Pridružio se: Aug 28, 2006 Poruka: 2641 Mjesto: usa
Uneseno: ce okt 22, 2009 4:52 pm Naslov:
Moj deda je pricao samo ratne price
--------------------------------------------------------------------------------
Deda nije izgledao kao Rus. Nije bio stasit, sirokog dobrocudnog lica jakih kostiju sa velikim crvenim nosom i nije se zvao Sergej. Deda nije ni govorio kao Rus. Samo bi mu ponekad dok bi pripovijedao jezik njeznije dotakao nepce kada bi izgovarao afrikate. Deda je pio kao Rus. Svaki dan po jednu flasu votke. Mada, nista od recenog ne mora biti tacno jer je osim dede jedini Rus kojeg sam ikada vidio, osim onih na televiziji, bio dedin drug Anton Tigisvili. A ni on nije bio pravi Rus vec Gruzijac.
Deda nije volio metafore. Draze su mu bile onomatopeje i poredzenja kojima bi docaravao praskanje spagina ili obrusavanje sturmovika i poredio vojnika nepobjedive Crvene armije sa kamenom, celikom, vukom ili medvjedom. Deda je uvijek pricao ratne price u koje bi se sav unosio. Bio je oplocenik-dobrovoljac koji ne podlijeze mobilizaciji i borio se protiv fasista u Velikoi Otecestvenoi voini.
Deda je imao mnogo prica. Ja sam najviše volio dvije. Pricu o komsomolki Veri Porsnjevoj i pricu o posadi tenka broj 736. Prva je govorila o djevojci koja je imala tek dvadeset godina kad su joj gestapovci utisnuli usijanu petokraku na grudi i koja je pred streljackim strojem povikala je: “Recite Vanji da ga volim i da ne da Rusiju!” Druga je bila o mladicima Pavelu Abramovu i Aleksandru Golikovu koji su na dan napada na Sovjetski savez dobili zadatak da svojim tenkom odu braniti grad Rovno. Dva dana su se uz borbu probijali do gradica i onda cijeli dan branili most na rijeci Ustji. A kada su bili opkoljeni pokušali su se jurisem probiti kroz fasiste ali tenk im je pogodzen. Nastavili su se boriti dok im nije nestalo municije, a onda su zapalili tenk skupa sa sobom unutra. Djed je ovu pricu zavrsavao govoreci pismo sto ga je Aleksandar Golikov napisao svojoj djevojci koje je, kako kaze, nadzeno poslije rata u celičnoj kutiji u olupini tenka. Dok je opisivao borbu galamio je i mahao rukama i uopste bio jako uzbudzen, a kada bi dosao do pisma spustio bi ruke u krilo i tiho ga, kao poemu, izdeklamovao. Poceo bi sa “Mila Taneska! Ne znam da li ces ikada procitati ove redove?...” a zavrsio sa “Ne tuguj! Ja nisam ni prvi ni posljednji koji daje svoju glavu za komunizam, za otadzbinu!”
Deda je uvijek dok je pricao pravio dramatske pauze kako bi pojacao napetost, kao da prica bajke. Mada ja i nisam siguran kako se pricaju bajke jer sam ih uglavnom citao. Slusao sam samo ratne price. Ali me ne bi ni malo iznenadilo da je komesar Klockov, jedan od junaka o kojima je deda volio pripovijedati, nakon sto je zapalio celicnu neman koja je vec gazila Ukrajinca Ivana Moskaljenka na Volokalamskom drumu, pa pojurio za posadom koja je bjezala, naišao na kolibu na pilecim nogama i pred njom babu Jagu.-Moj deda je pricao samo ratne price !
Pridružio se: Feb 25, 2009 Poruka: 5 Mjesto: Jajce/Frankfurt
Uneseno: ne feb 07, 2010 10:27 pm Naslov: Zijad Zika Smajic
Ejub i Hatidza
Tog su proljetnjeg popodneva i ptice pjevale na maternjem mi jeziku, dok sam tracio tudjinske dane, od Bosne i sevdalinke jako daleko.
