Uneseno: pe sep 17, 2004 4:54 pm Naslov: Okus Bosne
[b]Meša Selimović
odlomak
Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni sa kim istorija nije napravila takvu šalu kao sa nama. Do juče smo bili ono sto danas hoćemo da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više ni toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kud da gledamo u naprijed, zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog riješenja. Preziru nas i braća i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sačuvamo a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo. Nesreća je sto smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje. A sve se plaća pa i ova ljubav.
Zar smo mi slučajno ovako pretjerano mekani i pretjerano surovi, raznježeni i tvrdi, veseli i tužni, spremni uvijek da iznenadimo svakoga, pa i sebe? Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav, jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti? Zar bez razloga puštamo da život prelazi preko nas, zar se bez razloga uništavamo, drukčije nego Džemail, ali isto tako sigurno? A zašto to činimo? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno, znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka čast našoj ludosti!"
Posljednji izmenio MBosnjak dana pe sep 17, 2004 5:04 pm, izmenjeno ukupno 1 puta
Bosanac-Emir Hadžihafizbegović
Moj Bože, ponekad se pitam, zar je baš tako moralo biti. Moj Bože, ponekad se pitam, zar je dobro srce muslimanskog insana moralo da se vadi Valjevskim, Užičkim i inim drugim srpskim kamama.
Moj Bože, ponekad se pitam, zar je muslimanski čovjek samo što sevdah čuti, morao biti zaklan. Pa što to mi nismo išli u Negotin i Kraljevo i klali njihove majke, što to mi nismo postavili haubice na Žabljak, na Durmitor, na Zlatibor i ubijali njihovu djecu. Nismo, jer mi volimo, a oni mrze, ne svi, ali mrze.
Naše su džamije popaljene, mihrabi porušeni, mezarja uzorana, njihove crkve od Teočaka do Goražda niko ne dira.
Naše su majke i sestre silovane, a njihove se sunčaju po Adi Ciganliji i ljetuju po Budvi.
Naši su muhadžeri u Trogiru, Pakistanu, a njihovi se, sram ih bilo šetaju po Modriči, Dobojskim daidžama i Prijedorskim avlijama. Mi ovdje u Bosni jedemo Norvešku ribu sumnjivog datuma, a oni beru naše alkatmere i ruže i sjede ispod grožđa , gdje smo mi, samo mi, Bajrame dočekivali.
Bože moj, Bosanske gazde, Bosanske gazde i potomci Bosanskih begova; hej ljudi moji, gazde, gazde Bosanske čekaju u redu za tanjir graha, a njihova fukara po buvljim pijacama Zaječara prodaje almasli grane i šorvane naših nena. Prodaje fukara znoj i krv težaka.
Prodaje fukara ibrike i postekije po Požarevcu. Prodaje fukara vilerove goblene, vilerove goblene iz muslimanskih kuća, vezene u noćima kad još nije bila spaljena iluzija o uvali moga djetinjstva na brdovitom Balkanu i kad je zaklana porodica Huskića odgledala još jedno nedjeljno popodne koje vodi Dunja Lango.
Prodaje fukara, a mi se glođemo. Prodaje fukara pune muslimanske sehare, a mi se glođemo.
Prodaje srpska fukara muslimansko dostojanstvo, a mi se glođemo.
J**** ja nas, ali neka, neka narode moj, neka prodaje fukara, neka prodaje, jer ne mogu oni nakrasti koliko Musliman ima, ne mogu oni pobiti koliko Muslimanka mati može roditi.
I zato, ne zaboravi nikada narode moj, ne zaboravi nikada potoke krvi što se slivaju niz Soukbunar, Điđikovac, Mejtaš i Vratnik ne zaboravi nikada i nemoj nikad halaliti.
Ne zaboravi mrtve bebe rođene na Koševskom brdu, ubijene iz PAT-a, PAM-a, Boforsa, majku im j****, ne zaboravi i nemoj nikada halaliti.
Ako smo nekada morali halaliti, više ne smijemo.
Zakuni se narode moj krvlju rahmetli Hajre Mešića i sakatom djecom Bosanskom, da halaliti više nikada nećeš.
Ko halali, dabogda ga rođena djeca proklela, jer mi, mi Muslimani ovaj rat nismo željeli, ali ako hoćemo, dobit ćemo ga, jer u Bosni rješenja nema ili Džehenem ili sloboda, kome to nije jasno neka ide iz Bosne.
Iz grobova ustaju
Silaze u grob,
k'o djeca bezazleni,
Bosanski Muslimani.
U progon odlaze,
k'o djeca lakovjerni,
Bosanski Muslimani.
U progon, u grob,
k'o djeca neoprezni,
odlaze, silaze,
Bosanski Muslimani.
Pogledaj sad
iz progona, sa daljina,
iz izgnanstva, sa strašina,
vraćaju se – dobri Bošnjani.
Ozbiljnih lica
iz grobova ustaju,
u vjeri čvršci,
dobri Bošnjani.
Iz grobova ustaju,
u duhu jači,
jači i žešći,
dobri Bošnjani.
Kako ih je, Bože,
malo ostalo,
a kolika, Bože, svjetlost pobjede,
sa lica im zrači!
p.s.Hvala na javljanju neg' imas li sta o Bosni da i ja procitam?
