Dobro Dosli Irmin.com
      Registruj Se Home  |  Topici  |  Downloads  |  Va Account  |  Forum  |  Radio Stanice  |  Poalji Tekst  |  Objavljeno  
Irmin.com: Forums

Irmin.Com :: Pogledajte teme - Bosnjacke epske pjesme
 Cesta pitanja (FAQ)Cesta pitanja (FAQ)   PretragaPretraga   Korisnicke grupeKorisnicke grupe   ProfilProfil   Vase privatne porukeVase privatne poruke   PrijavaPrijava 

Bosnjacke epske pjesme
Idi na stranicu 1, 2, 3  Dalje
 
Napiite i unesite novu temu   Odgovorite na poruku    Irmin.Com forum -> Knjizevnost / Poezija / Proza
Pogledajte prethodnu temu :: Pogledajte sljedeu temu  
Autor Poruka
MBosnjak
Bravo ! Ja !
.

Pridruio se: Sep 09, 2004
Poruka: 1512

PorukaUneseno: sr maj 31, 2006 7:46 pm    Naslov: Bosnjacke epske pjesme Odgovor sa citatom


HASANAGINICA

Što se bjeli u gori zelenoj?
Al' su snjezi, al' su labudovi?
Da su snjezi, već bi okopnuli,
labudovi, već bi poletjeli;
nit' su snjezi, nit' su labudovi,
nego šator age Hasan-age:
on boluje u ranami ljutim.
Oblazi ga mater i sestrica,
a ljubovca od stida ne mogla.

Kad li mu je ranam' bolje bilo,
ter poruča vjernoj ljubi svojoj:
"Ne čekaj me u dvoru b'jelomu,
ni u dvoru, ni u rodu momu!"
Kad kaduna r'ječ razumjela,
još je jadna u toj misli stala,
jeka stade konja oko dvora,
i pobježe Hasanaginica,
da vrat lomi kuli niz pendžere.
Za njom trču dvi ćeri djevojke:
"Vrati nam se, mila majko naša,
nije ovo babo Hasan-aga,
već daidža, Pintorović beže!"

I vrati se Hasanaginica,
ter se vješa bratu oko vrata.
"Da, moj brate, velike sramote,
gdi me šalje od petero dice!"
Beže muči, ne govori ništa,
već se maša u džepe svione,
i vadi njoj knjigu oprošćenja,
da uzimlje potpuno vjenčanje,
da gre s njime majci uzatrage.
Kad kaduna knjigu proučila,
dva je sina u čelo ljubila,
a dv'je ćeri u rumena lica:
a s malahnim u bešici sinkom,
od'jeliti nikako se ne mogla,
već je bratac za ruke uzeo,
i jedva je sinkom rastavio,
ter je meće k sebi na konjica,
s njome grede dvoru bijelomu.

U rodu je malo vr'jeme stala,
malo vr'jeme, ni nedjelju dana,
dobra kada i od roda dobra,
dobru kadu prose sa svih strana,
da najveće imotski kadija.
Kaduna se bratu svomu moli:
"Ah, tako te ne želila, braco!
Nemoj mene davat za nikoga,
da ne puca jadno srce moje,
gledajući sirotice svoje!"
Ali beže ne hajaše ništa,
već nju daje imotskom kadiji.
Još kaduna bratu se moljaše,


da njoj piše listak, b'jele knjige,
da je šalje imotskom kadiji:
"Djevojka te l'jepo pozdravljaše,
a u knjizi l'jepo te moljaše,
kad pokupiš gospodu svatove,
dug polduvak nosi na djevojku,
kada bude agi mimo dvor,
nek' ne vidi sirotice svoje!"
Kad kadiji b'jela knjiga dođe,
gospodu je svate pokupio,
svate kupi, grede po djevojku.
Dobro svati došli po djevojke,
i zdravo se povratili s njome.

A kad bili agi mimo dvora,
dvi je ćerce s pendžera gledahu,
a dva sina prid nju izhođahu:
tere svojoj majci govorahu:
"Svrati nam se, mila majko naša,
da mi tebi užinati damo!"
Kad to čula Hasanaginica,
starišini svatov' govorila:
"Bogom brate, svatov' starišina,
ustavi mi konje uza dvora,
da darujem sirotice moje!"
Ustaviše konje uza dvora.
Svoju dicu l'jepo darovala:
svakom sinku nazve pozlaćene,
svakoj ćeri čohu do poljane;
a malomu u bešici sinku,
njemu šalje u bošči haljine.

A to gleda junak Hasan-aga,
ter dozivlje do dva sina svoja:
"Hod'te amo, sirotice moje,
kad se neće smilovati na vas,
majka vaša srca arđaskoga!"

Kad to čula Hasanaginica,
b'jelim licem u zemlju udrila,
uput se je s dušom rastavila,
od žalosti, gledajuć' sirota!


_________________
Svi mi volimo da budemo ljepi nego to jesmo, pametniji nego to jesmo i da izgledamo poteniji nego to jesmo. Čak i nije toliko vano jesmo li ljepi i pametniji, vano je da to drugi o nama misle.
http://www.youtube.com/watch?v=CD2joAOdfHM
Na vrh
Pogledajte profil korisnika Poaljite privatnu poruku Posjetite autorovu web stranicu
MBosnjak
Bravo ! Ja !
.

Pridruio se: Sep 09, 2004
Poruka: 1512

PorukaUneseno: sr maj 31, 2006 7:54 pm    Naslov: Odgovor sa citatom

Muji Hrnjici

Podranila sestra Hrnjicina
Pred sabah na cetiri sahata
Pa jamila kalajli ibrika,
Ona sidje do vode bunara,
Sa bunara vode zafatila,
Na se turski abdest udarila.
Ona ceka vaktile sabaha,
Pa jamila djerdjef od merdzana,
Sjede sarat po djerdjefu platno,
A uz djerdjef cura zapjevala.



Dozivlje je ostarila majka:
- Oj Ajkuna, sceri moja draga,
Kako mozes pjevat u odaji ?
A znades li cemerna ti majka,
Da su tvoja braca othodila,
Othodila u cetu junacku.
Malo majci roka ostavili,
Evo, sceri, jednu heftu dana.
Vise majka ne bi izbrojila.
Prodjose mi i tri hefte dana,
Meni djece iz cetice nema.
Sta joj veli Ajkuna djevojka:
- Moja majko, lude ti si glave !
I ranije su cete othodile,
Dobre cete sicar sicarile,
Nikad putu roka ne imade.
U toj rici sabah-zora djodje.
A da vidis Ajkune djevojke,
Ona stade na Boziji divan,
Bozijeg se oduzila duga.
Iz dolafa durbin prifatila,
Nasloni ga na demir-pendzeru,
Okrenu ga niz polje zeleno
Eto doli do mahat luga.
Kad se nakva tama pomolila,
A iz tame konjanik ispanuo
Na mrkalju k'o na gorskom vuku.
Na njem' nejma rublja i haljine.
Na mrkalju grive ni percina,
Vet sve ziva vatra odnijela.
A za njim se nesto bijeljase -
Dobar djogat buljubasa Muje.
Na djogatu buljubase nejma,
Krvav djizgin po podini vuce,
A prazne se uzendjije vlace.



Odma' se je jadu dosjetila
Pa dozivlje ostarilu majku:
- Mila majko, pani na pendzeru
Da ti vidis uz polje junaka,
Kukavna mu i cemerna majka !
A kad stara pade na pendzeru,
Bir pogleda odma' ga poznade,
Dje poznade svog sina Halila.
A zavika grlom bijelijem:
- Sceri Ajko, pani na avliju
Pa docekaj svog brata Halila !



Sta li kazu, sta li ti se fale,
Vazda mladi slusa starijega,
U djevojke pogovora nejma.
Cura pade na mermer-avliju,
Ne sce trcat svom bratu Halilu,
Vec otrca debelu djoginu,
Pa djogata po dubleku ljubi:
- Moj djogate, moja grivo zlatna,
Dje si moga brata ostavio ?
Hajvan djogat n' umi besjediti,
Na lijevo okrecase glavu -
Da je Mujo ost'o u Karlovcu,
Da su Muju Vlasi ufatili.
Halil junak rici izgubio,
A bjelim zubi' poskripljuje.
Ja da vidis Ajkune devojke,
Ona dodje svom bratu Halilu,
Pa ga jami za bijele ruke,
Iznese ga na bijelu kulu
Pa ga leze na mehku loznicu.
Sjede Halil bole bolovati.



A da vidis Halilove majke,
Pripe pecu, prignu feredzu,
Ona pade biloj berbernici,
Ona zove masina berbera:
- Moj Masine, dite moje drago,
Hajde jami mile i nestere !
Doslo mi je dijete iz cetice
I grdnijeh zadobilo rana.
U berbera pogovora nejma,
A berbersku cantu prifatio
Pa poseta Hrnjicinoj kuli.
A kad pade u sikli odaju,
Dvije sestre sjele kod Halila,
Pa Halilu grdne rane ljube:
- Mile rane - nase mile majke,
Nemojte nam brata umiriti,
Nemojte nas sa dobrim rastaviti !
On bolova cilo petn'est dana.
Kad sesn'esti danak napuno
Onda Halil lijek ispustio.
Ugleda ga ostarila majka,
Ruke siri svoga sina ljubi,
Price pitat' svog sina Halila:
- Moje dite, moje milovanje,
Dje li biste, dje li izgiboste,
Dje li grdnih zadobiste rana ?
- Prodji me se, ostarila majko !
Kad me pitas, pravo cu ti kazat':
Kad odavlen konje pojahasmo,
Udarismo niz polje zeleno,
Udarismo niz Kunaru, majko,
Niz Kunaru, Raminu bunaru,
Kad smo dosli Raminu bunaru,
Mujo sjaha sa svoga djogina,
A ja, majko, sa svoga malina.
Snimi Mujo plosku sa djogina,
Price cukat' crveniku vino,
A predirat' kozlovinu meso.
Kad se Mujo nakitio vina,
Onda Mujo meni govorio:
- A moj brate, ugojak Halile,
Haj' se vrati na Kladusu bilu,
Jer je nasa na cenaru kula,
Vlasi ce nam kulu porobiti,
A majku nam nogom' pogaziti.
Ja mu velim, ostarila majko:
- A moj brate buljubasa Mujo,
Evo ima petn'es' godin' dana,
Ja ne idjoh u cetu junacku,
Ja ne vidjoh sta junaci rade,
Ja ne vidjoh krvi iz junaka,
Ja ne vidjoh ziva savezana,
Brate Mujo, dinskog dusmanina.
- Ti me vodi, ocinjeg ti vida !
Ja da vidis moga brata Muja,
On poskoci na noge lagane
Pa poklopi debela djogina,
Udrismo uz planine putem.
Tri planine zdravo prehodili,
Bukovicu i Orahovicu
I Otresu visoku planinu,
Dok padosmo Kuku Ivanovu,
Dje 'no cesto tu kukaju majke.
Dok padosmo u Ruzice doce,
Dje 'no pasu Milotica ovce:
Jedna glava tri hiljade brava
I pred njima ovan Milovane,
Al ih cuva dobar cobanine,
Cobanine Vrcic barjaktare.
Kud god isli i konje gonili,
Sedmi danak u Karlovac dosli.
Udarismo placam' i sokacim'.
Plaho Mujo rasrdio djogu,
Sve od bisa napopriko disa,
Ispod sebe mermer izvaljiva.
Mujo pade pred pjanu mejhanu,
Ta mejhana skoro nacinjena,
U nju nove bacve ukurlane,
Postavljena nova krcmarica.
A kad Mujo pade pred mejhanu
I zavika grlom bijelijem:
- Bona bila, nova krcmarice,
Donesi mi citav tulum vina !-
Sta mu veli nova krcmarica
- Vidi krka i na njemu brka
Koji pije na tulume vino!
ne pije ih u nasem Karlovcu
Vet nekakav Karlovcicu bane
Il' nekakav sa Kladuse Mujo.-
A plaho se Mujo rasrdio,
Pa on kide pletenu kandziju,
Sjede kucat' novu krcmaricu.
Kud je kuca sve joj koza puca,
Gologlava trci po mejhani,
A sve trazi od dukata suda.
Natoci mu citav tulum vina,
Dodade ga Muji na doginu.
Mujo popi i ne skvasi brka.
Jopet Mujo drugi zaiskao,
Dodade ga meni na malina:
- A moj brate, ugojak Halile !
Ne popijes citav tulum vina,
Posjec' cu ti sa dva rama glavu ! -
Eto, majko, jada iznenada,
Meni vino i tilo ne mere,
Valja slusat' svoga brata Muju.
Pola popih, stara moja majko,
Pola salih sebi u haljine
Pa pokvasih pusat i haljine.
A da vidis moga brata Muju,
On izvadi cetiri dukata
Pa darova novu krcmaricu.
Poklopismo konje od mejdana,
Udarismo placam' i sokacim'.
Na veliko cudo udarili,
Pred banovu kulu dohodili,
A kad igra kolo djevojaka
I pred njima djeva Andjelija.
Ja kakva je sinula je guja !
Sve je glavom kolo nahitila
A ljepotom kolo zacinila:
Jedna glava - dva su istikama,
Jedne ruke - dvoje belenzuke,
Jedno grlo - cetiri djerdjana,
Jedno tilo - cetiri tambara.
Kad je vide buljubasa Mujo,
On sjaha sa konja djogina
Pa jamio dzidzu Andjeliju,
Sjede krecat' kolo naokolo.
Sve ga gleda sa pendzera bane,
On jamio glavnju sa odzaka,
pa on sidje na donju tabiju
Pa zapali tri topa velika:
Deli-Kusu i deli-Margetu,
I Zelenka, topa velikoga,
I Petraca sa velikih vrata.
Odadiru, mijo pobratime,
Na Lipniku i na Brekovniku,
Na Cazinu i na Varadinu,
Na demiji Pre djenerala,
A sve lete na glide soldati.
A ja zadjoh mome bratu Muji:
- Jasi Mujo, siroka djogata,
Jer ces danas izgubiti glavu !
A da vidis moga brata Muja,
On pojaha debela djogata,
A zavika grlom bijelijem:
- Srce, Andje, pruzi meni ruku !
Ona pruza i desnu i livu.
Izbaci je za se na djogina,
Uteze je od sablje kajasom.
Udarismo placem' i sokacim',
Usu lunta k'o iz neba krupa.



_________________
Svi mi volimo da budemo ljepi nego to jesmo, pametniji nego to jesmo i da izgledamo poteniji nego to jesmo. Čak i nije toliko vano jesmo li ljepi i pametniji, vano je da to drugi o nama misle.
http://www.youtube.com/watch?v=CD2joAOdfHM
Na vrh
Pogledajte profil korisnika Poaljite privatnu poruku Posjetite autorovu web stranicu
MBosnjak
Bravo ! Ja !
.

