Dobro Dosli Irmin.com
      Registruj Se Home  |  Topici  |  Downloads  |  Vaš Account  |  Forum  |  Radio Stanice  |  Pošalji Tekst  |  Objavljeno  
Irmin.com: Forums

Irmin.Com :: Pogledajte teme - Pripovjetke Zije Dizdarevica
 Cesta pitanja (FAQ)Cesta pitanja (FAQ)   PretragaPretraga   Korisnicke grupeKorisnicke grupe   ProfilProfil   Vase privatne porukeVase privatne poruke   PrijavaPrijava 

Pripovjetke Zije Dizdarevica
Idi na stranicu 1, 2  Dalje
 
Napišite i unesite novu temu   Odgovorite na poruku    Irmin.Com forum -> Knjizevnost / Poezija / Proza
Pogledajte prethodnu temu :: Pogledajte sljedeću temu  
Autor Poruka
Obicni_smrtnik
Odlicno


Pridružio se: May 01, 2009
Poruka: 597
Mjesto: Dijaspora

PorukaUneseno: ne maj 10, 2009 1:25 pm    Naslov: Pripovjetke Zije Dizdarevica Odgovor sa citatom

Zija Dizdarević (1916. – 1942.)
U posnoj hercegovačkoj zemlji, u kamenitoj postojbini mnogih velikana pisane riječi, u zemlji obilja sunca rodio se 18. februara 1916. godine, u Vitini kraj Ljubuškog, Zija Dizdarević. U rodnom kraju ostao je samo prve tri godine života, a onda se porodica seli u malu bosansku kasabu Fojnicu, odakle mu je majka bila rodom. Djetinjstvo i prvu mladost proveo je u Fojnici gdje je završio četiri razreda osnovne škole. Šerijatsku gimnaziju je pohađao u Sarajevu i završio tri razreda, dok je četvrti i peti razred pohađao i završio u Mješovitoj učiteljskoj školi u Sarajevu. U jesen 1937. godine upisao se na Filozofski fakultet u Beogradu, grupa pedagogija i psihologija. Danju je slušao predavanja, noću svirao violinu, u ono malo slobodnog vremena igrao šah i bio prvak u toj igri na fakultetu. Jedno vrijeme je svirao violinu i u beogradskom Narodnom pozorištu. Da bi mogao od nečega živjeti podučavao je đake iz bogatijih porodica, iz dana u dan učio, svirao i aktivno učestvovao u radu napredne studentske omladine. U Beogradu je Zija studirao do početka drugog svjetskog rata, koji ga je omeo da završi studije. Vraća se u Fojnicu, a potom nakratko boravi u Zagrebu, jula i augusta 1941. godine. Po povratku u Sarajevo ubrzo je bio uhapšen u Gradskoj kafani baš onda kada se spremao da pređe na oslobođenu teritoriju i da se poveže sa borcima NOR-a. Jedne februarske noći odveden je u koncentracioni logor Jasenovac, gdje je 1942. godine mučki ubijen.

Zija Dizdarević
Za vrijeme školovanja u Sarajevu bio je član literarno – umjetničkog društva “Mladost”, gdje je aktivno učestvovao u radu literarne sekcije. Početkom 1935. godine list “Učiteljski podmladak” iz Užica objavio je prvu Zijinu pripovjetku “Halucinacija”. Iste godine, sarajevski list “Oplenac” objavljuje drugu priču “Iz zapisa bolesnog čovjeka”. Književno djelo Zije Dizdarevića je neveliko po svom obimu: trideset kraćih pripovjetki i dvije neobjavljene recenzije. Ali i tako omaleno književno djelo ima visoku vrijednost koja i danas traje, a trajaće i u budućnosti, dok traje Bosne i bosanske riječi. Ako i jeste neosporno da je Zija ispisujući svoje priče imao pred očima Fojnicu, tadašnju kasabu i njene ljude poput Adema Mujkića, Muje telala, Asima hadžije, Naze vezilje, Ibre Ćosana, Joze Čavara ili Muje Tice, takve iste kahvane, takav isti govor, takve iste likove možemo susretati u našim provincijskim mjestima i u današnje vrijeme. Zija Dizdarević je očigledno imao odličan i vid i sluh da od svog djetinjstva pamti ono što je viđao ili slušao da bi mogao ispisivati priče koje su slika Bosne njegovog vremena. Priče Zije Dizdarevića imaju i danas blistavu ljepotu poetskih kazivanja o jednoj sredini u kojoj još ima ljudi koji idu ‘nako, ‘nako. Nije riječ samo o Fojnici i licima iz te kasabe, jer su svi oni, i kasaba i njeni ljudi, samo simbolika općeljudske istine i trajanja. To prepoznavanje Bosne, to življenje jednog književnog djela, to trajanje jedne stvaralačke ličnosti i njenih moralnih i estetskih kvaliteta prisutno je i danas. Ovdje i sutra.
_________________
Nisam primjetio da mi se zena davi. Urlala je kao i obicno......
Na vrh
Pogledajte profil korisnika Pošaljite privatnu poruku Posjetite autorovu web stranicu
Obicni_smrtnik
Odlicno


Pridružio se: May 01, 2009
Poruka: 597
Mjesto: Dijaspora

PorukaUneseno: ne maj 10, 2009 1:26 pm    Naslov: Odgovor sa citatom

Majka


Stoji iz mene daleko, petnaest i više godina daleko, prigušeno bosansko djetinjstvo.Da li se sjecam?... Bila je to jedna kutija - soba, i po njoj išlo napaceno mršavo lice, noge u papucama, izblijedjele dimije i blag predan pogled. Majka! Od zida do zida, od vrata do peci, od rucka do vecere, od jeseni do proljeca, u zidovima, medju cetiri zida, uzidan, tekao je nelijep zenski zivot. Sjecam se: bilo je sunce, mnogo sunca oko nas kad su djecije igre i crne poderane seoske košulje prolazile avlijom i ispred prozora. U polumraku "zelene odaje" camila je mati i krpila. Duvarevi tamni, u sjenci pili su krv iz zenskih obraza.Sjecam se: jurili smo po vršajevima za konjima, preko trave i kamenja, kroz djecije razigrane prostore, zaboravljajuci otici pet puta na dan u dzamiju i - poslije su oceve batine bile svršetak radosti. Mati je sumorno poslušna i prigušena kao i mi, suzila: "Svoj je otac, kad malo i udari...poljubi ga u ruku, pa klanjaj, sinko", a na svaki udarac i jauk lice joj se trzalo i glavu je okretala.Isprebijano, polomljeno djetinjstvo, nedoigrane igre, zena sakrivena u tami i ocev nemilosrdni pogled. Strazarska sablja što nas je goropadno gonila kroz sokake...Rasli smo.

- Da mi se nijesi maknuo ispred kuce. Jes' cuo. Nemoj da te ja špruljom pitam dje si bio! A sad - abdest pa namaz.

Zid pred sitnim djecijim zeljama.

Uciteljeva šipka bila je duza od oceve, a djeca su u školi zaplašeno cutala. Moj plac... Sjecam se majke. Blijedila je.

Sakrivena iza zalosnog crnog vela, "vale", uvijena u široko platno, zar, krila se od ljudi kada je u rijetke dane trebalo proci ulicom. Kroz naš "halvat" prolazile su tetke, daidzinice, nane, babe, zene i zene, donosile na licu mrke vale, u zjenama pokornost. Ispijale su kahve, razgovarale o košuljama i smjerno zaklanjale lica kada bi otac naišao.

Cudjah se: jesu li imale oca. Jesu li ikad bose skakale po livadama.

Tada smo smjeli, da ne smetamo po kuci, izici na sokak. Igrali smo se pred kucom i ceznjivo zurili u daleke vrhove brda što se miluju sa oblacima.

I rasli smo.

Svake druge godine po jedno dijete došlo bi medju nas.

Majka bi tada obicno lezala. Samo ne znam zašto sam sve cešce bivao mlacen, zašto majcine oci postajahu dublje i zašto smo izjutra suh hljeb jeli...

Zene su ipak dolazile. I igre s njima. Igre: klis, "top", ciza, prašina. Bjezali smo iz odaja na sokak i od kamenja pravili snove. Zaborave.

Da! Cetiri su jabuke u našoj avliji, petnaest puta su odonda cvale, a ja ne znam pravo je li se baš tada pretrgnulo moje djetinjstvo.

Sjecam se: bijaše ljeto. Na prozoru, iznad prašine u kojoj smo sjedjeli, bila je majka. Savijena ulica u uncu, zuta opustjela, zabavljala se s nama. Jedan stari zid nagnuo se nad kulu od kamencica koju je Fikret lijepio okvašenom prašinom. Tiho i vruce.

Onda nešto snazno i otegnuto dreknu. Cudno! Cekali smo da ponovo pocne. I cusmo: tu-uu-uu! tu-u-u! tu-u-u! dva puta.

- Baš ko truba u Ante Micinog - otkrio je Bajro.
- Nije vala, vec ko kad Mešan pjeva. Eno...
- Tu-uu! tuu-uu!

Zabavljao nas je, a bilo je sve blize. Kao iza našeg avlijskog zida. Sjedeci u prašini okretali smo glave prema zvuku.

Zašto je mati tako uporno udarala na prozor.

...Fikret je imao zelene, kratke, otrcane hlacice...

A odjednom pred nama je ogromno crno tijelo azdahe. Ili nemani. Sunce je bliještalo iz staklenih ociju koje su šle na nas. Sasvim blizu...blize. Ocajno brzo! Tuu!


- Tonobil! - prestrašeno je skocio Bajro.

Ne znam da li se iza prozora zacuo silan i beznadan urlik. Ni šta je bilo sa kulom od kamenja. Jesu li Fikret i Bajro, bili sa mnom ili nisu. Tek kad se pribih uza zid i kad ga osjetih pod noktima zgrcene ruke, sjetih se...

Sve je to bilo brzo kao tren. Okrenuo sam se. Vidjeh još samo kako malaksalo rucica mahnu ispod tocka. Kao da je u ušima odjekivao rezak slomljen krik.

Guši u grlu. Cije je to srce onako lupalo.

Auto je pregazio Fikreta i zaustavio se. U prašini sam nazirao zelene...nešto zeleno. Ljudi i djeca. Zagor. Uzas.


Iskrivljenih poluotvorenih usta bez vale i zara izjurila je mati i stala podignutih ruku nad zgnjeceno tijelo koje se prestalo trzati. Ja ne znam... gledao sam samo nju, nisam se micao i htio sam, ocajno sam htio da pobjegnem od tog strahovitog trenutka i duboko, duboko zacinjala se luda misao: mozda sve ovo i nije ovako... nije istina.A majka je imala široko razrogacene oci. Okamenjen pogled bio je visoko nad krvavom prašnjavom zemljom i sve oko mene, i ja, svi smo se utopili u taj bolan pogled. Ja se ne sjecam da li je, najzad, bilo i sunca i prašine i auta i ljudi, ali znam da je bila, i u meni je još uvijek kao teret da pociva, beskrajno rijecita ukocenost majcinih ociju.

Zatim je došao otac. Stajao je zaprepašten, malo cutao, onda vidjevši nepokrivenu namrgodio se:

- Zar ne vidiš da te vas dunjaluk gleda? Šta si izlazila brez vale? Unilazi.

* * *
Sjecam se: polazio sam na "škole". Mati je grcala ispracajuci me:

- Pripazi, sinko, grad je dušmanin. Ne idji sredinom djade, satrice te štogod, ama nemoj ni plaho uz kraj - da te, boj se, ne udari nešto s krova, vego hajde nako, nako...
Dalje nije znala. Ili nije mogla...
_________________
Nisam primjetio da mi se zena davi. Urlala je kao i obicno......
Na vrh
Pogledajte profil korisnika Pošaljite privatnu poruku Posjetite autorovu web stranicu
Obicni_smrtnik
Odlicno


Pridružio se: May 01, 2009
Poruka: 597
Mjesto: Dijaspora

PorukaUneseno: ne maj 10, 2009 1:27 pm    Naslov: Odgovor sa citatom

Abidagina ograma

Ima vam Abidaga vrlo rdjavu naviku. Zadje on, tako, svakog pazara pijacom, od seljaka do seljaka pa, ovdje sira, ovdje kajmaka, ovdje masla, sve tako na prstu zahvati, lizne, raspita se za cijenu, pa kobajagi nezadovoljan, ide dalje. A »parmaci« on i voce, kruške, trešnje, vresinje, jagode. Utuzi seljacima: obicno od svakoga zahvati a ništa ne kupi. I sve to on lijepo, onako prijateljski i k'o s nekom brigom.

- Merhaba, brko!
- Merhaba, aga! - a seljaku vec nešto teško oko srca, zna Abidagu.
- Kako si brko! - nastavi Abidaga, a mjeri lijevim okom bijel, pun i okrugao sir.
- Dobro, elhamdulilah, kako je tamo - cijedi seljak, a klupu pred sobom vec primice.
- Jesi li 'no ti Mujin, Allaha ti? - zapitkuje Abidaga, a onaj mu sir zamakao za oko.
- Jok, brte, nijesam, nego Husanov - zagovara seljak i hoce da se rasprica, ne bi li kako zabašurio i ocuvao onaj sir.
- Aha, Husanov! jest, imana mi; baš, hesabim, iz Prijevora... - vadi Abidaga ruku iz dubokog dzepa od cakšira.
- Nije, aga, nego iz Dusina, zar ne znaš Husana Salkinog... - premješta seljak sir i poduze zadrzava ruke na njemu.
- Jes', vjere mi, a ja sveosve smetn'o s pameti! Znam, kako ne bih znao Husana Salkinog, eh, stari smo mi jarani, a - primak'o se Abidaga i pruza ruku, a za Husana nikad ni cuo nije. - A pošto ti 'no bijaše ovaj sir, a?
- Šest dinara, aga, ko tebi - ocajno prevrce ocima covjek, a ne zna kako da sir spase.
- Pa... nije ni skupo, der da vidim. Ako bude k'o u rahmetli oca, onako sladak, baš bih kupio! -i vec Abidaga, onako krvnicki, zabada nokat i lomi komadinu.
- Vala, dobar je... uh, jami, pobogu brate, dje mi otkide tol'ki komad! Lijepo se pozna! Ko ce mi ga sad šceti kupit' - trza se i jauce unesreceni seljak.
- De, de, šta si zakuk'o. A, vala i sir ti, da je šta - nije. Iscijedio si iz njega i dušu. Kako ti nije grihota za 'vo trazit' šest dinara? - sve onako, zvacuci, primjecuje Abidaga, i k'o ljuti se.
- Pa, evo tebi za pet, nosi brate, kad si ga tako dušmanski unakazio, hvata se seljak za slamku.
- Ma ti, bolan. misliš da su meni vrane mozak popile. Nisam ja od jucer na 'vom pljacu, vode. Znam ja šta je to rijet' sir. Eh! Tri dinara cu ti dat', a i to ti je puno, - cacka zube Abidaga i vec zagleda unaokolo kod koga je dobar kajmak.
- E, baš nejmaš duše, aga. Ko bi ti, bolan, voliki sir snio iz Dusine za tri dinara, ko? Daj makar cetiri i po - kabulosum!
- Ti, biva, zaintacio, pa, illah, pet! cetiri i po! Pet! cetiri i po! i - ni pomaknut'! E neceš, burazere! - odmice se Abidaga od ojadjenog covjeka i prilazi, malo podalje, drugome koji nije cuo ovaj tuzni muhabet.
- Ejvallah, mladicu!
- I tebi, efendija - neiskusno i spremno odgovara mladic, a ne zna Abidagu.
- Bogme, ti zamašit momak! Da nisi, pocem, s Bladica?
- Jok ja, 'fendija, nego ozgor, iz Prokosa, - sa naivnom nadom potvrduje momcic.
- Ooo! iz Prokosa! Pa ja znam Prokos k'o elham. Ti si, momcicu, Bašiceva soja, glavu bih dao!
- Baš tako, aga! I to Osmin - veseli se Prokošanin i drzi sigurnim, ko u ruci, da ce prodati kajmak.
- E, vidiš! Ama, kol'ki si se protegao, ne bi te insan ni poznao. Vallahi, ko da fe je ko iz vode za uši teglio, tako si se razrastao!

