u obližnju šumu. Ojkali su divljacki i nasrtali na žene, tako da sam se prestravila kada su došli i po mene. Pružala sam im otpor, otimala se i trgala, ali bez uspjeha, jer su me poceli grubo šamarati, pa onda udarati i šakama. Moja majka je pokušavala, I sama tako slaba i nemocna, da me zaštiti. Medutim, oni su i nju šamarali i udarali pesnicama i počeli i sa nje da skidaju odjeću, dok je nisu skoro potpuno svukli. Majka je plakala i preklinjala ih da je puste, a oni su još jače udarali. Prišla su još trojica i bacili je na pod autobusa. Dok su je držali i vriskali, silovali su je. Onda su joj naredili da se obuče, pa su, nakon što se iznurena, uprljana i krvava digla, nasrnuli i na mene. Majka ih je sa poda preklinjala i molila da me ne diraju, govoreći im da sam djevojka, da sam nevina, ali ništa to nije pomagalo, jer su prema meni bili jako zli. Dvojica su me čuvala, a dvojica su me skinula potpuno golu i povalili me na pod autobusa, kao i moju majku. Tu su se njih četverica izredali na meni, silujući me i tako mi oduzevši moju djevojačku nevinost... Sve je to bilo pred mojom devetogodišnjom sestrom i pred mojom nanom, koja je imala preko sedamdeset godina. Jako sam krvarila i nisam mogla da se pomaknem. Dok sam bespomoćno ležala, oni su me šutali cipelama, vičuči: "Diži se, Turkinjo prIjava, i ljubi nas što si od danas Srpkinja. Tako ćemo izje...i i sve Turkinje i od njih napraviti Srpkinje. Srbija će biti od Stambola do Beča..."
"Nije ti dosta, kurvo 'Turkinjo''
Ležala sam nemoćna, pretučena, silovana, izmučena, ponižena, obeščašćena. Sva sam bila oblivena slinama srpskih zlikovaca i krvlju. Tražila sam zadnje atome snage da savladam fizičku, a posebno duševnu bol, jer su me četnici izvrijeđali, da mi je srce od bola htjelo iskočiti. Cijepala mi se utroba, a sva duša mi je gorjela od bola koji sam tada osjećala. Ni jednog uzdaha nisu čuli od mene. Onda su povikali: "Nije ti dosta, kurvo 'Turkinjo " balinkuro. Sada ćemo te zadovoljiti..." Pa su onda ponovo nasrnuli na mene. Mijenjali su se na meni, a ja sam bila u gotovo besvjesnom stanju. Ne znam koliko se zlikovaca izredalo na meni, jer sam bila potpuno izgubila svijest.
Kad sam se osvijestila, pored mene je u autobusu bila moja majka. Ležale smo jedna uz drugu i nismo mogle pomjeriti ni noge ni ruke. Posmatrali su nas pjevajući četničke pjesme. Zapamtila sam jednu: "Nad Srbijom, nad Srbijom care Lazo leti, Kosovo će, Kosovo će, Srbin da osveti..."

"Hvala vam Srbi, mi smo sada Srpkinje"
Kad smo se malo oporavile, onda su nas natjerali da se operemo vodom iz jednog plastičnog kanistera koji su uzeli od šofera autobusa. Poslušale smo naredbu i vratile se na svoja sjedišta do moje nane i sestre. A onda su četnici naredili da ih majka i ja sve redom ljubimo u ruku, pa u usta, pa u oči i da im govorimo: "Hvala vam Srbi, mi smo sada Srpkinje." Nismo se smjele opirati, u nadi da ćemo tako biti makar malo pošteđene. Učinile smo što su zlikovci Srbi od nas tražili, sa gađenjem koje se ne može opisati. Bili su prljavi, umašćeni, ulojeni. Smrdjeli su na znoj i rakiju. Gušili su nas svojim smrdljivim zadahom, vukli nas na sebe, štipali nas za stražnjice i dojke, grizli nas...
To je trajalo dugo, tako da se moja majka počela gubiti, dok nije posrnula i pala na pod autobusa. Krišom sam gledala svoju devetogodišnju bolesnu sestru i nanu, koje su skamenjene i nijeme gledale prizor zločina nad nama, samo zato što smo Bošnjakinje. Nismo ni riječi uputile jedna drugoj, trećoj, nismo smjele. Za to vrijeme srbočetnici su ojkali i divljački pjevali svoje četničke pjesme.
Nakon što su nas silovali, obeščastili, ponizili, vraćali su jednu po jednu ženu iz šume kraj ceste. Svaka je bila prljava i iznurena od silovanja. Četnici su međusobno pričali i hvalili se svojim zvjerstvima i zločinima nad nedužnim Bošnjakinjama.
Iz te šume nisu se vratile dvije žene. Šta je bilo sa njima, ne znam, ali se plašim da im se dogodilo ono najgore, što se inače od početka agresije dešavalo nama Bošnjacima, da su ih izmučili, silovali, pa potom ubili.
A onda su se umirili, grupisali i nešto su se dogovarali nekoliko minuta, da bi dvojica od njih pošla od jedne do druge žene, prisiljavajući ih da piju alkohol. Žene su se protivile, branile, jer nisu navikle na alkohol. Među Bošnjakinjama je jako,
Na vrh
Pogledajte profil korisnika Pošaljite privatnu poruku Posjetite autorovu web stranicu
xVTNNSx_1
Odlicno


Pridružio se: May 11, 2005
Poruka: 685
Mjesto: U kutku tvog srca

PorukaUneseno: ne avg 03, 2008 11:20 am    Naslov: Odgovor sa citatom

Bosnjakinja III


"Hoćemo da vam se sve desi, i seks i bol i poniženje"