Pridruio se: Sep 09, 2004
Poruka: 1512

PorukaUneseno: sr maj 31, 2006 8:10 pm    Naslov: Odgovor sa citatom

ZENIDBA HADZI SMAILAGIC MEHA

Prva rijec: Boze nam pomozi!
Evo druga: Hoce ako Bog da!
Samo da ga pominjemo cesto,
Pa ce nama dobro pomagati,
I od svake muke zaklanjati,
Muke ljute i dusmanske ruke,
I svakoga hala i belaja,
Od zlog duga i nevjerna druga.
Bice kise, rodice godina,
Duzan ce se duga oduziti,
A zlog druga nigda do vijeka,
A u kuci lose domacice.
Od te nema gore kukavice.
Nije s mirom muzu kuci poci,
Ni sa sobom poves' musafira,
Sve ga vodi, a o jadu misli,
Koji ce ga jadi zadesiti,
Od zle kucke na dom domacice.
Crnse mu je srce od gavrana.
Kucu pokri pa nece kapati;
Zenu udri pa nece lajati.
Tesko tome ko se zenom tuce,
Kad se sama na pamet ne vuce.
Ondar moja skupljena gospodo!
Sad velimo pesmu da brojimo,
I s tom pesmom da se veselimo,
Ta je pesma od starog zemana,
Sto su stare radile gazije,
I junaci u svakojoj stranci,
Za sjajnoga Sulejmana carstvo.
Uzvis'no se carstvo tursko zvalo;
Tristo seset im'o valiluka.
Bosna mu je kljucanica bila,
Kljucanica i zlaceni kljuci,
Od svakoga dobrog pouzdanja.
Ondar se je londza pokupila,
U Kajnidzi u p'janoj mehani,
A dje se vazda naucila.
Na toj londzi trideset begova,
Sve glavnije' od seher Kanidze,
Age carske dvades' i cetiri.
U vrh londze Hasan pasa Tiro;
Pored njega pedeset delija,
Pokraj pase, sa lijeve strane,
Ajan Omer, od Kanidze dedo;
Pokraj deda dva dizdara carska,
Kraj dizdara Cifric Hasanaga;
Do Hasana sindrak Me'medaga,
Mijo sinak hadzije Smajila,
A sinovac Cifrica Hasana;
Naokolo buljukbase carske,
Pa napored seli bajraktari.
Sve posijo ajan do ajana,
A sve sijo akran do akrana,
Bezi carski jedan kraj drugoga,
Age carske u red z begovima,
Bajraktari jedan kraj drugoga,
Hasan-pasa i delije s njime,
Na vrh londze medju pendzerima.
Usred kola medju beglerima,
Vino sluze do dva bajraktara,
Jedan bese kanidzkoga ajana,
A drugi je njihnoga dizdara,
Deli Hasan i deli Husein.
Pod pazuho drze jaretine,
A u desne ruke litrenjace,
Sve naizgred pojahu glavare,
Hasan-pasu i prvjence carske.
Kako kojem casu dodavahu,
Ruke svoje pod kusak turahu,
Age svoje icram cinijahu,
Da him ga sladje piju pivo.
Dok se age vina napojile,
Pa vinovske case poturili,
Jer him vince ulilo u lice,
A rakijske taze dofatili.
Kad se vino smesa i rakija,
Rakija je vazda eglendzija.
Age klete i begovi carski,
Muhtac nista bezi ne bijahu,
Ni odela kakih im je drago,
Ni oruzja ni sablji godarki,
Ni gotovi' u dzepove para,
Ni gotovi' konja culehana,
Ni na glavi carskije' kalpaka,
Ni zlatnije' carski' celenaka.
Otvori se sohbet po mehani.
Pocese se falit' Krajisnici;
Ko je vise dobijo mejdana,
Il' za sebe il' drugoga koga,
Il' za kaka pasu i vezira,
Il' za svoga cara cestitoga;
Ko je bolje hudut rasirijo,
Ko l' njemackog roba zarobijo,
Ko l' z djevojkom druga ozenijo,
Ko je boljeg konja podhranijo,
Ko je boljeg sina podnivijo,
Ko je bolju scerku odgojio,
Ko odjela bolja nabavijo,
Ili 'dela il' silah oruzje,
Il' sablju ostru na rebrima,
Neko svoje toka na prsima,
Neko konjski takumi oruz'e.
Pocese se falit' Krajisnici,
Ko se s kojom curom ozenijo,
Ozenijo, il' se ko zeniti;
Ko je odzak bolji od kojega,
Ko je junak jaci od kojega.
Pocese se podizat' kalpaci,
Zlatni curci turat' na civije,
Ostre sablje preko bedre dvije,
Bijele se palahati brade,
A sjajati na celo zerdavi,
Mladijem se crne oci mutit',
Povrh cela satreti celenke,
Svak po nesto i ponesto falit'.
Neko scerku, neko seku fali,
Neko fali od brata djevojku.
Eglenise sta ko begenise,
Tu je vise od sezdeset aga,
I od dvades' bega kanidzkije',
Osem pase i osim delija,
Koliko je gledat' po agama,
Nit' mo's znati koji bolji bese,
Ili stari bolji od mladije';
Nit' su mladi bolji od starije'.
Djovde krupne, zlatna odijela,
Glave krupne, a oci im crne,
Sva gosposka ispod oci lica.
Na svakom se sari jagodica,
Ka' u basci djurdjevska ruzica.
Oka mrka, a cela siroka,
Na glavi him carevi kalpaci,
A za kalpak careve celenke,
Lica bela a zlatne celenke,
A sa glave kose kurijacke,
Oko vrata kolerovi zlatni,
Svi pod grlo na kanat spuceni,
Sve kanati od zezenog zlata,
Svim' na prsi toke oluklije,
A na pleci mljetacke dolame,
Na starceve mavi i zelene,
A na mlade bele i crvene;
Jednake him na celo zerdave,
Sve dolame zlatom izvezene,
Zlatne grane us pleci junacke,
A uz miske guje ispletene;
Pod grla him glave savedene,
Bi rekao kao da su zive;
Jednaki him na srce silahi,
I oruz'e jedno u silahu
S pusaka him jedaki cetovi,
Sve cetovi dragi kamenovi,
A karike od zezena zlata;
Na bedra him ezdegske caksire,
Coha mrka a prezuto zlato,
Uz listove grane zlatne sjaje,
A uz bedre guje opletene,
Pa pod silah glave sastavljene,
Pr'o bedara sablje okovane,
Balcaci him od zezena zlata,
A krne him u srebro skovane;
Otrovane dzide pored aga,
Bi rekao da je gora cajna,
Zar se nije lasno veseliti?
Konji svoji, svako dobro svoje,
Nit haraca, niti kakog danka,
Niti rucku mislu ni veceri,
Svaki kmete ima i civcije,
U ruznice para gotovije'.
Ko ves' nije, pa bi hi vidijo,
Zakl'o bi se da su pasalije.
Postarije dvore bajraktari,
Na vitke se sablje poduprli,
Bas k'o lala cara u divane.
Kad pogledas londzu naokolo,
Ima l' iko bolji od kojega,
Sve ostavi, jednoga prestavi,
Mehmed sinak SMAJIL ALAJBEGA.
Eh, tog lica u tog sokola!
Momku nema jos dvades' godina.
Bi rekao, pa bi se zakleo,
Iz njegova obadva obraza,
Billah tespih, ka' da sunce sjaji,
A iz cela grije mesecina.
Crne mu percin bijel vrat prekrijo,
K'o da mu je crn gavran zasijo.
Majka nema vec njega jednoga.
Kol'ko mu je percin odgojila,
Pa mu ture pr'o cela svezala.
Na glavi mu fescic medzedija,
Preko fesa mrke ture klete,
Mrke ture Smajilova sina.
Sve mu grane majka zakitila,
Sve mu grane od bisera sama,
Mrkog bas k'o u sokola,
Zuba sitna bas k'o u djavola.
Celo mu je kao hamajlija,
Vedje su mu kao pijavice.
Polecele s oci trepavice,
Pokrile mu dvije jagodice,
Bas k'i ono krilo lastavice.
Brade nema, a nema mustaca,
Bi rekao da je belogorka.
Na decaka mljetacka odela,
A najprije burundzuk kosulja,
Vise zlata no svilena platna;
Pa poslije svilena djecerma,
Nit' je tkata ni cekovicata,
No od suha ispletena zlata.
Na dolami kud su svovi zlatni,
Kud su svovi sve su gajtanovi;
Zlatne grane na cetiri strane
Uz misicu uz ruku desnicu,
Kolika je u momceta ruka,
Kol'ko dobra djovda u junaka,
U junaka preko tankog pasa.
Na djetetu bijele caksire,
Od bijele mljetacke kadife,
Sve u zlato cisto izvezene,
Uz bedre mu guje opletene.
Vas se sjaji kao mesecina,
Dva traboloz pasa oko momka,
Preko pasa pletena silaha,
Od pletena venedickog zlata.
U silah mu dvije mljetke male,
Obadvije bez kremenja pale,
Cipcijele u zlato skovane;
Ocnici ima kamenovi dragi,
Ono gore sto se drzi rukom,
Svi vratovi u biser skovani.
Adzemka mu do lijevog kuka,
Vas je balcak od dukata zuta,
A krna joj u biser smotana.
Kostura joj od zehera ljuta,
Preko bedri momku preturena.
Bi rekao da spavase guja.
Momka zlatne toke zagrlile,
Zlatne toke od cetiri oke;
Dva kanata do bijelog vrata,
U njih ravna pola oke zlata.
Na njih oba jedno slovo pise.
Ti kanati od cara poslati,
Alajbegu hadzi Smajilu,
I njegovom rodjenome sinu,
Jer je na toj kuci alajbegstvo,
Tamam cetres i sedam godina,
Pod fermanom sjajnog Sulejmana,
Pod fermanom i ulefom carskom.
Od tog bega nema starijega,
Niti pase, pa niti vezira,
U bosansko sedamdeset grada,
Niti take ima odzakzade,
Ka hadzije Smajil-alajbega,
I njegova brata Hasan-aga.
Oba starca nemaju nikogaa,
Bog da cuva, sal jednog Mesina,
Nit imaju sceri ni sinova.
Kad pogledas kolo naokolo,
To je dete kolo zacinjelo,
Cipcijelu londzu u mehanu,
S njegovijem licem gosposkijem,
Bas ko zena pitu u tevsiju,
Il' kajganu na svome tiganju.
Kad pogleda Hasan-pasa Tiro,
Turcin dobar sto ga takog nema,
Kad to kolo sto je naokolo,
Svi napored veseli junaci,
Sve veselo sjede i besjede,
A hadzijin Mehmed neveseo.
Bijelo je lice porusijo,
Crne oci preda se turijo,
Kao da je ukopao baba,
Il' amidzu Cifrica Hasana.
Dvije ruke pod silah turio,
Pa gledase ka da umirase,
Niti vina pije ni rakije,
Ni duhanske tegli tumbecije,
Niti kake ima lakrdije.
A to nije dobro pomisliti,
A kamoli s okom pogledati,
Takog zmaja od takoga baba,
Sal jednoga medju oba starca,
Pa i njega vidjet nevesela.
Prepada se Hasan-pasa Tiro,
Da se nije soko pobolijo,
Da utuli kucu alajbega,
Da polomi sve Krajine krila,
I samome caru Stambolskome.
Pa se sada pasa uzmucijo,
Nit ga more gledat nevesela,
Nit ga pitat medju beglerima,
Da mu dete svoje kaze derte,
Sta li mu je i kako li mu je.
Hasan-pasa skoci na nogama,
Pa doziva Cifrica Hasana:
Malo k mene, Hasan-aga pridji,
Da te dvije lakrdije pitam.
Hasan-aga k Hasan-pasi dodje,
Pa kraj njega sjede do koljena.
Hasan-pasa saplje Hasan-agi:
"Hasan-aga zlacena celenko!
Moje srce puce u lubinu,
Gledajuci tvojega sinovca,
Mehmed-agu hadzije Smajila.
Sve veselo, a on neveseo.
Sad otidi, sedi kod Mehmeda!
Nemoj njega odmah zapitati,
Da se momak za me ne osjeti,
Ðe sam zato tebe k mene zvao,
Da na mene hator ne ostane".
Onda Hasan pasu poslusao,
Hasan-aga sjede pokraj sina,
Kod Mesina hadzije Smajila,
Case klete naokolo lete;
Piju age, ni brige him nije,
A niko se tome ne secase,
Sto ta licnost bjese nevesela.
Posto svega ima i svacega,
Sto ce momak biti neveseo?
Dokle pola od sahata prodje,
Cifric Hasan skoci na nogama,
Malo, paso i redom begovi,
Da me malo sabur ucinite!
Svi stadose, agu pogledase,
Cifric Hasan sjede na koljeno,
Pa sinovca Mehmeda pita:
"Moj Mehmede, moj obraz svetli!,
Sto to sine, sedis neveseo?
Medju carskog Hasan-pasa Tira,
I carskije pedeset delija,
Osem sto je aga i begova,
I sta ima carski' buljukbasa,
Koliko je sine bajraktara,
Mili sine, medju nama svijem,
Nijednoga nevesela nema,
No svak nesto i ponesto fali,
Neko sebe, a neko paripa,
Neko sebe, sine, i paripa,
Neko sablju, a neko oruzje,
Neko ko je hudut prosirijo,
Neko sine roba zarobijo,
Neko fali dobro s' ozenijo,
Neko fali kako ce se zenit,
, Neko, moj sine, sina fali,
Neko fali scerku, neko seku,
Neko fali od brata djevojku,
Svi veseli, nevesela nema,
A ti, zvezdo, sto si neveseo?
Ali ti je zalost' Mehimede,
Sto mi stari mlogo dozivjesmo,
Babo Smajil i amidza Haso,
Da ti, sine, stari ne dosade?
Vakat sada to ce brzo biti.
Ko god zivi, on ce umrijeti.
Mehimede, moj obrazu svetli!
Ili ti je nestalnulo para,
U sokake, il' u kafane,
Mijo sine, medju jaranima,
Il' u basci medju devojkama;
Ili ti se coha poderala?
Na plecima roba svakojaka,
Neka dibna, a neka kadifna,
Pa te neko prekoreo, sine?"
Kad je cuo Smajilagic Meho,
Sta mu Cifric Hasan-aga prica,
Sokolsku je ispravijo glavu,
Grahnuse mu oci sokolove,
Na obraz mu rascafcese ruze,
Uz obraz mu lizu plamenovi,
Ka bujali duvak na djevojku.
Vako Mehmed adzu besjedio:
"Adzo Haso, sramota je ziva,
Da to Mehmed misli Smajilagic,
Da li su mi stari omrznuli,
I da mislim da su dozivljeli!
Zna Bog, adzo, i Krajina znade,
Tebe, adzo, i mojega baba,
Na dan dvorim tri-cetiri puta:
Jedan, adzo, kad sabah klanjate,
Jedan kadno kusluk rucak bide,
Jedan adzo kad s londze dodjemo,
Pred vas svezem pro srdasca ruke.
Po polu vas od sahata dvorim,
Ka nevjesta skoro dovedena,
Koja muza il' djevera dvori,
Ili oca njezinoga muza.
Il' ka lala cara u divane".
Svi rekose da je to istina,
Da takoga itadzije nema,
Da ucini itab baba svoga,
I amidzu Cifric Hasana,
Vego Mehmed, a drugoga nema.
"Sramota je pricat, Hasan-aga,
Pitati mi, je l' nestalo para,
U kafane medju jaranima,
I u basce medju djevojkama,
A ja para imam na gomile.
Bo'zom pomoc', a u carsko zdravlje,
P u zdravlje baba Smajil-age,
I u zdravlje adza Hasan-age,
Da hi jedem, pojes hi ne mogu,
Da hi pijem, popit hi ne mogu,
Da hi dorat hoce meste zobi,
Ni dorat hi pozobat ne more.
Sto me pitas za moje od'jelo,
Da l' je na me svita opanula,
A na mene svite svakojake;
Broja ne znam, pa hesapa ne znam,
U sepete i u sanducima.
Koliko je u godini dana,
U nedjelji po svaka dva dana,
Bi' se mogo preoblacit adzo,
Sva odela od svakoje ruke,
Konja dobra, a dobra oruzja,
Nista, adzo, ja zeljan nijesam.
Kad me pitas sto sam neveseo,
Dok je mene i od mene traga,
Ja se nikad veseliti necu.
Sve u zdravlje zdrava baba moga,
I amidze Cifric Hasana,
Cujes, babo, sta zbore begleri,
Age carske pa i buljukbase,
Pa svi nasi tanki bajraktari,
Neko vrsnik, a neko postari,
Valja, pravo da mladjije nema,
Od godina od mene Mehmeda.
No poslusaj, Cifric Hasan-aga,
Cim se fale u mejhani Turci.
Neki kaze, cetu podizao,
Neki kaze, u cetu hodijo,
Neki kaze, vojsku podizao,
Neki kaze, u vojsku hodio,
Neki kaze, hudut rasirijo,
Neki kaze, mejdan zadobio,
Neki kaze, roba zarobijo,
A ja, adzo, Cifric Hasan-aga,
Sve u zdravlje Hasan-age babe,
I amidze Cifric Hasan-age,
Ja ne znado' sto je cetovanje,
Pa ne znado' sto je vojevanje,
Pa za mejdan ni pomena nema,
Hudut sirit-ja ga ne poznajem,
Niti znadem kuda je granica,
Ni kuda je mejdaniste staro,
A kamoli sisti pro hudata,
Robit roblje, te ozenit druga.
Da sam musko, tu junastva nema;
Nece se rec' da sam muska strana.
Vise nista ja pofalit nemam,