Veseo i rumen, mladic se isprsio, a Abidaga nastavlja, siguran u se:

- A kolko sam ja puta ishodio gori, do tvog babe na mlijeko i kajmak, pa mi tefericili na onoj zeleni, aman jarabbi! plaho li bijaše! Ama, prodje i taj vakat, ostari se, ko bi sad izduro gor' do vas na ovim nogama! A donio malko kajmaka, a? Nekad je u vas bio baš nabas, onako sa šecerom, a po dva-tri prsta debeo, ne znam je l' sad takvi? Der, da vidim! - pruza Abidaga svoj smrtonosni prst.
- Bujrum, brte, oprobaj pa vidi. A da je kabil, ne 'š ga nac boljeg, vjeruj se! - govori priprosto mladic, i ne sluteci zlo, a vec smišlja kako ce odmah kupiti soli pa tabanima vatru! Da prije mraka stigne kuci.
- Oho - ho! mastan! Hm... hm, ama cim se ovo cuje, ociju ti! K'o safunom!

Zaprepasti se siromah »momcic« kad vidje koliko mu kajmaka ta »proca« odnese, ohladi se nešto u njemu:

- Ama... ne cuje se nicim. To se tebi, morebit, samo cini, de si, zar, podosta uzeo pa te zatušilo. A lijep je, i jevtin.
- Pa, majka mu stara nisam ja nevješt, znam ja šta je kajmak. A ovo ašicare smrdi. Znaš ti to, nego kriješ. E, ne valja ti pos'o. I ja baš šcedah kupit! Da ne oprobah - bi se nasamario! E, ljudi bozji, ljudi bozji... - udaljuje se Abidaga koreci i istrazujuci kakvu zrtvu s vocem.

E, ama mu jednom i prisjelo! A evo kako. Namjerio se on, mozda peti put, na jednog, onako -ko od brda odvaljenog, odozgo sa Šcita. Donio covjek mlado maslo, bijeli se ko dan, pa ga lijepo metnuo preda se i gleda. A bio nešto ljut - opština pocela naplacivati po dinar pljacarine više, pa se seljak o sebi zabavio - a naš covo, bezbeli, i na lijevu usto pa - gotov belaj! Tako ti on sjedi, kad - Abidaga! Odmjerio maslo i sigurno se u sebi zarekao da ce makar pet deka »smazati«.

- Kako si, dobar insanu?
- Nikako! A tebi je svejedno, šta te briga! Vidje Abidaga da je covo otresit, pa utanji glasom:
- A jel' ti dobro maslo?
- Dobro, ko dobro plati - otsjeca Šcitavljanin.
- Pošto je? - pravi se Abidaga nevješt, a misli: »E, neceš mi pobjec'!«
- Dvadeset i cetiri, ako si mušterija, a ako nisi - nipošto. - Abidaga, po navici, a na svoju nesrecu, zamoci dva prsta pa zahvati, onako svojski, poduboko. Dok on to ucini, seljak dize sud s maslom i utrapi mu ga silom u šake:
- Na, nosi i vagaj. Kupio si!
- Ma, šta ti je, coce, ne znaš ni spada li mi se... hocu l' kupit'... a baš ti nešto nije bogzna...
- Šta nije. Zar ti opoganio noktima, pa nije? Ne'š ti meni više vodje kopati po mom espapu, dosta si se djabe najeo mog sira i masla i kajmaka. Sad nosi i placaj. A kupiceš, vjera i bog, pa makar sve rig'o pare. Ne budeš prob'o ni nacim'o! - razgoropadio se burazer a izdreljio oci, pa sijece k'o nozevima.

Siromah Abidaga premro ziv, ukocio se, a u dzepu svega sedam dinara. Te tamo - te amo - te otimaj se - te govori, a ja! burazer zavro, uhvatio ga za prsa pa trese ko osušenom granom, a Abidagi se cini da ce ga onako u dzehenemu pozivati na odgovomost, pa ga ziva nestalo. I morade, najzad, pozajmiti od komšije Munibega novac i, bogami, plati za maslo, ama i zadnju paru. A brkajlija uzeo, prebrojao zavezao u maramu i, tezak kao pecina, odgegao se širokim korakom, uvijek smrknut.

Tako naš Abidaga nagraisa. A nekako brzo poslije toga i leze, nešto ga zabolje. I kad prodjoše dva pazara, cu se da je umro. Seljaci odahnuše: »Fala Bogu, skin'o nam se s vrata! A more bit je baš od onog golemog straha, što mu ga zadade Pugona, pogino. Ko zna...«

A gradjani tumacili.

- To je on, sjegurno, umro od zalosti što je propušc'o dva pazara a nije ništa, 'nako, - dzabice, oparmacio. Sjegurno...!
_________________
Nisam primjetio da mi se zena davi. Urlala je kao i obicno......
Na vrh
Pogledajte profil korisnika Pošaljite privatnu poruku Posjetite autorovu web stranicu
Obicni_smrtnik
Odlicno


Pridružio se: May 01, 2009
Poruka: 597
Mjesto: Dijaspora

PorukaUneseno: ne maj 10, 2009 1:28 pm    Naslov: Odgovor sa citatom

U bosanskoj kafani


Sjede ljudi.

Preko sasušenih usana, iz dubine sagorjelih pluca, kulja i vuce se dim. Ide tromo, slaze se, kolutovi se gomilaju na sredini kafane i ispunjavaju je sve do svoda. A ljudi sjede, nepokretni. Noge prekrštene, misli dosadno nejasne kao polubijel dim što se povlaci okolo. Lica se ne razaznaju, calme i fesovi na cas se cudno izduze, protegnu, dobiju fantasticne izglede u pokojem novom valu dima, neko se iskašlje, a za "odzakom" zazveci dzezva.

– Rasime, jednu i dva!

Do Esrefa je Suljaga. Razliše iz jedne dzezve u dva fildzana pa srcu. Cute. Do njih Ahmetaga. Dimi i cuti. Pa Mašo, Mušan, Mešan, Ibro. Puše i cute.

Klupe su poredane unaokolo. Sredina kafane, sva puna sivog, gustog i teškog dima, podsjeca na baru. Ponekada tek kogod uzdahne, val jurne u sredinu, ustalasa uspavane naslage dima, pa se postepeno sve smiri.

Suljaga cuti. U Mešana na lijevom koljenu fildzan s kafom, a na desnom savija cigaretu "tancicu". Cute ljudi naslonjeni na zidove.


Cuti i dim.

Cigare i cibuci, lule, ispruzene ruke što su zaboravljene stale u pokretu, sve je to zabodeno u mekan, bolesno-prljav vazduh, i miruje.

Poslije otegnute, placne škripe vrata, cu se Muhamedbegov selam. Beg sjede na klupu. Vazduh topao pokrenu se.


– E, merhaba ti, beze!
– Merhaba!
– Merhaba!...

Lijeni pozdravi i otpozdravi. Jedan za drugim, po duznosti, ljudi dovikuju merhaba, zatim ponovo tonu u duboko, besmisleno cutanje.

Muholovka visi i klati se. Jedna uhvacena muha dugo zuji.

Beskrajna dosada.

– Jah! - cu se kao slucajno. I odmah bezbroj odjeka:
– Jah!
– Jah! Jah!...

A onda opet umiranje u cutanju.

– Beze, rekoh li ja tebi merhaba?
– Rece, jakako, br'te Mašo.

Pola sata. Sat. Dva.

Zatim se Ibro prisjeca:

– Ama, vidje li ti, Mušane, onog Kuzbašinog? Kazu da je izbio.
– Vidjoh, ja. Pa gologlav, ko vlaše. A njakav durbil - kako li - obješen o vratu.
– A što li ce mu ono, jarabi?

I Mašo, kao da uopšte ne ocekuje odgovor, sasvim ravnodušno zacuti, pošto je pitanje bacio negdje u dim. Niko se ne trudi da progovori. Zujanje, dim i sporost.

Minut, dva, pet.

Dzemil efendija ce:

– Ma, ono se kaze durbin, a nosi se u planine. Kazu da se kroz njega vidi sa Matorca skakavac cak na Šcitu.

Govor se valja lijeno, dugo, rijeci padaju teško kao od usta otkinute, glas je usamljen, cudno usamljen, kao da ostaje napušten, neshvacen, ravnodušan svima.

– Pa mi kaziva jednom, baš cini mi se Edhem efendija - jok, slagacu, nije on... ama opet... cek... jest baš on, jest!... Edhem efendija mi je kazivao kako je on na jedan - ti Dzemal efendija potegne duboko iz cibuka, uzdahne i izdahne, pa polako nastavi - kako je on gled'o s Matorca i vidio tocno skakavca na Šcitu.
– Aaaaa! I baš vidio? Baš vidio?
– Aaaaa!
– Jes', baš vidio. I to, kaze, mice desnim brkom.
– Ih, pobogu brate, pa što li to?

Cutanje.

– Haj' ti sad znaj zašto on baš desnim brkom mrda?
– Iiii!... E, baš mu je cudo!

Cutanje.

– Hikjmet bozji, moj br'te!

Nevjerovatnosti u dimu dobivaju jednako dosadnu boju kao i ono "jah". I najzad - sve je svejedno. Zapaljeni vrhovi cigareta svjetlucaju, kolutovi dima preplicu se i slazu, ljudi se ravnodušno cude, pa onda cute, poneko opet vikne bezrazlozno "jah", kafana se rastace u neshvatljivu miru, a negdje daleko u polju hukti fantastican zivotni tempo.

Suljaga i Ešref se iskašljaše. Na dnu fildzana ostao je mutljag. Popili se "jednu u dvoje".

I opet cutanje. Opet mir. Opet dim.

Uvijek tako.


Vrijeme stoji...
_________________
Nisam primjetio da mi se zena davi. Urlala je kao i obicno......
Na vrh
Pogledajte profil korisnika Pošaljite privatnu poruku Posjetite autorovu web stranicu
Obicni_smrtnik
Odlicno


Pridružio se: May 01, 2009
Poruka: 597
Mjesto: Dijaspora

PorukaUneseno: ne maj 10, 2009 1:29 pm    Naslov: Odgovor sa citatom

PITANJA NAD KASABOM

Dokonica bez kraja. Caršija tupo zuri u prazno, lovi muhe po »havi«, ducan se s ducanom bezvoljno dovikuje, bolesno sunce leglo po prašini i miruje.

Ibrahimaga, raspojasan, izuo se i noge podvio pa stenje za tezgom.

Avdibeg sjeo u kahvi, znoji se i misli »kako se coek, im'o-nejm'o para, osaniše pa se ne zna šta ce na 'voj bozjoj zegi«.

Mujaga bi spav'o, »ama mu teška glava, a sparina je, pa se ne mere«.

Išcekivanje.

A u kancelariji sreskog nacelstva skinuti kaputi. Mesnate, oznojene ruke i od duhana pozutjeli prsti leze nemocno na aktima. Svod kao da je pritisnuo tjemena. Ekspedit otpuhuje. Vruce. Lijeno.

Išcekivanje bez cilja.

U mesari zuje ose. Latif se ne mice, nekako mu svejedno sve na svijetu, gleda u Subhijinu krojacnicu i necemu se dalekom, neodredjenom, ali ugodnom otuda nada. I sjedi. Išcekuje.

A Subhija, »makar i grihota bilo«, skinuo fes pa svaki cas briše znoj što mu se izmedju rijetkih dlaka cijedi niz lubanju. Zaustavio šivacu mašinu i pospano gleda u šegrta koji se przi nad razgrijanom peglom. E, baš se ništa ne mere radit' od ove omore! Uh!«

Muro u svojoj »cerhani« prislonio novine uz nos pa napreze kratkovidne oci. Han mu pun. Pungo po stoti put prelomljenom iglom zašiva hlace što mu ih je gos'n pisar, prije godinu i po, velikodušno poklonio. Luka »baskija« zaviruje u košulju i »trijebi se«. Ibrahim »cosan« se kune da je »one onamo hefte, kad 'no je iš'o sa slasticarem Musinom na Ban-brdo, zaradio za dva i po dana banku, a baška što je tamo jeo sira i kajmaka«. Postepeno, u glavama pocinju da kuckaju misli: »Dje bi se, ovo, rucalo? Kako bi se štogoderce oparmacilo?«

Pukla caršija, duga i uska, vuce se kroz ljetno prijepodne, njiše i uljuljukuje ljude i golica brigama:

- Šta bi insan sad radio, de?
- Da okrenemo razanj pa da »akšamluk« kurišemo?
- Uh, pos'o je to, brate! Ko ce se tol'ko umarati'.
- Procita l' ti deride, Mujaga, šta ima po dunjaluku?
- Jok, vala. A što'š citat'? Umro ko cit'o - umro ko ne cit'o! K'o da nemam drugog posla!
- E, baš mi iz usta ote! Šta me briga za svijetom ? Nek sam ja ziv i zdrav, a drugi... e, baš je zega! Nego, šta bi ti sad radio, de? Imaš li išta pametnije?

Prašina. Neko daleko ljetno zujanje, melanholican zvuk dosade koji se i ne cuje i ne osjeca. Zuti prsti pomakli su se sa stola.

- Je li šef otišao?
- Odmak'o je stari podaleko. Ne boj se!
- Vala, da i mi malko odahnemo! Ubi me ova tinta.
- E, omrzoše mi slova zbog ovolikog pisanja - eto ti!
- Ko bi na ovoj vrucini po vazdan pis'o, ako boga znaš?
- Uh, a kad ce rucak?
- I šta ceš radit' do rucka?
- Baš, šta bi covjek sad, na ovoj sparini?
- Izmisli štogod, de!

U Subhijinom mozgu sivo. U mesari tezak mir.

Nad nepokretnom kasabom vise olovna pitanja: Kako da se pobjegne od vremena? Šta da se radi? ...Pungo krpi hlace. Luka pucketa i predlaze:

- Da se iscijepa kod Ibrahimage koji tovar drva. Ako ništa, rucace se. A u mene trbu' pjeva k'o gošcica.
- Jest, ako budne.

Onda je negdje kroz caršiju odjeknulo:

- Latife, daj meso, ja cu zerzevat, pa da napravimo pršulju!
- Bogami baš, dobro si se sjetio!

Cu se to po ducanima i »cerhanama«.