Cinilo mi se da su i ljudi bili nekako prijatniji…tog dana, a okolna brda tudjinskog grada u kojem sam kraduci bogu dane odzivljavao svakodnevnicu kao tudja da je bila…, bila su okupana suncem. Nebo nad nama svojim je plavetnilom tog dana po ko zna koji put ukazivalo na nemoc slikara i uzdah pjesnika. Sve je nekako bilo drugacije…tog dana.
Sjedeci ispred kuce, u avliji s Ejubom…, gledao sam grad u dolini koja se pruzala kao u nedogled..,duga i siroka i eto…, i ona mi se taj dan cinila lijepom, nekako blagom i pitomom. Rastinje kojim smo bili okruzeni i brezova stabla sto su ukrasavala avliju Jusufove kuce,sina mu…, sve ozelenjelo i puno nadolazeceg zivota. Stolic pred nama, za kojim smo sjedili, gotovo da je vristao od ceznje za dzezvom i fildzanima a upravo zavrsena partija karata trazila je dostojan okvir blagougodnih trenutaka provedenih s tim meni dragim covjekom. Ispod plitke plave okrugle kape, tog neizbjeznog pokrivala za sijedu glavu dobrog covjeka Ejuba…, ispitivacki su njegove oci promatrale karte u mojim rukama koje sam mijesao i cuteci…nudio mu jos jedan okrsaj u tabli, drevnoj igri bosanskih dokoncara. Izborano lice prerano ostarjelog Ejuba djelovalo je tog popodneva znatno svjezije nego inace, neobicno srdacan osmijeh s gotovo asketskog prozora duse Ejubove…, kao da je odavao decenijama skrivene misli i zelje ovog covjeka cija je dobrota doslovce krasila sivilo moje svakodnevnice.
Vidim…ostario je. I kao sto to obicno biva,kad se najmanje nadah…, umjesto uobicajenog…”Jah…,moj Zijo…”,
iznenadi me dobri moj dedo Ejub:
“Zijo…,nekad mi je bila slatka a sad mi je samo draga…“
Znajuci na sta misli…, glasno se nasmijah, ugodnom nevjericom prateci njegovu misao naizgled nenamjerno izgovorenu.
Ejub Bajim, starina iz fenjerom il’ svijecom osvijetljenih prica o dobrim ljudima, osjedjeli uglednik u nizu likova iz maste o ocu kojeg se ne sjecam, emocionalni poraz mojih nastojanja da svakom od njih dam po nesto od onog sto bih zelio da moj otac ima. Zavolio sam ga…, zavolio sam jednostavnost njegovu kojom je odavao pocast suludom nastojanju ljudske rase da se priblizi savrsenstvu…, u ociglednoj nemoci da prikrije tako vidljive slabosti.
Dusama nasim…, kao mehlemom obavijenim u cvrkut razdraganih ptica s okolnog drveca, i ovo popodne mnogo su znacili trenuci sto ih zajedno provedosmo.
Iz mnogoumnog razmisljanja kojem smo se predali, kao da cemo time promijeniti bilo sta.., trgnu nas prepoznatljiv i gotovo melodican klepet nanula nene Hatidze…, hanume Ejubove…, bog da je se sjeti kad za to vrijeme dodje. Culi je jesmo ali…ne vidjeci je jos, tog se trenutka silno obradovasmo kahvi za koju smo znali da nam je nosi, blago obojenu gotovo iskonskom podredjenoscu starice u kojoj sam vidio sve ono sto me vezivalo za Bosnu.
Sta je to sto me toliko vezivalo za ove ljude?
Je li to nevolja koja nas snadje, jesu li to njihovi sinovi koji me zaduzise…, vracajuci me iz pakla na koji sam se gotovo privikao? Je li to bila radost u njihovim ocima pri svakom nasem susretu ili su to bile bas njihove oci cijih je iskren pogled svojom dubinom dao naslutiti svu ljepotu tako nam drage Bosne? Zasto sam dimije nene Hatidze i mahramu sto je nije skidala…smatrao savrsenstvom okvira prelijepe slike o Bosni i sveg onog za cim sam patio…misleci na zemlju moje mladosti?