Bez da svucem musku djeisiju,
Da obucem ka na se djevojke,
Brade nemam, a nemam ni brka,
Percin mi je ka i zenska kosa,
Vezak vesti, a preslicu presti.
Nek' svak rece dam zenska glava!"
Mehmed-agu sluša Smajilova,
Šta 'no Mehmed adzu besjedase.
Mehmed rece: "Cujes adzo Haso!
Vi obadva nemate nikoga,
Bez sal Boga i mene jednoga.
Cekaj, adzo, Cifric Hasan-aga,
Dok se nasa sce'ne rasturati,
Londza nasa do kara-aksama,
Ovu londzu razvaljivat necu.
kad podjemo ka nasemu dvoru,
Na dvorove hadzije Smajila,
S tobom poci do mojega baba,
Vi na sebe avdes' udariti,
Vi obadva, i ja u red s vama,
I na aksam nijet ucinjeti,
Po aksamu dovu izuciti,
Vi obadva sednut na silteta,
Hasan-aga, jedan kod drugoga,
Ja ka sto sam naucijo, adzo,
Taj obicaj razvaljivat necu,
Stat na noge, pa vas pridvoriti,
Adzo Haso vecerati necu!
Niti mogu, nit cu vecerati,
Ni ja trpet ove prijekore.
Svak se fali, a ja nemam cime.
Svega imam, tek mi ne da babo,
Ni š ljudima, ni dje sa ljudima.
Pred ljudima ni spomena nema!
Adzo Haso, sis' cu do podruma,
Opremicu kosmata odrina,
I na njega turiti takume,
Svitu doru, bas ko o Bajramu,
Kad ga z babom spremam u dzamiju.
Na mene je dobra djeisija,
Nista bolju ni traziti necu,
Samo uzet sa civije luntru,
I z bedema dzidu kostolomnu,
Mome konju sesti na srijedu,
Pa po noci od Kanidze krenut,
Mome doru dizdjin popustati,
Primaci mu tumbak uzengiju,
Dorat mahnut ka i vihar gorom,
Ponijet me kuda mi je drago.
Uvjeri se, adz Hasan-aga,
Granicu ce pregaziti carsku,
Ustavljat se necu u Cesarsku,
Hasan-aga niz zemlju Madjarsku,
No cu proci u Kara Bogdansku,
Najjacoj se sili prijaviti,
U Bogdanu, Petru Dzeneralu,
Sto sam sudi, i sam rasudjuje,
Take sile u svijetu nema,
Ni takoga pod njime putalja,
Niti take sablje u junaka,
Ni ko Petar guje za Turaka.
Niti cara ni cesara pita,
Kud goj hoce on podize vojske,
Regemente i ordije svoje,
Smajil-babo koliko mu drago,
Dosta ima, pokupiti more,
Udariti dje je njemu drago,
Vojska bojna, komanda njegova,
Gotova mu hrana i dzebhana.
Gotovi mu bojnici topovi.
Kad sazanjem dora do Bogdana,
I do dvora Petra Dzenerala,
Onda cu se s konja razjahati,
Na mene su toke i celenke,
Poznaju se dje su od turaka.
Ja cu Petru uljec u dvorove,
Poznace me Petar Dzenerale,
Dje sam sinak hadzi Smajil-age,
Po tokama i po celenkama,
I pod grlo zlatnim kanatima,
I u njima ime Mehmedovo,
Milog sina hadzi Smajila.
Kad me Petar vidi Dzenerale,
Cudice se sto sam doso tamo;
Da l' me k njemu opravijo babo.
Nije sala - lice baba moga,
Sve duvelje za mog baba znaju,
A Petar ce na noge skociti,
Sjedeci me docekati nece,
Jer je sila od dobrog odzaka,
Po tome se poznaju odzaci,
I najbolji u boju junaci,
I najbolje vojne vojskovodje,
Oni sebe vazda ponizuju,
Ko se nizi, njega sam Bog visi.
Ja mu s vrata "Dobro jutro" vikat,
A on mene dobro doso Meho!
Oni mi ruku da se rukujemo,
A ja njemu postupiti ruci,
Da ga ljubim kao starijega,
Sto mi dinu podnijet ne more,
Ali ste me primorali, adzo.
"Sta je ovo s Mehmedom bilo?"
Mislit Petar, pa se zacuditi,
On je carskog prvog kahrimana,
Gazi turskog Smajil-alajbega,
Sto s' u sedam cuo kraljevina,
Rata nema dje nije dospijo;
Dje je doso svud je pobijedijo.
Na njihnoj je kuci alajbegstvo,
Pod fermanom i iradom carskom,
iz dana u dan cetrdes godina,
Sedam vise od cetrdes ravno,
Sto na njega, sto na Hasan-agu.
To je kuca sveta u Kanidzi.
Iz te kuce vazda u vijeku,
Iz te kuce izdavanja nema.
Sta je ovo od Mehmeda bilo,
Te je izdo baba i amidzu?
S rukom ce me Petar zagrliti,
Pa me pitat, jos poljubiti:
"Sto Mehmede, sine alajbega,
Gazi bega hadzije Smajila,
Jos nijesi, sine ni odsijo?
Od tebe sam sejir ucinijo.
Pitam tebe sta je s tobom bilo.
Je l' ti babo u zivot junacki?
Je l' u zivot adzo Hasan-aga?
Jeste l' zdravo i od Boga mirno?
Kako vi je kanidzka gospoda?
Kako vi je Hasan-pasa Tiro,
Pasa carski cele Bosne krila?
Vojujete i cetujete li,
Pro huduta niz Cesarevinu?
Palite li sela i palanke?
Robite li lijepe Madzarke?
Zenite li po Bosni Bosnjake?"
Ja cu Petru reci Dzeneralu:
"Babo mi je, Petre, u zivotu,
Babo Smajil i amidza Haso.
Zdravo jesmo i od Boga mirno.
Dobro stanje nije medju nama.
Oko toga sto me sada pitas,
Cetuje se, teke drugi ljudi,
Vojuje se, teke drugi ljudi,
Kad je ceta idu buljukbase,
Kad je vojska, ide Hasan-aga.
Isti mora, begstvo je na njega.
Pa se jesam s njima zavadijo.
Sve se falu u mehanu ljudi,
Sve akrani, sve moji jarani.
Starijima zamerati necu,
No se ljutim na mojega baba,
I na adza - hiljava Hasana.
Nit me cemu, Petre, naucise,
Ni u cetu, ni u stojecu vojsku,
Ni da znadnem sto je cetovanje,
A kamoli Petre vojevanje,
Nit' znado' dje se mejdan dijeli,
Ni kudar su cesarski gradovi,
Niti znado' dje su pristanista,
Na tom moru od Cesarovine,
Ni zelena polja pokraj mora.
Bez ostadoh kao zenska strana.
Reko' babu, i ostavijo ga,
Bogu jemin Petre ucinijo,
Boz'a vera koja varat nece,
Nebo ce se zemljom sastaviti,
A ja tebe necu prevariti,
Da me uzmes u tvoje dvorove,
Ali, Petre do kolena tvoga,
Da pijemo ka dva brata mila,
Da mi ne das da kom bidem sluga,
No da sam ti tvoja desna ruka.
Sve cu s tvojom kalauzit vojskom,
Ja najprvi, pa ti iza mene,
U nad Boga, vodicu ti vojsku,
Bosnu gazit, a harat palanke,
Sve sto dinu podnijet ne more,
Roblje robit, a sijeci glave,
Z djevojkama zenices Bogdance,
Sa glavama kitit bedemove,
Bog ce vidjet, a vidjet Krajina,
Kakvoga si nabavijo druga,
Sto ga niko nije nabavijo."
Sve to ce mi Petar uciniti,
Pod levo me turiti pazuho.
Kad ja njemu bidnem podvodnica,
A on moja tvrda uzdanica,
Ne'e kao babo i amidza,
No ka sivi soko od sokola.
Prevodit cu vojsku od Bogdana,
Karavlasku i Karabogdansku.
Na Bosnu je vasu navaliti,
I mlogo vi crna jada dati,
Petar ce me dobro prifatiti,
Konja moga turit kod njegova,
Kod njegova dzinovna putalja,
Koji nosi pod kolane krila,
Videcete sto su muke ljute."
Kad to cuo Hasan-pasa Tiro,
Niz obraz mu suze polecese;
Stacu mu se suze niz obraze,
Kao biser niz bijelo platno.
Pa pomisli: "Vaj do Boga jaka!
Sta ucinje babo i amidza,
Medju oba jednog jedihnika,
Da upuste, prema sebe grdni,
Stari ostat bez nidje nikoga?
I to bismo s jadom oprostili,
No je crnje Smajilova sina,
Da svoj Bosni on oblomi krila,
Da na Bosnu crno delo podje,
Vijes' tuzna po cijelom svetu,
Dje se srusi kuca alajbega,
Izda otac i amidza sina.
Sad cemo him zala docekati.
Sad ce za njim propanut Krajina,
Pa za njome propas' carevina.
Sala nije Hadzicu Mehmede,
Vako dete od onakog baba,
Sto ga vise rodit majka nece,
Nit ga rodit, nit' ga je rodila."
Hasan-aga kad cuo za sinovca,
Sta mu soko medju age prica,
Frknuse mu suze sa ociju,
Stocise se niz bijelu bradu,
Bas ko biser niz bijelu svilu.
Stari skoci, pa rasiri ruke,
A zagrli sina zmajovita,
Pa ga ljubi medju oci vrane,
Dje se sivi sokolovi ljube:
"Moj Mehmede, moj obrazu svetli!
Zar bi ti to, sine ucinijo?
Zar bi nase oci izvadijo,
Ihtijara baba i amidzu,
Tvoju milu ostarjelu majku,
Babo ti se tri puta zenijo,
Babo triput, amidza cetiri,
Bog ne dade evlad ni jednome,
Babu tvome hadzi Smajilu,
Bog da cuva sal tebe jednoga,
A ja sine, nemam ni jednoga.
Mi obadva, ruke sve cetiri,
Savili hi oko tebe, sine.
I dan i noc Boga sucurimo,
Te na tebe mandat al Otmana,
Ferman z begstvom da na tebe prodje,
S nas dva stara na tebe mladoga,
Da se nasa ne utuli sveca.
Ne moremo, sine, docekati,
Da ta' hasret s ocima vidimo,
Da ti carsko alajbegstvo damo,
Da pred trides buljukbasa podjes.
Docekamo da te ozenimo,
Molimo se Bogu da vidimo,
Sine mili, oba s ocima,
Kad bi sine u Boga videli,
Da na tebe alajbegstvo prodje,
I da ljuba prema tebe dodje,
Da pridvori men' i baba tvoga,
Da umremo, ne bismo zalili,
No ti jedan hasret medju nama;
Kako bi te, sine pregoreli?
Dobar ponos, dobro izdrzanje,
Alajbegstvo - mucno vojevanje.
A ti, sine u dobro porasto,
Jos si d'jeta ljeta malenhije,
A Krajina zadrta haljina.
Nije sala trides buljukbasa,
Za svakijem po hiljada ljudi,
Sve birana krvava junaka.
Zadrte su undjurske delije.
Lako nije njima ugoditi,
Ti su ljudi svakojake cudi,
A ti, sine, kad si se rodijo,
U silte si glavom udarijo,
Palo ti je celo preko zlata,
Kosa ti je u biser snizata,
Iz majcina od biser krila.
Mili sine kad si se rodijo,
Na svaki grad u celoj Krajini,
I u Bosni i Hercegovini,
Mijo sine, i Undjurovini,
Na svaki grad pukli su topovi,
Dohodili age i begovi,
Na veselje mene i Smajilu.
Eto aga, sve U sultanu haber ucineli;
I sultan je ferman opravijo,
Babu tvome i meni amidzi:
"Obojici cestitam vi sina.
Dugoveko dobro se nosijo,
I na njega pala gospostinja,
Ka na baba i adza Hasana!"
N'jesmo sine tebe nadjenuli,
Nego ime Mehedije carskog,
Mehdija je sehul-islam carski,
Da bi vise dozivijo, sine,
Doveli si tri dojilje bili,
Tri dojilje pored tvoje majke,
Da bi li te vise podhranile,
Da l' bi bolje rasto u vremenu,
I povise zadobijo snagu.
Nijesmo te docekati mogli,
Da podrastes amidzi i babu,
Dojile te cetiri dojilje,
Prva majka, pa tri iz ostatka.
Iz dan u dan cetiri godine,
Kada su se naravnile, sine,
U nad Boga ti dobro poraste,
Ka i drugi od osam godina,
Onda smo te u mejtefu dali,
Doveli ti na noge imama,
Nijesmo te mogli pregoreti,
Iz dvorova u mejtef spremiti,
Na domu te imam naucijo.
Da s' ucijo jos devetu, sine,
Ti si mogo hafiz iskociti.
Onda smo te makli iz mejtefa.
Kad ti dvanes godinica bila,
Opet ferman od Stambola dodje.
Men' i baba Smajil-agu pita:
"Smajil-aga kako ti je dete?
'Oce l' pripast sinak na babajka,
Na babajka i adza Hasana?"
Mi smo caru tebe pofalili:
"Padisahu, ljubimo ti ruke,
Prilika je da ce dobro biti.
Od nas nece mlogo poturiti."
Kad trinesta nasta ti godina,
Dodje, sine, cohadare carski,
S majebina cara Sulejmana.
Doveo ti misirskog dorata.
Kupio ga u misirskog saha.
Krila zlatna, griva do kopita.
Tad je bijo u drugoj godini,
Kol'ko drugi od sedam godina,
Takum gradjen u Afganistanu,
Prem dorata kad bi porasto,
Sedlo mu je od merdzana celo,
Sve je sedlo ozgo opleteno,
Sve od suhog zlata zezenoga.
Osmanlijska sega ispod sedla,
Nije sine ka' i druge sege,
Nego svila iz Sami-Serifa,
Da na sapi ne pilji dorata.
Zlatno sedlo i zlatni rahtovi.
Na dora su svileni kolani,
Do tijela misirskog dorata,
Meka svila da ga ne premilja,
A ozgo su u biser skovati,
Vidjet ces hi ako Bog da, sine,
Kad alajbeg budes pred Krajinom.
Od tog dana tebe devetnesta,
Mili sine, ka si se rodijo,
A doratu danas je deveta,
Kako ti je na dar catisao.
Mili sine, dorat sa takumom,
Sto se devlet mogo domisliti,
Sprem takuma i sprem domisljenja,
Taki ti je takum oporavijo.
Mi smo dora od tebe sakrili.
Jandal smo mu podrum nacineli,
I kod njega vise konja nema.
U podrumu dvije hizmecije,
I cetiri goru vidjelice,
Noc cijelu kod dorata tvoga.
U podrum ga na noge pojaju.
U dvadeset i cetiri sata,
Timaru ga po cetiri puta.
Ne timaru ga ka sto konji drugi,
No carsafom od svilena platna.
Kol'ko ti se dorat uhranijo,
Nit' vidijo sunca ni meseca,
Mijo sine, za devet godina,
Pa podignes cule sa dorina,
Koliko mu oluk sapi vrtu,
Kako mu se dlaka podkratila.
A cavla se na nokat bacila,
Da na njega muha pane crna,
S krilom bi se s konja satrla.
Dorat ceka tebe, Mehmed-aga,
Kad budes beg-alajbeg bijo,
Carske vojske i base voditi.
Doslo ti je odijelo, sine,
Od sultana na dar radi baba,
Rad hajtara oglasenog baba,
Tvoga, sine, hadzije Smajila,
Baba tvoga, mila brata moga.
Ta od'jela sto su dosla za te,
Te su toke samo od bisera,
a ta svila iz Sami-Serifa.
Na dolamu i ezdeg-caksire,
Vise zlata nego svile same,
Na sve strane rasturene grane.
Sablja ti je dosla adzemacka,
Maksuz, sine, za te nacinjena,
Od adzemskog ljutog celika.
U ljuti je zeher okaljena,
Koja ljute sece pancijere,
Krna joj je u biser vezena,
Balcak cijel od alem-kamena.
Pa kad se je sablja nacinela,
Sablju su ti na Mecu spremili,
Mecanskom je dodali delilu,
Te je sehu dao Cabenskome,
Seh joj aje metno iz Musafa,
Uza sablju, te ga preucijo.
Ko je nosi lose biti nece.
Pred njim ce se strasiti logori.
U Meci joj ime nadjenuli,
S carskom dovom, hadzi-adzemunku,
Dje j' u Adzem za tebe gradjena,
A na Mecu na hadziluk bila,
Pa se zove hadzi-adzemunka.
Ko je ceka, njegova je muka.
Na balcak joj tri muhura carska,
I dva, sine, seha Cabenskoga.
Kalpak-kapa, sto je tebe data,
I na njojzi dvanes celenaka,
Nit u mene ima, ni u baba,
A kamoli u koga drugoga,
Sal sto ti je sultan darovao.
To od'jelo, tvoje i dorovo,
To oruzje, tvoje i dorovo,
S celenkama, tvoja sablja kleta,
Da mu zbijes kimet na gomili,
To bosanskog dobrog vredi grada.
Pa, zar bi to, sine, ucinijo,
Da ni baba imas, ni amdize.
Iznad cara i njegova sana.
Znas li baba tvoga, alajbega,
Za dvadeset i sedam godina,
Bez promene alajebeg je bijo,
I vodio trides buljukbasa,
Ratovao na svakoju stranu,
Pripomogo svakom muslimanu,
Pored toga caru cestitome,
Carski obraz svuda otvorijo,
Svoje ime svuda osvjetlao.
Svud je ime s tvoga baba, sine,
Pripoznato, pa i odabrato,
Kad ti babu kosti ostarase,
Ne moga se drzat na labuda,
Ni 'zengije z dvije noge stezat,
Ni campare dizat na havaje,
Saboljom seci ko je naucijo,
Koliko je dobijo mejdana,
Toliko je dobijao rana.