Sutradan, nakon mučne noći, nakon patnje kakvu ni jedna Bošnjakinja iz autobusa do tada nije doživjela, autobus je krenuo. Nakon nekoliko kilometara u autobus su ušla još dvojica rezervista srpske JNA. Nakon kraće vožnje, autobus se ponovo zaustavio kraj neke vode i šume. Opet su izveli sve žene, pa i starice, među njima, moju nanu i moju devetogodišnju sestru. Sve su nas odveli u šumu i tu nas ponovo zlostavljali i redom silovali. Nismo smjele da se branimo jer bi u tom slučaju bile pretučene i opet silovane, pa i ubi- jene. Nas nekoliko mlađih žena i djevojaka molile smo da u autobus vrate starice i djecu da nas one ne gledaju. Na to su se četnici divljački smijali, govoreći nam: "Hoćemo da vam se sve desi, i seks i bol i ponižen je. "To su dakle htjeli, kako nama, koje su silovali i na kojima su se redali, tako i našim najbližima, staricama i djeci, koji su morali gledati našu patnju i s nama zajedno pati ti.
Bila sam potpuno slomljena i fizički i duševno. Molila sam Boga da četnici budu što grubiji, da mi nanesu što veću bol, da me, iako sam se u početku borila da preživim, zakolju, udave, ustrijele, samo da me više nema, da nestanem, da košmar u meni zauvijek nestane.
Tek nakon četiri dana, autobus je stigao u Brezovo Polje, koje je od Brčkog udaljeno samo 27 kilometara. Tu smo se oporavljale nekoliko dana, nakon čega su nas srbočetnici predali vojnicima UN-a, koji su nas prebacili u Hrvatsku, gdje smo se zadržale nekoliko dana. Nakon toga smo odvedene daleko, daleko od svoje Bosne, ponijevši u sebi bol i tugu, očaj i beznađe, koji se nikakvim riječima ne mogu opisati i izraziti.
Sada živimo u Švedskoj, zemlji koja nas je primila kao ljude i pomogla da u sebi ponovo prepoznamo ljude... Nekoliko mjeseci, nakon svih onih strahota, moja nana i moja mala sestra nisu progovorile više od nekoliko riječi. Bile su gotovo zanijemile. Nana mi je umrla ovdje u Švedskoj. Sada živim sa majkom i sestrom i brojnim prognanicama iz Bosne, među kojima je jako mnogo onih koji su prošli najsvirepije torture, zatočeničke logore, koje su u Bosni osnovali i vodili srbočetnici pod komandom bivše JNA i Slobodana Miloševića.
Da li ću se ikada moći vratiti u svoju Bosnu, u svoje lijepo Brčko, da li ću opet biti vesela kao što sam nekada bila u mojoj ranoj mladosti, u mome Brčkom? Ne znam. Uzdam se u Boga i u pravdu. Danas je 19.VIII 1998. godine, kada svojevoljno pišem ovu izjavu Savezu logoraša Bosne i Hercegovine... Hoću li se na današnji dan, za godinu dana, konačno vratiti u svoju domovinu? Boga molim da mi pomogne... Mirna sam u nadi...

Iz djela "Molila sam ih da me ubiju: Zločin nad ženom Bosne i Hercegovine", Knjiga prva, Savez logoraša Bosne i Hercegovine. Centar za istraživanje zločina, 1999., str. 107-111.


Da se NEE zaboravi!
Na vrh
Pogledajte profil korisnika Pošaljite privatnu poruku Posjetite autorovu web stranicu
xVTNNSx_1
Odlicno


Pridružio se: May 11, 2005
Poruka: 685
Mjesto: U kutku tvog srca

PorukaUneseno: ne avg 03, 2008 11:21 am    Naslov: Odgovor sa citatom

Gladno dijete je plakalo, a mati mu je govorila:
- Alija, nemoj plakati! Kad je jedan četnik čuo kako se dijete zove, istrgao joj je dijete iz naručja i zaklao ga nožem. Rekao je samo, sada više nije gladno i neće plakati. Crying or Very sad Crying or Very sad Crying or Very sad

Izjava 5

H. B. iz sela Ljeskovika, opština Srebrenica, rođena 1945.
godine. Majka četvoro djece.

Kod benziske pumpe u Srebrenici stajali su transporteri UN i mi nismo mogli ući u kamp UN-a u „Vezionici“. Granate su počele padati oko nas. Narod je vrištao i galamio. Bilo je dosta ranjenih žena, među njima i moja snaha. Ja sam uzela svoju malu unuku i ponijela je, a snaha je morala ići sa ranjenicima. Moji sinovi sa ostalim muškarcima su krenuli preko šume. U Potočarima sam sjedila kod mosta pored puta za Pećišta, a četnici su iznad mene pucali u šumu gdje su se nalazili naši muškarci. Narod je bio preplašen od četnika koji su pristizali sa svih strana. Mnogi su bili obučeni u uniforme UN-a i kretali su se transporterima UN, koje su zarobili.


Neki su nosili kamere i snimali narod, uzimajući izjave. Često su govorili kako je Srebrenica i cijela Bosna njihova i da mi moramo seliti iz Bosne ako mislimo ostati živi. Neke žene nisu znale šta se dešava i ja sam im govorila da su u plavim uniformama u stvari četnici. Došla mi je muka od svega toga i htjela sam kamenom gađati u njih i njihove kamere.

Oko deset sati navečer počela je vriska i plač jer su četnici počeli klati i ubijati djecu i muškarce. Mi smo svojom galamom pokušale ometati četnike da ne vrše zločine koje su naumili. U srijedu oko deset sati ujutro vidjela sam stravičan prizor. Žena je držala u naručju dijete koje nije imalo više od šest mjeseci. Gladno dijete je plakalo, a mati mu je govorila:
- Alija, nemoj plakati! Kad je jedan četnik čuo kako se dijete zove, istrgao joj je dijete iz naručja i zaklao ga nožem. Rekao je samo, sada više nije gladno i neće plakati. Crying or Very sad Crying or Very sad
Narod je osjećao da su Potočari postali klaonica za bošnjački narod iz Srebrenice. I ja sam tako mislila. Te moje slutnje su se već sutradan obistinile. Odmah iza žice gdje smo prenoćili bilo je sedam zaklanih ljudi, a među njima i Salko iz Gladovića. U potrazi za vodom stigla sam do obližnje kuće i ponovo vidjela stravičan prizor.

Unutrašnjost kuće je bila sva u krvi. Trinaest tijela je ležalo nepomično na podu. Svi su bili zaklani iza vrata. Među ubijenim vidjela sam i dvije mlade djevojke. Niko od izvedenih iz grupe prethodne noći nije se vratio. Sve su ih poklali.
Meni je jedina želja bila da što prije odem sa tog ukletog mjesta. Do autobusa sam došla sa mužem i komšijama. Na livadi, nedaleko od autobusa bilo je mnogo izdvojenih muškaraca i djece starije od 12 godina.