- Mujaga, mogli bismo i mi pršulju napraviti?
- Hajde, de! Brze ce nam proc' ovo do podne. Kancelarije se pokrenuše.
- Da se porezemo, svak po dva dinara, pa da pojedemo jednu pršulju!
- More se. Svakako starog nema.
- A daleko je rucak.

Zatim ruke, debele, tanke, oznojene, zilave, dugacke, oble ruke uzimaju nozeve i polako, nasitno sijeku meso, slazu paradajz, paprike, luk i to meso, dugo, neizmjerno dugo slazu sve to u plitke zemljane posude i nose. I dok u pekarama cvrce pršulje, dok miris golica caršiju dajuci smisao zivotu, u glavama nicu vesele predstave i nizu se sjecanja na prijatne, masne zalogaje.

- Eh, što ti je insan! Prije po sahata k'o ubijen u glavu, a sad znam što zivim - mudruje Avdibeg.

Olovna pitanja skinuta su s neba.

... Kad su se iz »Murinog« hana razišli, svijet je jeo vruce pršulje. I Pungo, opazivši u prolazu puna usta Subhijina kako halapljivo mljaskaju iznad krcate posude, iskreno, iz dna utrobe zazelje:

- Eh, da mi je barem samo jednom umocit'!
_________________
Nisam primjetio da mi se zena davi. Urlala je kao i obicno......
Na vrh
Pogledajte profil korisnika Pošaljite privatnu poruku Posjetite autorovu web stranicu
Obicni_smrtnik
Odlicno


Pridružio se: May 01, 2009
Poruka: 597
Mjesto: Dijaspora

PorukaUneseno: ne maj 10, 2009 1:30 pm    Naslov: Odgovor sa citatom

Sehab



Bude to kod nas u kasabi gdje se vrijeme nekako prije dvije-tri stotine godina zaustavilo pa ne mice, krovovi su isti kao i davno nekada, ljudi se necujno izmjenjuju pod tim sivim drvenim krovovima, odzive svoje pa nestanu, sunce i sokaci i gumna i krtolišta, sve je to kao ukleto i okamenjeno, a onaj jedini auto, što jedanput na dan dodje u varoš, ni on ne smije da zadje medju kuce, da naruši dah pradavnog, nego se zaustavi na kraju, istrese poštu i vrati se istim putem. Bude to, velim, u našoj kasabi gdje se ništa ne dešava, da ljudi mnogo misle i mnogo cute. Dodje tako sabahile Šehab u svoju poslasticarnicu, mracnu, došla ko uljez medju susjednim kucama što su je stisle pa joj ne koristi ni ona rupa što umjesto prozora zja na zidu, dodje i pogleda svojih šest nagrizenih kutija sa šecerkama (a nije ih pomakao s onih mjesta bogzna otkada), zapali cibuk i oturiše na minderu iza tezge. Puši on tako i premišlja misli teške i spore, misli što mu ih je i otac premišljao, o ljudima, vremenima, teškom zivotu, o tome kako bi trebalo popraviti ogradu oko dzamije, a dan, razmucen u vlaznom polumraku njegove cerhane, traje i dotrajava tiho. Naidje, jal' ne naidje, u tom širokom danu po jedno dijete, pruzi cvrsto stisnutu pesnicu i u njoj "krunu", uzme šecerlamu u obliku lule i pobjegne, a Šehab sjedi i sa beznadnom strpljivošcu dalje ceka.

I ušla ta polaganost praznine i sumraka u Šehaba pa se on i ne osvrne kad mu iznenada i van obicaja u "ducan" upane stranac, covjek sa štapom, prašinom na cipelama i golemim umorom u ocima, othukne silno i svali se na klupu.

- Dobar dan!

Šehab, starinski covjek polako okrene glavu. Jest, stranac je, mozda da je putnik - namjernik izdaleka, vidi mu se po cehri. A ko zna kako je doš'o. Da nije pješice? E, nejma danas k'o nekad pa uzjašeš konja pa eto te za noc u Sarajevu. Danas izmislili nekakve avtomobile i motore pa sad ovdi, sad tamo; pa him malo i to, hoce pod nebesa, i - vallahi poletiše. Lete u jeroplanima, leti dunjaluk, zatrk'o se svijet plaho, sva je prilika vrat ce slomit. A pješice idu od bjesa, prahne him. Evo i ovaj, ko zna ko je i što hoda. Pa još vice "dobar dan!" Kakvi su to danas ljudi postali pa ni "selamun alejkjum" ni "pomozi bog" vego - "dobar dan", k'o da more ne bit' dobar kad ga je Bog stvorio.

- Dobar je Allah koji ga je jaratis'o!

Putnik se malko trze, bio je vec mislio da je starac gluh, pa i zaboravio na svoj pozdrav, predao se polumracnoj tišini i onom ugodnom treperenju utisaka pred ocima. Ceste, gore i gradovi prolaze sad kroz njega kao što je on do juce prolazio kroz njih, a onaj mir što ga je zacudio cim je došao u ovu varošicu, sad mu izgleda kao poplava u koju su svi ljudi, pa i ovaj starac za tezgom, zajedno sa svojih šest proderanih kutija šecerlama, utonuli bespovratno, u koju i on tone. I vec se sazivio sa tom posebnom, teškom tišinom, zaboravio zašto je ušao u ovu cudnu trgovinu, samo je zagledan u neravnu kaldrmu poda sanjario o bogzna cemu, kad ga Šehab iznenadi svojim neobicnim, zakašnjelim odgovorom. Zbunjen, nije znao šta da kaze na to, on se najzad prisjeti svoje zedi.

- Daj mi jednu buzu ako imaš!

Šehab se pomace, namjesti se bolje na minderu i ostade sjedeci. Zaokupile ga opet nekakve misli o areoplanima, o onoj kutiji što na doktorovom prozoru svaki dan u podne cas govori, cas pjeva, cas opet svira "k'o da je šejtan, alejhillane, zatvoren u nju", pade mu na um da se je, eto, coek poceo i s Bogom da nadurava i da ce to na belaj izac' tamo se negdi, kazu, vec krve i biju, nalet hin bilo, samo nek je daleko od nas, nek nas ne dijeraju, i tu Šehab podozrivo pogleda stranca. Hm, hoce buzu, a šta ce mu buza... - i misli tako Šehab u beskraj. Strancu se ucini da je podugo cekao da se starac digne ili odgovori, pa kad ništa ne bi on priupita:

- Daj mi, brate, buzu ako imaš!

Šehab se vec bio zanio u mislima, pocelo ga spopadati ono poznato ogorcenje, nezadovoljstvo sa današnjim svijetom i njegovom trkom, brzinom, kad ga pitanje poremeti. I dodje mu nekako kao da je taj strani covjek tu unio pometnju u njegov mirni ducan, uzburkao mu je sve i Šehaba obuze tjeskoba. Krivo mu što taj jabandzija, "bud je nahrupio k'o vjetar s nekakvim "dobar dan", bud udario govoriti i vikat' k'o da je u svom, pa još pohitio, bi rek'o da mu nešta pobjeze pa hoce da stigne. Te daj buzu, te daj buzu, nit se da coeku snac ni smislit"... i sve ono nezadovoljstvo sa današnjim dunjalukom skupilo se sada u srdzbu prema tako govorljivom strancu. A ovaj, vec nestrpljiv videci da se dedo baš i ne mice, a on vec sat i više ceka, podviknu nešto glasnije:

- Ama, daj mi buzu, brate!

Pitanje zazvoni u vlaznim zidovima. Tišina, minut, dugo, vjecnost. A onda u Šehabu uskipi.

- Stani, brte, šta si navro k'o da te svi vrazi gone! Polahko, ko je hitio i vrat je slomio!

Zacuta i ispusti tri klobuka dima. Stranac zbunjen cekaše ne govoreci. Opet prodjoše spori i vlazni minuti. Pa onda Šehab završi:


- A buze nejmam... Jok!
_________________
Nisam primjetio da mi se zena davi. Urlala je kao i obicno......
Na vrh
Pogledajte profil korisnika Pošaljite privatnu poruku Posjetite autorovu web stranicu
Obicni_smrtnik
Odlicno


Pridružio se: May 01, 2009
Poruka: 597
Mjesto: Dijaspora

PorukaUneseno: ne maj 10, 2009 1:31 pm    Naslov: Odgovor sa citatom

BLAGO U DUVARU


Kad se rat svrši i malo poslije, pošto Fadilbeg i Mustajbeg i Junuzaga i Jusufaga i Mula Cejvanaga, što 'no kazu, za noc ostadoše bez onih silnih kmetova i njiva, a po cardacima krovovi poceše prokišnjavati, Ibrišimu nešto sinu. Sjedeci u ducancicu, memljivom i mracnom, sabiruci iz dana u dan dugove od uzajmljenog novca i »kontajuci« kamate što su se još od ratnih dana gomilale, on je docekao da Jusufagina magaza što je bila odmah do njega, bude jednog dana ispraznjena i zatvorena. I kad je tako hodao pokraj tezge, igrajuci se kljucevima, kucnuo je u tanak drven zid što ga je dijelio od te magaze. I ucinilo mu se da je tamo iza zida odjeknulo prazno kao hambar s proljeca ili kao poziv. Kucnuo je još dva-tri puta i onda mu je ono puklo pred ocima.

Zeni je za vecerom saopštio:


- Ja smislih pa kud puklo. Kupicu Jusufaginu magazu, eno je zja prazna, a i jest me stijesnila bila, nije mi davala da dišem. Samo ne znam bi l' probio duvar pa da sve bude jedna cerhana, il' bi u magazu smjestio štagoderce rijecemo... ama sve nešto kontam da ja i gazda Mirko zakupimo od drzave so za 'vu našu kasabu, biva, pa da od nas drugi kupuju; ih, al' bi bilo plaho oseiriti magazu pa na njoj krupnom jazijom stoji: »Velikoprodaja soli«, a dol': Ibrišim Maljic i Mirko Sreckovic. A, šta veliš, zeno? Bi l' bilo munasib, de?
- Ja ne znam, kako god ti prohesabiš; nako ce bit' najljevše. Da Bog da hajirli.
- Jakako - proteze se iza sofre presit i dremovan Ibrišim. - Pa, inšalah, oboricu i Adema, s lijeve strane mog ducana, šta ce njemu onaj cumez kad nejma ništa unutrima, a ni on nije nikakav tr... bh! elhamdulillah, trgovac. A kad i on propane, kupicu mu ducan, pa, akobogda, od cetiri cefenka, bh! elhamdulillah napraviti veliku radnju, pa cimentijerati po moderno, bh! elhamdulillah, što mi se nešto uzriguje, baš dobro vecerah«. I onako raspasan, u toplom halvatu, naslonio se na jastuk i zavodio se u polusan protkan širokim ducanima, dukatima, punim rafovima, slugama... zaspao je.


Onda su došli dani drukciji i svjetliji. Dotada zatvoren u se i svoju vlaznu ducansku budj, okruzen tajanstvenim pricama i izmišljotinama, sad je Ibrišim najedanput izašao na sunce, još uvijek u starim, vec sasvim sjajnim cakširama, ali sad obrijan i s lukavo veselim pogledom. Uortacio se s Mirkom, prikupio dug od ljudi, narod zacvilio pod ujedima kamata i Ibrišimovih iznenadnih tuzbi, poneko daleko u planini i selu zastenjao i jauknuo kad su mu njivu prodali, a nekadašnja Jusufagina magaza sinula veselo i zadovoljno sa utrobom zasicenom bezbrojnim dzakovima soli.


Tako se iz placa rodi radost, rat se davno svršio, njeko propada, njeko se pati, a njekom je bolje, njeko i kucu gradi i slaze car na car, njekome su djeca glavna briga, njekome briga što nejma djece, hele - nikom potaman, svak zna svoje, a tako, br'te, ako cemo pravo, i mora bit', njeko se pati a njeko uziva, dunjaluk je tako stvoren, šta moreš, i da nije fukare ne bi ni sunce sjalo.


Išlo kao po koncu. Jednoga jutra ne dodje ni Adem u svoj ducan, sud ga zapecati, dodje pljenidba i drazba i tamo amo - Ibrišim je najblizi i najpreci... kupi se i taj »cumez«, pa se sruši zid izmedju dva cumeza pa dodjoše novi rafovi, pa cement umjesto dasaka... nestade i cefenaka.


Još samo Ibrišim nosio svoje stare cakšire. Nekako mu se teško rastati od njih, u njima je on nad svojim racunima prosjedio, u njima je docekao da mu podje najbolje, i za njih mu vezani svi najljepši trenuci u zivotu. Drugovao je s tim nakrpljenim »uglancanim«, predratnim cakširama, gladio ih lijevom a desnom prebrojao novac: »Neka, neka, vidite li, lipe moje, ide, ide, hah, hah, kupili se, legli se, u babinu torbicu!«


Cakšire su se smijale šuštanjem.


Nekako se desilo da je Adem sa ducancicem izgubio sve i ostao prosjak.


- Šta ceš: bozje davanje!


Skocila cijena Ibrišimu. Sjede ljudi u kahvi, dime i prebrajaju svoje rijetke misli, a sa pobozno-dosadnom paznjom slušaju što kadija, k'o najpametniji, rasteze:


- Biva, šucur Allahu, docekasmo, eto, da se i naš coek malko pridigne. Neka i medju nama muslimanima ima bogatih, da se imamo cim pofalit'!
- Ja k'o hesabim da je i sevap u njeg pazarit! Što 'no rijec, halal mal, a svoj cojk, pa što da drugom ostavljamo pare! - preuzima mesar Bajko.
- Ama, nješto mi se cini da je i on s onim gazdom Mirkom u kompaniji... - usudi se iza vrata Mašo cjepar.
- Jok, šta ti znaš! Ono je samo za so, a ducan je njegov. Kad ne znaš, bolje ti je cuti!
- A jest vala, Ibrišim coek, nema fajde. Uz ovaj bajram podijelio je same sadake priko cetrest dinara!
- I svaki vakat on ide u dzamiju, bolan ne bio. Ne zaboravlja na din i na Boga, svejedno što ima on' liki mal. To je rijeti pravi muslim.
- Pa i blizu mu je, a sluge rade za njeg, što ne bi mog'o prispjeti vavijek u damiju! - misli na glas Mujo telal, skupljen u cošku.
- Šta ti hoceš, nesorto, dje š' ti moc' govorit' o jednom 'nakom efendiji i njegovom ibadetu kad i ne postiš!


A Ibrišim raste. Dolaze ljudi, podmiruju se seljaci, kupuju so svakog pazara, tefteri se pune, stidljivo i ponizno ljudi šapucu: »Deder ti to, vjere ti, zakajti, pa cemo vec svidjeti racune«, i nose šecer, kafu, brašno, zivot, a stare cakšire se zlobno sjaje: »Samo ti nosi, brte, lahko cemo, naši smo!« Smiluje se tako ponekom seljaku Ibrišim, pa mu za dug ne proda stoku nego se nagodi: »Eto, brate, insan sam i ja, znam i ja šta je nevolja, necu ti prodat' hajvan, nego, eto, nek ostane kod tebe, a ja cu ga samo na se pripisat', a ti muzi i cuvaj, a meni svake godine po tri kante masla i sira i vunu, je l' pravo, de! I vuk sit i janjci na racun!«


Protegle se otrovne - zelene Ibrišimove cakšire nad sivim bosanskim selima, zadrle u brda, iz njih izrasle kandze i zabole se u debele, blage i dobre bosanske planine, pa deru. Dvije hiljade Ibrišimovih ovaca polegle po padinama i daju sir u kace, u kasabe, na pazare i u gradove, a seljacke oci tuzno zure iz poderanih koliba i pastirskih dronjaka.