_________________
Svi mi volimo da budemo ljepi nego to jesmo, pametniji nego to jesmo i da izgledamo poteniji nego to jesmo. Čak i nije toliko vano jesmo li ljepi i pametniji, vano je da to drugi o nama misle.
http://www.youtube.com/watch?v=CD2joAOdfHM
Na vrh
Pogledajte profil korisnika Poaljite privatnu poruku Posjetite autorovu web stranicu
MBosnjak
Bravo ! Ja !
.

Pridruio se: Sep 09, 2004
Poruka: 1512

PorukaUneseno: sr maj 31, 2006 9:26 pm    Naslov: Odgovor sa citatom


_________________
Svi mi volimo da budemo ljepi nego to jesmo, pametniji nego to jesmo i da izgledamo poteniji nego to jesmo. Čak i nije toliko vano jesmo li ljepi i pametniji, vano je da to drugi o nama misle.
http://www.youtube.com/watch?v=CD2joAOdfHM


Posljednji izmenio MBosnjak dana pe jun 02, 2006 10:14 pm, izmenjeno ukupno 1 puta
Na vrh
Pogledajte profil korisnika Poaljite privatnu poruku Posjetite autorovu web stranicu
Druga_Strana_Svijeta
Site Admin
Site Admin


Pridruio se: Mar 20, 2003
Poruka: 2319
Mjesto: Tamo daleko

PorukaUneseno: sr maj 31, 2006 11:01 pm    Naslov: Odgovor sa citatom

thumb

Daj jos!