Nedaleko od Potočara bila je još jedna poveća grupa izdvojenih muškaraca. Iz obližnje šume čuli su se rafali. U blizini Nove Kasabe autobusi su zaustavljeni. Četnici su protivavionskim topom (pragom) tukli po rejonu Pobuđe, gdje su u šumama bili naši ljudi. Pored asfalta bilo je ubijenih. U neposrednoj blizini, rovokopač je zagrtao masovnu grobnicu sa leševima naših pobijenih muškaraca. Obarala sam pogled od tih užasnih prizora i srećom u nesreći stigla do slobodne teritorije.

Iz knjige "Samrtno srebreničko ljeto 95"
Na vrh
Pogledajte profil korisnika Pošaljite privatnu poruku Posjetite autorovu web stranicu
xVTNNSx_1
Odlicno


Pridružio se: May 11, 2005
Poruka: 685
Mjesto: U kutku tvog srca

PorukaUneseno: ne avg 03, 2008 11:26 am    Naslov: Odgovor sa citatom

Kost u grlu -da se nezaboravi




Zena Bosnjakinja je izdrzala sve torture agresora, ponosna, uzdignute glave nastavila je da zivi zivot koji je, ranije zivjela. Jedini cilj joj je, da ponovo radja i ponovo stvara, da svoju buducu djecu vaspitava tako da dobro zapamte sto im je majka, sestra, nana prezivjela – ne da bi se svetili već da se ne bi zaboravilo zlo koje im je nanio agresor sa zeljom da ih unisti. Zena Bosnjakinja dok bude zivjela nosiće traumu silovanja kao nesto najgnusnije, sto je prezivjela jer su je, kao djevojčicu Bosnjakinju drukčije vaspitavali. Svoju nevinost, govorili su joj, mora sačuvati za voljenog čovjeka kome će biti odana, kome će čuvati dom i pomno ga u stopu pratiti. Međutim, sudbina se sa njom poigrala, drugačije, bilo joj je suđeno da rađa dijete koje je na najsramniji način začeto, prisililo uz batine, prijetnje. No bilo je što je bilo, ona i dalje korača ponosna jer po islamu nije kriva za ono šta joj se nasilno dogodilo. Ona je i dalje ponos, budućnost svoje zemlje, njene države, njene Bosne i Hercegovine.

Masovna silovanja u Bosni i Hercegovini imaju svoju lokalnu, regionalnu i međunarodnu dimenziju. Svaka od ovih dimenzija je odgovor na dešavanja zgusnutog ratnog vremena koje se prelama u individualnom i kolektivnom iskustvu ili znanju.Treba imati na umu da silovanje nije pojedinačan, izoliran slučaj, da nije povezan sa indiviualnim određenjem žrtve, silovanje je bilo masovna pojava kojoj su bile izložene sve, ili većina žena u jednom selu, mjestu, dijelu grada. Na taj način silovanje i seksualno zlostavljanje postali su dio kolektivnog i saznanja i iskustva.Na svakoj ženi silovanje ostavlja teške psihičke traume. Njemački vojnici su za vrijeme Drugog svjetskog rata silovali sovjetske žene, sovjetski vojnici njemačke zene. Japanski vojnici su za vrijeme kolonijalizma i Pacifičkog rata prisiljavali koreanske, kineske i tajvanske žene na prostituciju (tzv "žene za utjehu", "comfort women"). Za vrijeme devetomjesečnog bengalsko-pakistanskog rata 1971. godine nekim procjenama silovano između 200.000 i 400.000 žena.

Analizirajući sve ono što se dogodilo prilikom agresije na Bosnu i Hercegovinu, nepojmljivo je a ne naglasiti ženu Bošnjakinju – žrtvu silovanja – žrtvu agresije. Ženu Bošnjakinju koja je ovaj genocidni rat – iznijela na svojim plećima, ženu Bošnjakinju koja je tokom agresije od strane četnika i ustaša doživjela sva moguća poniženja. Agresori nisu birali dob, autoritet, porijeklo, agresori su uništavali sve što im je došlo do ruke, od nevinog djeteta od sedam godina – do starice od 87 godina. Smišljeno se provodio teror nad bošnjačkom ženom, jer se znalo da ako nju ženu Bošnjakinju slomi, ako joj ubije i dušu i tijelo, onda je ubio jedan cijeli narod – a to mu je i bio jedini cilj.

Možemo tvrditi i da je ta historija ratova, a rat nije ono što muškarac o njemu piše, kako ga pisci i filmski radnici u formi senzacionalnog i viteškog slikaju na platnu, knjizi i filmu, rat je ono što smo gledali u Sarajevu, Srebrenici, Višegradu, Trnopolju (ko je htio gledati) a ne samo u Foči, na cjelom prostoru Bosne i Hercegovine, gdje muškarci divljaju liječeći svoje muške komplekse pred ženom i drugom nejači.

Krajem 1992.godine, pojavili su se izvještaji koji govore da su silovanja bila masovno korištena kao jedno od oružja u ratu. Često su silovanja bila vršena pred očima drugih - ponekad bliske rodbine, kao što su roditelji i djeca, a često i pred susjedima. Izvještaji pokazuju da su neke žene koje su preživjele silovanja bile podvrgnute prisilnoj trudnoći i neželjenom majčinstvu. To je tipično za iskaze prema kojima su preživjele žene, koje su ostale trudne, srpski otmičari namjerno pritvarali do stadija trudnoće u kojem više nisu mogle legalno izvršiti pobačaj.

Brojni iskazi o silovanjima navode da su se srpski počinitelji rugali svojim žrtvama, govoreći im: "Rodit ćes srpsko dete". To treba biti proglašeno teškim zločinom protiv čovječnosti, koliko god ga budemo mogli za to optužiti. Tim ženama treba osjećaj pravde. Bez njega, mislim da će biti još teže da se suoče s bilo kakvim životom u budućnosti. "U najboljem slučaju sredina ih doživljava kao "oštećene", a u najgorem kao "posrnule žene. Silovanje kao oblik kazne uvijek teži ponižiti žrtvu, razoriti njezin svijet, tako da nikad više ne bude ista i nikad više ne doživljava sebe na isti način kao prije.

Žene u Bosni doživjele su višestruku traumu i emocionalno suočene su sa socijalnim i kulturalnim problemima. Žene su traumatizirane na različite načine Što se manifestira kao prekidanje društvenih kontakata, nesigurnost, tjeskoba, depresija, napetost, anoreksija, samoubilačka raspoloženja, ili jednostavno kao izgubljenost u prostoru i vremenu. Cilj je oduzeti žrtvi njenu osobenost, time što je se reducira samo na njen fizički spol. Zbog svega toga, silovanja su za žrtve mnogo teži psihički teret nego neka druga forma agresivnog djelovanja.