Raste Ibrišim. Svakog mjeseca razmijeni nešto para u zlato, pa to slaze u cekmedze. A u noci, kad tama polegne po krovovima, on se zakljuca u ducan, sabere i sredi racune, otvori cekmedze i nagne se. Sa petrolejskom lampom u ruci, raširenih ociju i sa jezivo-zelenim odsjajem na starim cakširama, on zavlaci ruku u dukate, miješa, sluša mekan zvuk što izlazi ispod dlana, draga se i draška i mjeri dokle je hrpa narasla. Pa se raznjezi, pa govori, tepa, smije se, šali sa zlatom: »He-he-eee! lipi moji, neka vas vašem Ibrišimagi, neka, kupili se -legli se. Što si se ti tamo sakrio, mali! Hej, hod'der, tako, tako, sjajni moji, neka vas vašem Ibrišimagi, zvecite, dico moja, bice vas još akobogda, još puno, puno, do vrha cekmedja, pa spavajte hi-hi!« - protresa novac rukama, a tišina sablasno odzvanja.


I misli se nadovezuju, granaju, šire, pa se spletu oko jedne predstave koja se kao pitanje uspravila u glavi: Mejrina kuca. Negdje u zidove njene, mašta ljudska ukopala je cuda, blaga, i od Ibrišimovog djetinjstva zene se kunu da je u toj kuci ukopan veliki cup dukata i da ga Mejra nece da otkopa i da ona zato ne da nikome da joj u kucu udje, a niko ne zna od cega zivi. I sad Ibrišimu navracaju sve cešce misli na tu udaljenu, cudnu, pogurenu Mejru što samotuje rašcupana i kao top gluha medju svojim zambacima u bašci i medju duvarevima punim dukata. Pa sve misli, ne zna što hoce, kopka ga zlatna tajna i bdije nezadovoljan. Nespokojstvo i nemir. Dukati! Gdje su dukati? Da je dukata! Zlato, sve zlato, snagu, citav svijet! Zlato, miješati ga, gladiti, tonuti u njeg, zivjeti zlatom!


... Ibrišim je pet puta dnevno klanjao u dzamiji...


- Dukate daj, Boze!


A dogodi se, eto, da Mejra jednog proljeca zaista umrije, a Ibrišim tek što ne izgubi glavu kad to cu. Ustrcao se, od caršije do kadije, od kadije do sudije, pa sreskom, pa vidjenijim i bogatijim ljudima, sve nešto spremajuci. I poslije nekoliko dana, kad opština i gruntovnica i sud otvoriše knjige na stranicama gdje pisaše: »Mejra Pezic« i kad ravnodušna pisarska lica završiše smrtovnice, Ibrišim je vec bio tresnuo kesom: kuca Mejrina i bašca i zidovi ne nadjoše drugog mušteriju do njega. A nasljednika gluha starica nije imala.


Svijet se ne zacudi kupovini.


Na beskrajnim ramazanskim sijelima zene su poluglasno nagadale: »Povampirice se ona, nece dati da joj se raskopaju zidovi. Cuva Mejra svoje sufurine«.


A Ibrišim se opet povuce u se. Manje je govorio s ljudima, sve cešce je išao u Karanfil-mahalu, obilazio kucu, zavirivao da nema koga. Malo pognut, u onim cakširama, krstario je vjecno izmedju ducana i Mejrine kuce cuvajuci nevidjeno zlato dok majstori ne dodju. Po noci je s fenjerom obilazio prazne i gole odaje što odzvanjahu, kuckao po zidovima, piljio ocima u neprovidan duvar pred sobom, mjerio, pogadjao i rješavao odakle da pocne kopanje.


... Bilo je malo, silno malo ono zlata u cekmedzetu...


Cekanje se proteglo k'o gladna godina.


Duge nesanice i ogromna volja da nadje, da uzme, da ima pare, zlato, cup dukata.


Oci su razdirale krec na zidovima. Nokti su nehotice zabadali... Tu, tu u onom nakrivljenom zidu lezi ogroman zemljani lonac. Tu...


Sa dva zidara, u ranu zoru, krenuo je Ibrišim da ruši zidove. Praznina ih je svu trojicu obgriila teškim cutanjem.


- Ovaj, najpre ovaj nahereni zid raskopajte. Vas se ne briga ništa i ne kazujte nikom ako šta vidite.


Platicu vam dobro i šutite. Samo polako udarajte, razbicete...


Poce. Na svaki udarac pijukom on je pritrcavao, zavirivao, a zatim: »Dalje!« Zid se ruši, malo po malo, zid više od stoljeca star, pokopa pod sobom zadah starine, nevidljive ostatke bezbrojnih zivota što su ledja svoja naslanjala na nj. Ibrišim zdere prašinu.


- Dalje, još prionite!


Krivi zid je pao: ništa.


Groznicavost veca: brze, drugi!


Udara pijuk, groznica raste. Brze, uh!


Oci kopaju prije gvozdja.


Cup, sad ce, sad...


Opet ništa.


- Ruši i treci!
- Ama, efendija, pašce kuca na nas.


Nervoza i drhtanje.


»Ruši i cuvaj se!«


U komadima što otpadaju još uvijek ništa. Zlato, ah, brze!


Pucketanje. »Bjez, efendija, pade!« Lomljava. Tres! Kuca je pala. Grede, krec, cigle, prašina, nepotrebna hrpa. Nešto se u sredini crni, zelenkaste... cakšire vec jure, košcati prsti zariše se u prašinu, Ibrišim kao prosjak posrce... to je... to, daj... hu-u-u! Samo nerazbijen prljav komad maltera. Ništa, ništa više.


Pridigao se Ibrišim na mjestu gdje je nekad stajala kuca, pogledao po ozbiljnim i zacudjenim licima zidarskim, po ruševinama, udahnuo duboko prašinu, stisnuo šake, othuknuo jetko: »Zar baš ništa? Zar dzabe! Ama zar ja dzabe kupih i oborih ovu kucu? Uh! Šta sam Bogu skrivio?!«


I zvjerski pogleda u duboke, preduboke radnicke oci.
_________________
Nisam primjetio da mi se zena davi. Urlala je kao i obicno......
Na vrh
Pogledajte profil korisnika Pošaljite privatnu poruku Posjetite autorovu web stranicu
Obicni_smrtnik
Odlicno


Pridružio se: May 01, 2009
Poruka: 597
Mjesto: Dijaspora

PorukaUneseno: ne maj 10, 2009 1:32 pm    Naslov: Odgovor sa citatom

Maso cjepar



- Vallahi, tuhaf ovaj narod. Dojde u kahvu, popije »jednu su dva« i obicno nejma dinar u sitnu, pa ostane duzan. Svršiš mu pos'o k'o coeku, iscijepaš mu tovar drva, a on nejma u sitno dinar i po i kaze: »Lako cemo za to, gledaj posla«. Pa danas, pa sutra, a ti kad mu zaišceš svoju crkavicu, isprijeci se: »Pa šta si nap'o k'o oblak, moga mi Boga k'o da je kuca, a nije ni šest kruna! Kako te nije stid svake dekike bihuzur cinit' insana za taj dinar i po! Dacu, šta si se prip'o«. A kad se nabeša dinar po dinar, pa mu ti ljudski kazeš: »Daj mi, br'te, onih dvan'es i po dinara«, a u njeg oci skoce k'o findjani: »Otkud tol'ko jadan bio, pa nisi mi ni cetiri tovara iscijep'o, kad se prije nakupi dvan'es i po, po bogu si Turcin?« E, pa haj' ti sad, de, ufati za kraj! I još ispaneš ti kriv, i lopov, i, dina mi, lijepo me stid svoje pare zaiskat. E, baš ne zna co'ek šta bi, de!

Nizak stas, malo povijen, sjekira preko ramena i prelomljen nos - to je Mašo. Pronosi jednostavno kroz kasabu svojih »krk beš« i rastegnute, rapave misli. »Vala, ako danas namirim pet tovara, po tri forinte - petn'es forinti, naplaticu odma' pa ja da se njekako...«


- Mašo, sabalahajrosum, daj, br'te, kad ceš ti meni platit' ono moje? Ja tebi k'o inksanu dadoh na vjeresiju, a ti...
- Mašo, je l' de ti meni još tri i po banke pa smo kvit! Der, imana ti, pohiti!
- Mašo!...


Ljudi mu kao usput i prijateljski napominju, a on nekako osjeca da iza tih rijeci pociva nešto nemilo, nešto što bi ga za tri i po banke u top metnulo. I dovikivanja lijezu u njega, zabadaju se u tvrde, rapave misli, taloze tjeskobu oko srca i gone ga brze izmedu ducana. Svaki poziv udari po zivcima i odmah bude hladno i prazno, prekine se nešto u unutrici i Mašo uzbudeno, kao covjek koji svaki cas ocekuje pucanj, sluša kad ce ga pogoditi rijeci - prijekori:


- Mašo!
- Pa ti, dobar si coece...


I on nema odgovora. Ponekad samo prituzi mu pa bi urlikno: »Ma, pustite me, - braco, šta ste...« i još nešto tako uskovitlano, neodredeno, a puno pobune, pa se sve ipak slomi u njemu, nezavršeno, buncavo i prigušeno. Samo onda zuri i misli na glas, govori sa samim sobom kao da bi nadglasao onu hladnu neugodnost što se razlila po njemu.


Ide Mašo, nosi cetrdeset I pet ljeta i dugove.


Jednom citavih pet dana nije ni krajcara zaradio. Bilo ljeto, svijet nije cijepao drva. I uzeo je na vjeresiju dvije »palte« duhana. Onda je drugi put bio bolestan, pa trgovac Ibro, »dobar coek«, našao mu se u nevolji i vjerovao mu tri kile brašna i još nešto espapa. Pa opet jedanput kad je krojio fermen. Zatim... Idu dugovi ukopani u brige. Mašo još samo prizeljkuje da mu se negdje uvuci u avliju, medju nagomilana drva i cijepati, cijepati.


- Hanuma, da nejma ko na putu?
- Cekaj!


Zena se sakrije i odnekle radoznalo izviruje dok se on provlaci avlijom.


- Eto, ima dva tovara, pribi hin caskom, nemam šta nalozit'! - dolazi iza zatvorenih vrata sakriven zenski glas.
- Peke!


Svako drvo ima poneku frz ili izbocinu i na tim mjestima zakaci Mašin pogled dok se ruke naviknuto dizu i spuštaju. Hah! heh! Sjekira ravnomjerno udara, zasijeca duboko, cjepalo se trese, Mašo kleca pri svakom zamahu i zaboravlja pomalo.


Onda zapocinje ondje gdje je prekinuo.


- Pa akobogda te saletim petn'es' forinti, taman cu se njekako zakrpit'. Malko mliva i duhana, a ja da izbije još štogod pa se oduzim! Hah! heh! Samo da hoce efendija doc' pa da mi br'te plati, da ga ne gonjam poslije za 'va dva tovara po citavoj kasabi! A ako ne dode?... Kako bi bilo da zaišcem od hanume? Ama jok, re'ce da se bojim, heh. heh, vala treba pohitit' pa da prispijem i kod Mula Asima da mu pribijem ona tri tovara! Heh! heh!


Po zidu bjesomucno skace sunceva zraka što se odbila od oštrice. Frcaju trijeske i pred Mašinim se ocima razbija nešto, razbijaju se presjeceni citavi svjetovi što su zapoceti negdje u mirnim tokovima rapavih, nedovršenih misli, i Maši je nekako lako, prijatno od onog razbijanja pod nogama.


Bogzna otkada je cjepar. Ni on ne pamti kad je odsjekao pola prsta na desnoj ruci i otkada zapravo nosi sjekiru sobom. Iz hefte u heftu sijece, lomi, krši drva i u taj lom zabija malo pomalo svoj zivot. Dani se nadovezuju, vjecno isti. Duzan, njemu duzni, to se dvoje sukobi u mozgu, sklupca se i on nikad da uhvati kraj.


I ubija sjekirom brige. Samo je teško, nevjerovatno teško, proci ispred ociju koje te gledaju, a duboko u njima citaš pitanje, prigovor koji ce sad, na, izici: »Pa, br'te Mašo, još ti meni ne vrati ono moje!« Obraz je obraz... Mašu je stid... Udara zestoko, tako zestoko da više ništa ne cuje u sebi.


Jednomje poceo da misli. Palo mu na um da se, eto, treba svijetu oduziti, valja biti pošten, ama što da on bude pošten a da recimo Mujaga ili Salih-efendija njemu ostaju duzni i zaborave platiti, a njemu mrsko svaki cas iskati i... i - ama opet ispanu oni pravi, a on nekako ne moze da zaboravi i sve ga dugovi progone, a ima ih sad oko šest banki, a ne smiješ covjeku reci da je nepošten, gdje ce on misliti na tvojih nekoliko dinarcica... Nije Mašo više ni umio da misli, samo ga ponekad uhvati huja na citav svijet, na samog sebe, nešto mu nije u redu ni pravo, a nikako ne moze da uhvati kraj ni pocetak.


- Hanuma, ja iscijepah!
- Dobro, Mašo, ejvallah ti! Nejma mi sad cojka kod kuce, pa mu ti reci kad ga vidiš djegod u caršiji, nek ti plati! Hoceš li kahvu?
- Necu, - drekne Mašo. - Dje cu ja nac' tvog efendiju, daj ti meni sad plati, valja mi jest', ne mogu ni ja zivit' od have!
- Ama, dobar insanu, kad ti kazem nejmam brez cojka, a on ce ti platit' ovo koji dan, dok te sretne.


Mašo je tresnuo vratima. Jedno pseto što se skitalo uz napuštenu ogradu na sokaku zaskica i pobjeze.


Po kafanama se znalo: kad Mašo tutnji nogama, otpuhuje i trese se iduci, onda je »na lijevu ust'o« i ljut je kao zolja. A kao za pakost, onda se svako sjeti pogrdnog imena kojim su ga zvali nekad davno, dok je bio mlad: Mande!


Slijegalo se to njemu od pamtivijeka. Otpocelo je kad je bio dijete pa ga onako musavog i nedoceranog, aginska djeca gonila od sebe: »Necemo se igrati s fukarom, mati kaze da si ti ušljiv«. Nastavilo se smrcu materinom, kad je on, djecak, morao sam da je pokopa, a bilo pet ljudi na dzenazi. Onda sve cešce. Zamolio je da goni fijaker Halim begov, rekli mu: »Šta ceš nam ti?« Sjedao u kafanama i niko s njim nije progovarao više od »merhaba«. Jedanput se poceše šaliti. Nadjenuše mu ime Mande... Zalutala bi svake zime po koja gruda i na njegova ledja. Zaduzio se - progone ga. Duzni mu - ne smije zaiskati. Slijeze se u njemu od svega toga nešto oporo i jetko i on nekako kao u snu osjeca da je to nešto kao cjepalo kvrgavo, tvrdo i da bode, i sve mu dolazi da to izvadi, oslobodi iz sebe, a ne moze nikako. Samo ono raste i Mašu sve cešce srdzba obuzima.