DSS Very Happy
_________________
Pravila Foruma
Na vrh
Pogledajte profil korisnika Poaljite privatnu poruku Poaljite email AIM-adresa MSN Messenger
-Amela-
Ovisnik
.

Pridruio se: Sep 28, 2004
Poruka: 6989
Mjesto: U sebi i pri sebi...

PorukaUneseno: ce jun 01, 2006 2:35 am    Naslov: Odgovor sa citatom

Evo malo i od mene, onoliko koliko se sjecam Smile


Omer i Merima


Dvoje su se zamilili mladih
Omer momce Merima djevojce
u proljece kad im cvjeta cvjece
kad im cvjeta zumbul i karanfil.

Opazi ih jedna mala straza,
mala straza Omerova Majka.
Pa besjedi Omerova majka
"mili sine, Omer momce mlado
ljepsom cete ozeniti majka,
lijepom Fatom od novog Serdara,
jos je Fata od roda bogata
i tebe ce uroditi blagom."

"Prodzi me se mila majko moja,
nije blago ni srebro ni zlato
vec je blago sto je srcu drago!"

To neslusa Omerova majka
vec na silu ozenila sina....
Na vrh
Pogledajte profil korisnika Poaljite privatnu poruku Posjetite autorovu web stranicu
-Amela-
Ovisnik
.

Pridruio se: Sep 28, 2004
Poruka: 6989
Mjesto: U sebi i pri sebi...

PorukaUneseno: ce jun 01, 2006 2:37 am    Naslov: Odgovor sa citatom

Smrt Omera i Merime


Dvoje su se zamilili mladih;
Omer momce, Merima djevojce,
U proljece kad im cvjeta cvijece,
Kad im cvjeta zumbul i karanfil;

Upazi ih jedna mala straza,
Mala straza Omerova majka;
Pa besjedi Omerova majka:
- Oj, Omere moje milo perje !
Hajd Omere, rano materina,
Hajd rano, da te zeni majka;
Ti se mani Mejrime djevojke,
Ljepsom ce te ozeniti majka,
Lijepom Fatom, Atlagica zlatom;
I ljepsa je i visa od Mejre,
I bjelja je i rumenija je;
Nije vidla sunca ni mjeseca,
Niti znade na cem zito raste,
Na cem zito, na cemu li trava;
Niti znade sta je muska glava;
Jos je Fata od roda bogata,
I tebe ce potpomoci blagom.

Al' besjedi Omer momce mlado:
- Prodji me se, moja mila majko!
Necu Fate za zivota moga,
Vec ja hocu Mejrimu djevojku:
Nije blago ni srebro ni zlato,
Vec je blago, sto je srcu drago.
To ne slusa Omerova majka,
Vec na silu ozenila sina,
I na silu dovela djevojku.

Kad je bilo vecer o veceri,
Vecerase kiceni svatovi,
I svedose dvoje mladenaca.
Sam je sobom Omer besjedio:
- Sad ce meni moja Mejra reci,
Da djevojki svilen kaftan skidam;
Nisam, duso, zivota mi moga !
Zivota mi i moga i tvoga !
Sad ce meni reci moja Mejra:
- Sad moj Omer legao s djevojkom,
Pak djevojki bijelo lice ljubi !
Nisam, duso zivota mi moga !
Zivota mi i moga i tvoga !
I nasega prvog milovanja !
Pa govori Fatimi djevojki :
- Ao, Fato, ala ti si lijepa !
Moja Mejra nije tako lijepa !
Al' je Mejra mome srcu draga.
Oj, boga ti, Fatima djevojko,
Donesi mi divit i hartije,
Da napisem do dv'je do tri r'jeci,
Da te moja ne ob'jedi majka.
Ne pust glasa do bijela dana,
Dok se braca piva ne napiju
I sestrice kola naigraju,
Stara majka pjesme ne napjeva.

Pa on pise staroj majci svojoj:
- Nacini mi sanduk od simsira,
Kupajte me djulom rumenijem,
Obuc'te mi tananu kosulju,
Sto j' Mejrima u milosti dala;
Vezite mi vezenu mahramu,
Sto j' Mejrima u milosti vezla;
Kitite me cvijecem svakojakim,
Ponajvise cv'jecem karanfiljem,
Cim je mene Mejrima kitila;
Skupi meni, moja mila majko !
Skupi meni mlade nosioce,
Nosioce momke nezenjene,
Pratioce djeve neudate.
Nos'te mene kraj Mejrina dvora;
Nek me vidi Mejrima djevojka,
Nek me vidi i nek me cjeliva,
Kad me nije zivog cjelivala.

To napisa pa se rasta s dusom.
Kad ujutro bjel dan osvanu,
Visoko je oskocilo sunce,
Cudila se Omerova majka,
Da joj Omer ne dolazi dole;
Ona ide gore na cardake,
Nosi kitu sitnog bosiljka,
Da probudi dvoje mladenaca,
Pa udara pasmagom u vrata:
- Ustaj gore, Omer-beze sine !
Visoko je oskocilo sunce !
Nisi li se naljubio lica
L'jepe Fate sestre Atlagica ?
Kad djevojka otvorila vrata,
Suze roni niz bijelo lice;
Al' govori Omerova majka:
- Sto, Omere, zeljela te majka !
Sto djevojka grozne suze roni ?
Al' govori Fatima djevojka:
- Ne kuni ga, draga majko moja !
Joste si ga sinoc pozeljela,
Kad si ga silom ozenila.
Pa joj daje b'jelu knjigu citat.
Cita r'jeci Omerova majka,
Cita r'jeci, grozne suze roni.

Sto je reko Omer momce mlado,
Sto je reko to su i ucinili:
Nacinili sanduk od simsira,
Kupali ga djulom rumenijem,
Obukli mu tananu kosulju,
Sto j' Mejrima u milosti dala;
Vezali mu vezenu mahramu,
Sto j' Mejrima u milosti vezla;
Kitili ga cvijecem svakojakim,
Ponajvise cv'jecem karanfiljem,
Cim je njega Mejrima kitila;
Skupilu mu mlade nosioce,
Nosioce momke nezenjene,
Pratioce djeve neudate.
Nosili ga kraj Mejrina dvora.
Vezak vezla Mejrima djevojka
Na pendzeru na debelom hlatku;
Za glavom joj dva rumena djula.

Al' besjedi Mejrima djevojka:
- Djul mirise, moja mila majko,
Djul mirise oko naseg dvora,
Cini mi se Omerova dusa.
Al' besjedi l'jepe Mejre majka:
- Muc ne luduj, Mejrima djevojko !
Sad tvoj Omer drugu dragu ljubi,
A za tebe mladu i ne mari.
Al' besjedi Mejrima djevojka:
- Djul mirise mila moja majko,
Djul mirise, Omerova dusa.
K njoj dolazi najmladja snasica,
Al' besjedi Mejrima djevojka:
- Bogom tebi, mila snaho moja !
Dva mi djula na djerdjef padose,
Bog bi dao, da bi dobro bilo !
Vrlo miri cv'jece karanfilje,
A jos vecma zamirisa kosa,
Cini mi se mog milog Omera.
Al' govori mila snaha njena:
- Da Boga ti mila zaovice !
Zar ti ne znas za Omera tvoga ?
Omer ti se drugom ozenio,
Bas Fatimom lijepom djevojkom;
Sad Omer za te i ne znade,
Vec on ljubi Atlagica zlato.
Razljuti se Mejrima djevojka,
Od ljutine sva je prebledjela,
Od zestine malo potamnila,
A od tuge vece izumrla;
Vezec prebi iglu od biljura;
I zamrsi sest pasama zlata,
Pa oblaci na noge pasmage,
Ona hoce avliji na vrata;
Al' joj snaha mila govorila:
- Ne ljuti se, mila zaovice !
Omer ti se jeste ozenio,
Al' je jadan nocas izdahnuo
Od zalosti za tobom djevojkom,
Sada mrtva Omera ti nose.

Briznu plakat Mejrima djevojka,
Pa istrca pred bijele dvore,
Al' Omera nose na nosila;
Ona tuzi kao kukavica:
- Nosioci, braco nerodjena !
Nerodjena, kao i rodjena !
Spustite ga na zemljicu carnu,
Da ga jadna mrtva cjelivam,
Kad ga nisam zivoga ljubila !
To su oni za dobro primili,
Mrtvo tijelo na zemlju spustise.
K njemu Mejra ziva primaknula,
Mrtva Mejra crnoj zemlji pala.
Dok Omeru raku iskopase,
Dotle sanduk Mejrimi stesase,
U jednu ih raku sahranise,
Kroz sanduke ruke sastavisem
A u ruke rumenu jabuku,
Nek se znade da su dragi bili.

Malo vrijeme zatim postojalo,
Iz Omera zelen bor nikao,
Iz Mejrime zelena borika;
Borika se oko bora vila,
Kako svilja oko kite smilja,
Ko djevojka momku oko vrata:
Cemerika oko obadvoga.
Na vrh
Pogledajte profil korisnika Poaljite privatnu poruku Posjetite autorovu web stranicu
MBosnjak
Bravo ! Ja !
.

Pridruio se: Sep 09, 2004
Poruka: 1512

PorukaUneseno: ce jun 01, 2006 7:13 pm    Naslov: Odgovor sa citatom

Zidanje cuprije u Visegradu


Mehmed-paša tri cara dvorio,
pa tri kule izdvorio blaga,
pa on sio misli premišljati,
kud ce tol'ko blago dijevati:
al' ce blago davat sirotinji,
al' ce blago u Drinu sipati,
al' ce gradit po Bosni haire.
Sve mislio na jedno smislio:
"Hocu gradit po Bosni haire,
najnaprijed na Drini cupriju."
Pa on gradi knjigu na koljenu,
pa je posla Mitru neimaru,
šta j' u knjizi paša nacinio?
"Oj, cuješ li, Mitre neimare,
hrani konja od Mitrova dana,
od Mitrova do Djurdjeva dana,
kad ti, Mitre, Djurdjev danak dodje,
a ti hajde gradu Višegradu,
da sagradiš na Drini cupriju,
ti povedi do trista majstora
i hiljadu djece irgatina,
što ce studen kamen dohicati."
A kad vidje Mitre neimare,
on je njemu drugu nacinio:
"O, borami, Soko Mehmed-paša,
koliko je polje višegradsko,
da je tovar do tovara blaga,
još na tovar po tri kese blaga,
još i uz to tvojeg haznadara,
što ce brojit nebrojeno blago,
jedva bi se gradila cuprija."
A kad knjiga Soko-paši dodje,
a kad vidje Soko Mehmed-paša,
kad vidio šta mu knjiga kaze,
on je opet drugu nacinio:
"Koliko je polje višegradsko,
bice tovar do tovara blaga,
još na tovar do tri kese blaga,
i evo ti Muja haznadara,
što ce brojit nebrojeno blago;
vece hajde gradu Višegradu,
da se gradi na Drini cuprija."
Kad to vidje Mitre neimare,
pa mu dodje danak Djurdjev danak,
on uzima do trista majstora
i hiljadu djece irgatina,
pa uzjaha vranca debeloga,
pa eto ga gradu Višegradu.
Natjerao vranca debeloga
da okuša je l' kolika Drina,
more li se graditi cuprija.
Tamam vranac nasred vode dodje,
Pa se dalje ni maknuti nece;
Mitar bije cizmom i mahmuzom,
a konj mu se ni maknut ne more;
Mitar bije trostrukom kandzijom,
a konj mu se ni maknut ne more.
Sve to gleda Soko Mehmed-paša,
pa povika Mitra neimara:
"Na ti, Mitre, moju hamajliju."
Pa mu baci svoju hamajliju,
uhvati je Mitre neimare,
pa objesi konju oko vrata,
istom vranac na suho iskoci,
i iznese bjelogorku vilu,
rusa joj se kosa obavila
vrancu konju oko prvih nogu,
htjela ona da utopi Mitra
i njegova vranca debeloga,
pa je vranac na suho iznio.
Kad to vidje Mitre neimare,
on poteze sablju od pojasa,
da on njojzi odsijece glavu,
a ona ga Bogom pobratila:
"Bogom brate, Mitre neimare,
pusti mene u Butkove st'jene,
kad ti staneš graditi cupriju,
ja cu tebi na jardumu biti."
To je Mitar za Boga hajao,
pustio je u Butkove st'jene,
pa on stade graditi cupriju.
Gradio je sedam godinica,
što je Mitar u dan nacinio,
ono nešto nocom batalilo.
Dok povika Soko Mehmed-paša:
"Kam' ti, Mitre, tvoja posestrima,
što t' je rekla na jardumu biti,
kad ti staneš graditi cupriju?"
Kad to zacu Mitre neimare,
on povika svoju posestrimu:
ona mu se ozgo odazvala.
"Sad ti meni na jardumu budi."
A veli mu vila sa stijene:
"Bogom brate, Mitre neimare!
Ne mogu ti na jardumu biti,
ne dadu mi moje sestrenice.
Vec prošetaj niz polje zeleno,
te uhvati Stoju i Ostoju,
te uzidaj u cupriju kulu,
stace tebi na Drini cuprija."
Kad to cuo Mitre neimare,
on pošeta niz polje zeleno,
te uhvati Stoju i Ostoju,
te uzida u cupriju kulu
; stade njemu na Drini cuprija,
svršili je devete godine.
Dodje Drina mutna i pomamna,
pomoli se vitka omorika,
te udari u cupriju kulu,
te zanjiha na Drini cuprijom;
prepade se Soko Mehmed-paša
oborice na Drini cupriju.
Dok povika Mitre neimare:
"O, borami, Soko Mehmed-paša,
ti nijesi Drine darovao;
vec nasiplji na cupriju blago,
pa ti uzmi srebrnu lopatu,
pa ti daruj tu premutnu Drinu."
Šcadijaše Mitre neimare,
da okuša Soko Mehmed-pašu,
zali l' paša to toliko blago.
što je tol'ko potrošio blago.
Kad to cuo Soko Mehmed-paša,
on donese nekoliko blaga,
pa nasiplje na cupriju blago,
pa on uze srebrnu lopatu,
pa on tura na cetiri strane,
on darova tu premutnu Drinu.
A kad vidje Mitre neimare,
gdje on tura, hic ne zali blaga,
onda veli Mitre neimare:
"Dosta vec je, Soko Mehmed-paša,
nasadi mi bradvu naopako,
pa me spusti na tanke tenefe,
da sijecem vitku omoriku."
Kad to cuo Soko Mehmed-paša,
svojom rukom bradvu nasadio,
pa ga spusti na tanke tenefe.
Mitar s'jece vitku omoriku,
iz omore krvca udarila,
iz omore nešto progovara:
"Osta danas na Drini cuprija,
osta danas, osta dovijeka."
I paša je djumruk postavio,
na pješaka dva b'jela dinara,
na konjika cetiri dinara,
a ko nema cetiri dinara,
skidaju mu sa konja pokrovce.
Dok evo ti jednog kiridzije,
Pa zapjeva preko Okolišta:
"Oj, cuješ li, Soko Mehmed-paša.
Jesi cudan hair nacinio,
nacinio na Drini cupriju,
al' si nešto malo okvario,
što si na njoj djumruk postavio."
Kad to cuo Soko Mehmed-paša,
on dobavi onog kiridziju.
"Deder, more, zapjevaj mi pjesnu,
zapjevaj mi pjesnu otojicnu."
On ne smije pjesne zapjevati,
on se boji da ga ne pos'jece.
Opet njemu paša govorio:
"De zapjevaj pjesnu otojicnu."
A zapjeva oni kiridzija:
"Oj, cuješ li, Soko Mehmed-paša,
jesi cudan hair nacinio,
nacinio na Drini cupriju,
al' si malo, paša, okvario,
što si na njoj djumruk postavio,
na pješaka dva b'jela dinara,
na konjika cetiri dinara;
a ko nema cetiri dinara,
skidaju mu sa konja pokrovce."
Kad to cuo Soko Mehmed-paša
on je pravo djumruk oborio.