Desetak godina poslije završetka rata, silovanje se vraća u okvire individualnog iskustva i postaje lično psihičko iskušenje povezano s pitanjem kako živjeti sa preživljenim iskustvom. Izvan svjetlosti kamera, izvan interesa novinara, aktivista za ljudska prava, ženskih aktivistica iz nevladinih organizacija, žene su ostale same suočene sa svojom traumom. Ta trauma postaje utoliko teza sa protokom vremena jer ljudi, u želji ili da potisnu ili da prevaziđu ratne traume, teško govore o tim temama. U poređenju s ostalim događijama iz rata, ova tema nije dovoljno obrađena u samoj Bosni i Hercegovini.

Jedan od mogućih odgovara za ovakvu situaciju jeste postratni sindrom i bijeg od razarajućih sjećanja. Pisati o tome i analizirati presude znači ponovno suočavanje s teško preživljenim događajima, sa dijelom prošlosti koje svi građani Bosne i Hercegovine nose kao teško breme. «Žena Bošnjakinja je izdržala sve torture agresora, ponosna, uzdignute glave nastavila je da živi život koji je, ranije živjela. Jedini cilj joj je, da ponovo raža i ponovo stvara, da svoju buduću djecu vaspitava tako da dobro zapamte što im je majka, sestra, nana preživjela – ne da bi se svetili već da se ne bi zaboravilo zlo koje im je nanio agresor sa željom da ih uništi. Žena Bošnjakinja dok bude živjela nosiće traumu silovanja kao nešto najgnusnije, što je preživjela jer su je, kao djevojčicu Bošnjakinju drukčije vaspitavali. Svoju nevinost, govorili su joj, mora sačuvati za voljenog čovjeka kome će biti odana, kome će čuvati dom i pomno ga u stopu pratiti. Međutim, sudbina se sa njom poigrala, drugačije, bilo joj je suđeno da rađa dijete koje je na najsramniji način začeto, prisililo uz batine, prijetnje. No bilo je što je bilo, ona i dalje korača ponosna jer po islamu nije kriva za ono šta joj se nasilno dogodilo. Ona je i dalje ponos, budućnost svoje zemlje, njene države, njene Bosne i Hercegovine.

Priča jedne od sliovanih Bošnjakinja: N. N. iz Cerske kod Vlasenice zarobljena je 15. maja 1992. godine i odvedena na farmu u selu Pilica. Imala je dvoje djece. Držali su je u sali s još 20 djevojaka, uglavnom iz Vlasenice, Zvornika i Bratunca. Najmladja od njih imala je 15, a najstarija 22 godine. Prvu noć silovalo ju je sedam Srba. Tukli su je i grizli, a potom su joj naredili da se obuče i ponese "svoje pašče". Iza zastora je ležala njezina malodobna kćerka beživotna, modra, krvava i u pjeni. I to dijete bilo je silovano. Pričala je da su svaku noć odvodili po nekoliko djevojaka radi silovanja. One koje su se odupirale najgore su prošle. Neke su i zvjerski ubijene. N. N. je tu provela dva mjeseca gladna i žedna, satrvena i ponižena.

Molim Boga da kazni za sva vremena, sve zlonamjerne ljude i zle dušmane koji su unijeli nemire u duše čestitih Bošnjaka i Bosnjakinja, jer dosita u tom zlu nema ništa ljudsko.
Na vrh
Pogledajte profil korisnika Pošaljite privatnu poruku Posjetite autorovu web stranicu
xVTNNSx_1
Odlicno


Pridružio se: May 11, 2005
Poruka: 685
Mjesto: U kutku tvog srca

PorukaUneseno: ne avg 03, 2008 11:45 am    Naslov: Odgovor sa citatom

Šifra: "BULJAVE OČI"

"Profesor Nikola "


Otimala sam se i gurala ga od sebe nogama, dok me nije počeo snažno udarati šakama i koljenima. Urlao je: "Ako se budeš otimala i pravila nam probleme, zaklat ćemo ti dijete. Ono je u našim rukama, u susjednom je stanu. Zaklat ćemo ti curicu..."


Rođena sam u Novom Pazaru, u Sandžaku. U Sarajevo sam, nakon završene srednje škole, došla da studiram filozofiju. Fakultet sam završila 1984. godine, i odmah po okončanju studija sam se udala.
Muž mi je radio u "Pretis"-u, u Vogošći, a ja u jednoj srednjoj školi u Sarajevu. Stanovali smo u Vogošći.

Kada je početkom aprila 1992. godine, izvršena agresija Srbije i Crne Gore na Bosnu i Hercegovinu, molila sam muža da napustimo Vogošću, posebno zbog naše četverogodišnje djevojčice. Imali smo puno rođaka u Sarajevu. Mislila sam da će nam biti bolje, da ćemo biti sigurniji, jer je moj muž bio na glasu kao protivnik JNA, koja je, posebno u oficirskom kadru, bila gotovo sto procentno srpsko-četnička. Stavila se bila u potpunosti na stranu Srbo-četnika u Bosni i Hercegovini i iz Srbije im dovozila naoružanje, kao i rezerviste JNA. Moj muž je bio protiv tzv. SAO-a (srpskih autonomnih oblasti), i stvaranja tzv. "Velike Srbije". Sjećam se dobro kako se prepirao sa njima, govoreći kako JNA i Slobodan Milošević žele okupirati Bosnu i Hercegovinu i pripojiti je tzv. "Velikoj Srbiji".

Nije me poslušao. Govorioje: "Meni je mjesto ovdje, da branim "Pretis" od četnika i JNA, da branim Vogošću. Bosna se baš ovdje brani. "
Dana 19. maja 1992. godine, bila sam sa kćerkom u stanu. Muža nije bilo. Iščekivala sam ga i budna sam provela cijelu noć. Nisam znala gdje je, da li mu se nešto dogodilo. Zvala sam njegove rođake. Telefoni su još funkcionisali sa centrom Sarajeva. Niko mi ništa o njemu nije znao reci, pa ni njegovi najbliži.