Drhtave ruke Hatidzine spustise dzezvu i fildzane na stol, jednostavno
“Dete…, popi’te kahvu..”,
svojom blagoscu gotovo me do ekstaze dovede u nostalgicnom prizivanju blagougodnih sjecanja na sve ono sto mi je toliko nedostajalo.
Zna li da je volim…? Zna li ova dobra zena da je u svojim skrivenim mislima poredim sa svojom majkom koje nemam? Znaju li ovi dobri ljudi sta mi zapravo znace i zajedno s njima….sta mi znaci kahva na stolu i…dzezva i fildzani i…,
„Zijaga, bi l’ me tako ti boga sutra odv’o kod hecima, nesto me tusi u prsima vec hevtu dana, ziva ne znam kako dalje deverat’..?“
Pogledah je…po ko zna koji put fasciniran blagoscu u boji njena glasa, digoh pogled k’ hanumi Hatidzi kao u meleka gledajuci i…upitah se
….zasto svi ljudi nisu kao ona?
Dedo Ejub…, s neskrivenim ceifom ispijajuci kahvu…mudro je cutao. Niko nije vise govorio cuteci…kao on. Nicije neizgovorene misli u mom zivotu nisu imale veci znacaj od njegovih, nicija sijeda kosa mi nije izgledala vrijednija postovanja od njegove.
Konacno.., udostojivsi nenu Hatidzu pogledom.., prozborio je:
„ Hoce bona, hoce nas Zijaga nas hecimu odvest’ al’…mora li bas sutra? Petkom ja hecimu ne idem a ne bi ni ti trebala.., dzuma je a i Juso sutra more nabasat’ s terena!“
Pozudno ispijajuci vruci napitak iz fildzana, ponudih Ejuba cigarom. U tom momentu sam osjecao griznju savjest sto tako malo naucih od njega a…imao sam bogme sta za naucit’. Bolest koja me sustigla mogla je biti opravdanjem, mladost umotana u ludost nezrele mi svakodnevnice bila je dobrodosao izgovor u besanim nocima koje sam gotovo odbrojavao…u beznadju sto me okruzivalo.
Sjedili smo za stolom koji nije bio nas, pili kahvu u zemlji koju nekad ni na karti pokazat’ ne bi znali i pitali se….sta cemo mi ovdje?
Svejedeno…, kako god, meni je bilo vazno da sam s njima. Kao da sam vec tad slutio da ce ovi dobri ljudi biti jednom od odrednica onog o cemu cu pisati, u zelji da pisajuci o njima opisem sve.., kao da sjedeci s njima uz kahvu nista nije toliko znacajno kao dzezva na stolu i….kao oni.
Ejub i Hatidza…, nazobilazan dio svega sto volim i sto sam volio, dragocjena spoznaja da covjek ipak vise vrijedi…od tabuta u kojeg ga spuste, slutnja dusi draga da me bog mozda ipak nije zaboravio….
“Jah…moj Zijaga…” _________________ Bosno moja....sve je dobro dok si svoja
Pridružio se: May 30, 2010 Poruka: 37 Mjesto: Konjic
Uneseno: ne jul 25, 2010 3:46 am Naslov:
Z B J E G
Prva dva dana brzo su prošla. Na novu sredinu najbrže su se navikla djeca. Široki livadski plato Hamdine pećine visoko u Srmištu pružao im je mogućnost za najraznovrsnije igre. Kad bi se začuo i smijeh iz dječijih grla, očevi bi ih ušutkivali i upozoravali da moraju biti tiši i da nije vrijeme za radost.
Petog dana, u starije se useli sumnja. Mučilo ih je ono na šta sami nisu imali odgovor: da li su pametno uradili što su selo napustili?
„Evo peti dan zurimo u pravcu sela pa nam oči iskapaše ne bismo li štogod vidjeli. I ništa se ne događa, osim što nam stoka pocrka od žeđi i gladi. Šta smo mi bez stoke. A Omer nam zapovijedi da osim insanske stope ništa drugo ne smije stupiti u Srmište“, jadikovao je Gavran. „Šta smo mi, ljudi, bez naših kuća i naše stoke?