- Mande! Bocnulo ga je.
- Mande! Ujelo ga.
- Mande!


Poteze iz dubina tešku kao pecina psovku i pojuri u kafanu odakle se cuo prigušen smijeh.


- Šta je? Kome je meram da me dijera? Nek izadje!
- Jami, Mašo!
- Drz, desno!


Pred ocima i iza ociju kuha, vrije. Neko je, obijestan, prošao za ledja Mašina i »cavlesnuo« ga dlanom po glavi. Neko je s druge strane udario »klempu«.


- Hu-u, uu!


Jeziv tajac. Mašo se sagao, zakolutao ocima, spazio ispruzenu ruku što se zaustavila u namjeri da ga udari i prihvatio za sjekiru. Ohladiše se duše i svako se pokaja.


Pokrece se tvrdo, drvenasto u unutrici Mašinoj, zagrebe bolno, navuce tamu pred zjenice, onda se otkine i provali. Cetrdeset i pet godina jada riknu kao zvijer i srca se zalediše.


Ispruzena ruka klisnu kroz otškrinuta vrata. Mašo se natisnu za njom.


- Jami!


Ne dajte, ljudi!


Ubice coj'ka!


- Hu-u-uu!


Mašo podigao sjekiru, raširio oci, gace lepršaju, a pod njim tutnji. Drma se kasaba. Podignuta sjekira sijeva i juri.
_________________
Nisam primjetio da mi se zena davi. Urlala je kao i obicno......
Na vrh
Pogledajte profil korisnika Pošaljite privatnu poruku Posjetite autorovu web stranicu
Obicni_smrtnik
Odlicno


Pridružio se: May 01, 2009
Poruka: 597
Mjesto: Dijaspora

PorukaUneseno: ne maj 10, 2009 1:33 pm    Naslov: Odgovor sa citatom

Maso cjepar



- Vallahi, tuhaf ovaj narod. Dojde u kahvu, popije »jednu su dva« i obicno nejma dinar u sitnu, pa ostane duzan. Svršiš mu pos'o k'o coeku, iscijepaš mu tovar drva, a on nejma u sitno dinar i po i kaze: »Lako cemo za to, gledaj posla«. Pa danas, pa sutra, a ti kad mu zaišceš svoju crkavicu, isprijeci se: »Pa šta si nap'o k'o oblak, moga mi Boga k'o da je kuca, a nije ni šest kruna! Kako te nije stid svake dekike bihuzur cinit' insana za taj dinar i po! Dacu, šta si se prip'o«. A kad se nabeša dinar po dinar, pa mu ti ljudski kazeš: »Daj mi, br'te, onih dvan'es i po dinara«, a u njeg oci skoce k'o findjani: »Otkud tol'ko jadan bio, pa nisi mi ni cetiri tovara iscijep'o, kad se prije nakupi dvan'es i po, po bogu si Turcin?« E, pa haj' ti sad, de, ufati za kraj! I još ispaneš ti kriv, i lopov, i, dina mi, lijepo me stid svoje pare zaiskat. E, baš ne zna co'ek šta bi, de!

Nizak stas, malo povijen, sjekira preko ramena i prelomljen nos - to je Mašo. Pronosi jednostavno kroz kasabu svojih »krk beš« i rastegnute, rapave misli. »Vala, ako danas namirim pet tovara, po tri forinte - petn'es forinti, naplaticu odma' pa ja da se njekako...«


- Mašo, sabalahajrosum, daj, br'te, kad ceš ti meni platit' ono moje? Ja tebi k'o inksanu dadoh na vjeresiju, a ti...
- Mašo, je l' de ti meni još tri i po banke pa smo kvit! Der, imana ti, pohiti!
- Mašo!...


Ljudi mu kao usput i prijateljski napominju, a on nekako osjeca da iza tih rijeci pociva nešto nemilo, nešto što bi ga za tri i po banke u top metnulo. I dovikivanja lijezu u njega, zabadaju se u tvrde, rapave misli, taloze tjeskobu oko srca i gone ga brze izmedu ducana. Svaki poziv udari po zivcima i odmah bude hladno i prazno, prekine se nešto u unutrici i Mašo uzbudeno, kao covjek koji svaki cas ocekuje pucanj, sluša kad ce ga pogoditi rijeci - prijekori:


- Mašo!
- Pa ti, dobar si coece...

I on nema odgovora. Ponekad samo prituzi mu pa bi urlikno: »Ma, pustite me, - braco, šta ste...« i još nešto tako uskovitlano, neodredeno, a puno pobune, pa se sve ipak slomi u njemu, nezavršeno, buncavo i prigušeno. Samo onda zuri i misli na glas, govori sa samim sobom kao da bi nadglasao onu hladnu neugodnost što se razlila po njemu.


Ide Mašo, nosi cetrdeset I pet ljeta i dugove.


Jednom citavih pet dana nije ni krajcara zaradio. Bilo ljeto, svijet nije cijepao drva. I uzeo je na vjeresiju dvije »palte« duhana. Onda je drugi put bio bolestan, pa trgovac Ibro, »dobar coek«, našao mu se u nevolji i vjerovao mu tri kile brašna i još nešto espapa. Pa opet jedanput kad je krojio fermen. Zatim... Idu dugovi ukopani u brige. Mašo još samo prizeljkuje da mu se negdje uvuci u avliju, medju nagomilana drva i cijepati, cijepati.

- Hanuma, da nejma ko na putu?
- Cekaj!


Zena se sakrije i odnekle radoznalo izviruje dok se on provlaci avlijom.

- Eto, ima dva tovara, pribi hin caskom, nemam šta nalozit'! - dolazi iza zatvorenih vrata sakriven zenski glas.
- Peke!

Svako drvo ima poneku frz ili izbocinu i na tim mjestima zakaci Mašin pogled dok se ruke naviknuto dizu i spuštaju. Hah! heh! Sjekira ravnomjerno udara, zasijeca duboko, cjepalo se trese, Mašo kleca pri svakom zamahu i zaboravlja pomalo.

Onda zapocinje ondje gdje je prekinuo

- Pa akobogda te saletim petn'es' forinti, taman cu se njekako zakrpit'. Malko mliva i duhana, a ja da izbije još štogod pa se oduzim! Hah! heh! Samo da hoce efendija doc' pa da mi br'te plati, da ga ne gonjam poslije za 'va dva tovara po citavoj kasabi! A ako ne dode?... Kako bi bilo da zaišcem od hanume? Ama jok, re'ce da se bojim, heh. heh, vala treba pohitit' pa da prispijem i kod Mula Asima da mu pribijem ona tri tovara! Heh! heh!

Po zidu bjesomucno skace sunceva zraka što se odbila od oštrice. Frcaju trijeske i pred Mašinim se ocima razbija nešto, razbijaju se presjeceni citavi svjetovi što su zapoceti negdje u mirnim tokovima rapavih, nedovršenih misli, i Maši je nekako lako, prijatno od onog razbijanja pod nogama.

Bogzna otkada je cjepar. Ni on ne pamti kad je odsjekao pola prsta na desnoj ruci i otkada zapravo nosi sjekiru sobom. Iz hefte u heftu sijece, lomi, krši drva i u taj lom zabija malo pomalo svoj zivot. Dani se nadovezuju, vjecno isti. Duzan, njemu duzni, to se dvoje sukobi u mozgu, sklupca se i on nikad da uhvati kraj.

I ubija sjekirom brige. Samo je teško, nevjerovatno teško, proci ispred ociju koje te gledaju, a duboko u njima citaš pitanje, prigovor koji ce sad, na, izici: »Pa, br'te Mašo, još ti meni ne vrati ono moje!« Obraz je obraz... Mašu je stid... Udara zestoko, tako zestoko da više ništa ne cuje u sebi.

Jednomje poceo da misli. Palo mu na um da se, eto, treba svijetu oduziti, valja biti pošten, ama što da on bude pošten a da recimo Mujaga ili Salih-efendija njemu ostaju duzni i zaborave platiti, a njemu mrsko svaki cas iskati i... i - ama opet ispanu oni pravi, a on nekako ne moze da zaboravi i sve ga dugovi progone, a ima ih sad oko šest banki, a ne smiješ covjeku reci da je nepošten, gdje ce on misliti na tvojih nekoliko dinarcica... Nije Mašo više ni umio da misli, samo ga ponekad uhvati huja na citav svijet, na samog sebe, nešto mu nije u redu ni pravo, a nikako ne moze da uhvati kraj ni pocetak.

- Hanuma, ja iscijepah!
- Dobro, Mašo, ejvallah ti! Nejma mi sad cojka kod kuce, pa mu ti reci kad ga vidiš djegod u caršiji, nek ti plati! Hoceš li kahvu?
- Necu, - drekne Mašo. - Dje cu ja nac' tvog efendiju, daj ti meni sad plati, valja mi jest', ne mogu ni ja zivit' od have!
- Ama, dobar insanu, kad ti kazem nejmam brez cojka, a on ce ti platit' ovo koji dan, dok te sretne.

Mašo je tresnuo vratima. Jedno pseto što se skitalo uz napuštenu ogradu na sokaku zaskica i pobjeze.

Po kafanama se znalo: kad Mašo tutnji nogama, otpuhuje i trese se iduci, onda je »na lijevu ust'o« i ljut je kao zolja. A kao za pakost, onda se svako sjeti pogrdnog imena kojim su ga zvali nekad davno, dok je bio mlad: Mande!

Slijegalo se to njemu od pamtivijeka. Otpocelo je kad je bio dijete pa ga onako musavog i nedoceranog, aginska djeca gonila od sebe: »Necemo se igrati s fukarom, mati kaze da si ti ušljiv«. Nastavilo se smrcu materinom, kad je on, djecak, morao sam da je pokopa, a bilo pet ljudi na dzenazi. Onda sve cešce. Zamolio je da goni fijaker Halim begov, rekli mu: »Šta ceš nam ti?« Sjedao u kafanama i niko s njim nije progovarao više od »merhaba«. Jedanput se poceše šaliti. Nadjenuše mu ime Mande... Zalutala bi svake zime po koja gruda i na njegova ledja. Zaduzio se - progone ga. Duzni mu - ne smije zaiskati. Slijeze se u njemu od svega toga nešto oporo i jetko i on nekako kao u snu osjeca da je to nešto kao cjepalo kvrgavo, tvrdo i da bode, i sve mu dolazi da to izvadi, oslobodi iz sebe, a ne moze nikako. Samo ono raste i Mašu sve cešce srdzba obuzima.

- Mande! Bocnulo ga je.
- Mande! Ujelo ga.
- Mande!

Poteze iz dubina tešku kao pecina psovku i pojuri u kafanu odakle se cuo prigušen smijeh.

- Šta je? Kome je meram da me dijera? Nek izadje!
- Jami, Mašo!
- Drz, desno!

Pred ocima i iza ociju kuha, vrije. Neko je, obijestan, prošao za ledja Mašina i »cavlesnuo« ga dlanom po glavi. Neko je s druge strane udario »klempu«.

- Hu-u, uu!

Jeziv tajac. Mašo se sagao, zakolutao ocima, spazio ispruzenu ruku što se zaustavila u namjeri da ga udari i prihvatio za sjekiru. Ohladiše se duše i svako se pokaja.

Pokrece se tvrdo, drvenasto u unutrici Mašinoj, zagrebe bolno, navuce tamu pred zjenice, onda se otkine i provali. Cetrdeset i pet godina jada riknu kao zvijer i srca se zalediše.

Ispruzena ruka klisnu kroz otškrinuta vrata. Mašo se natisnu za njom.

- Jami!

Ne dajte, ljudi!

Ubice coj'ka!

- Hu-u-uu!

Mašo podigao sjekiru, raširio oci, gace lepršaju, a pod njim tutnji. Drma se kasaba. Podignuta sjekira sijeva i juri.
_________________
Nisam primjetio da mi se zena davi. Urlala je kao i obicno......
Na vrh
Pogledajte profil korisnika Pošaljite privatnu poruku Posjetite autorovu web stranicu
Obicni_smrtnik
Odlicno


Pridružio se: May 01, 2009
Poruka: 597
Mjesto: Dijaspora

PorukaUneseno: ne maj 10, 2009 1:34 pm    Naslov: Odgovor sa citatom

Prosanjane jeseni

Jeseni moga djetinjstva imale su zlatnu boju. Prospe mati iz desne ruke puno svijetlih iskara, citavo more, pa se orne uhvate povrh drveca i dršcu tako obasjane, mati me onda gladi lijevom rukom po kosi a ja rastem, dizem se sa zemlje, letim, a poda mnom i oko mene zlatno more. Vicem, klikcem, hvatam iskricave grancice, mekane su i ja se onda budim drzeci Emininu ruku svojom i gladeci je. Tamo iza prozora prosule se rujne boje po kolacušama i bardaklijama, stabla dršcu u oktobarskom suncu, boje tonu jedna u drugu, boje pjevaju i meni se cini da je sunce pozlatilo vrh Huzbašinog duda...

Danas, vidim, jeseni su sive i mucne - onda to nisam znao. Cinilo mi se da se onim neuhvatljivim suncevim zlatom daruju svatovi što su u te rane jeseni svake hefte jedni za drugima navirali. Djevojke iza demira sjede pa rade, savijaju se, tegle, ceznu, gore i mole mjesecinu da ih pošalje "u srecu".


U nocima sam slušao:


"Mlad mjesece - star putnice,
Šta si meni dara don'o?
Zlatne kljuce zlatne srece,
Zlatne kljuce zlatne srece,
Aman!"


Onda dodje jesen pa odvodi po jednu.


– Udala se Hajrija.
– Ode i Nafija.
– Vasvu ce nocas voditi.
– A more bit' i Eminu...


Danas se jeseni uvuku kradom, ko lopovi, zaobidju kuce i djevojke i pobjegnu u magle a ništa ne donesu.


Zlatne jeseni moga djetinjstva bile su pune drhtanja i snova i po tome ih se sjecam...


Miruju i spavaju sokaci, ducani, zidovi, a zive demiri i mušepci. Eminine oci plamte tamnim sjajem kad joj kazujem kako su momci na Dragacama bacali kamena s ramena pa Ismet i Ibrahim šapnuli meni da ce te noci kucnuti u pendzer, nek bude budna.


– Nikom drugom ne govori, je l' de neceš? Haj, evo ti forinta pa kupi sebi šecerku, hajde!


Lizem bonbon, a Emina rasplice kose, debele kurjuke, pali joj do koljena, crni i teški.


– Tetka!
– Bau, bau-u!


Kao zastor su te naprijed oborene kose i lice se iza zastora ne vidi.


– Nemoj me pripadat', pozn'o sam te.
– Bau, bau-u, - priblizava se polako ispruzenih ruku.
– N-e-emoj, kazacu materi! N-e-e-e!
– Bau!


Toplo i brzo dišu te kose i kad me uhvati i stegne rukama u me bije vrucina, mirišljava i teška. Draškaju me te kose, klize po licu, škaklje, omotavaju se oko mene, ja placem pa se smiješim, pa smijem, pa vrištim, a Emina se saplice u crnu prosutu svilu, dize je na rukama, i u tami osjecam joj samo oci.