Iz zgrade nigdje nisam smjela izaći. U zgradi, u istom stubištu, stanovala je jedna Srpkinja, radnica fabrike "Pretis" u Vogošći. Pitala sam je da li ima mlijeka za moju djevojčicu. Nije me odbila, dala mi je šolju mlijeka, govoreći kako će se vrlo brzo u Vogošći desiti sve najgore.
U 19.30 sati, 19. maja 1992. godine, otpočela je žestoka pucnjava na širem prostoru Vogošće. Nisam znala šta da radim, pa sam se uplašena zaključala sa djevojčicom u stanu. Pucnjava je trajala gotovo tri sata...
Čekala sam da se sve smiri. Pokušavala sam da telefoniram, ali telefon nije davao signal.

"Otvori balinkuro, znamo da si unutra..."

Iz stana nisam izlazila puna dva dana. Trećeg dana ujutro, začulo se zvono na ulaznim vratima. Skamenila sam se, ali, ipak, uspjela izustiti: "Ko je?"... Očekivala sam muža, njegov glas, ali umjesto blagog njegovog, čula sam grub, prodoran glas: "Otvori Turkinjo!" Obamrla sam, držeći djevojčicu u rukama. A onda je glas iz hodnika ponovo zagrmio: "Otvori balinkuro, znamo da si unutra", a potom se čuo tresak. Vrata su nogama, na silu odvalili i upala su tri čovjeka u uniformama JNA, ali sa četničkim znakovima, kokardama na uniformama. Uletjeli su u stan sa oružjem u rukama i grubo me pitali gdje mi je muž. Bila sam gotovo zanijemila. Nisam imala snage ni riječ da izustim od velikog straha. Grubo su nasrnuli na nas dvije, izveli nas iz stana, iz zgrade i odveli u zgradu osnovne škole. U osnovnoj školi smo zatekle oko 50 ljudi, mahom starijih, žena, djece od kojih sam neke i lično poznavala. Dva sata poslije, došli su po četiri sredovječna muškarca. Ostale smo samo mi, žene, nekoliko staraca i četvero djece od 3-7 godina, među njima i moje dijete. Tu smo bili na fiskulturnim strunjačama i samo sa po jednim pokrivačem 7-8 dana.


Mislim da je mogao biti 25-26. maj 1992. godine, kada su mene i još dvije djevojke izveli iz zgrade osnovne škole i odveli u jedan restoran na izlazu iz naselja, u kome prije rata nikada nisam bila, ali sam čula da se zove "Kontiki", vlasništvo neke Sonje il nešto vezano za to ime. Dijete mi je bilo jako bolesno i izgladnjelo. Jela je sa mnom malo corbice, koju su bili donijeli nama starijima.
Sutradan sam zamolila stražara, koji nam je hranu unosio dva puta dnevno, da dovede ljekara mojoj djevojčici. Na moju molbu, nije ništa rekao ali poslije dva sata otvorila su se vrata, i sa četničkim stražarom ušao je jedan čovjek, star oko 40 godina, plav, proćelav. Nije bio u uniformi, po čemu bi se moglo zaključiti da je ljekar il bolničar. Tražio je da mu dam dijete da ga odnese na pregled u ambulantu. Molila sam ga da i ja pođem sa njim, no, nije mi dozvolio. Uzeo mi je dijete. Bilo mi je lakše, jer sam se nadala da će ljekar pomoći mojoj djevojčici.

"Šta će ti tursko dijete kad ćeš imati četničko"

Nakon dva sata vratio se onaj četrdesetogodišnjak sa dvojicom mladih četnika u uniformama JNA. Jedan je bio smeđi tridesetogodišnjak, a drugi, crnomanjasti, bio je koju godinu stariji. Rekli su mi da pođem s njima da uzmem dijete. Odveli su me prema centru grada u jednu višespratnicu. Tu su me uveli u jednu garsonjeru, mislim na trećem spratu. Pitala sam ih gdje mi je dijete, a onaj smeđokosi mi se tada "iskesio" u lice riječima: "Šta će ti tursko dijete, kada ćemo ti mi sada napraviti dva buduća četnika." Vrisnula sam od zaprepaštenja i krenula prema vratima, ali mlađi me je uhvatio snažno, objema rukama, i privukao sebi. Vrištala sam, zvala u pomoć, dok me je onaj stariji raskopčavao. Otimala sam se i gurala ga od sebe nogama, dok me nije počeo snažno udarati šakama i koljenima. Urlao je: "Ako se budeš otimala i pravila nam probleme, zaklat ćemo ti dijete. Ono je u našim rukama, u susjednom je stanu. Zaklat ćemo ti curicu..."

Gotovo sam potpuno malaksala, kad su me polugolu bacili pod noge, na pod. Tu na podu, obojica su me grubo silovali. Molila sam ih da me ubiju, da me zakolju, samo da mi ne diraju dijete. Poslije sam pala u nesvijest.
Kada sam se probudila, bila je ponoć. Bila sam sama u stanu. Cijelo tijelo bilo mi je studeno i obamrlo. Bila sam čas u nekom polusnu, čas na javi, budna, prestravljena. Vani su se čuli pucnji.
Moglo je biti oko 09 sati ujutro, kada je jedan od četnika, silovatelja, zlikovaca, došao u garsonjeru, noseći u ruci komadić kruha, namazan nekim pekmezom... "Budi dobra", rekao mi je, "pa ćeš uskoro vani". A onda je, hladno zureći u mene, nastavio: "Danas ćeš razgovarati sa jednim uglednim profesorom. On je ovdje u Vogošći. Ako mu odgovoriš na neka pitanja, ako budeš pametna, sigurno ćeš vani sa svojim djetetom", izustio je crnomanjasti četnik i izašao iz sobe. Bučno je zalupio vrata i resko ih zaključao.

"Oči su mu bile krupne i buljave..."