„Ako tako misliš, nisi trebao ni polaziti. Ovo je rat, Gavrane. A mi smo nezaštićeni. Ili nisi vidio ili ti ništa ne znači to što Barče na Đurđevdan pogori i što se njih devetnaestero, na pravdi Božjoj, nađe na barčenskom mezarju. Šta će ti kuća“, sad već ljutito poče vikati, „šta će ti stoka, ako tebe nema? I ne buni narod, Gavrane. Ako ti se vraća, bujrum. Put pod noge i spasavaj ono što ti je važnije od vlastitog života.“
„Polahko, Omere, tebi svaka čast. Tebi niko ništa ne može prigovoriti, ali i Gavrana treba razumjeti“, javi se Belkan jedan od najbogatijih ljudi u sva tri mutnička sela. „Sve naše je ostalo dolje. I dvjesto trideset nišana što ondje leži su naši. Tamo su moj otac, moja majka, moj rahmetli Ragib koji je s tobom išao u mejtef, moja dvojica braće. Svi moji koje sam imao i volio. Kao i tvoji, kao i svih nas.“
Vidjelo se da je ovaj starina uzbuđen. Već je bio ustao i staračko tijelo otkrivalo je nekad impozantnu čovječiju figuru. Sijeda brada padala mu je do polovine poprsja. Sve na njemu odisalo je vrijednošću. Ljudi su navikli, kad Belkan govori ostali moraju šutjeti. Jer Belkan je rijetko govorio, a kad bi progovorio - to se slušalo.
„Nego, uz Božiju pomoć treba razmisliti šta dalje“, nastavi Belkan u mirnijem tonu.
„Pozovi, Omere sve muškarce starije od dvadeset godina pa da vidimo šta ćemo.“
„Ljudi, umrije Rifo! Pomozite, ljudi!“, neko zapomaga.
Glave se okrenuše u pravcu glasa i vidješe pod krivom smrčom jednu nagnutu ženu nad Rifinim nepokretnim tijelom.
„Ostade mu pusta želja da vidi more“, promrlja neki glas.
Nije prošlo ni dva sahata, a Rifu ukopaše u jednu pitominu nedaleko od Hamdine pećine. I odlučiše da neko od dobrovoljaca siđe u selo i provjeri kakva je tamo situacija pa da se što prija vrati i izvjesti zbjeg o svemu tome.
Gavran se prvi javi. Djeca mu zaplakaše, a žena Rabija obori pogled. Gavran se nabrzinu spremi. Pred polazak primao je posljednje savjete. Trebao je obići sve štale, položiti stoci sijeno i dati im vode. Uzet će Belkanovog vranca iz štale i na njega natovariti hrane koliko može stati u vreće i na konja koji će nositi čovjeka i teret.
„Ne ulazi u selo ako primjetiš išta sumnjivo, Gavrane!“, opomenu ga Belkan.
„Ljudi ovo je ludost! “, upozoravao je Omer, nezadovoljan što se nije poslušala njegova riječ.
„Halalite, ljudi“, reče Gavran i otisnu se niz padinu.
Rano jutro dočeka ga god Hadžagine ograde. Trebalo je napraviti još samo stotinjak koraka i bio bi već među prvim kućama. Selo je mirovalo. Ni stoka se nije čula.
„Ili je pocrkala ili se od rikanja umorila“, javi se u njemu dok je lutao pogledom.
„Dušmanu nije vjerovati. Možda se pritajio i čeka da uđem u selo. Bolje je još malo osmatrati, jer o ovim vremenima dvaput se ne može pogriješiti“, razbijao je u sebi strah Gavran čučeći iza najvećeg grma u Hadžaginoj ogradi.
Konačno, gotovo na prstima ušunja se u selo. Nigdje žive duše. Svrati u Mušanovu štalu. Dvije krave su ležale ispod praznih jasala. Podigoše se na noge kad očuše korake. Zakrvavljenih očiju pratile su pokrete Gavranovih ruku koje su u jasle trpale sijeno. Kad im doturi dvije kante s vodom, Gavran od zaprepašćenja umalo ne povika. Obje su u dva gutljaja popile svoju vodu.