Sevdalinka meni vrlo mila:

MEHMED-PASA TRI CARA SLUZIO
(Po pjevanju dr. H. Polovine)

Mehmed-pasa tri cara sluzio,
Zasluzio devet kula blaga;
Pa je sjeo misli razmisljati,
Kud ce tol'ko blago dijevati?
Il' ce blago sirotinji dijeliti,
Il' ce blago popiti u vinu,
Il' ce blago bacati niz Drinu,
Il' ce pravit' po Bosni hajire,
Nek' se Bosna u pjesmama spominje?
Aman, aman, jasa, jasa Mehmed-pasa!
Nit' ce blago sirotinji dijeliti,
Nit' ce blago popiti u vinu,
Jer je vino car zla svakojaka,
Nit' ce blago bacati niz Drinu,
Vec ce praviti po Bosni hajire,
NEK' SE BOSNA U PJESMAMA SPOMINJE!
A najprije na Drini cupriju!
NEK' SE BOSNA U PJESMAMA SPOMINJE!
Aman, aman, jasa, jasa Mehmed-pasa!
I SAGRADI NA DRINI CUPRIJU!
_________________
Svi mi volimo da budemo ljepi nego to jesmo, pametniji nego to jesmo i da izgledamo poteniji nego to jesmo. Čak i nije toliko vano jesmo li ljepi i pametniji, vano je da to drugi o nama misle.
http://www.youtube.com/watch?v=CD2joAOdfHM
Na vrh
Pogledajte profil korisnika Poaljite privatnu poruku Posjetite autorovu web stranicu
MBosnjak
Bravo ! Ja !
.

Pridruio se: Sep 09, 2004
Poruka: 1512

PorukaUneseno: ce jun 01, 2006 7:43 pm    Naslov: Odgovor sa citatom

DJERZELEZ ALIJA

Vino pije tursko momce mlado
U po Bosne posred Sarajeva.
Nit ga pije casom nit mastrafom,
Vec ga pije kalajli-legenjom.

Pola pije pola dori daje,
A nazdravlja pretilom doratu:
- Zdrav' dorate milo dobro moje,
Sutra cemo preko Romanije.
U njoj ti je Grujo i Novace,
U gori su cardak nacinili,
A na drumu, na jeli zelenoj,
Jest Novace cordu obisio,
Pod njom prostro divan-kabanicu.
Ko god tude prolazi, dorate,
Svak valjade da s' pokloni cordi,
Da daruje cordu Novakovu:
Od dukata do deset dukata.
Niti cemo cordu darivati,
Ne damo mu ni bila dinara !


Misli momak da niko necuje
Al' to cuje nejaki Grujica.
Doso bise seher Sarajevu
Da uzima praha i olova
I za druga na kais opanke.
Otale se Grujica povrati,
Zdrav' izaso na vrh Romanije
Novakovu drvenu cardaku,
Tude im se nocca ufatila.

Kad ujutro dan osvano bise,
sta je reklo tursko momce mlado,
Jasi doru, nije se poreko.
Pa istira doru iz Sarajeva,
Na Glasinac zdravo izlazio.
I dotira na dnu Romanije
Di je Novak cordu obisio.
Ne hti mu se cordi pokloniti,
Ne dade mu pare ni dinara.

A gleda ga Novak sa cardaka,
Pa druzini svojoj besjedio:
- Cujete li moja braco draga,
Nije l' majka rodila junaka
Te da se je prigodio ovdi,
Koj' ce izac na drum pred Turcina,
Ufatit mu za dizgin dorata,
Pa ga dovest do mog cardaka ?

Sve mu drustvo poniknulo nikom,
Ali nece nejaki Grujica.
Priko sride saru prifatio,
Pa izade na drum pred Turcina.
Ufati mu za dizgin dorata
Pa povede preko Romanije.
Ali momce na dori zaspalo.
Tad se prenu tursko momce mlado
Pa pozivlje nejakog Grujicu:
- Ajd' otale, gorska haramijo,
Nije mi se dorat naucio
Da ga vodas po gori zelenoj !

A Grujica haje i ne haje:
Vodi doru priko Romanije.
Kad to vidi tursko momce mlado,
On poteze perna buzdovana
Pa udara nejakog Grujicu.
Kako ga je lako udario,
S crnom ga je zemljom sastavio.
Obisi ga dori po unkasu
Pa potira preko Romanije.

Al' ga gleda starina Novace:
- Cujete li, moja braco draga,
Ode Turcin priko Romanije,
Evo nami jazuk i sramota,
Odnese nam naseg Grujicu.
Nije l' majka rodila junaka
Koj' ce na drum prid nj izlaziti,
Ufatit mu za dizgin dorata
I dovest ga drvenu cardaku ?

Sve mu drustvo poniknulo nikom
Ali nece mladi Radojica.
Od zemlje je na noge skocio
Pa poleti na drum prid Turcina:
Ufati mu za dizgin dorata
Pa povede preko Romanije.

Al' je momce na dori zaspalo.
Kad se prenu tursko momce mlado
I opazi malog Radojicu,
Radojici rici besidio:
- Ajd' otalen, gorska haramijo;
Nije mi se dorat naucio
Ovda vodat po gori zelenoj !

Al' to Rade haje i ne haje,
Vodi doru drvenu cardaku.
Turcin skide perna buzdovana
Pa udara mladog Radojicu.
Kako ga je lako udario,
S crnom ga je zemljom sastavio,
Pa mu sveza ruke naopako.
Sve to gleda starina Novace.
Novak vrisnu sa cardaka svoga:
- Stan, kopile, tursko momce mlado,
Dok ti dode starina Novace:
Lako ces se nanositi glave !
Lako ti je s dicom bojak biti !

Pa izleti na drum pred Turcina
Sidi Novak na drumu sirokom
Pak on klece na livo koleno
A na desnu saru prislonio.
Svoju saru po kundaku ljubi:
- Saro moja, ne ostala pusta,
Pogodi mi tursko momce mlado !
Al' nemoj me vatrom privariti,
Za oko te ni moliti necu !

To izusti starina Novace
Svojoj sari vatru primaknuo.
Kad mu puce sara pirlitana
Nut u momka dobre srice bise:
Ne pogodi ni njega ni dorata.
Skine Turcin perna buzdovana
Pa udara starinu Novaka.
Kako ga je lako udario,
S crnom ga je zemljom sastavio,
Pa mu sveza naopako ruke,
Pa ga goni priko Romanije.

Kad izaso na polje Drinovo,
Novak brati tursko momce mlado:
- Bogami brate, tursko momce mlado,
Posici nas na polju Drinovu,
Ne vodi nas u kasabu Turcim:
Mucit ce nas na drinovu Turci,
Sva tri ce nas na vatri sprziti.

Momce bise, za Boga znadise:
- O cujeç li, starino Novace !
Hoceç li se Bogom zaklinjati
Po svojemu krst i zakonu,
kad izade Djerzelez Alija
Da mu na put neces ishoditi ?
Ja sam glavom Djerzelez Alija !

Sve trojici oprostio ruke.
Djerzelezu ruku poljubise
I pusti ih drvenu cardaku
Te odose opet cetovati.

Od' Alija drumom sirokijem.

Mili Boze, na svemu ti fala!
Sve u strahu Boga velikoga!
Pjanu ti je lahko zapivati,
A zalosnoj majci zaplakati,
A jos lakse, Bogom pobratime,
Iz oblaka kisi udariti!
Sve ti vrime za vrimenom prode,
Zeman kule po Kotarim' gradi,
Zeman gradi, zeman razgraduje.
Nek s' okrece kolo naokolo'.
_________________
Svi mi volimo da budemo ljepi nego to jesmo, pametniji nego to jesmo i da izgledamo poteniji nego to jesmo. Čak i nije toliko vano jesmo li ljepi i pametniji, vano je da to drugi o nama misle.
http://www.youtube.com/watch?v=CD2joAOdfHM
Na vrh
Pogledajte profil korisnika Poaljite privatnu poruku Posjetite autorovu web stranicu
MBosnjak
Bravo ! Ja !
.

Pridruio se: Sep 09, 2004
Poruka: 1512

PorukaUneseno: pe jun 02, 2006 9:10 pm    Naslov: Odgovor sa citatom

Ali-beg se s ljubom zavadio


Ali-beg se s ljubom zavadio,
da je za što, ne bi ni zalio,
vec za jedan srma jagluk vezen.
Ljuba veli: "Draga ti ga dala!"
A Ali-beg: "Nije nego seka!"
Oprema se Alibegovica,
ona ide svojoj zaovici,
zaovici, Ali-bega seki.
Zaovica sjedi na cardaku,
ona ljulja sina u bešici,
zivu zelju od sedam godina.
Kad na vrata Alibegovica,
nema kada nazvati selama,
vece pita svoju zaovicu:
"Ziv ti bio sinak u bešici,
jesi l' bratu vezen jagluk dala?"
Premišlja se mlada zaovica:
zao majci sina u bešici,
zao brata s ljubom zavaditi,
pa govori svojoj nevjestici:
"Jesam bratu vezen jagluk dala,
ziv mi bio sinak u bešici!"
Povrati se, Alibegovica,
ona ode svojoj b'jeloj kuli,
a izdahnu cedo u bešici.



_________________
Svi mi volimo da budemo ljepi nego to jesmo, pametniji nego to jesmo i da izgledamo poteniji nego to jesmo. Čak i nije toliko vano jesmo li ljepi i pametniji, vano je da to drugi o nama misle.
http://www.youtube.com/watch?v=CD2joAOdfHM
Na vrh
Pogledajte profil korisnika Poaljite privatnu poruku Posjetite autorovu web stranicu
MBosnjak
Bravo ! Ja !
.

Pridruio se: Sep 09, 2004
Poruka: 1512

PorukaUneseno: pe jun 02, 2006 9:12 pm    Naslov: Odgovor sa citatom

Bol boluje gondze Mehemede


Bol boluje gondze Mehemede,
bol boluje dva bijela dana,
treci danak dušu ispustio.
Opremiše gondzu Mehemeda,
i u crnu zemlju zakopaše.
Kad je vece po veceram bilo,
jami Fata avdest uzimati,
nešto joj se dade pogledati,
pogledala na nove hareme,
na Mehi je nure ugledala.
Fata svoga babu dozivala:
"Vidi, babo, s njima ne vidio!
Vidi nura na našeme Mehi!
O neka te, moja macehice,
tvoja duša raja ne vidjela,
kao što ga ni vidjeti nece!"



_________________
Svi mi volimo da budemo ljepi nego to jesmo, pametniji nego to jesmo i da izgledamo poteniji nego to jesmo. Čak i nije toliko vano jesmo li ljepi i pametniji, vano je da to drugi o nama misle.
http://www.youtube.com/watch?v=CD2joAOdfHM
Na vrh
Pogledajte profil korisnika Poaljite privatnu poruku Posjetite autorovu web stranicu
MBosnjak
Bravo ! Ja !
.

Pridruio se: Sep 09, 2004
Poruka: 1512

PorukaUneseno: pe jun 02, 2006 9:15 pm    Naslov: Odgovor sa citatom

Dvije kula na Zagorju bile


Dvije kule na Zagorju bile,
u njima se do dva brata dile:
Hasan-aga s bratom Muhamedom.
Za sve su se l'jepo pod'jelili,
za jedan se dio zavadili,
a za jedan citluk na Zagorju,
i za b'jelu na Zagorju kulu.
Hasan-aga ljubi progovara:
"Otruj, ljubo, brata Muhameda,
a ja odoh u lov u planinu!"
Tad se misli Hasanaginica:
"Što cu sada od zivota svoga,
kako cu ga mlada otrovati?"
Ona ode u šikli odaju,
pa otvori sahtijan sepeta,
pa izvadi od zlata maštrafu,
i suviše srmali mahramu,
pa razmuti od meda šerbeta,
ona daje djever Muhamedu:
"Šerbet popij, a maštrafu raskuj,
pa ti sakuj cemer na djevojku!"
Njoj Muhamed tiho progovara:
"O Boga ti, moja nevjestice,
oklen tebi od zlata maštrafa,
ili si je u dvoru zatekla,
ili si je od babe don'jela?"
"Nijesam je u dvoru zatekla,
vec je jesam od babe donijela,
da ja pojim u dvoru djevera!"
"Hej aferim, moja nevjestice,
na poklon ti citluk na Zagorju,
na njem kula od sedam bojeva!"
Hasan-aga lovi u planini,
on lovio ljetni dan do podne.
Dva gavrana orla pocerala,
stao aga pa ih pogledao;
ispod age konjic progovara:
"A šta gledaš, njima ne vidio,
da u orla drugi bratac ima
gavrani ga ne bi osvojili!"
Na to se je agi razalilo,
pa je djogu dvoru okrenuo.
Kad se b'jelu primaknuo dvoru,
preda nj trci vijerna mu ljuba.
Njojzi aga ljutit progovara:
"Odstup' dalje, vjerna ljubo moja,
plah je djogo, da te ne ocepi,
srdit aga, da te ne okara,
jesi li mi brata otrovala?"
"Bogme n'jesam, aga Hasan-aga,
eno ti ga zdrava i vesela!"
Ja da vidiš age Hasan-age:
on polece uz bijele dvore,
u odaji brata nahodio,
i s njime se l'jepo halalio.



_________________
Svi mi volimo da budemo ljepi nego to jesmo, pametniji nego to jesmo i da izgledamo poteniji nego to jesmo. Čak i nije toliko vano jesmo li ljepi i pametniji, vano je da to drugi o nama misle.
http://www.youtube.com/watch?v=CD2joAOdfHM
Na vrh
Pogledajte profil korisnika Poaljite privatnu poruku Posjetite autorovu web stranicu
MBosnjak
Bravo ! Ja !
.