Predvečer je došao po mene, zakrvavljenih, pijanih očiju i odveo me u zgradu hotela. To više nije bio onaj hotel. U holu je bilo puno ljudi. Sve je bilo zagušljivo i prljavo. Uveo me je u sobu, na prvom spratu. U sobi je sjedio sitan, omanji, mršav čovjek, uredne, crne brade. Oči su mu bile krupne i buljave i isticale su se na glavi, a pogled prodoran. Mislim da nije bio pijan, iako je cijela soba smrdjela na alkohol. Vrata su se zalupila iza mene. Gledao me je svojim buljavim očima rekavši: "Zaključaj, devojko, vrata." Pomislila sam da je neki Srbijanac po onome "devojko"... Nisam smjela odbiti naredbu, nadajući se pritajeno da će mi taj čovjek pomoći da vidim svoju curicu, koju su mi oduzeli u zatvoru "Sonja" u Vogošći. Stajala sam u išćekivanju. Trajaloje možda 15-20 sekundi, a meni se činilo dugo... "Šta hoćeš devojko? Hoćeš li vani?", pitao me je stravičnim, tihim glasom iz kojeg je izbijala studen. Šutjela sam. Šta god bih rekla, možda ne bi bilo pametno.
Čekala sam dalje... "Ćutiš! E pa lepo, onda ćeš mi to reći posle. Skidaj se!", naredio mi je nešto povišenim tonom i povukao za ruku prema sebi. Odgurnula sam ga od sebe, trgnula i krenula prema vratima, a on me je uhvatio objema rukama za nadlaktice, okrenuo i bacio me na pod, a potom udario jako nogom u predjelu butne kosti. Onda je brzo otključao vrata i pozvao onog crnomanjastog četnika, naredivši mu da me skine golu. Vriskao je pri tome i sijevao buljavim pogledom. Izašao je iz sobe, govoreći da će se brzo vratiti. Onaj crnomanjasti četnik nasrnuo je na mene, digao me sa poda, udarivši me jako koljenom u stomak. Onda me je bacio na kauč. Osjećala sam velike bolove u predjelu stomaka, gubila sam se kada je zaskočio na mene, zajašivši me da me raskopča. Raskopčao mi je bluzu i gotovo je strgao sa mene, a onda i suknju, pa gaćice. Molila sam ga da me poštedi, a on je bio još goropadniji... Tada je ušao onaj profesor sa bradom. Oči su mu divljački sijale, pa sam oborila pogled i zatvorila oči. Čula sam samo kako mu zvoni toka na kaišu, da se skida i nasrće na mene.

Branila sam se skupljenih nogu, a onda me je zasuo šamarima i šakama. Klonula sam i pustila se, znajući da mi može biti samo još gore. Profesor me je pokušavao silovati ali mu nije polazilo za rukom, pa se počeo derati na mene i šamarati me. Opustila sam se cijelim tijelom i pravila se da sam u besvjesnom stanju, a profesor je bezuspješno kidisao na mene. Nakon 10-15 minuta mi je opsovao balinsku majku i sišao sa mene, nakon što me je uprljao sobom i svojim smradom. Brzo se obukao i izletio iz sobe i zagalamio na onog četnika u hodniku. Pravila sam se i dalje da sam u besvjesnom stanju, ležeći na kauču, kada je uletio onaj četnik iz hodnika i nasrnuo na mene. Ošamario me je nekoliko puta, a onda me grubo silovao, dahćući i govoreći mi: "Ono što je počeo profesor Nikola, završit ću za njega ja"...


"Profesor Nikola"!!! Te dvije riječi duboko su se urezale u moje pamćenje i brujale u meni, sve dok se nisam vratila iz Švedske, krajem 1997. godine, i na televiziji prepoznala "profesora Nikolu", zločinca, silovatelja. Prepoznala sam Nikolu Poplašena u srpskoj skupštini u Banja Luci. Sada živim samo za dan, za susret sa njim u Hagu, da vidim hoće li mu oči tamo divljački sijati, kao onda kada je nasrtao na mene bespomoćnu zatočenicu, kada me je uprljao, obeščastio.
Niko mi ne može vratiti moga poginulog muža. Gotovo da sam izgubila i nadu da ću ikada saznati šta se desilo sa mojom četverogodišnjom kćerkom, koju su mi Srbi-četnici oduzeli. Da li je živa, ako je, gdje se nalazi? Da li je mrtva, ako je, gdje je sahranjena. Uzdam se u Boga, u pravdu. Samo me to još održava u životu, koji to više nikada neće biti, osim pukog vegetiranja.
Na vrh
Pogledajte profil korisnika Pošaljite privatnu poruku Posjetite autorovu web stranicu
xVTNNSx_1
Odlicno


Pridružio se: May 11, 2005
Poruka: 685
Mjesto: U kutku tvog srca

PorukaUneseno: ne avg 03, 2008 12:20 pm    Naslov: Odgovor sa citatom

Silovanja u logoru Batkovic


Iskaz jedne od logoracica u Batkovicima.



Moja patnja otpocela je 15.Maja 1992.godine,kada sam sa svoje dvije maloljetne kcerke isla prema Novom Selu (ne onom kod BN).Tamo sam posla da bi mojoj staroj majci pomogla oko sjetve krompira...Isle smo pjesice.Mladju,dvogodisnju kcerku nosila sam u narucju,a stariju,devetogodisnju,vodila sam pored sebe,drzeci je za ruku.Oko 10 sati ujutro,ispred jednog tunela,zaustavili su me pripadnici srpske policije,njih sedam.Pitali su me gdje idem i ja sam im iskreno odgovorila.Nisu mi vjerovali i poceli su me vrijedjati,psovati i dirati za grudi i bedra,na sto su moje kcerke pocele plakati...Malo poslije,zaustavili su jedan kamion u kome su nekuda vozili civile Bosnjake.oruzjem su me natjerali sa djecom u kamion.

Nakon 2-3 sata voznje,doveli su nas pred farmu u selu Pilica,koje se nalazi izmedju Janje i Zvornika.Izlazeci iz kamiona,osjetila sam da su mi cipele zamazane krvlju.Kad sam bolje pogledala,vidjela sam lokve krvi po patosu kamiona...

Uveli su nas u jednu salu,uz psovku i viku.Tu,u sali je bilo mnogo ljudi.Mislim da je bilo preko 1000 civila.Ja sam bila jedino odraslo zensko celjade,dok su svi bili muskarci u dobi od 18 do 60 godina.To su uglavnom bili mjestani iz bosnjackih sela sa podrucja opcine Zvornik.Djeca su bila sa mnom.Tu sam provela dva dana i dvije noci.Bilo je uzasno zagusljivo i pretrpano ljudima,zbog cega su se neki gotovo ugusili.Mozda bi isto zadesilo i moju djecu,da mi nije pomogao neki stariji covjek,koji je u vise navrata molio srpsku policiju da me sa djecom premjeste u neku drugu prostoriju.Kako su dovodili koju grupu ljudi,tako su ih sve uvodili u pomenutu salu,cime su posebno ugrozavani zivoti onih koji su znatno ranije dovedeni i koji su bili daleko od vrata,jedinog otvora kroz koji jeulazio svjez zrak.