„ Ja sevapa, dragi Bože“, prošišta u Gavranu i nastavi dalje obilaziti štale. Sav sretan dođe pred svoju kuću. Kako je ostavio, tako je i našao. Sve je bilo na svom mjestu. Ništa nije dodirnuto, premješteno ili odneseno. Šarov je na vratima svoje kućice ležao nadut.
„Crče Šarov“, prostenja Gavran, „starost ne može izdržati pet dana bez vode i hrane.“ Pri polasku u Hamdinu pećinu, Gavran je zaboravio jedino pred njegovom kućicom ostaviti nešto hrane i vode.
„Lejla će se ražalostiti. Ona ga je najviše voljela. Ali, šta ćeš. Rat je. Ne stradavaju samo insani, nego i hajvani. Nabavit će njoj babo drugog cuku, samo da prođe ovaj džehennem“, tješio se Gavran i kao da se pred samim sobom od nečega pravdao.
Zatekoše ga dok je izlazio iz štale. Bila su trojica. Mlađi ljudi, uredno obrijani, ali s podužom kosom. Nisu bili u uobičajenim uniformama, nego u crnim odijelima. I u čizmama usred ljeta. Na ramenima su im visile puške. Za pojasom poštolji i po nekoliko bombi. Svakom od njih iz desne čizme virila je drška teškog noža “kamaša“.
„Dobro došao, domaćine!“, obrati mu se najsnažniji među njima. On istupi ispred ostale dvojice jedan korak i tako ostade nekoliko trenutaka gledajući negdje iznad Gavranove glave. Zavuče ruku u džep crne košulje i otuda izvuče kutiju s cigaretama. Najprije ponudi ostalu dvojicu, a njegova ostade među usnama nepripaljena.
„Uzmi, šta si se ukipio, očekujem samo još da se upišaš od straha kao da si žensko“, izusti i pruži Gavranu cigaru. Drhtavom rukom Gavran uze ponuđeno i s prvim dimovima osjeti kako mu napetost u tijelu popušta.
„ Šta bi s vama, evo već pet dana navraćamo, a u selu ni žive duše? Boga mi, trebat ćete nam platit što smo vam stoku hranili svo ovo vrijeme. Jedino su vam psi mimo svijet. Ne daju k sebi blizu. Kao da su divlji. Izgleda da nisu na svoje domaćine. Jer, vidim ti si pitom čovjek. Nekoliko njih morali smo ustrijeliti jer im je krvava pjena počela plaziti niz usta. Nego, kud i zašto odoste?“
„Rat je prijatelju, a mi smo nezaštićeni. Iz našeg sela nikog nema ni u jednoj vojsci. Mi smo oduvijek bili seljaci i brinuli smo samo svoju brigu. Nedavno izgorje Mala Mutnica, pa njih devetero izginu na pravdi Boga. Pa, onda ona četverica iz Zlopoljsakog, ni krivi ni dužni prije šest dana. I eto, strah nas otjera iz sela u planinu. Sila zakon ne moli. U kog čekić u tog i orasi“, izgovori Gavran i prepade se svojih posljednjih riječi.
„Vidi, vidi, pa ti si i hrabar čovjek“, nasmiješi se najsnažniji među njima . „Jesu li ti ljudi koje ti spomenu stradali na pravdi Božijoj, to je već problematično. I u tvojoj i u mojoj svetoj knjizi piše kako nema čovjeka bez grijeha. Samo je pitanje kad će ga ko počiniti i kad će ga to koštati glave, je li tako prijatelju. Pa i ovi ljudi koje ti nabroja nisu bili bez krivice, samo što je oni, možda, nisu bili svjesni. Svi smo mi pod ovom kapom nebeskom krivi za nešto. Svi odreda, baš svi. Svi se mi iskupljujemo za nešto. Evo, naprimjer, i ti si kriv što si se odvojio od svojih i došao sam u ovo svoje selo, je li tako?“
Gavran je šutio. Mjerio je težinu njegovih riječi i pritajeno se nadao da su oni dobri ljudi i da mu se od njih ništa loše neće desiti.