– Jes l' još šta porucili, kako je Ismet obucen, kazuj...
– Pu-u-usti, necu ti rijet' ništa - trzam joj pramenje, a ona se grci i drago joj. Po meni brzo prebiru uzbudjeni prsti.


Na opranom dzamu od pendzera dan se rasprsnuo u hiljade blještavih suncanih kristala i kroz Eminine vlasi ja nazirem dugu. Treperi ta duga i cas je beznadno daleko, do bola udaljena, neuhvatljiva, cas blizu, tu, na trepavicama. Po sredini prelomljena nekakvom tamnom linijom, duga je kao prosjak Huso Pelengir sa slomljenom nogom, klonuo pred hanom, ili je kao kriška lubenice; sad mi opet lici na materinu cekmedzu, okovanu raznobojnim i sjajnim metalom a po sredini napuklu.


Duga se igra i nestaje. Zabavljen njom, ja sam se zacas smirio pa onda ponovo udarih.


– Pu-u-sti me!


Bonbon mi ispade ili sam ga bacio. Poceh plakati bez suza.


– Šta se kmeziš evo ti druga forinta pa hajde i ne idji mi više na oci kad si taki.


Bilo je tako blago u krilu sa glavom naslonjenom na gole mišice Emine. Ne micem se.


– Idji, kad ti kazem. Ne volim te.


Okrecem se ka prozoru. Duge nema više. Biva mi teško.


– Što me ceraš? Necu tvoje forinte, eto!
– Bizi od mene, idi!


Opet se ne micem. Sad cu, sad, eto zaplakati. Jecam izistinski i vec sa suzama, uvrijedjeno jecam. Jecam što nema onih razasutih kosa crnih kao zastor, jecam što me niciji prsti ne škaklje, jecam, jer ne bije više ona vrelina u me, oci se Eminine ugasile, placem što nema duge. I sve jace otimaju se grcevi iz mene.


– Šta ti je sad, što ne idješ? Što placeš?
– Jah-hah! Ti-i me go-oniš!
– Pa kad sam hoceš da bjeziš. Što si zanovijet'o?
– Nisam, ja-hah! Ti-i...


Smije se. Poslednji talasi placa kovitlaju se u grudima i bjeze oslobodjeni. Polako, neprimjetno, uvlacim se dublje u krilo. Trazim ruku što me je milovala.


– Lopove, što si taki!
– Hocu l' ostati s tobom, da ne idjem danas u školu.
– A jok, iceš vala, vidi ti njega, fatio fursat!
– Tetka, volim te, puno, ov'liko, hocu uza te da budem, kazi materi da ti rebam, da ne idem nikud, je l' de...
– Ama, hijanete...
– Je l' de, pa necu nikom kazati ono, a poslušacu te, hocu Allaha mi, šta god mi kazeš, uvijek cu te slušat'!


Licem gladim golu ruku i rame i grudi. U ocima nada mnom pali se dragi, dobro znani taman sjaj. Smiju se zategnuti rumeni obrazi dok mi govori:


– Šejtane, ostani, igracemo se.


Prstima rasplicem pletenice, golicam vrat, trazim vlazna usta. Soba vri suncem i zivotom.
_________________
Nisam primjetio da mi se zena davi. Urlala je kao i obicno......
Na vrh
Pogledajte profil korisnika Pošaljite privatnu poruku Posjetite autorovu web stranicu
Obicni_smrtnik
Odlicno


Pridružio se: May 01, 2009
Poruka: 597
Mjesto: Dijaspora

PorukaUneseno: ne maj 10, 2009 1:35 pm    Naslov: Odgovor sa citatom

Jesen u mojoj kasabi

Kiša. Nestvarni kao mrlje na sivoj hartiji izgledaju ljudski likovi što rijetko i slucajno pretrce caršijom. Sipljivo disanje jeseni obuhvatilo je kasabu i samo jedan ocajno dug, uporan i beskonacan zvuk prisutan je svuda, zvuk jeseni. Pod Hašeminom strehom stoji Ganija, ociju široko otvorenih i uprtih u jednu tacku na zemlji, bosu nogu pruzio tako da mu kapi sa strehe padaju tacno medju prste, pa ukocen stoji i bulji. Teku caršijom potoci i potocici i odvlace izgubljeni pogled djeciji nekud u magle i kroz ravnomjerno kapanje odvijaju se dogadjaji koje nikad niko nije dozivio. Na gredi pod krovom siv golub stao na jednu nogu i rezignirano cuti.

"Prozor
ovde danas prispjela morska zena ufacena u jadranskom Moru stara 700 godina teška 120 kila šira neg dulja su dvije noge i su dvije
Ruke
ulaznica šta daš"


Kiša spira crvena slova a "morska zena" proviruje kroz prozor i sa izrazom beznadne ravnodušnosti zuri u blato. Nikoga nema. Tako prolaze, lutaju sati kasabom. Prokislo vrijeme cami po rahinjama i sokacima, djeca s ispruzenim rukama docekuju kapljice na dlanove i u rasprsnutoj kiši gledaju cudesne slike. Negdje jednolicno zapijevaju cobanski glasovi: "Cakli, cakli, caklilo, vedri, vedri, vedrilo, puno polje ovaca, jedna ovca sirotica - daj Boze sunca!" Podne se s minareta kao s drugog svijeta jedva cuje i svi se ti zvuci utapaju u mocni, jesenski bezbojni ton kiše.


Niko nije primijetio onaj plakat sa crvenim slovima i covjeka koji je doveo morsku zenu. Izgledalo je kao da je i njih progutala pustoš kasabske jeseni i kao da se ništa nece promijeniti. Došao je neko s vjetrovima i mokrinama, smjestio se u Perinoj praznoj magazi, prilijepio na zid crvenim slovima išarano cage, i ništa. Prenocio taj neko u napuštenom hanu iz kojeg je posljednji sapun prodat prije godinu dana (otada Pero uzalud prodaje taj svoj kucerak i prica svakom kako bi ga dao za hiljadarku), osvanuo, cekao, gledao, osluškivao, a mir pun nekog olovnog, nepodnošljivog zujanja širio se po prostoru i cinilo se da grad bezglasno zivi. Crvena slova nisu razderala tu tišinu i niko nije svratio da vidi to cudo od zene. I kad je poslije podne do izblijedjenog plakata stao pred šator sam vlasnik sa nesrazmjerno golemim šeširom na glavi i poceo nešto da vice, izgledalo je to prije ocajnicki vrisak, borba, otimanje od ovog svemocnog mrtvila, od kiše, od toga jednog jedinog zvuka, negoli namamljivanje mušterija, i ljudi su se iz cudjenja zgledali tamo.


Ona morska zena pretvorila se u kornjacu u onom drugom oglašavanju. Dugo trubi taj covjek na nekakav olupan lijevak izmišljajuci najnevjerovatnije stvari, kreveljeci se silom i zaglušujuci vlastiti glas što je zvucao nesnosno, prazno, a kod oglasa o toj nepoznatoj zabi, zaustavi se kakvo dijete ili besposlen seljak, zine u trubu, nasmije se smeteno ili vragolasto i vrteci sumnjivo glavom odlazi.


– He, dinar kila kukuruza, a ja njemu da dam...
– Morebit' da imaš šta i vidjet'...
– Jah.


I opet kiša i jesen. U suton covjek sa golemim šeširom izbrojao je petnaest i po dinara zarade.


Došao i drugi dan. Polako glas cirkusantov gubio oštrinu i sve lakše i sve dublje tonuo. Umorno su izlazile iz lijevka rijeci i nikog više nije cudilo što je ta zaba ili zena stara sedam stotina godina, niko to nije ni primjecivao. Samo su djeca bogzna odakle došla do novca i sa uzbudjenjem u široko otvorenim ocima ulazila u tajanstvenu sobu s kornjacom. U noci "majstor" se jadao "kornjaci":


– Eto, danas je palo svega devet dinara. Dzabe dodjosmo... A kako ceš se dofatit' Kupresa po ovim bozijim kišama, de? A kako'š prezimit'?


Morska zena oborila glavu.


– Da nam se je kakogod dograbit' Dalmacije! Ovdje svijet ne more ni da se nasmije, niti paru ima.
– Eh...


Treci dan "majstor" je kroz lijevak narucivao kahvu od Suljage prijeko i dozivao nekakvo dijete.


– Mali, hej, hoceš li mi kupit' cigara.


Pa je onda taj lijevak stajao polozen pred vratima citav dan. Kiše šibaju, krovovi se cijede i propuštaju, i brico Malik podmetnuo stari sahan da mu kišnica ne prokapljuje na sto, a covjek iz cirkusa sjedi i hoce da se brije.


– Što ne viceš na onu trubu, majstore.
– A što cu vikat' kad niko ne prilazi.
– Jah, ove kiše, i voce slabo rodilo, pa svijetu nije ni do cega.


Sutradan je "majstor" još jednom pokušao svojom vikom da ozivi jesen. Glas mu je bio obican kao najobicnija stvar i ništa se nije promijenilo, pa je usred recenice stao i ostavio trubu.


A onda ga jedno jutro nije bilo: u zoru skupio ceradu i otišao.


I niko to ni primijetio nije.
_________________
Nisam primjetio da mi se zena davi. Urlala je kao i obicno......
Na vrh
Pogledajte profil korisnika Pošaljite privatnu poruku Posjetite autorovu web stranicu
Obicni_smrtnik
Odlicno


Pridružio se: May 01, 2009
Poruka: 597
Mjesto: Dijaspora

PorukaUneseno: ne maj 10, 2009 1:35 pm    Naslov: Odgovor sa citatom

Prvi nemiri

Vjetrovi su lumpovali nad gradom bijesno k'o djilkoši, noc je bila nemirna, topla, šuštalo je suho i prigušeno i Rustem, mucen neshvatljivom i neodredjenom tjeskobom ili ustreptalošcu, skoci iz dušeka. Uvrnuta lampa iznad usnule majke škiljila je, braca povaljana jedno preko drugoga, otvorenih usta, disala su duboko, dubok mrak zija iza pendzerskih okana, sparina i noc, svuda nadaleko samo noc. Prekoraci oprezno djecje razbacane noge, ona daska pored vrata zaškripa, on prestravljen stade gledajuci u majku, iznenada probudjenu.

– Ku' ceš, sine?
– Ne mogu da spavam, idem prohodat'.


Sokakom je letjela prašina, crnili se negdje naprijed orasi sa širokim krošnjama, a iza njih je golemo, cudesno golemo polje sa ispucanom zemljom i suhim strnjištima, sa plastovima cije sjenke uvijek podsjecaju na bajke o dzinovima, polje je mirno i drago i u njemu je uprskano svih šesnaest Rustemovih godina. Škilje lampe po zaspalim prozorima. Duboko skriveni u tamu pod nadstrešicama šapcu djevojacki glasovi ili se to Rustemu samo cini, gluho doba je prošlo, a vruc vazduh i šumovi pretvaraju noc u uzavreo kazan i sve nešto Rustema bode, baca u toj uzavrelosti. Prolaze kuce naherene, nagorjele, poznate, mrke, davnašnje kuce mahalske, ovdje iza ovog prozora spava Fatima, tamo je Zilha, a ondje je, eno, lani, naslonjena grudima na mušebake, bdila Lejla. Pronosi vjetar pokraj Rustema slike mirisne i teške u onoj sparini, pade mu na pamet kako su ga obijesne cure proljetos nizašto ismijale pa se on zacrvenio i sramotno pobjegao, sad se zbog toga opet zastidi, nekakav kamen zape mu i on posrnu.


Gonilo ga nešto da se zaustavi gdjegod pod pendzerom, da zvizne ili prigušeno zovne, "evo ovdje je Zineta, nejma ni ona više od petnes godina a ašikuje, da je zovnem", ali je nekako sve brze odmicao, neodlucan i bojeci se ni sam ne zna cega: te bi li ona izašla, te šta bi razgovarao s njom, kako bi se opravdao što je budi, pa da ga kogod ne vidi i se tako, u bojazljivosti, on je stalno osjecao negdje u sebi raskalašeni smijeh jedrih djevojaka:


– Ha-ha-ha! Vidi momka, kad li skoci, kad li se zamomci! Hi-hi-hi! Pa što ne rasteš, bolan ne bio, kad ti je stalo do ašikovanja?


Bjezi Rustem od te svoje prve momacke sramote, sve brze juri, a kanati pored njega prolaze krivi i mrki i kao da se sašaptavaju i gurkaju podsmješljivo.


Krijuci od matere, on se prije neki dan prvi put obrijao. A vec dva mjeseca ima kako, usred bezbrojnih jurnjava za djecacima, najednom stane, zamisli se i prkosno cuteci ode duboko u polje ostavljajuci djecu da se sama igraju. Osjecao je da mu igre više ne prilice, htio je na neki nacin da se otrgne od djecaštva, da ga i drugi pocnu drugcije gledati, sve se više tudjio od djece, a medju odrasle nije smio, otjerace ga, i tako se mucio u svojoj usamljenosti. I kad su ga prva oprezna prilazenja djevojkama dovela do podsmijeha, on se nekako još više uvukao u se, a zamrzio djecu što su ga uporno mamila u igru.


"Ja nisam više k'o oni!" uvjeravao se iduci u berbernicu i poslije poce otvorenije gledati u oci drugima. Samo ne smoze hrabrosti da zaustavi Zinetu kad preko sokaka nosi djugume s vodom ili da se slobodno javi Fatimi, i to ga je jedilo. A sve je više i sve upornije navracao misli, ni sam ne osjecajuci kako, baš na crvena zenska stopala u nanulama, na izvjene i kao luk nategnute grudi, na ruke gole do lakata, teške, okrugle i bijele... bjezi Rustem kroz vrelu noc, a prate ga slike i on posrce.


Polje je i strnjika pod nogama šušti. Naslucuju se pod oblacnim krpama naokolo prostranstva prašnjiva i zuta, negdje daleko su gola siva brda, a ravnica vuce naprijed, zove tihim bliskim šumovima. Rustem tone u polje.


– Fiju-u-u! - zanosi ga vjetar i trza se kaput na ledjima.


A što ja nju nisam zovno? Mog'o sam polahko, polajlage, pa kad izadje kazati joj da, eto... ufatit je za ruku... hocu... - i u taj trenutak bi se nasmiljeno jasno pojavljivao u sjecanju dobro poznati prizor: on sam, oko njega djevojke i smiju se prodorno. Hi-hi!


"Pa i drugi su vako isto bili", buni se pred samim sobom i sve mu više krivo što ne zovnu koju djevojku. Toj noci, toplom mirisu prašine i slame, tome prostranstvu i uzavrelosti oko Rusema tako je neodoljivo, tako silno nedostajala zena. Vjetar je zvao:


– Fiju-u-u! zi-ne-ta! Fa-a-to! Cu-re! Ze-ne! Fi-ju-u!


Vjetar je urlao, vapio, cvilio.


Rustem juri sve brze, krv bije u sljepocnicama i kao po taktu ponavlja: "Što nisam? Budicu je".