Pridruio se: Sep 09, 2004
Poruka: 1512

PorukaUneseno: pe jun 02, 2006 9:21 pm    Naslov: Odgovor sa citatom

Gazi Husrev-Beg vodi svatove u Stambol


Nigdje zore ni sabaha nema,
podranila Šahin-pašinica,
na Glasincu na odzaku svome.
Ona sjela uz demir-pendzera,
a dvori je Hajdar-alajbeze.
Pašinica suze prolijeva,
suze roni, niz Glasinac gleda.
A veli joj Hajdar-alajbeze:
"Mati moja Šahin-pašinice,
što ti roniš suze od ociju,
a sve gledaš niz Glasinac ravni?"
Pašinica sinu progovara:
"O, moj sine, Hajdar-alajbeze.
Znaš li, sine, mozeš li pamtiti,
bilo ti je cetiri godine,
kada dodje carev tatarine
od Stambola grada bijeloga,
i donese careva fermana.
Ferman dade paši Šahin-paši.
Kad je ferman paša pregledao,
al' ga care od Stambola trazi.
Nije paša ni noccu nocio,
on s tatarom ka Stambolu krenu.
Evo punih dvadeset godina,
otkako je paša otišao.
Uz punijeh dvadeset godina
dosta slomih zutijeh dukata,
spremajuci knjige do Stambola.
Nikakoj mi odgovora nema.
Pa ne mogu ništa razabrati,
al' je sultan pašu posjekao,
al' bacio pašu u tamnicu,
al' ga sultan surgun ucinio.
Vece, sinko, Hajdar-alajbeze,
kad bi tebe ozeniti bilo!
Robinje se asi ucinile,
ne cine nam hizmet u odzaku.
Al' ne mogu tebe ozeniti,
necu l' sinko, kako razaznati
za tvog baba, pašu Šahin-pašu."
U rijeci u kojoj bijahu,
u to doba zora zaplavila,
pašinica na noge skocila,
pa kalajli ibrik dohvatila.
Ona sabah klanja u odaji,
dragom Bogu dovu ucinila.
Opet sjela kod demir-pendzera,
ona gleda niz Glasinac ravni.
Dok svanulo i sunce granulo,
dok se njojzi dade pogledati,
al' se poljem magle zamagliše,
pa iz magle tatar izletio.
Tatar vrišti, surudzija pišti,
a puca im pletena kandzija.
Tatarina gleda pašinica.
Sa pendzera okrenula glavu,
pa govori Hajdar-alajbegu:
"O, moj sine, Hajdar-alajbeze,
eto poljem carskog tatarina!
Hajde sleti dolje na avliju,
pa izadji pred demir-kapiju,
tatarinu stani na selamu,
da ne trazi naše b'jele dvore.
Ak' ustrazi naše b'jele dvore,
kada tatar razjaše hajvana,
uzeceš ga za bijelu ruku,
pa ga vodi na muške konake.
Uvešceš ga u onu odaju,
gdje sjedaju paše i veziri."
Ode beze niza merdevine,
beze stade pred demir-kapiju.
U to doba carev tatarine,
pred kapijom konja ustavio.
Tatar begu turski selam viknu,
pa zavika carev tatarine:
"Cuješ li me, tursko momce mlado,
a jesam li dvore pogodio,
b'jele dvore paše sa Glasinca."
A veli mu Hajdar-alajbeze:
"Ovo konak paše sa Glasinca."
Tada tatar konja odjahao,
beg tatara za bijelu ruku,
odvede ga uz bijele dvore,
uvede ga u onu odaju,
gdje sjedaju paše i veziri.
Po odaji crvena prostirka,
sva prostrta crvenom kadifom.
Tatar sjede u šikli odaju,
pa uz jastuk ledja prislonio,
a sluge mu hizmet uciniše:
jedne sluge cibuk pripališe,
druge sluge kahvu donesoše.
Kad je tatar cejif napravio,
pa zavika tatar u odaji:
"Ko je ovdje, Hajdar-alajbeze?"
Kaza mu se beze po imenu.
Tatar ruku u dzepove gurnu,
pa izvadi knjigu iz njedara,
pa je dade Hajdar-alajbegu.
Knjigu uze Hajdar-alajbeze
ne umije knjigu prouciti,
knjigu nosi u odaju majci.
Knjigu uze Šahin-pašinica,
pa pogleda knjizi niz jaziju.
Pašinica ilum naucila,
jer je ona roda gospodskoga,
mila sestra bega Ljubovica,
s nevesinjskog polja zelenoga.
Knjigu uci, suze prolijeva,
a pita je Hajdar-alajbeze:
"O, Boga ti, moja mila majko,
šta ti knjiga šarovita kaze,
je li baba sultan posjekao?"
"Nije, sinko, Hajdar-alajbeze,
eno baba u Stambolu gradu,
kod cara se dobro pridvorio,
i tebi je curu isprosio,
u Stambolu gradu bijelome,
a careva timar-tefterdara.
Svakom paša selam opravio:
prvi selam Gazi Husrev-begu,
drugi selam begu Ljubovicu,
bratu mome, a daidzi tvome,
treci selam Djerzelez-Aliji,
pa je 'vako paša govorio:
"Selam cete Gazi Husrev-begu,
neka kupi kitu i svatove,
neka skupi tri hiljade svata,
neka podje meni u svatove,
nek' povede bege u svatove,
i turcina Djerzelez-Aliju,
da on bide djever uz djevojku
; nek' mi šura u svatove podje,
mili šura beze Ljubovicu.
Nek' potjera na tovare blaga,
nek' idaru cini beg svatove,
neka za njih harci madzarije.
Kako svati do Stambola dodju,
sve cu novce Ljubovicu vratit,
što potroši od Bosne do amo
na mojijeh tri hiljade svata.
Vec kazite Gazi Husrev-begu,
nek' ne kupi hrdjavijeh svata;
necu ata u kog nema rahta,
necu momka što on nema toka,
ni junaka što celenke nema.
Nemojte mi obraz zapaliti,
nek' se dobro obuku svatovi,
neka vide Stambolije mlade,
šta imade u Bosni ponosnoj."
Pašinica na noge skocila,
primace se do sanduka svoga,
pa izbroji hiljadu dukata,
u zlatnu ih zaveza mahramu,
pa ih dade Hajdar-alajbegu:
"Maj to nosi bakšiš tatarinu."
Beg odnese zute madzarije,
pa ih carskom tatarinu daje:
"Maj to tebi, tanki tatarine,
bakšiš ti je majka opravila."
Tatar uze zute madzarije,
pa od zemlje na noge skocio.
A veli mu Hajdar-alajbeze:
"Zar ni nocit neceš tatarine?"
"Putnik jesam za konaka n'jesam."
Tatar dolje na avliju sadje,
pa svojega konja uzjahao.
Tatar vrisnu, surudzija pisnu,
otlen ode carev tatarine.
Pašinica sitnu knjigu piše:
"Moj djevere, Gazi Husrev-beze,
eno paše u Stambolu ziva,
kod cara se dobro pridvorio,
i za sina curu isprosio
u carskoga timar-tefterdara.
Selam ti je paša opravio,
da ti njemu u svatove podješ,
da pokupiš tri hiljade svata,
da povedeš Djerzelez-Aliju,
da on djever bude uz djevojku.
Tebi troška nikakvoga nema,
a moj bratac, beze Ljubovicu,
on ce s tobom u svatove poci,
potjerace na tovare blago,
što ce beze harcit za svatove,
doklen svati do Stambola dodju."
Pašinica knjigu nacinila,
pa je Edhem buljugbaši daje:
"Nosi knjigu pravo u Sarajvo,
podaj knjigu Gazi Husrev-begu."
Pašinica drugu knjigu piše,
na koljeno begu Ljubovicu,
da se brzo u svatove sprema,
da potjera na tovare blaga.
Kad je ona knjigu nacinila,
spremi knjigu na Hercegovinu.
Knjiga dodje šeher-Sarajevu
na turcina Gazi Husrev-bega,
jako sunce bješe progrijalo.
Gleda knjigu beze Husrev-beze,
odaji se otvoriše vrata,
pa uljeze Djerzelez-Alija.
Pokraj bega stade na nogama,
pa Alija veli lakrdiju:
"O, turcine, Gazi Husrev-beze:
jel' ti došla knjiga od mejdana,
da se za te ja na mejdan spremam?"
A veli mu Gazi Husrev-beze:
"Ova knjiga nije od mejdana,
vec je knjiga od paše našega.
Eno paše u Stambolu ziva,
kod cara se dobro pridvorio,
i za sina curu isprosio
u carskoga timar-tefterdara.
Sad me paša zove u svatove,
da ja skupim tri hiljade svata,
da ih vodim do Stambola grada,
da povedem tebe u svatove,
da ti djever budeš uz djevojku.
I poci ce beze Lubovicu,
potjerace na tovare blaga,
on ce svate do Strambola hranit."
Pa mu opet beze besjedjaše:
"Evo jada Djerzelez Alija:
ne smijemo do Stambola sici,
murtati ce naske opanjkati."
Moli mu se Djerzelez Alija:
"O, turcine, Gazi Husrev-beze,
nemoj paši rezil uciniti,
vec mu skupi kitu i svatove,
da podjemo paši u svatove,
jer se paša u te pouzdao."
Moli mu se, pa se umolio.
Ode beze kupiti svatove,
sakuplja ih dvades't i dva dana.
Kad se svati iskupili bili,
nema ata, na kom nema rahta,
nema momka, na kom nema toka,
ni junaka što celenke nema.
Oprema se Gazi Husrev-beze,
na jabuci alem dragi kamen
i pedeset opremi jedeka:
pa Gazija na avliju sadje.
Zakrocio ata doratasta,
spored njime Djerzelez Alija,
spored njime ide na doratu,
za njim idje pedeset jedeka.
Udaraju zurne i svirale,
bubnji biju na cetiri strane:
iz avlije konje istjeraše.
Kada beze do svatova dodje,
svatovi mu stali na selanu,
beg svatima turski selam viknu.
Otlen krenu Gazi Husrev-beze
i za begom kita i svatovi.
Sadje beze na Glasinac ravni
pod bijele Šahin-paše dvore.
Po polju su svati posjedali.
Beze ode u muške konake,
pa on pita Hajdar-alajbega:
"Zar ti nije došo Ljubovicu?"
a veli mu Hajdar-alajbeze:
"Jošte nema mojega daidze."
Malo vrijeme al' dugo ne bilo,
niz Dikalje puške zapucaše,
pa pogleda Gazi Husrev-beze.
Eto poljem bega Ljubovica,
vas u srmi i u cistu zlatu.
Pritisle ga careve celenke,
celenke su od suhoga zlata,
zlatna pera na oba ramena,
a za begom stotina momaka,
svi u srmi i u cistu zlatu.
Medju njima cetr'est jedeka,
sve cetr'est bega Ljubovica.
Spored begom ide bajraktrare,
po imenu Hasanbegovicu,
zelen bajrak nosi u šakama.
Bajraktara bajrak poklopio,
a jamaka kite od bajraka.
Na bajraku od zlata jabuka,
ševak daje na cetiri strane.
Kad ga vidje Gazi Husrev-beze,
Husrev-beze na noge skocio,
pa on sadje pod bijele dvore,
pred kapijom stade na selamu;
pa Husrev-beg na svatove vice:
"Svi na noge od Bosne svatovi,
Ljubovicu stan'te na selamu!"
Svi svatovi na selam stadoše,
beg udari izmedju svatova,
svatovima turski selam vice,
pa izadje izmedju svatova.
Kad je blizu došo Husrev-begu,
- pametan je beze Ljubovicu -
on svojega razjaha djogata,
pa mu sluge konja prihvatiše,
beg pješice na nogama podje,
pa pješice Husrev-begu dodje,
Husrev-begu turski selam viknu.
Husrev-beg mu bolje prihvatio,
Ljubovic mu poletio ruci.
Ne da ruke Gazi Husrev-beze,
vec se s njime medju oci ljubi.
Uzeše se za bijele ruke,
izadjoše oba u odaju,
pa sjedoše jedan do drugoga,
a dvore ih tanki bajraktari.
Tu su tamnu noccu zanocili.
Kada jutro oni docekaše,
oba su se bega opremila.
Cauš viknu mekterhana ciknu,
da su hazur kiceni svatovi.
Svi se svati opremiše brzo.
Oba bega na avliju sišla,
pojahaše konje cuhejlane,
iz kapije konje istjeraše.
Prvi podje Gazi Husrev-beze.
Svatovi im na selam stadoše,
pa svatima turski selam vicu;
svatovi im ljepše prihvatiše.
Otlen ode kita i svatovi,
lahko konak po konaku grade.
Dok sadjoše svati pod Jedrenu,
pod Jedrenu u polje zeleno.
Rano svati pod Jedrenu došli,
izašle su mlade Jedrenlije,
sve izašlo malo i golemo
te sejire bosanske svatove.
Alajbezi izašli jedrenski
i izašo jedrenski vezire,
pa na polju cador razapeo,
pa je vezir sio pod cadorom,
opruzio srcali durbina.
Do njeg' sio beze Hasan-beze,
beg Hasan-beg, jedrenski spahija,
zgodnijeg ga u Jedreni nema,
u Jedreni i oko Jedrene
i on došo svate sejiriti.
Pa svatovi poljem naljegoše.
Kad su bili nasred polja ravna.
Husrev-beg je ata zastavio,
i zastavi kitu i svatove.
Svi svatovi konje odjahaše.
Sve to gleda jedrenska gospoda,
pa pogleda vezir od Jedrene.
Kod svatova cador razapeše,
crven cador od crvene svile.
Pod cadorom od srme direci,
što mu drze svilena cadora.
Na cadoru od zlata jabuka,
u jabuci sve drago kamenje,
kada nocca na zemljicu padne,
nek' se vidi po polju zelenu
od cadora Gazi Husrev-bega.
Pa pogleda jedrenski vezire,
doklen drugi cador ugledao,
bijel cador od bijele svile.
Na cadoru od zlata jabuka,
u jabuci dragi kamenovi,
iz njih biju mavi plamenovi,
ti bi reko i bi se zakleo,
da ce cador cijel izgorjeti:
ono cador bega Ljubovica .
Kad to vidje jedrenski vezire,
pa govori begu Hasan-begu:
"O, Turcine, beze Hasan-beze:
zar u Bosni onakih begova?"
A veli mu beze Hasan-beze:
"O, vezire, lude li si glave,
ono Turcin Gazi Husrev-beze,
on je sestric cara cestitoga,
Ljubovic je careva gazija."
Vezir viknu svoga delibašu:
"Cuješ mene, delibaša Ramo,
ti ces uzet desetak delija,
pa ti hajde poljem jedrenskijem,
pa ti zovni do dva bega carska,
neka meni u Jedrenu dodju,
kod mene ce konak uciniti."
Osmjehnu se beze Hasan-beze,
a veli mu jedrenski vezire:
"Što se smiješ, beze Hasan-beze?"
Beg Hasan-beg besjedi veziru:
"Vidiš, bolan, jedrenski vezire,
ondje svata do hiljade ima,
za njih troši zute madzarije
beg Ljubovic sa Hercegovine."
Vezir viknu delibašu Rama
i posla ga poljem zelenijem,
da on zovne do dva bega mlada.
Delibaša do cadora dodje,
do cadora Gazi Husrev-bega,
pa uljeze begu pod cadora,
pa on begu turski selam viknu.
Beg je njemu selam prihvatio,
delibaša poletje mu ruci,
poljubi ga u skut i u ruku,
izmace se, na divan mu stade.
Husrev-begu Ramo besjedjaše:
"Selam vam je vezir opravio,
da odete vas dvojica bega
do konaka jedrenskog vezira,
kod njega ste nocas na konaku."
A veli mu Gazi Husrev-beze:
"Hajd' upitaj bega Ljubovica."
Otlen ode delibaša Ramo
do cadora bega Ljubovica.
Kada dodje i pod cador udje,
pa on begu turski selam viknu,
Ljubovic mu bolje prihvatio,
pa veli mu beze Ljubovicu:
"Što je tebe vezir opravio?"
Delibaša begu besjedjaše:
"Selam vam je jedrenski vezire,
vas dva bega sadj'te u Jedrenu
na konak ste nocas u vezira."
A veli mu beze Ljubovicu:
"Jesi l' išo Gazi Husrev-begu?"
"Ja sam išo Gazi Husrev-begu
i mene je k tebi opravio."
Beg Ljubovic u dzepove ruku
Ramu dade deset madzarija,
pa mu veli beze Ljubovicu:
"Hajde sada u Jedrenu s hajrom,
pa ceš selam jedrenskom veziru,
rado bismo u njega nocili,
ne mozemo svata ostaviti,
same svate na polju zelenu.
Ako j' vezir kadar docekati
nas dva bega i naše svatove,
mi cemo mu u Jedrenu saci."
Otlen ode delibaša Ramo.
Kad je došo jedrenskom veziru,
sve mu, što je i kako je, kaza.
Kad to cuo beze Hasan-beze,
On govori jedrenskom veziru:
"Lasno ti je bege docekati,
do dva bega na konaku svome,
nije lasno svate docekati,
valja svate dobro nahraniti."
Ušutje se jedrenski vezire.
Tu su svati zanocili bili.
Kad ujutru rano osvanulo,
a da vidiš Gazi Husrev-bega:
on zavika bega Ljubovica,
beg Ljubovic Husrev-begu dodje.
A veli mu beze Husrev-beze:
"Cuješ mene, beze Ljubovicu,
ovdje cemo danas prenociti,
odmoriti konje i svatove."
Ljubovic se kajil ucinio,
pa on ode do cadora svoga.
Kad je beze došo do cadora,
tude se je v'oma zamislio,
gotovo mu nestalo dukata.
Pa telale pod cador skupio,
telalima ode govoriti:
"Vi uzmite cetr'est jedeka,
telal'te ih izmedju svatova,
nece li se koji Bošnjak naci,
da mi kupi cetr'est jedeka!"
Pa telali uzeše jedeke,
telale ih izmedju svatova;
niko nema da jedeke kupi.
Pa telali naveli jedeke
pred cadora Gazi Husrev-bega.
Beg Husrev-beg ugleda jedeke,
cim ih vidje odmah ih poznade,
telalima beze besjedjaše:
"Ako kita fali sa jedeka,
ni na jednom ruse glave nema."
Pa ne dade prodavat jedeka.
Beg Husrev-beg na noge skocio,
eto njega begu Ljubovicu.
A veli mu Gazi Husrev-beze:
"Beg Ljubovic, ako Boga znadeš,
što jedeke dade na telale?"
"Prepadoh se Gazi Husrev-beze:
ja ponesoh premalo dukata,
ne moze mi biti do Stambola."
A veli mu Gazi Husrev-beze:
"Za mnom podji, beze Ljubovicu!"
pa podjoše oba do cadora,
do cadora Gazi Husrev-bega.
Beg Husrev-beg haznadara viknu,
pa haznadar stade na nogama.
"Cuješ li me, Beco haznadaru,
donesi mi dva hurca dukata,
pa ih podaj begu Ljubovicu."
Kad to cuo Becir haznadare,
dade begu dva hurca dukata.
Beg Husrev-beg veli Ljubovicu,
"Cuješ mene, beze Ljubovicu,
na poklon ti jedan hurc dukata,
a drugo ti ja u zajam dajem."
Beze uze dva hurca dukata,
odnese ih do svoga cadora,
istrese ih u zelenu travu.
U svatove pustio telale,
ko god nema zutijeh dukata,
neka ide begu Ljubovicu,
on dijeli zute madzarije.
Zavikaše kiceni svatovi:
"Hvala tebi, beze Ljubovicu,
mi necemo pare ni dinara,
mi imamo zutijeh dukata,
da bidnemo s tobom tri godine,
ni jedan se necemo zaduzit,
nit' bezima obraz zapaliti."
Tu su svati zanocili bili.
Kada jutro oni docekaše,
Cauš vice, dabulhana tuce:
"Hazurola kiceni svatovi,
jer nam danas valja putovati!"
Otale se krenuše svatovi.
Kud god išli kita i svatovi,
kud god išli, do Stambola sišli.
Kad su bili do Stambola blizu,
opraviše haber Cuprilicu,
da mu kazu za kitne svatove,
a Cuprilic na noge skocio,
pa on ode caru na saraje,
pa uljeze caru u odaju:
"Cuješ mene, sultan-padišahu,
eto idu od Bosne svatovi,
tvoga lale paše sa Glasinca."
A car viknu Cuprilic-vezira:
"Dovedi mi pašu sa Glasinca,
uvedi ga meni u odaju."
Pa Cuprilic pašu nalazio,
uvede ga caru u odaju,
A veli mu sultan lakrdiju:
"Cuješ mene, paša sa Glasinca,
zar ti idu od Bosne svatovi?"
"Idu, care, u tvojemu zdravlju,
ujutro ce svati dolaziti."
Pita sultan pašu sa Glasinca:
"Jesi l' kadar svate docekati?"
"Jesam care, u tvojemu zdravlju."
Tada sultan veli Cuprilicu:
"Cuješ mene, Cuprilic-vezire,
ja cu uzet hiljadu svatova."
A veli mu Cuprilic-vezire:
"Uzmi care, ti dvije hiljade,
i uzeceš do dva bega mlada,
ja cu uzet pet stotina svata,
pet stotina nek' ide svatova,
neka idju timar-tefterdaru."
Pa mu opet vezir govorio:
"Sultan care, sunce ogrijano,
izidj' sutra na saraje stare,
da osejriš od Bosne svatove."
To rekoše pa se rastadoše.
Tu su tamnu noccu zanocili.
Kad ujutro zore docekaše,
car izadje na saraje stare.
Kad po jutru bila tri sahata,
al' eto ti od Bosne svatova.
Cara dvori trideset vezira,
al' tu nema Cuprilic-vezira.
Kada care ugleda svatove,
i pred njima Gazi Husrev-bega,
vas u srmi i u cistu zlatu,
pritisle ga careve celenke;
u turcina Gazi Husrev-bega,
niz prsi mu dragi kamenovi.
Kad je care bega ugledao,
pa on pita trideset vezira;
"Ko je ono prvi pred svatima?"
A veli mu trideset vezira:
"Tvoj je sestric, Gazi Husrev-beze,
što 'nakoga murtatina nemaš
; tvoju zemlju izdaje vlasima."
Pa je care opet upitao:
"Ko je ono drugi na djogatu?"
"Ono glavom beze Ljubovicu,
što 'nakoga dušmanina nemaš.
Što je, care, tvoje carevine,
tvoju zemlju kaurima daje."
Car ugleda Djerzelez Aliju,
vas u srmi i cistome zlatu,
Pa je opet care upitao:
"Ko je ono na konju doratu?"
"Ono, care, Dzerzelez Alija,
a Alija od Bosne daija."
Kada sultan ugleda svatove,
pa na svom je srcu pomislio:
"Vidi moga Cuprilic-vezira ,
odgovara od Bosne Bošnjake."
Pa u misli u kojoj bijaše,
dok odaji poletješe vrata,
i uljeze Cuprilic-vezire,
pred sultanom stade na nogama,
pa mu ode sultan govoriti:
"Lalo moja, Cuprilic-vezire,
sve mi hvališ od Bosne Bošnjake,
al' Bošnjaci jedni hijaneti,
izdaju mi zemlju kaurima."
Kad to cuo Cuprilic-vezire,
ljuto pisnu vezir u odaji,
pa sultanu poletio ruci.
Poljubi ga u skut i u ruku,
pa Cuprilic caru govoraše:
"Nemoj, care, slušati murtata,
ti onakvih ne imaš junaka."
Ondar sultan veli Cuprilicu:
"Cuješ mene, Cuprilic-vezire;
znaš li kad si meni govorio,
u Bošnjaka nigdje ništa nema,
dušeci im zelena travica,
a jastuci studeno kamenje."
A veli mu Cuprilic-vezire:
"Sve sam tebi ja to govorio."
A veli mu care od Stambola:
"Vidiš, lalo, Cuprilic vezire,
na svatima dobro odijelo,
na konjima rahti pozlaceni,
pa da skinu sa sebe haljine,
i sa konja rahte pozlacene,
da prodadu u našem Stambolu,
biše mogli po Stambola platit."
A veli mu Cuprilic-vezire:
"Oni štede svoje odijelo,
kad ih zovneš ti na tvoju vojsku,
obuku se prema dušmanima,
oni tebi obraz osvjetlaju."
Pa pogleda care sa pendzera,
car ugleda Dzerzelez Aliju,
i Alina široka dorata,
štono dorat pod Alijom radi:
sve mu skace nebu pod oblake,
a koji su najviši pendzeri
u Stambolu na gornjim bojevim',
sve iskace prema pendzerima.
Sve se kunu mlade Stambolije,
da je krilat dorat pod Alijom.
U Alije topuz u šakama,
baca topuz nebu pod oblake,
koliko ga u visinu hita,
ocima ga vidjeti ne mozeš.
On pod topuz podgoni dorata,
u gole ga docekuju ruke.
Vid' što radi dorat pod Alijom:
dorat lomi bijelu kaldrmu,
sve on lomi dzame na pendzerim.
Kada sultan osejri Aliju,
on govori Cuprilic-veziru:
"Ko je ono na konju doratu?"
Njemu kaze Cuprilic-vezire:
"Ono glavom Dzerzelez Alija,
što onak'og ne imaš junaka,
što je, care, tvoje carevine.
On ti zemlju cuva od kaura,
ne izdaje zemlje ni gradova."
Pa su caru suze udarile
od radosti u šikli odaji.
Car sa svoga srca pomislio:
"Šucur Bogu i današnjem danu,
kad ja imam onakih junaka!"
Car veziru opet progovara:
"Istina je što si mi kazao."
Pa opeta veziru besjedi:
"Hajde dolje pod konake sadji,
pa izadji pred demir-kapiju,
Bošnjacima stani na selamu."
Pa Cuprilic pred kapiju sadje,
pred kapijom stade na selamu.
Ugleda ga Gazi Husrev-beze,
pa govori begu Ljubovicu:
"Eno našeg Cuprilic-vezira,
pred kapijom stoji na selamu."
Kad to cuo beze Ljubovicu,
svatovima ode besjediti:
"Ne gledajte desno ni lijevo,
vece svaki nek' preda se gleda;
postid'te se ko djevojke mlade,
jera care gleda sa pendzera,
i gleda nas Cuprilic-vezire."
Oba bega konje odjahaše,
pa pješice došli do kapije
do Turcina Cuprilic-vezira,
pa mu bezi selam nazivali.
Cuprilic im ljepše prihvatio,
pa mu bezi poletješe ruci;
ne da vezir ruke poljubiti,
vec begove medju oci ljubi,
bezi njega u bijelu bradu.
Ljuto pišti Cuprilic-vezire:
"Blago meni i današnjem danu,
kad docekah u mojoj starosti,
da Bošnjaci do Stambola dodju!"
A što radi Cuprilic-vezire!
A sve vezir place pred kapijom,
i rasplaka cara na pendzeru.
Pa on vodi do dva bega mlada,
odvede ih caru u odaju.
Kod cara ih vezir ostavio,
pa se vezir pred kapiju vrati,
a zavika Djerzelez-Aliju:
"Uzm', Alija, pet stotina svata,
pa ti hajde timar-tefterdaru,
tefterdaru ocu djevojackom."
Pa on uze pet stotina svata,
odvede ih timar-tefterdaru.
Vezir uze pet stotina svata,
odvede ih do svoga konaka.
Dvije noci tude prenociše,
a murtati v'jece uciniše,
dobaviše Idris-Arapina,
pa veziri besjede Arapu:
"Uzmi vojske dvanaest hiljada,
pa ti hajde u polje stambolsko,
kud se ide ka Jedreni ravnoj.
Pošto budeš u dnu polja ravna,
tu ceš svoju vojsku zastaviti,
tu ceš sjutra svate docekati.
Posijeci do dva bega mlada,
i turcina Djerzelez-Aliju,
i pogubi pašu Šahin-pašu,
paša goni na tovare blago,
pa ceš njemu blago otimati."
Kad to cuo Idris-Arapine,
kako akšam pade na ledinu,
ode Arap iskupljati vojsku,
pa je Arap vojsku iskupio
i po noci ode iz Stambola.
Za to ne zna sultan u Stambolu
niti znade Cuprilic-vezire.
Arap zadje u polje stambolsko,
u dno polja vojsku sakupio.
Tu su oni noccu prenocili.
Kada svanu i ogrija sunce,
u Stambolu pukoše topovi,
spremaju se kiceni svatovi.
Cauš vice, dabulhana tuce:
"Hazurola, kita i svatovi,
da je hazur na konju djevojka,
tudji ljudi ne znamo im cudi,
daleko nam valja putovati!"
Hazur bili kiceni svatovi,
uzjahala na konja djevojka,
pa podjoše kiceni svatovi.
Nu turcina Djerzelez-Alije:
po djevojci sipa madzarije
na avliji timar-tefterdara.
Iz avlije curu izvedoše,
kroz sokake svati naljegoše,
sve jednako Djerzelez Alija
po djevojci sipa madzarije,
sve se cude mlade Stambolije.
Ispred dvora cara cestitoga
navedoše lijepu djevojku.
Pred kapijom oba bega stoje,
pred kapijom cara cestitoga,
te cekaju svate i djevojku.
A da vidiš Gazi Husrev-bega:
do Alije dotjera dorata,
pa Aliji beze govoraše:
"Da ti nije nestalo dukata?"
"Nije, beze, u tvojemu zdravlju!"
Otale se krenuše svatovi,
sve pucaju puške sokacima,
ne turaju u puške kuršuma.
Iz Stambola curu izvedoše.
Kad su bili poljem stambolskijem,
pa zavika Djerzelez Alija:
"Custe li me, kiceni svatovi,
kuršumima puške napunite,
pa nemojte njiha isturati!"
Idu svati poljem zelenijem.
Pod Alijom dorat pobjesnio,
pa Alija besjedi bezima:
"Cujete l' me, do dva bega mlada,
ja dorata trpjeti ne mogu,
cini mi se na doratu mome
bice danas kavge iznenada."
A veli mu paša sa Glasinca:
"Prodj's Alija besposlice 'nake."
U rijeci u kojoj bijahu,
u dno polja vojsku ugledali,
jeste vojska Idris-Arapina.
Pa kroz vojsku svati udariše,
a vojnicke puške zapucaše.
Tu pogibe nekol'ko svatova.
A da vidiš Djerzelez-Alije!
On u vojsku natjera dorata,
a za njime oba bega mlada,
a za njima kita i svatovi;
puška puca sa cetiri strane.
A da vidiš Djerzelez-Alije!
Arapovu vojsku rastjerao,
pa sva vojska bjezi u krajeve.
Pa da vidiš Djerzelez-Alije:
Arapina ziva uhvatio,
obje mu je ruke savezao,
obadva mu uha odrezao,
do begova dotjera Arapa,
pa zapita Djerzelez-Alija:
"Je li zdravo lijepa djevojka,
da nam nije cura poginula?"
A veli mu beze Ljubovicu:
"Zdravo nam je lijepa djevojka."
Pa bezima besjedi Alija:
"Cekajte me u polju stambolskom,
a ja idem do Stambola grada,
svezana cu Arapa goniti,
i dacu ga Cuprilic-veziru.
Custe li me do dva bega mlada:
kada gore do Stambola dodjem,
necu moga odjahat dorata."
Pa Alija potjera Arapa,
pa pred sobom goni Arapina,
i pod njime ata cetvrtaka,
pa po jednom udaro Alija
sa kandzijom ata pod Arapom,
a po dvaput on šiba Arapa.
Stoji tutanj polja zelenoga,
dotjera ga do grada Stambola,
do saraja cara cestitoga,
u avliju utjera Arapa.
Ugleda ga Cuprlic-vezire,
pa od tala na noge skocio,
pa on dolje na avliju sadje,
pa Cuprilic Djerzeleza pita:
"O, Alija, što je tamo bilo?"
A veli mu Aljo sa dorata:
"Cuješ mene, Cuprilic-vezire,
ja sa tobom nemam kad govorit,
na polju su ostali svatovi,
baš na polju mene cekajuci,
a tebi ce Arap kazivati,
što je dolje pod Stambolom bilo."
Pa se vrati Djerzelez Alija
; vezir uze crnog Arapina,
izvede ga gore pred sultana.
Pita njega sultan iz Stambola:
"Cuješ mene, crni Arapine,
ko je tebi uši odrezao?"
"Odrezo ih Djerzelez Alija."
"Ko ti rece, crni Arapine
da docekaš od Bosne svatove?
Pravo kazi, ko je tebi reko.
Ako meni pravo iskazuješ,
ništa tebi uciniti necu."
"Mene tvoji spremiše veziri."
Svakoga mu po imenu kaze,
sve je care vezire skupio.
Za koga je Arap kazivao,
car vezire pod sablju turio.
Kad Djerzelez do svatova dodje,
pitaju ga kiceni svatovi:
"Otjera li crnog Arapina?"
"Otjero sam crnog Arapina
pa ga dadoh Cuprilic-veziru,
vec ja ne znam što j' od njega bilo."
Otlen ode kita i svatovi,
kud god išli na Glasinac sišli,
dovedoše lijepu djevojku,
ozeniše Hajdar-alajbega
milog sina paše sa Glasinca,
i l'jepu mu svadbu provedoše.