Najsnažniji među njima premjestio je težište s jedne noge na drugu i nastavio:
„Vidiš, tvoja je sreća pa si naišao na nas koji ne ubijamo ljude čija krivica još nije isplivala na površinu. Mi nismo kao oni tvoji. Tvoji su do temelja naše selo zapalili, pobili što se može pobiti, odveli sve što je imalo četiri noge. Ali, mi nismo ovdje da se svetimo nevinoj djeci, ženama i starcima. Mi smo tu da bismo s tvojom vojskom muški megdan podijelili.“
„Mi nemamo nikakvu vojsku, prijatelju. Mi ne pripadamo nikome. Nama je svaka žrtva ista. Tako i Bog kaže“, usudi se Gavran izustiti
Vidi, vidi, vi nemate svoju vojsku. A protiv koga mi ratujemo. Protiv utvara ili kako ono vi kažete, protiv šejtana. Nemate svoju vojsku, a sanjate o nekoj svojoj državi, e to ne ide, prijatelju. Da je tako mislio Đenoljanin, ne bismo se mi sada s vama ganjali. Ko hoće državu mora imati i svoju vojsku, jer bez vojske nema države, to znaš. Nego, odosmo mi daleko. Mi se napričasmo, a ti mi ne reče svoje ime.“
„Ime mi je Rasim, a zovu me Gavran.“
„Gavran, veliš“, iznenađeno reče najsnažniji među njima i iz grla se nasmija. Nasmijaše se i ona dvojica. „Gavran, kažeš. Kako je svijet mali? Vidiš, i mi smo imali jednog Gavrana, našeg druga. Bio je najveći ženskar od svih nas. Znaš, Rasime, tom našem Gavranu sve je išlo od ruke. Bio je najbolji učenik među nama, bacao je kamena s ramena najdalje, smijao se najljepše. Sve do jesenas kad su mu tvoji u zasjedi presjekli grkljan. Šteta za taj grkljan. Na svim sijelima i među najboljim pjevačima taj grkljan najčešće je pobjeđivao.“
„Žao mi je, vjeruj. Ne samo zbog toga što je imao nadimak kao ja, nego što ti reče da je bio tako dobar momak“, učini se Gavranu da je to rekao glasom punim suosjećanja.
„Vjerujem da ti je žao, jer vidi se da si dobar čovjek. Samo najbolji imaju hrabrosti doći u vlastito napušteno selo i nahraniti i napojiti stoku koja je već počela crkavati. Ništa loše ti se ne smije desiti. Ostani u selu ako želiš, stanuj u kući koju odabereš. I ništa ti neće faliti, osim ženske, naravno, ali ni mi je već mjesecima nemamo pa, evo, živi smo.“
Za koji trenutak, sva četverica su sjedila na travi. Razgovarali su o koječemu, ali o ratu više nisu progovorili ni riječi. Flaša s rakijom kružila je od usta do usta. Ruke su tapšale ramena. Da ih je neko vidio, rekao bi da se Gavran već odavno poznaje s ovim ljudima. I da je to bio srdačan susret prijatelja koji se dugo nisu vidjeli.
„ Podne je Gavrane, mi moramo natrag, a ti odluči šta ćeš.“
Podigoše se i krenuše. Gavran je s nevjericom zurio u njihova leđa. Odjednom se najsnažniji među njima okrenu.
„ Gavrane, umalo ne zaboravih. Ako se odlučiš vratiti među svoje, evo ti ova propusnica na kojoj piše da ste od danas pod našom zaštitom i da se smijete slobodno kretati po cijeloj teritoriji koja se nalazi pod našim vojnim znakom.“
Gavran trkom pređe ono nekoliko koraka koji su ga dijelili od ove trojice u crnim uniformama i uze komad papira. Na papiru je urednim slovima bilo ispisano:
Propusnica za slobodno kretanje
Ja, komandant vojnog okruga Srmište garantujem slobodno
kretanje imaocu ove propusnice svuda dokle se prostire naš
vojni znak.