PoslijePoslije dva dana i dvije noci provedene u sali,izveli su me sa djecom i smjestili u jednu zasebnu prostoriju.Tu sam zatekla oko dvadesetak djevojaka,uglavnom iz Vlasenice,Zvornika i Bratunca.Najmladja je mogla imati 13 a najstarija 22 godine.U toj sobi je pod bio prekriven sa vrlo malo slame.U susjednoj sobi su bile starije zene,a mnoge od njih su bile majke djevojaka sa kojim sam bila i ja.Medjusobno nismo smjele kontaktirati.Srpski policajci su to strogo kaznjavali,najcesce udarcima vojnickih cizama,u sto god bi stigli.

"Dok su mi to radili mislila sam na curicu"

Jednu vecer,ne mogu se sjetiti tacnog datuma,odveili su mi stariju curicu,a da mi,kad sam pitala gdje je vode,nisu nista rekli.Proslo je vise od 24 sata mog iscekivanja da mi je vrate,ali kcerku srbi nisu vratili.Drugu vecer,poslije ponoci,dosli su i po mene.Mladju sam kcerku morala ostaviti u sobi sa nekoliko djevojaka.Uveli su me u malu neku prostoriju.U njoj osim zategnutog paravana u jednom cosku,nista drugo nije bilo.Na podu nije bilo nikakve prostirke.Njih ,srba,je bilo sedam.Sjecam se samo dva imena,Petra i Matije.Jedan od njih mi je naredio da se raspremim,ako hocu da vidim svoju kcer.Kratko sam se dvoumila sta da radim,ali briga za curicom je bila jaca.Uplasena,morala sam ih poslusati.Dok sam se skidala,izgovarali su mi razne pogrdne rijeci.Posto sam se raspremila,naredili su mi da legnem na pod,sto sam i ucinila.Onda su me,jedan za drugim,svih sedam silovali.Istovremeno,silovali su me i ujedali po cijelom tijelu.Sve je to trajalo oko dva sata...Dok su mi to radili mislila sam na curicu.S vremena na vrijeme gubila sam svijest.Kad su se zadovoljili,naredili su mi da se obucem.Potom su mi rekli da prodjem iza paravana i ponesem svoje pasce".Bila sam iznakazena,krvava i iscrpljena,a jos vise zaprepastena kad sam ugledala moju curicu.Lezala je na ledjima,sva u pjeni,modra i bez svijesti,bez donjeg vesa i krvava izmedju nogu,moja devetogodisnja kcerka bila je zlostavljana dva dana od zivotinja u ljudskom obliku od srba.Obuzeo me je silan strah.Izgubila sam se i pala na pod...Potom sam se pridigla,uzela vode iz jednog plasticnog kanistera,umila je i nakon nekoliko minuta vratila je nekako svijesti...Uzela sam je u narucje i uz njihovu pratnju vratile smo se u sobu iz koje su nas doveli.

Svaku vecer srbi su odvodili po nekoliko djevojaka,silovali ih,a potom vracali nazad u sobu.Najgore su prolazile one koje su se odupirale na bilo koji nacin.Neke su zbog toga poslije silovanja ubijene.U logoru Pilica sam sa djecom provela vise od dva mjeseca,maltretirana,silovana,gladna i zedna...Od hrane smo dobijali krisku hljeba i jedno vareno jaje.To je bilo sve u toku 24 sata.

Nakon golgote u Pilici,poveli su me u logor Batkovic kod Bijeljine.Pored mene i mojih kcerki,u kamionu je bilo jos oko 20-ak srba.Tokom voznje,ti su nam cetnici psovali tursku majku,nazivali nas balinkurama...Cesto su nas samarali,pljuvali i tukli.To su uglavnom cinili nogama,pesnicama i nekakvim palicama.Najteze mi je bilo kad mi udare neku od curica.Pokusavala sam ih zastiti koliko je to bilo u mojoj mogucnosti.Zo ih je,medjutim,cinilo jos bjesnijim,pa su onda mene tukli jos zesce.

"Svaki put sam to dozivljavala kao da idem na vjesanje"

Nakon vrlo naporne voznje kamionom,koja je vjecno trajala,stigli smo u logor Batkovic.Uveli su nas u jednu sobu,u kojoj je moglo biti oko 100 djevojaka,starosne dobi od 13 do 25 godina.U logoru Batkovic,srbocetnici su zatvarali i muskarce i zene civile,bosnjake i Bosnjakinje...
Pored svih ponizenja i tortura koju smo svi prozivjeli,vodili su nas,i muskarce i nas zene ,na njihovu poljoprivrednu ekonomiju da radimo najteze poslove.Pod strogom strazom ustupali su nas i srpskim seljacima,na cijim smo njivama radili.Pored toga sto smo morali da radimo teske poslove,srbi su se na nama i seksualno izivljavali.Silovali su nas i uz to vrijedjali i tukli puno gore nego sto bi stoku,i to samo zbog toga sto smo bosnjakinje.
Djevojcice i djevojke su odvodili gotovo svaku vecer.Po mene su dolazili otprilike svaku trecu ili cetvrtu noc.Vodili su nas u jednu zasebnu,praznu prostoriju.Uvijek ih je bilo po nekoliko,a uglavnom su to bila svaki put nova lica,tako da ih nisam mogla sve zapamtiti.Bili su to cetnici iz Srbije,te iz Zvornika i Bijeljine.Najgori su bili Ilija Prodanovic,Jovan Lazic i Ratko Simic.Zapamtila sam njih jer su ih zapamtile sve zene i djevojke po njihovoj krvolocnoj okrutnosti i mrznji prema nama bosnjakinjama.Svaki put sam to dozvjela kao da idem na vjesanje.Silovanje je trajalo cijelo vrijeme moga boravka u logoru Batkovic.

U tom logoru sve su zene odvodjene na njive radi kopanja repe ,vadjenja krompira i drugih poljskih poslova.Islo se u grupama od,po, dvadesetak zena.Tada je zene pratilo 7-8 srpskih strazara.Radile smo skoro svaki dan od 7-16 sati.Cesto su nas tjerali da sa sebe skinemo odjecu i da tako gole kopamo.Djecu sam ostavljala sa starijim zenema.