Od toga nešto kao zasija u glavi, izgubi se, pa opet sine. Rustem vidi debelu pletenicu kako maše i lupka po punim - zategnutim ledjima, sjeca se, to je Hajrija jedanput prošla ispod njegovog pendzera i baš tako zamahnula glavom da joj se zatresle pletenice, zatim ugleda Lejline kao višnja tamne usne, raširene, a izmedju njih se kikocu zubi, pojavi se kao u snu necije jedanput ugledano koljeno, i Rustem juri kao mahnit, cini mu se da ce od jurnjave te slike ozivjeti, sastaviti se, sad ce, na, pred njim iskrsnuti zena... Šume vjetrovi pijano i bude povrh polja tuznu, nikad nepjevanu pjesmu. Rustem je pun necega toplog, zanosnog i dirljivog od te pjesme, nabrekao je i iz njeg prijeti da provali otezalo osjecanje tuge i usamljenosti.


"Uh", s mukom se suzdrzava i grize usne. "Šta mi je, kog vraga?" a navire ispod grla snazan grc i suze se, ko zna zašto, kupe u ocima.


Ide Rustem kroz noc i pusto polje, ide i place od vrele zelje za zenom. A noc tamo nad Sivcem napukla i kroz tu pukotinu provlaci se kradom i bojazljivo modar trak svjetlosti. Ociju od suza zamagljenih, kao ne shvatajuci nešto, Rustem se duboko u ravnici zaustavio s jednom nogom ispruzenom kao da je htio koraknuti pa se predomislio, stoji tako ništa ne misleci, vjetar duva i suši mu obraze, svjetlost se širi i osvaja, on još stoji dugo, stoji nepomican.


Tiho i sve tiše gude mali zdepasti plastovi:


– Zim-ko-o! Fa-to-o!


Budna i zabrinuta najka ga je u sabah docekala.


– Dje si bio, ako boga znaš?
– Nigdi - disao je umorno sav prašnjav.


Mati s bolom cuti i gleda. A Rustem, pošto se onako obucen bacio na šiljte i pocutao nekoliko casova s rukama pod glavom, otkide s mukom, brzo izgovarajuci kao da se zeli što prije rastati s necim neugodnim:


– Majko, ja hocu da me ozeniš... odmah... brzo... vakat mi je!


Pa pred novom navalom stida okrenu glavu od matere koja se umirena, necemu tiho smijala.
_________________
Nisam primjetio da mi se zena davi. Urlala je kao i obicno......
Na vrh
Pogledajte profil korisnika Pošaljite privatnu poruku Posjetite autorovu web stranicu
Obicni_smrtnik
Odlicno


Pridružio se: May 01, 2009
Poruka: 597
Mjesto: Dijaspora

PorukaUneseno: ne maj 10, 2009 1:36 pm    Naslov: Odgovor sa citatom

Ramazanska noc

Ahmo ima 50 godina, i ima reumu, te cim je oblacno, a ono pritisne sijevati u clanku, "k'o da mi kogod usijanom letvom probija ruku". Ahmo ide polako, kao covjek koji je dotrajao. Ahmina brada je bijela a šalvare Ahmo ne moze da "saleti" ima vec dvije godine i stoga su mu gace oko nogu otrcane i pocrnjele od crnog zivota. Ahmo se promece nekako iz dana u dan, dao bi djecu na škole ("nek njima barem ide potaman, kad meni nije moglo"), ama ne zna kako to ide i ko ce njih tamo u tudjem svijetu odijevati. A nema im ni kod Ahme hljeba, od jedne njive se ne da deverati, a ne mogu citav vijek docerivati kasablijama drva kao što je on; motaju se brige duboko tamo iza Ahminog cela, pogurio se pod njima Ahmo pa se promece iz dana u dan. A sad je ramazan i noc, han je pun, dim, upljuvan pod bez dasaka, s onu stranu duvara rzu konji, štala zaudara kroz otškrinuta vrata i konjski zadah širi se medju ljudima. Cita se pjesmarica, zijevaju prilike u hanu a neko se prisjetio pa Ahmi pored uha tresnuo desetak tabli od kahve, prevrnuo se u zaspalom Ahmi citav svijet, on se trgnuo cutljiv i unezvijeren, nastavivši da prati jednolicno placno nabrajanje stihova što ih je neko iz ugla otezao.

Bajko je svlacio "kalauzu" niz rijeku, citav dan se natezao s mokrim ljudima i capinima, uvijao se i skakao pred zahuktalim balvanima, a postio je i glad ga naoštrila, nije se imao gdje iskaliti, trebalo bi još negdje capinom mlatnuti, dobro mlatnuti - a sve je to još za vecerom utihnulo u njemu i, eto, sad tromo opušten sjedi i njiše se polako u ritmu deseterca.


Camil kako zna za se dolazi svakog ramazana u han, sluša pospano uvijek istu, dobro poznatu melodiju, zapamtio je sve pjesme i sve stihove što su se ikad procitali pa iz noci u noc prati pjevaca zazmurivši, i tek ponegdje prekine:


- Stan' der, dina ti, priskocio si ono: "Dize Halil cordu dimiskiju". Zna Camil napamet sve, a opet se ne bi ni po koje pare rastao od ovih dugih noci uz dim, sivih snova i melodija. Zna Camil šta ce se citati iz rasute Sadikove pjesmarice, on odlucuje kojom da se pocne, on pazi, popravlja i tako zivi kroz otegnute ramazanske noci.


Sluša i Sejid pjesme o Hrnjici i bajraktarima, ledja mu utrnula i sve mu se negdje baš u tim ledjima objašnjava, kako je teško kad insan kupi djubre po sokacima pa ga na sebi u sepetima iznosi na njivicu. I još ledja pricaju Sejidu nerazgovjetne price o tome kako je teško danas kupiti fes pa da imaš trista dimiskija... Sejid sluša i ne sluša, a toplo je tu, medju ljudima, i nekako sve svejedno...


Odmjereno pjevanje. Pokrece se jedva vidljivo vijenac navoranih lobanja. Hamid, Hamdo, Mehmed, Muhamed... Han diše znojem, pjesmom i upljuvcima.


Sa hrastovih greda toci se odjek. Godine, stoljeca, starine, ljudi, podvizi, junaštva. Pjesma se raširila u prostoru, obavila glave, pokrece ih, nosi ih, baca...


...Ahmo je donio svoje brige, Bajko umor. Camil puste zelje, Sejid je donio jade, Muhamed jalov merak na one crvene opanke iz Kasimovog ducana. Hamid je došao okaharen, Hamdo mucan, Mehmed neveseo, ramazan je, post je, posao je a posla nema, ljudi po danu dobro vide tegobe a u noci je gust mrak i šta bi se ucinilo, de? Kupi Ahmo u se, kupi Bajko i Camil i Sejid, pretovaruju se svijet nekakvim kaharom i belajem i valja to zatomiti.


Ahmo je star i suh, a najradije bi plakao od nekakve stoljetne tuge.


Camil po sto puta na dan odhukne i teška mu psovka izleti iz usta i sto put se pokaje pred Bogom, jer se Bog, poslije svake psovke kao za inat smrkne pred njim i od toga Camila uhvati tjeskoba.


Sejida i ne zovu drukcije nego: "Eh, da mi je..."


Bajko lupa po balvanima, kida im meso pa ispod capinovog šiljka voda pišti kao da vri, a njemu se cini da je kriv i izmahuje...


Traze premorene glave zaborav, svrdla melodija kroz uši, drazi i cudno umiruje, a daleki, nestvarni dani ozivljuju iza spuštenih trepavica, meko i toplo miluju otezale misli.


- Boze mili, na svemu ti fala,
Ili grmi il' se zemlja trese?


Tiho, ujednaceno disanje, duga zapijevanja, nepomicnost, sve se to pretvorilo u kadifen pokrivac i blagom tezinom pritiskuje umorne ramazanske dane, što jenjavaju u pognutim mozgovima.


Ahmo se izgubio u maglenim daljinama.


Sejidu drago što Hrnjici niko ništa ne moze, pa zaboravio i djubre i tegobe i sav se u mislima natisnuo za nekakvim nevidljivim djogatom.


Bajko otvorio usta, zaokupila ga ona bezbojna junaštva pa ne umije da se makne. Tale Licanin umjesto njega bije...


Camil kopa po svom praznom i uzaludnom zivotu: "Eh, pusto tursko".


Han se nadvio nad starinsku pjesmu što ispunjava djetinjske, pradavne zelje i hrani se necim lijepim, nepoznatim, cega nema u ovom našem zemanu.


"A što mu je puce pod gr'ocem
Uz njega se vidi vecerati,
U ponoci kao i u podne".


- Eh, pusta zevka, aman jarabi.


Sjede tamo ljudi i puše, neko duhan a neko sasušeno kruškovo lišce, slušaju pjesmu i uspavljuju se. A noc polegla po sokacima, troma ramazanska noc i neciji starinski kao prst debeo sat sjecka tu noc pridavljenim tiktakanjem iza bensilaha.


"Ni brat brata poznati ne moze,
A kamoli Turcin kaurina".


Ponoc. Ljudi su izgubili svoje juce i sutra. Slike sve zivlje, sve brze lete, boje poigravaju, mnogo boja šara razigrane utvare, kovitlaju se sablje i handzari i sve se najzad pocinje da pretvara u tiho i dugo hrkanje. Deseteracka kajda i hrkanje i sipljivi dahovi i onaj neodredjeni šum noci što se u sitne sahate osjecaju svuda po prostoru, stopilo se to u mlak polusan i Sadiku se ispod olovnih ocnih kapaka uporno namece misao da mu je nena pricala nekakvu pripovijetku još dok je bio dijete i da je ta prica sasvim nalik na ovo brujanje, a opet nekako ne moze da potrefi šta li je to u toj prici.


Gluho doba. Rijeci koje više niko ne cuje.


Onda utihnu.


Zaboravljeni i izmišljeni dogadjaji lutaju medju cadavim zidovima, sami. Dah posljednjih stihova treperi negdje gore.


Isprepleli se snovi fantasticno. Prostor je pun ljudi i snova.


- Bajko je trznuo rukom k'o capinom -


Uspavan Sadikov han ide u novo jutro.
_________________
Nisam primjetio da mi se zena davi. Urlala je kao i obicno......
Na vrh
Pogledajte profil korisnika Pošaljite privatnu poruku Posjetite autorovu web stranicu
Obicni_smrtnik
Odlicno


Pridružio se: May 01, 2009
Poruka: 597
Mjesto: Dijaspora

PorukaUneseno: ne maj 10, 2009 1:37 pm    Naslov: Odgovor sa citatom

Otmica

U dalekim, u izgubljenim mjestancima po Bosni cucete pola pricu a pola pjesmu o "Siv-zelen Sokolu" i djevojci što ga je, zatvorena u kamenu kulu, zvala da je oslobodi. Cure, kad ih niko ne sluša, pricaju jedna drugoj, majke prenose na kceri; i ljudi poznaju tu pricu, ali joj niko ne zna onaj pravi i tajanstveni smisao što su ga stvorile duge probdjevene noci iza demira i mušebaka, godine mladosti i sputana krv, što bi htjela da prodre nekud u strahovitom vrenju.

Mozda je to bilo prije petnaest godina, mozda i prije sto godina, a mozda je bivalo to uvijek kad mati i otac odu na sijelo.


Raifa, djevojka iz komšiluka, cuvala nas je te veceri.


- Pricala bih ti, ama neceš nikome, nikome kazat' - govorila je sa mindera iznad mene i imala cudno drhtav glas i vreo dah.
- Necu, Allaha mi, pricaj, dabogda umro ako ikom kazem!


Ja sam imao deset godina. Lezao sam pod jorganom, mlaka ugodnost talasala se po tijelu, noc, lelujanje sjenki i zuta, zdepasta glinena pec u budzaku. Tiho.


- Bio jedan otac i imao kcer, lijepu k'o upis. On je cuv'o, a ona rasla i narasla. Kad joj je bilo šesn'es godina, pocela je da treperi. Ti si dijete i ne znaš šta je to kad djevojka zatreperi i kad joj momci pogledaju u pendzer. A otac je cuv'o k'o alem kamen i nije joj dao nidje izac', zakljucav'o je i sakriv'o a ona treperila. I kad bi' 'vako, sjedila prid djamom od pendzera i gledala po sokaku, ona bi razbijala djam i plakala, a suze su joj przile k'o zeravice, sve od puste zelje da nekud izidje, da pobjegne il' makar da vrisne. Eto, to ti je kad djevojka zatreperi, al' šta ti znaš. Znaceš kad budeš viši.


Zacuta i trznu rukama. Na djerdjefu pred njom pucketala je igla probadajuci brzo i praveci ispresavijane, zgrcene šare, vezuci duge, okrugle, uvijek nekako zatvorene i bezizlazne oblike koji su, ne znam zašto, podsjecali na starinske price. Bilo mi je nejasno sve to što je govorila.


- Pa što joj otac nije dao da izidje, nek se igra?
- Eh, otac k'o otac. Što meni moj ne da da idjem di ja hocu! Što je otac vego da ne da!...


Cudio sam se što Raifin glas tako podrhtava i što ga silom prigušuje. Onda je pitao:


- Pa šta je dalje bilo?
- Ništa. Otac joj najstragu napravio golemu i tvrdu kulu od kamena i u nju je zatvorio da ne gleda i ne vidi ništa. Na kulu je metn'o devet brava i devet katanaca, a pendjere je u nebo okren'o da mu šcer sunce obasja. Tamnovala ljepota djevojka, tamnovala sedam godinica, sve cameci i suze roneci...


Raifa se zanijela i pocela s nekom dalekom tugom pjevušiti o toj nesrecnoj djevojci što je otac zatvara i zaklanja od citavog svijeta, a ona jaduje i place, i Raifa tek što nije zaplakala. Noc je kroz tišinu zagrijane sobe zujala jednolicno, bilo je neceg tajanstvenog u tom necujnom zvuku što je ispunjavao sobu i širio se dalje, tamo daleko, kroz pendzere, kroz pomrcinu nad gradom, sjene su postajale zive i ja sam se skupio pod jorganom, zgrcen nekim poluugodnim djecjim strahom.


- Znaš li ti što je djevojka plakala? Kad budeš viši, znaceš. A ona je, eto, plakala i suze su joj bile vrele i grke i progrizale bi kamen. Pa je u samoci uzela da veze jagluk, svilen jagluk na zlatnom djerdjefu, vezla je dan i godinu i izvezla na njemu djidiju Siv-zelen-Sokola. I njemu je plakala, jadikovala, i njega je preklinjala da dodje i da je izbavi iz kamene kule. A kad je vec suzama i kamen protopila, Siv-zelen-Soko nije mogao srcu odoljeti, probudio se i dig'o iz jagluka, a mjesec ga je srmom obasuo.


Rijec ta, Siv-zelen-Soko, rasplinula se u glavi u nešto sasvim neodredjeno i meni je bilo svejedno je li to šejtan ili ptica ili covjek. A Raifa je sišla s mindera i sjela na dušek pokraj mene.


- Zakuni mi se da neceš nikome kazivat' da sam ti pricala! - gladila mi je kosu i gledala u oci.
- Ama, necu, bogami, kad ti kazem! - drhturio sam i drzao se za njenu ruku.
- Nikome?
- Nikome!
- Kad se je prikaz'o njoj; vas u srmalim haljinama, u nje su usahle suze. Kad ju je uz'o oko struka, popucali su zidovi od kamena, a kad je leg'o s njome u dušeke i obljubio je, kula je sva helac bila, nestalo je sa bijela svijeta. I odvede Siv-zelen-Soko djevojku za ruku... odvede sebi...