Ovu propusnicu ima uvažavati svako vojno i civilno lice
U potpisu je bio zapovjednik čije je ime i prezime bilo nečitko.
„Eh, Gavrane, Gavrane, srećkoviću. Spasio si selo. Ko bi rekao da i ovakvih ljudi ima? Dragi moj Bože, da sam jučer umro danas ne bih znao koliki sam sretnik“, gotovo pjevušeći Gavran je izgovarao ovakve i slične riječi, pun ushićenja i želje da što prije krene ka Hamdinoj pećini i svojima saopći radosnu vijest.
Ne nađe Belkanova vranca, ali na prvog konja na kojeg naiđe natovari sve što je moglo stati u nekoliko vreća. Krompira, brašna, dimljenog sira, svega i svačega pomalo što je mogao naći u napuštenim kućama. Pred sam mrak, krenu put Hamdine pećine.
Iako je bila mrkla noć kad je došao, niko nije spavao osim djece. Po njegovu izraza lica, pogodiše da im nosi dobre vijesti. Niko ne obrati pažnju na konja natovarena hranom. Kao da su svi odreda bili gladni samo Gavranove priče.
„ Hajde Gavrane, istresi što imaš!“, gotovo grubim glasom obrati mu se Omer.
Dok je pričao, ljudi su s nevjericom u njega buljili. Izgledao im je kao utvara koja je bahnula nekud odozdo i sad im, evo, priča nevjerovatnu priču.
„Ja im ne vjerujem, pa Bog! To se oni pretvaraju da nas tamo namame i potamane kao miševe!“, vikao je Omer.
„Stani malo, Omere, ni mom Gavranu nisu vrane popile mozak!“, ljutito mu je uzvratila Rabija, „uostalom on se prvi među vama javio da siđe u selo stavljajući glavu u torbu.“
„Rabija, ne vuci me za jezik! Gavrana poznajem dulje od tebe. On je bio i ostao čestit čovjek. Ali,ovo što priča nimalo mi se ne sviđa pa vi kako hoćete. Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada. Čuj, da me dušman štiti? Pa ljudi moji, jeste li vi poludjeli! E, Boga mi, svašta.“
I ovoga puta morao se umiješati Belkan. Visoko je podigao štap o koji se opirao i to je bio znak da se strasti smire.
„Omere, nagao si čovjek. Svi smo mi u istom belaju pa, prema tome, svi trebamo odlučivati o našoj daljoj sudbini. A ti, Gavrane“ i štap upravi ka Gavranu koji je sjedio pognute glave razočaran što mnogi nisu povjerovali u njegovu priču „zašuti, kumim te Bogom, i ne hvali više one koje ne treba hvaliti! Rekao si svoje i sad prepusti ljudima da odluče.“
„ Ja ne odustajem od činjenice da sam naišao na dobre ljude i da ništa od svega nisam izmislio. Evo, ako ne vjerujete meni vjerujte papiru.“
Svi nagrnuše oko upaljene baklje i ruke koja je držala komad papira. Neko naglas pročita ono što je na njemu pisalo. Zavlada muk. U ljudima je ječalo. Šta ako je sve ovo iskreno? Zar ćemo istruhnuti u Hamdinoj pećini ili pocrkati u njoj od gladi? Šta ćemo sa djecom koja su se već isprehlađivala ležeći pod vedrim nebom? Drugi glas u njima ih je opominjao: dušmanu nije vjerovati. Šta ako je sve laž u nakani da nas namame u selo kao ovce na pojilo i sve poubijaju? Šta ako je... tutnjalo je u ljudskim glavama.
Baš kad je prva sunčeva zraka obasjala Srmište, Belkan odluči: „ da glasamo“.
Žene, djeca i starci će ostati, a svi odrasli muškarci će krenuti u selo. I to odmah. Ako sve bude čisto, za dan - dva neko će se vratiti po ove koji su ostali u Hamdinoj pećini, tako zaključiše.