Jednog dana,kad sam se vratila sa prisilnog rada na njivi,zatekla sam stariju kcerku kako place.Prisla sam joj i tek onda primjetila da su joj usne rasjecene.Pitala sam zenu,koja ju je pazila,sta se desilo.Odgovorila mi je da je u sobu dosao jedan njihov vojni policajac,da je izvadio zilet i ucinio mi djetetu to gnusno djelo.Osim toga,taj isti Luka Mitrovic je tukao obje moje curice.

Uz pomoc djevojaka iz sobe uspjela sam djetetu nekako zaustaviti krvarenje...Svim logorasima je bilo jako tesko,i muskarcima i zenama,nama najteze.

U ovom svom iskazu zelim da izdvojim jedan moj pacenicki dan koji sam prezivjela tokom zatocenistva u logoru Batkovic.

"kada se berba zavrsi,onda cemo ti odrezati dojke"


Pocetkom septembra 1992.godine,srpska vojna straza odvela nas je iz logora kod jednog bogatog seljaka da mu vadimo krompir.Sa mnom su bile jos tri zene,Duda i Hitka iz Vlasenice i Murada iz Bratunca.

Na njivu smo stigli prije sedam sati i radile smo zajedno sa nekoliko srpkinja,seljanki,sve do 12 sati.U podne su nam donijeli rucak.Sjele smo na travu 15-20 metara podalje od srpkinja,kojima je u isto vrijeme bila donesena hrana.One su prvo pocele jesti i dok su jele,stalno su pogledale prema nama i smijuljile se.Mi smo razmotale svoju hranu koja je bila donesena u jednoj bosci i vidjele da su nam poslali slaninu.Posto mi,muslimani, ne jedemo svinjsko meso,hranu smo samo odgurnule od sebe.

Kada je to vidio strazar,Jovica,zagalamio je na nas,prisao nam,dohvatio rukama slaninu i poceo nam je,jednoj ,pa drugoj,silom trpati u usta.Mi smo se izmicale i branile i govorile mu da mi nismo nikad jele masnu slaninu.On nas je onda poceo vrijedjati i psovati nam tursku majku,govoreci:"Naucicemo mi vas svemu dobrome sto je srpsko",a ja sam mu i uvrijedjena i gladna uzvratila:"Mi smo vas naucili svemu sto je civilizacijsko.Zivjeli ste na zemlji zajedno sa stokom,niste se znali okupati,ni u pola godine.Od nas muslimana ste primili kulturu stanovanja,naucili spravljati hranu..."Sve to i uz to mnogo toga,rekla sam bradatom cetniku,ne razmisljajuci sta ce mi se desiti za osvetu.Nisam ni zavrsila sa govorom,a Jovica mi je prisao sa strazarom Simicem.Uhvatili su me za nadlakticu i odnijeli do jednog potoka koji je tekao uz njivu.Otimala sam se,trzala,nogatala,ali bez uspjeha...

Kad su me donijeli do potoka,bacili su me u plitku vodu i poceli da gaze po meni,govoreci mi u bijesu:"Jeste,naucili ste nas svemu,ali sad je nase vrijeme.Nema cara lazara ali dosao je njegov unuk Slobo-Sloboda.Sad cemo ti dobro oprati guzicu balinkuro jedna."

Posto su me izgazili nogama u vodi,svukli su me i ostala sam potpuno gola.Izvukli su me iz vode na sitni pijesak i obojica me grubo silovali.Prvo me je cvrsto drzao Simic a Jovica silovao,pa su se onda zamijenili.Dok su mi to radili,uzvikivali su parole o srbiji,o cetnickim vojvodama,Slobodanu Milosevicu i Seselju.

Bila sam klonula i nisam bila pri potpunoj svijesti
Kad su zadovoljili svoju strast,izvadili su nozeve i zaprijetili da ce me zaklati,da ce mi jezik odrezati...Onda su iz potoka izvadili kamenje velicine jajeta i,uz vrisku,nekoliko kamenova mi ugurali u vaginu...

"Necemo te danas zaklati.Treba nam roblje za rad na njivama.Kad se berba zavrsi,onda cemo ti odrezati dojke,"govorili su mi u svome bijesu,digli se i otisli na njivu.Odatle su poslali Hitku i Muradu da me obuku i dovedu,sto su one i ucinile,oprale me i izvadile kamenje iz vagine.Dale su mi neke svoje haljine.

Toga dana,sve cetiri smo naporno radile sve do sest sati i gladne vratile u logor.

U srpskom logoru Batkovic provela sam skoro pet mjeseci...Zahvaljujuci uspjesima Armije BiH koja je zarobljavala puno cetnika,doslo je do razmjene.

Mene i moje curice i jos 30 zena i 28 civila-muskaraca,u oktobru 1992,godine,cetnici su dali u razmjenu za svog 51 zarobljenog vojnika.

Tako sam sa djecom osobodjena.

Kada sam dosla u Tuzlu,saznala sam da su mi muza ubili kod Zvornika,da mi je majka ubijena i zapaljena zajedno sa njenom kucom,da mi je u blizoj familiji ubijeno 19 blizih rodjaka.
Sve su mi to uradili srbocetnici.

Da bih bila mirna,da bih oduzila dug svojim unucima,prijavila sam se za svjedocenje protiv ratnih zlocinaca.
Na vrh
Pogledajte profil korisnika Pošaljite privatnu poruku Posjetite autorovu web stranicu
Prikažite poruke od zadnjih:   
Napišite i unesite novu temu   Odgovorite na poruku    Irmin.Com forum -> Knjizevnost / Poezija / Proza Sati su u GMT - 4 sata
Idi na stranicu Nazad  1, 2, 3  Dalje
Strana 2 od 3

 
Skoci na:  
Ne možete dodavati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete mijenjati svoje poruke u ovom forumu
Ne možete brisati svoje poruke u ovom forumu
Ne možete glasati u ovom forumu


:: Home :: Downloads :: Pošalji Text :: Vaš Account :: RadioStanice :: Forums :: Objavljeno ::


Web site powered by PHP-NukeApache Web ServerPHP Scripting Language
PHP-Nuke is Free Software released under the GNU/GPL license.
All logos and trademarks in this site are property of their respective owner.
The comments, poems, stories and other texts are property of their posters.
All the rest © 2000 - 2011 http://www.irmin.com sPaMME@irmin.COM


Page Generation: 0.357 Seconds