Bila mi je stegla ruku i podigla me sa lezišta, privukla do sebe i brzo gladila po kosi i obrazima. Sve je više stiskala moje prste i dok su odnekle dopirali izlomljeni akordi sevdalinke što je narušavala noc i tišinu, ona je nesuvislo govorila nešto o djerdjefu i vezu koji ozivljuje i imala je zazarene obraze. Meni se u tim casovima, kroz zbunjenost i maštu punu nejasnih oblika što jure, ipak ucinilo da je nešto lupnulo o prozor. Prestrašen, sakrio sam se njoj u krilo. Osjetih dah vreo i drhtanje. Milovala me je.


Opet je kucnulo. Zatim šuštanje. Tišina i strava.


I najedanput, dok ja nisam smio da gledam na pendzer, kao da je neko prigušeno zovnu: "Raifa!" Ona se digla, na moj uzas otvorila pendzer, i rekla: Eto, sad cu!" i opet prišla meni. Ocekivao sam nešto golemo, nejasno, i u guši me je stezalo na plac. Njena ruka nadje mi se opet na kosi. Raifa me je ponovo gledala u oci, a onda silno, toplo poljubila:


- Nikome, nikome nemoj kazivati pricu! I spavaj, ne boj se, sad ce ti se otac i mati vratit'!


Pa se digla na prozor, šaputala nešto u mrak, prebacila nogu napolje i išcezla. Cuo sam pad na travu. Hladna noc strujala je kroz pendzer. Pored mene prevaljen djerdjef... Siv-zelen-Soko...


Zaplakao sam neodoljivo i gorko.
_________________
Nisam primjetio da mi se zena davi. Urlala je kao i obicno......
Na vrh
Pogledajte profil korisnika Pošaljite privatnu poruku Posjetite autorovu web stranicu
Obicni_smrtnik
Odlicno


Pridružio se: May 01, 2009
Poruka: 597
Mjesto: Dijaspora

PorukaUneseno: ne maj 10, 2009 1:37 pm    Naslov: Odgovor sa citatom

Bijeg Avdana Mujkica

Avdana Mujkica mucilo je jedno saznanje. Sjedi on od jutra do mraka na cefenku, narod prolazi caršijom, poneko se - ama urijetko - i navrati u ducan, jedan star, pozelenjeo kamen proviruje ispod donjeg cefenka, umorno gamizu dani pokraj Avdana Mujkica, trgovca na malo, a on sjedi, i ustaje, i premece, ne znam koji put, pô vrece pirinca iz jednog coška u drugi, pa onda dugo mjeri pogledom ogoljelu unutricu svoje cerhane, a sve ocekujuci da mu neko iza ledja bahne i slatko ga iznenadi:

- Merhaba Avdanaga, deder mi, imana ti, izmjeri za trines kruna karaboje!


Sjedi tako Avdan u opustjelim danima ovog nakaznog vakta "što insanu ne da ni zivjet' ni umrt", samuje i ceka. Pa kad akšam padne, on se protegne, spusti gornji cefenak, priklopi i zakljuca ducan i podje kuci. A u mislima prebraja šta je danas pazario i zna napamet ko mu je došao i šta je kupio i koliko je platio i zna svaku paru kako mu stoji u natruloj ladici i cini mu se da zna kad je koja para stigla i kroz cije je ruke prošla. Zna Avdan to sve, nehotice sracunava vec naucene racune klateci se caršijom:


- Eto, sabahile mi dojde Arifa Mujanova i odnese dva safuna, po tri dinara - šest dinara, platila je namah; pa se oko podne navrati Emin i uze paltu, cibru i cage i osta mi duzan, k'o veresija, grom joj oci izbio i ko je izmisli; i njekako do icindije haman ne bi nikoga. Istom u icindiju odnese ona Suljagina po frtalj kahve i frtalj šecera, sve biva deset dinara, i još u akšam pazarih cetiri svijece po pô dinara - dva dinara. Hele, pazarih, šucur Allahu, osamnes' dinara u gotovu i tri i po dinara veresije. Malo brte, malo, jakako, nejma ni bešluk cista cara, a valja zivit', valja na se, u se i poda se, a haj' ti zivi kad pazariš osamnes' dinara na dan, a porez k'o dzomba, izjede sve. - Zbraja i premišlja Avdan i vidi da ne moze na kraj izaci, teško mu, najvolio bi da nije ni poceo racunati, a brojke mu se opet same natiskuju na jezik, i on, hoceš-neceš - proviruje kroz te sive brojke u svoj zivot. I kako god gleda - muka golema. Nije, ima dva mjeseca, ništa nove robe dobavio iz Sarajeva, rafovi se ispraznjuju a po espapu pada prašina i pesinluk od muha, pa se lijepo sve izlizaše od pustog cišcenja metlom. Samu onu vrecu sa pirincem premjestio je jedno sedamdeset puta s mjesta na mjesto dok je pola prodao. Vrlo malene, gole brojke, siromašne brojke iskacu pred oci, i Avdan odmahuje rukom, ubiše ga te brojke, otresao bi ih se, zagorcaše mu svaki jemek i ne daju mu sna. Otima se trgovac Avdan Mujkic od tih brojki što ga salijecu, ide brzim korakom i maše glavom, a brojke mu se podmecu kao dušmani, i svadjao bi se s njima, i odagnao bi ih. Pa pocne uciti sure iz Kur'ana, "šejtanski pos'o, brte, vesvesa mi dolazi, valjace otici Haki-fendiji da mi zapiše" i pomalo zaboravi i dodje kuci i cuti sa zenom i djecom, sjedeci pored stare, zute sofre. Pa tek oko jacije, kad djeca pospu, on pocne glasnije da misli i, okrecuci se zeni, onako polusvjesno ocepi:
- Eto, tegoba jedna, zeno, dohak'o bi sam sebi od njakve muke. Onomadne osejrim u Ibrahimovom ducanu a on daje poštaru ravnijeh šest jorganaša, cuješ li, šest hiljadarki za njekakvu narudjbu, šta li, a ja se ziv iscijedih nad onom zakom pirinca i ne mogu da istjeram ni idaru. Izbi jucer Hatidza, pita imam li djanfeza turundi boje, a ja nikakve svile ne vidjeh ima godina dana. A za ova tri dana mogo bi ti na prste nabrojati šta sam pazario. Evo: po kile mliva, tri... - pa se Avdan sav ojadjen, pogrbi nad navalom brojki i, ni sam ne znajuci kako, stane ih nabrajati brzo i u dlaku tacno, i tek se nekad sjeti i trgne i othukne bespomocno, a zena cuti i lampa škilji, još malo pa ce petroleuma u njoj nestati i smrad se širi odajom.


Znao je napamet šta ima u ducanu, šta pazari, znao je sve one rijetke dinare što su navracali u njegov sto, i to saznanje je mucilo Avdana Mujkica. Razjedalo ga.


- E, skocio bi sam sebi u usta kad mi na um pane šta sam prometa ucinio, pa u dlaku znam svaki sekser, pljun'o bi na zivot, - "neuzu-billah", bori se i otima Avdan od brojki što mu se cešce neumoljivom upornošcu namecu.


A tih godina nekako svako se tuzio. Pogurila se kasaba u svom blatu a kroz blato prolaze tegobni glasovi i, lutajuci izmedju nakrivljenih kucica, izmedju dva siva brda nagnuta nad drvene krovove, lutaju glasovi i nose brige Avdanove, Hamde šustera, Muharema kahvedzije, brige jednog mucnog zemana.


- Kazu da Hamdo hoce zatvorit' radnju. Nejma od cega koze da smarlajiše a dug ga pritisk'o.
- A je l' ti kogoderce dohaberio da je Hamid tišler zakljuc'o ono svog cumeza, pa kljuc zafrljacio u vodu, pod tabhanu, i otiš'o glavom priko svijeta.
- Aman jarabi, nakazna vakta! Stari ljudi pricaju da ne pamte ovaj cestaluk i ovaj kokuzluk.
- Ama, šta ti hoceš moj brate; kad Ibrahimaga Mackic kaze da ni njemu nije lako, veli i on se fabrici zaduzio. I još govori kako su tamo njegdi bukadar banke propale i kako njakve goleme trgovine oboriše i po Sarajevu esnaf cojka.
- Vela havle, eh ja da zar i to prodje, da nas Allah zakloni.
- Hoce akobogda.
- Ama, šta je ovom narodu pa samo o belaju govori i misli, dragi Boze, k'o da je kijamet, pa se nema kud?! Dodje insanu da pobjegne od svijeta i da ne haje za ovakve muhabete, vrag ih odnio. A ne mereš mimo svijet ništa i valja ti trpit šceo-nešceo, - buni se Avdan i sve bi pobjegao od razgovora, "dosta mi je i moje muke", a stiješnjen je i sve više osjeca da ne moze.


I ne zna kud bi. A dani prolaze.


Rafovi sve prazniji.


Nestalo šecera: valjalo bi naruciti. A sanduk je preko šest stotina... odakle?


I svako se o sebi zabavio. Tih dana našli su mrtvu Merinovku. Presamitila se, valjda, jedne noci u kolibi i od gladi umrla. Kasaba je bila smetla s uma.


Svak se o sebi zabavio.


Pa uzeše ljudi naplacivati veresiju. Pritijesniše sirotinju, udari covjek na covjeka, otmi, daj, svak sebi tegli, zavadi se narod a tuzbe nikoše i šejtanski vakat posta. Prepao se insan za svoju crkavicu, pa mu nije ni do cega. Arif i Mustafa pobili se oko nekakvih sedam dinara. Krv pala i Arif ostade bez oka.


"... Kako bi insan izdur'o, pobogu si brate, i okle ceš šecer smarlajisati, de?!"


Pobjegao bi Avdan od svih tih kasabskih nevolja kao što pobjegoše Hamid i Mehmed, "pa eno hin sad, kazu, u njakvoj fabrici, a ajluk him bolji nego u našeg trgovca zarada"; pobjegao bi, ama ga drzi ono ducana, onaj zeleni kamen pod cefenkom, ono malo robe što je ostalo, drzi ga zena u kuci i dim iz cibuka iza vecere kad se kroz brojke probije kakvo sjecanje: "Eh kam' puste srece da umrijeh onda kad sam samo konto šta cu rucku a šta veceri, eh..." i ostaje prikovan za ducan iz kojeg zja praznina kao smrt.


"Šta ceš, morda je tako i sudjeno!" htio bi da se umiri a sve se prisjeca kako mu je danas falilo taman tri krune pa da pazar namiri na šesnaest dinara. I taru ga te tri krune, a krivo mu što misli o njima kad je, eto, tako sudjeno, i odhukuje i maše rukama, pa se ushoda po sobi, a zena ga samo prati ocima po sobi i šapuce: "Jarabi ti nam pomozi, daj nam svaku srecu i rahatluk i cuvaj nas od šerra, amin!" i ne zna šta da uradi i nemocna je da mu pomogne. A ispod prozora se razlijeze glas Asima Klempuša, pijan i pretrgnut, a bezbrizan glas kakav nikne samo u sumornim, beziglednim kasabskim nocima. I veseo glas. Pa se nadvio nad brige svakodnevne, preletio ih pa krešti pokraj prozora, negdje se zarije u mozak, negdje prodje kao obicna, preobicna stvar koja se i ni primijeti, a Avdanu se javio kao slamka u njegovu utapanju.


Cutanje. Jedno dijete u snu isprekidano bunca.


- Blago njemu, bogme, on ni za šta ne zna kad je pijan, - nehotice cita iz Avdanove pameti.


U glavi trgovca na malo, Avdana Mujkica, najzad je poceo da se otvara izlaz. Pa eto, pobjeci, zakloniti se od ubojnih brojki i svjetskih naklapanja, uci u nešto novo, napiti se ama dobro, "kazu ljudi da pijan coek ništa ne zna i da mu je k'o u dzenetu". Pokaza mu se soba tako malena i dobro poznata, tako ocajno poznata, a zena ga gleda vjecno jednakim pogledom, pa onaj zadah ga vec dvadeset i tri godine osjeca... "Uh da se pobjegne i zaboravi, a dzabe ti grihota, makar vala cojk u pô dzehenema gorio!"


Ustao je Avdan Mujkic i imao širok, beznadno mracan pogled. Zena uplašeno muca:


- Kud ceš, efendija?
- Idem. Bjezim!
- Ka'š doc?
- Kad me vrag donese. Ne cekaj!
- Uh, draga...


I usne joj zadrhtaše.


Ide Avdan caršijom, i misli kako je grijeh piti, haram je a pregorice, pa što Bog da. Pa misli još kako ce kuca i ducan ostati bez icega ako i ono malo para propije i kako ce, moze biti, i gladovati. A pregorice i to, pa šta Bog da. Makar i ono robe butum prodao, iznapijace se nekoliko puta. Kako je samo Klempuš rahat...! A što je blize birtiji, sve mu je teze kad se sjeti zene i onog drhtavog, neizrecenog proklinjanja i djece koja ce gladovati. A onda mu opet navru brojke, i kao da mu neko na uho šapce ono ubistveno saznanje: "Jucer si pazario sedamnes' dinara, danas petnes' i krunu, onomadne osamnes, sjutra ceš deset, a prekosutra neceš ništa, i niko ti nece pomoci, propada narod svuda, kad Ibrahim Mackic kaze, onda ti je tako, i ti se mucio - ne mucio, bice ti sve gore, vakat je taki doš'o. A cime ceš kupiti sanduk šecera, de?"


... Zgranula se pospana Greta za tezgom, i one dvije-tri dangube što se vazda nadju u svakoj krcmi i oko svake konobarice, zgranuše se kad upade covjek iskolacenih ociju i, otresajuci se nekog nevidljivog tereta ili napasti, pruzi ruke:


- Daj rakije, ljute, najljuce, kumim te Bogom, namah, brze...!


Te noci se Avdan Mujkic prvi put u zivotu napio kao sjekira.
_________________
Nisam primjetio da mi se zena davi. Urlala je kao i obicno......
Na vrh
Pogledajte profil korisnika Pošaljite privatnu poruku Posjetite autorovu web stranicu
Prikažite poruke od zadnjih:   
Napišite i unesite novu temu   Odgovorite na poruku    Irmin.Com forum -> Knjizevnost / Poezija / Proza Sati su u GMT - 4 sata
Idi na stranicu 1, 2  Dalje
Strana 1 od 2

 
Skoci na:  
Ne možete dodavati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete mijenjati svoje poruke u ovom forumu
Ne možete brisati svoje poruke u ovom forumu
Ne možete glasati u ovom forumu


:: Home :: Downloads :: Pošalji Text :: Vaš Account :: RadioStanice :: Forums :: Objavljeno ::


Web site powered by PHP-NukeApache Web ServerPHP Scripting Language
PHP-Nuke is Free Software released under the GNU/GPL license.
All logos and trademarks in this site are property of their respective owner.
The comments, poems, stories and other texts are property of their posters.
All the rest © 2000 - 2011 http://www.irmin.com sPaMME@irmin.COM


Page Generation: 0.292 Seconds