Omer je još uvijek bio nepovjerljiv. Vrtio je glavom i ponavljao:
„ Ljudi, još uvijek nije kasno, urazumite se! Ne idimo pravo u vučiji log!“
Dok je ovo govorio, gledao je u Belkana tražeći od njega podršku. Međutim, ovaj dostojanstveni sarac je šutio.
„Neka vam bude!“, ljuto odbrusi Omer i svrsta se u kolonu.
Nisu uspjela nagovaranja da Belkan ostane u Hamdinoj pećini. Na kraju, uzjahali su ga na konja na kojem je Gavran donio namirnice i kolona, kao novorođena nada, poče kliziti niz padine Srmišta.
Gore na platou žene su krišom brisala suze, a djeca su glasno plakala.
Zatekoše pusto selo. Ljudi su se radovali što će nakon toliko dana moći ući u svoje kuće, otvoriti vrata na štali, po sapima pomilovati polumrtve životinje iscrpljene od gladi i još više od žeđi. U času, raziđoše se po selu. Svako svojim sokakom prema svojoj kući.
Emin je među posljednjima ulazio u selo. Usput je bio skinuo kaput zbog silne vrućine i znoja koji mu je pazuhe izjedao do pravih rana. Odjednom, nešto bolno presječe mu dah.
„A smotuljak? Gdje je? Gdje sam ga izgubio? Izgubio sam Eminine menđuše.“
Uhvati ga panika kad otkri da smotuljka nema ni u jednom džepu kaputa. Kako će reći Emini da je izgubio dar kojeg je pripremio za njihovu svadbu? Ni para se nema za novi, a ni u Barče se više ne može kod zlatara. Odluči se vratiti i slijediti put sve dok ne nađe ono što mu je u ovom trenutku bilo najvažnije.
Gotovo da je zaplakao kad je nakon sahat hoda, u travi, na stazi kojom su prošli našao zamotuljak. Sav radostan, i ne pitajući se otkud mu tolika snaga, gotovo potrča natrag u pravcu sela. Međutim, ubrzo shvati da za tim nema više nikakve potrebe. Nastavi ići kratkim, sada već umornim korakom.
Izlazeći iz šume, prije nego što će stupiti na livade koje vode u selo, noge mu se odsjekoše i on pade u grmlje koje se nalazilo ispred njega. Odatle se vidio strašan prizor.
Selo je bilo puno ljudi u crnim košuljama. Raspoređeni u tri koncentrična kruga, utjerivali su ljude u Belkanovu kuću koja se nalazila u središtu sela. Ljudi u crnim košuljama su se smijali, cijevi pušaka ljudima nabijali u usta, a starog Belkana su udarcima nogu u stražnjicu ubacili preko kućnog praga. Posljednji je utjeran Omer. Hrvao se s njima, otimao, psovao dok ga na kraju jedan od crnih košulja nije onesvijestio udarcem kundaka u glavu i kao vreću ubacio u kuću punu ljudi. Zatim su na prozore i vrata navalili debele daske i zakovali ih ekserima. Dvojica su dograbila ljestve i jedan od njih se uzverao kao mačka na krov Belkanove kuće i počeo benzinom polijevati. Jedva što je nogama dotakao zemlju, a vatra suknu sa svih strana. Prvi špalir crnih košulja ispraznio je okvirove svojih pušaka u pravcu zapaljene kuće. Oni su kleknuli, a crne košulje iz drugog špalira učinile su to isto. Onda je došao red na treći špalir.
Iz kuće su dopirali ušasni krici ljudi koji su gorjeli. Crne košulje su se sve snažnije smijale i sve brže praznile svoje šaržere.
Dok je Emin padao u duboki mrak, seoski psi su bijesno zavijali. _________________ Složna braća kuću grade, a nesložna dvije!!!
Sati su u GMT - 4 sata Idi na stranicu Nazad1, 2, 3 ... 12, 13, 14
Strana 14 od 14
Ne možete dodavati nove teme u ovom forumu Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu Ne možete mijenjati svoje poruke u ovom forumu Ne možete brisati svoje poruke u ovom forumu Ne možete glasati u ovom forumu
Cesta pitanja (FAQ)
Pretraga
Korisnicke grupe
Profil
Vase privatne poruke
Prijava