Padale su granate
bombe su padale
jedna nam je i u sobu usla
a on me ni zagrlio nije
rat je veliko zlo, koje hoda
u kuce dodje, u dusu udje
i kucu i dusu uzme
a meni je trebalo
samo da me zagrli
krila sam kad placem
krila sam kad mrzim
krila sam od djece
da mi treba ljubav
samo jednom da me zagrlio
meni bi prosao rat
prosao bi za me
uzas koji hoda, uzima zemlju
uzima grad, otima kucu
rastura dusu
tristo dana rata
a on me ni pogledao nije
tristo dana i tristo nociju
rat nema duse ni ociju
predugo smo zajedno
i znam da se ljubav trosi
kao novci, kao uspomene
ali su okolo
padale granate
i meni je trebalo
samo da me zagrli
Kumim te Bogom, veliki Boze,
skloni sa svijeta Zivotinje!
Neka preostane sve od macijeg roda,
moje sirotinjstvo neka preostane,
ali - skloni Zivotinje.
U pseci rod ne diraj,
ne dotici tice,
samo te molim,
milosni Boze skloni Zivotinje.
Skloni Zivotinje, sa obronaka, skloni.
Skloni Zivotinje, preklinjem te Boze -
ali mi ne diraj svinji ni vepra, ne diraj
slavuja, ni kucnog sarenog pjevaca.
Ne diraj mi nista u sta je lijepo pogledati!
Ne diraj nista.
Ali Zivotinje svakako skloni.
Mrava ne diraj, i marvu zanemari,
ali Zivotinje - skloni.
Gdje si ih metno, otuda ih skloni.
Sa svijeta, gdje si ih metno, skloni.
Skloni ih, Boze,
i pomozi im, Boze.
Niko im, bez Tebe, pomoci ne moze.
Nema im nigdje stana ni stanista,
na oba svijeta - kuce ni kucista.
Skloni ih, Boze,
sa oba svijeta.
Skloni,
i pomozi.
Satvoren u tijelu zatvoren u koži
Sanjaš da se nebo vrati i umnoži
Zatvoren u mozak zarobljen u srce
U toj tamnoj jami vječno sanjaš sunce
Zarobljen u meso zdrobljen u te kosti
Prostor taj do neba
Kako da premostiš ?
Drugo slovo o čovjeku
Zatvoren u rebra zarobljen od srebra
I kad si visokan bjelji ni od sebra
Satvoren u tijelu zatvoren u koži
Sanjaš da se nebo sa tom zemljom slozi
Otrgnut od neba zudiš hljeba vina
Al u domu tvome
Kad će domovina?
Kolo
Ruka do ruke
luka do luke
Ruka u ruci
muka u muci
Zemlja priteže
nebo visoko
O da sam ptica
Da sam soko
Smrt
Zemlja je smrtnim sjemenom posijana
Ali smrt nije kraj Jer smrti zapravo i nema
I nema kraja Smrću je samo obasjana
Staza uspona od gnijezda do zvijezda
Ti koja imas ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbriznost.
Ti koja umijes s njegova cela citati
bolje od mene njegovu samocu,
i koja otklanjas spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao sto proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom...
Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime pocinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu lezaju,
i noc tvojega glasa vocnjak
jos nedodirnut olujama...
Onda ostani pokraj njega
i budi poboznija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka sto se priblizuju
neduznim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu,
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huci...
Seci njegovim zalom. Neka te susrecu
ozaloscene pliskavice.
Tumaraj njegovom sumom. Prijazni gusteri
nece ti uciniti zla.
I zedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti ce ponizne...
Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u nocima ostrih mrazova.
Neka te miluje djecak kojega zastitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti mirise cvijece
koje ja zalivah svojim suzama...
Ja ne docekah naljepse doba
njegove muskosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustosili pogledi
gonica stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika...
Ja necu nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I price
koje za njih davno pripremih
mozda cu ispricati placuci
malim ubogim medvjedima
ostavljenoj crnoj sumi...
Ti koja imas ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice dok na njega budu
silazile nepoznate godine...
I reci mi katkad nesto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se cude, i susjede
koji zale moju strpljivost...
Ti koja imas ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu!
PITAO JEDNOM TAKO JEDNOG VRLI PITAC NEKI
A KTO JE TA A STO JE TA DA PROSTIS
GDJE JE TA KUDA JE
ODAKLE JE TA BOSNA REKTI
A ZAPITAN ODGOVOR NJEMU TAD HITAR DADE
BOSNA DA PROSTIS JEDNA ZEMLJA IMADE
I POSNA I BOSA DA PROSTIS
I HLADNA I GLADNA
I KTOMU JOS DA PROSTIS
PRKOSNA OD SNA
Sati su u GMT - 4 sata Idi na stranicu 1, 2, 3 ... 12, 13, 14Dalje
Strana 1 od 14
Ne možete dodavati nove teme u ovom forumu Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu Ne možete mijenjati svoje poruke u ovom forumu Ne možete brisati svoje poruke u ovom forumu Ne možete glasati u ovom forumu
Cesta pitanja (FAQ)
Pretraga
Korisnicke grupe
Profil
Vase privatne poruke
Prijava
neg' imas li sta o Bosni da i ja procitam?