_________________
Svi mi volimo da budemo ljepi nego to jesmo, pametniji nego to jesmo i da izgledamo poteniji nego to jesmo. Čak i nije toliko vano jesmo li ljepi i pametniji, vano je da to drugi o nama misle.
http://www.youtube.com/watch?v=CD2joAOdfHM
Na vrh
Pogledajte profil korisnika Poaljite privatnu poruku Posjetite autorovu web stranicu
MBosnjak
Bravo ! Ja !
.

Pridruio se: Sep 09, 2004
Poruka: 1512

PorukaUneseno: pe jun 02, 2006 9:48 pm    Naslov: Odgovor sa citatom

Aaaj, guslji moje, moje drvo milo,
Pričat ćemo šta je davno bilo,
Opevano u prvom zemanu,
Uspomena dok naših plemena!
Jedno jutro sunce izgrijalo, 5
Ogrijava brda i doline,
Ogrijava vrha i planine.
Sastale se careve gazije,
A gazije trideset i dvije
Ah od ravne Bosne valovite. 10
Posedali jedan do drugoga,
Ej sve akran do akrana svoga,
Ej pobliže drugar do drugara.
Pa vi ljude velja nabrajati,
Bože mili, hi koji su bili. 15
Prvo ti je Bosni starešina
Što ga zovu Mujo Hrnjičina.
Alj vi Muja moram opisati,
Kaka slika, kaka je prilika.
Krupna oka, a čela široka, 20
A hopasna nekaka pogleda.
Ej na glavu četrest čelenaka,
Sve čelenke od suhoga zlata.
Na grudima toke od dukata.
A kakav je Mujo na očima? 25
Na dva rama dva carska nišana.
Ko je gljedo turskoga sultana,
Triput Mujo ljepši je od cara.
Na Muja su brki odgajeni
Ko da galjče drži u zubima. 30
Dva pramena bacio pro ramena.
Sjaju mu se na grudi...
A sjaju se toke na grudima,
A sijaju od zlata čelenke.
Dva nišana, - ka da ima krila. 35
Opasno je strašan na očima.
Da ga tridest čeka u pusiju
Pa mu ne bi smelji judariti.
Do serdara najboljeg jarana,
A sa Ljike aga Mustafaga. 40
I na njemu toke i čelenke,
I on ima careve nišane.
Ah on vodi vojsku i topove,
Brani aga bosanske gradove.
Pa do bega dva su bajraktara, 45
Ej što služu bega Mustajbega:
Jedno ti je Vrstić bajrakta(re),
A drugo je Heldić bajraktare.1
Pa do njih je jod Glamoča Ramo.
Pa hod Rama Kozlić Alijaga, 50
Ej gazija Krzlić Omera(ga),
Pa gazija Vrhovac Alija,
Pa gazija Bojković Alija.
Pa do njega Tanković Osma(ne).
I ta junak rodom sa Udbine. 55
Sa Glasinca mlada Hamajlića.
Sa ćenara jednog ljutog zvera,
Heej, ljutog zvera Blažević Omera.
Do Omera Šarac Mahmutaga.
Pa gazija Cifra sa ćenara. 60
E sad da ti još ponešto kažem!
Sedi, brate, Sirotan Alija,
Do Alije Mujović Haljile,
Do Haljila Tale Ljičanine.
On je njima londžu zapučijo2. 65
Sedu ljudi, o svačem besedu.
O, najprijen zboru jo zemljama,
O zemljama i o granicama,
Zboru o caru, zboru i ćesaru,
O mejdanu i o junacima, 70
O sabljama i dobrim puškama.
No počeše i o djevojkama,
O ženidbi i o udava(nju).
Svaki zbori šta je kome dra(go),
Igljeniše šta ko begeniše. 75
Sve je društvo šenli i veselo.
Svaki sedi, ponešto besedi,
Sem gazija Sirotan Alija.
Sedi momče tužno, neveselo,
Na grudima glavu pospuštijo. 80
Samo gljeda u zeljenoj travi,
Kako trava na zavojke raste
Baš ko dojke u dobre devojke.
Mlogo nešto čehre smijenijo.
Al je adet Muja Kladuškoga: 85
Kad pokupi sve gazije svoje,
Te sa š njima Mujo razgovara,
Mujo gljeda druga svakojega,
Kako sedi, kako mu bjesedi3.
Sve mu društvo šenli i veselo, 90
A Alija tužan, nevesijo.
Šala nije serdaraga Mujo,
Te mu pravde nad čovekom nema!
Pazi Mujo druga svakojega.
Kad vidijo Sirotna Aliju, 95
Da se Alija mlogo zadertijo,
Zadertijo, mlogo zabrižijo,
Serdar Mujo njemu govorijo:
“O gazijo, najmlađi si bijo,
Tebe nema još dvadeset ljeta, 100
Maloljetan poče četovati!
Otkako si pošo četovati
Boljeg druga nemam od Alije.
A dje smo se udarili s njime,
Alija je najprvi udaro. 105
?e l je mučno, te smo odstupali,
Alija je zadnji jostadao.
Ko ono nosi druga ranjenoga,
Te ga ne šće ostaviti živa
Da ga patu i da ga ubiju? 110
Ti ranjeno društvo iznosijo,
Najbolji si u družinu bi(o)!
Za čem si se, sinko, zabrižijo?
Da lj ti, Aljo, nekom zadužijo,
Pa se nijesi kadar odužiti? 115
Ako si se, Aljko, zadužijo,
Nemoj, Aljko, da se kidaš sada!
Serdar Mujo ima dosta zlata,
Mujko će ti duge isplatiti,
Teb', Alijo, ko rođenom sinu. 120
Ako si se, sine, razbolio,
Pa se, sinko, smrti uplaši,
Da ti je žao mladom umrijeti,
Ne bi trebo tako se brižiti.
Mrijet ima, spašivanja nema. 125
Ej, ‘ko ti je knjiga degdisala
Od neakoga opasna dušmana,
Pa mu ne moš stanut na biljegu,
Mujo će te, sine, pazariti,
A dušmanu na biljegu stati, 130
Za Aliju ko za sina svoga.”
Aa sad Aljo Muju razgovara:
“Serdar Mujo, svijoj Bosni glavo,
Serdar Mujo, sirotinjska majko,
Tvoje čelo jeste za dušmana, 135
Tvoje pravde nema na junaka!
Sve ću kazat što me derti ljute.
Živ ti jesam, bolje da nijesam!
Ej, da sam se, Mujo, razbolijo,
Nikad, Mujo, ne bi se dertijo. 140
Čim smo živi, umrijet se mora!
Ej da mi je knjiga ćatisala
Od neakoga dinskoga dušmana,
Pevajući Aljo izišao4.
Niti sam se, Mujo, zadužijo, 145
Nit sam za šta imo zadužiti.
No me crni jadi pogodiše,
Jedna rana usred srca moga.
Da je od puške ilj od ostra noža,
Junak jesam, ja bi je trp... 150
Junak jesam, ja bi je trpijo,
No je rana grdna od devojke.
Mujko, brate, da ti Aljo priča!
Nije lako biti sirotinja.
Ja prošetah preko Bosne kljete 155
Na mojega pehlivan dorina.
Odnese me vrazi u Mostaru,
jU Mostaru, bijelome gradu.
A Mostar je Bosni ogljedalo.
Igram konja pro grada Mostara. 160
Kad sam došo nasred bjela gra(da)
Vido: jedno dvore napravljeno,
Izvedeno dvades i dva boja.
Sa sve strane bojom bojosano,
A najviše zlatom šikosano. 165
Na vrh kule od zlata mahaljke,
hA na njima od zlata jabuke.
A vrgao drage kamenove.
Kamenovi daju plamenove.
Kad sam vido, tu se začudijo. 170
‘Milji Bože, ko ovo biti može,
A da vako on napravi dvore?
Ne verujem, do Stambola ravna,
Da imade ovakoga dvora,
Sem mabejin cara čestito(ga)!' 175
Naiđoše dva mladića tuna.
Obadva hi jesam zastavijo.
‘Mladi momci, Bog vi zdravlje dao,
Čija li je kula i avlija?
Ko je ovoj zgradi starešina? 180
Kolko li je para utrošijo,
Ah baš jeste gore napravijo5?
Jedan šuti, drugi razgovara:
‘Ovo kula mostarskog vezira,
To su dvora našega vezi(ra).' 185
To rekoše, oni otidoše.
A ja gledah kulu od temelja
Da opišem kulu do sljemena,
Da bi vama znao popričati.
Dok evo ti ope dva mladića. 190
Jedan mene vako jodgovara:
‘Mladi momak, ti si pogriješijo!
Niko ne sme tuna zastajati,
Niti ovo dvore opisati.
Da to čuje mostarski veziru 195
Tebe glave na ramenu nema,
Ubiće te ilj u zatvor bacit!
‘Ko te bacu ledena zindana
Satruhnjeće kosti u sindži(re).'
Aa, ah ja gledam dvore okićeno, 200
Okićeno mlogo napravljeno.
No najgornji prozor što bijaše,
Od odaje prozor se otvorijo.
No se nešto ozgor pomoljilo,
Ah zasjaja cijela avlija. 205
Gusta kosa pala niz zidove.
Ja hesapih: prigorkinja vila,
Da se vila tuna uselila
I da vezir drži bjele vile!
Hadžamijska pamet zanijela, 210
Pa ja ozdol njojzi progovaram:
‘Bjela vila, majka te rodila,
Ljepa li si, zlo te pogodilo!
Lice tvoje kako oblačja ždrake6
Evo grije momke i sokake! 215
Kad se, vilo, tuna juselila?'
No mi ozgor ona razgova(ra):
‘O momčiću, što si na dorčiću,
S bliza nijesi, sa daleka jesi!
Vidim dobro da to ne poznaješ. 220
Ovo nije vila od oblaka
No devojka mostarskog vezi(ra),
Mila ćera mostarskog vezira.
Ime mi je lijepa Hankija.
No, mladiću, od kojeg si kraja, 225
Koja lji te zemlja pothranila,
Koja majka što te je rodi(la)?'
Ja sam njojzi pravo otkaživao:
‘Ja sam rodom isred Bosne ravne,
A na ime Sirotan Alija! 230
Sirotnijeg ravna Bosna nema
Helj sam rano ostao siroče.
Jatka majka bez roda svojega,
A moj babo nije braće ima(o).
Kad sam bio petnajest godina, 235
Predade me Muju i Haljilu.
U njihnu se četu upisao
I danas sam u četu Mujovu.
Pa sam pošo malo da prošetam.
Ah, kuku, Hanko, danas dovijeka, 240
Ne smijem ti, curo, pobegnuti!
Ti gospoda, a ja sirotinja.
Ah grdna me pamet zanijela,
A grdno me srce zaboljelo,
Ja se, Hanko, oženiti neću! 245
Da mi je vijeka stotine godina
A za mene više cure nema.
Aaj, ti mene ne hćeš kabuljiti,
Da ti sluga bidem u odaju.
Samo znadi, lijepa Hankija, 250
Za tebe ću, dušo, oboleti,
Za tebe ću verev7 zadobiti.
Od vereva ni edželja nema.'
Ah devojka mene razgovara:
‘Gajret, more, Sirotan Alija! 255
U Boga imanje i nemanje;
Kod imanja more da nemanja,
Od nemanja more do ima(nja).
To Hankija nikad ne bilježi.
Bog će dati šta je njemu dra(go). 260
No se gljeda momak na očima
S kim bi jadna vijek preturila.
Pa, Alijo, bosanska gazijo,
Neka kuće nemaš ni kućišta,
Neka nemaš pare ni dinara, 265
Hanka te je okom zagledala,
Hanka te je srcom sevdisa(la).
Da me prosiš, babo dat me neće,
Helj me prosu paše i veziri.
Babo šćeo dati za vezi(ra), 270
hA ja neću careve vezire,
Ni ću naše uzimati paše,
Nit ću uzeti age, ni begove.
Samo tražim momka od veljanja,
Od veljanja dobroga junaka, 275
Da sa š njime vijek sprovodim.
Za imanje Božje je pitanje.'
Taman cura tako progovara,
Kad evo ti ope dva mladića.
Jedan šuti, a drugi govo(ri): 280
‘Beži, momče, žalosna ti majka,
Evo ide mostarski vezi(re)!
Evo ide mostarski vezire,
Sa vezirom trides oficira.
Sto hiljada vojske u Travniku8. 285
Kod vezira p™ muhura i(ma),
On upravlja s pola carevine.
Car ga voli no rođena sina.
To ti, rekli, vezir sa Mostara,
Ne makari care od Stambola9. 290
Ako znade vezir sa Mostara
Da devojka s tobom razgovara,
Tebe glave nema na ramena.
Vezir će te s glavom rastaviti.
Ilji će te s Ružom razdvojiti10, 295
Pa te u zatvor, crnjo, ubaciti,
Okovat ti i noge i ruke,
Kad ti jada na dunjaluk nema,
Bez insapa11 što mu nema kraja.
Istrunjet ćeš u zatvoru to(me).' 300
To rekoše, oba pobegoše.
Ja pogledah sa dorata moga:
Puče prozor, pobeže devoj(ka).
Kad evo ti mostarskog vezira
S njegovija tridest poglavara. 305
Salve njima po kaldrmi zveču.
Ja pomislji, o moj brate Mujo:
‘Da pobegnem? Mogo bi pobeći,
No zasramit Kladuškoga Muja.
U njegovu četu se upisah.' 310
Pa da Muja ne bih zasramio,
Niti moga mrtva roditelja,
Reših glavu sebe osudi(ti).
‘Boga mi him bežat danas neću!
Pa što Bog da a sreća done(se). 315
Preči obraz od života svoga.
Da zasramim Bosnu cipcijelu!
Ne pomeram otljen od avlije.'
Vezir stiže, pa mi govori(o):
‘Jabandžijo, sam te grom ubijo! 320
Da lj si čuo mostarskog vezira?
Ah kahpijo, ta moja Hankijo!
Sa barabom danas razgova(ra)?
Eh imaću posla s obadvojma.
325
Jesi smeo ovde zastadati?

Moli vraga za đavola svoga!
Ej što vidim da si hadžami(ja),
A što vidim adet ne poznaješ, 330
Sad bih tebe glavom rastavijo12.
Teraj konja, mič' se iz Mostara!
Besa ti je tvrđa od kamena:
Ja ću, more, šetat preko grada,
Ako bih te ovde uhvatijo, 335
Glave tvoje nećeš iznijet!'
Ja obrnu pehlivan dorata.
Tu sam ti se, Mujo, pobolijo,
Tu sam, Mujko, boljest zadobijo,
S tom ću ranom u grobu otići. 340
Para nemam, grdna sirotinja.
Vezir ima sto hiljada vojske,
Komanduje s pola carevi(ne).
Eh, ne mogu ćare jučineti,
Pa me rana mori u lubinu.” 345
Ah kad Mujo sabra lakrdi(ju).
“Ne, Alijo, ti si pogriješijo!
Kod njega je pola od muhura.
Sutra more cara podmašiti,
Pa mu care vojsku juručiti, 350
Pa će našu Bosnu zapaliti.
Turska snaga nije mala šala:
Na sve strane trista banevina.
Ta devojka mlogo je azgina,
A šala nije vezir sa Mostara. 355
Dušmana ga na dunjaluk nema.
Ne priznaje Muja i Haljila,
A kamo ti Sirotna Aliju!
Niti zbori, ni ja to govori,
Tuna zbora nema, ni govora, 360
Samo džabe da ostaviš glave!”
Sve se, brate, ušutelo bilo.
Svakom glava pala na grudima,
Sad se glava po prsima valja.
Neko gljedo pile od sokola13, 365
Ono gleda svakojega druga,
Sivi ptiću, Haljil Hrnjiči(ću)!
“Jazuk vama, trideset junaka!
Ako Alija nema danas para,
Nije kadar da prosi đevojku, 370
Svaki dajte po stotnu dukata,
Haljil daje dve ravne hiljade!
Da pomognem sirotu da ja14( )
Neka prosce spremi za djevojku!
Pošto Hanka hoće za Aliju, 375
Sastaviti Alja i Hankiju!”
Aman mili, na svemu ti fala!
Serdar Mujo njima razgovara:
“A za pare ne bi teško bilo,
Lako bi mu trošak poteglio! 380
Nema majka da rodi junaka
Koji smije otist kod vezira
Da Hankiju prosi za Aliju.
Poseć će ga, on se vratit ne(će).
Nije fajda pare mu kupi(ti).” 385
Progovara Mujagin Halji(le):
“Lat'te pare, sramota ve bi(lo)!
Evo moje a dvije hiljade!”
Do Haljila jedan sestrić ima,
To je sestrić Kovčić Muratbeže. 390
Majka mu je lijepa Fatima,
Seja mila Muja i Haljila.
Kovčić Murat vako progovara:
“Dajko daje a dvije hiljade,
Murat daje tri hiljade ravno! 395
O Haljile, o daidža mijo,
Bilj se sa mnom, Halko, nafatijo,
Da prosimo curu ju vezira
Za Aliju, našeg druga mila?
Pa što Bog da, a sreća junačka!” 400
Žao Muju brajina Halji(la),
A žao mu posestrića mila.
Brani Mujo, braniti ne moga.
Dva mladića pare pokupi(še).
No junaka Murata Kovčića! 405
“O daidža, dijete Halji(le),
Za zlato je ostaviti ne(ću).
Ako nama a dođe do vakta,
Ja sam kadar sve to popuniti,
Za Aliju glavu juloži(ti)!” 410
Aa, sad ustada dijete Haljile.
Prvi Haljil dve hiljade dade.
Kovčić Murat tri hiljade ravno.
Serdar Mujo stotinu dukata,
Jedan manje od stotine išće. 415
Koljko ljudi, toljiko stoti(na).
Kupu pare dva mlada junaka.
A kad pare, brate, pokupiše,
Haljil vako progova(ra):
“O sestriću, Murate Kovčiću, 420
Od sedenja nama vakta nema!
No idemo da se opremimo,
Daleko je Mostar preko Bosne!”
Brani Mujo, braniti ne moga.
Kad dva momka okrenuli bili, 425
Otidoše, konje opremiše.
Okitiše štogoj bolje mogu.
Na junake gazijske haljine,
A opasne sablje adžemkinje.
Muhurovi zlatni ju bašake, 430
A noge him u ... bjahu15.
Venedici biju po dolami.
Haljil sprema đoga Mujovoga,
Kovčić Murat pehlivan dorata.
Sad polazu dva dobra junaka 435
Od Kladuše pa do Bišća grada.
U Bišće su konak zanoćili,
A hu Bišće kod Velagića.
Uranili i zdravo su bili.
A sa Bišća putovali bi(li) 440
Do Glamoča danak izgubi(li).
Kad su došli u Glamoču gra(du),
Akšam doba da se konak tra(ži).
Haljil, more, govori sestri(ću):
“Hej, sestriću, moj očinji vidu, 445
Ovde imam rođenog daidžu!
Dajo nema u sestre evljada,
U nad Boga dva sestrića svoja,
Serdar Muja i mlađeg Halji(la).
Ja bi mogo daju na konak. 450
Da noćimo dobro bi nam bilo.
Nego imam Bogom pobratima,
Pobratima bega Jakulića.
Da hotidem mome milom daju
Pobratimu hatar išteti(ti); 455
Da otidem pobratimu mome,
Daidža će naljutit se na me,
Pa će plakat što nema evljada.
Žalosnoga lako rasplakati,
A ranjena lako uvrijedit. 460
No hajdemo daju na konaku!
Voljim pobru neka bide krivo,
Za živenja moga milog da(ja).”
Kad su došli pred Ramova vrata,
Radost Ramu, pa hi susretnuo. 465
“Blagoš mene, moja deco mi(la)!
‘Ko ja nemam od nedara sina,
Imam, more, sestrića Haljila!
Ja ga znadem ko rođena si(na).
A i ovo je moja svojta bližnja.” 470
Dobro hi je Ramo jugostijo.
Konačili, ja dobro him bilo.
Kad ujutru zora udarila,
Uranili. Kada preklanjali,
Odma, brate, behu putova(li) 475
Od Glamoča do Lijevna grada.
A Lijevno pravo do Mostara.
U Lijevnje konak učineše,
Al na kulu bega Atlagića.
O, sa Lijevna grada polaziše. 480
Kud su bili, ju Mostaru sišli.
Kad su sašli ju Mostaru gradu
Progovara dijete Haljile:
“O sestriću, Murate Kovčiću,
Nemoj žalit bosonog dorata, 485
Ja ne žalim mojega đogata!
Čuvena je vezirska djevojka,
Znaće da smo njojzi mušterije.”
Aman milji, pa se pogodili,
Složni bili, pa su se složili. 490
Haljil darnu đoga Mujovo(ga).
Rabon16 dragi, šta to đogat ra(di)?
Izvija se đogat pod Haljila
Ko da ima pod kolane krila.
Oj za njime Kovčić na dorata. 495
Konji sivi kamen razlamahu,
A kamenje bije u duva(re).
Stoji jeka grada cijeloga.
No se vezir doma pridesijo
S njegovija trides poglavara. 500
Kade vide neznate junake,
A čim vide, pa se namr'tijo.
“Braćo moja, tridest oficira,
Eno idu ljudi nepozna(ti)
Azgino ka mojeme dvoru! 505
Ono prije što je dolazi(o),
Ono barabće što na vrata bi(lo),
Ono neko bješe podmašio
Da u mene potraži đevojku.
Ja mu štene ne bi pokloni(o). 510
‘Ko pomenu moju šćer Hankiju,
Vas je trides, a nji je dvojica,
Ubite hi, nema odgovora!
Ne ubijete dva momka neznana
Vama glave nema na ramena! 515
Vas pobiti, druge postaviti,
Vi morate mene posluša(ti)!”
Aman jada kojeg nije bilo.
Oa, kad oni pred kapiju bili,
Drma halku na vrati(ma), 520
Drma halku Mujović Halji(le).
Ječi halka, odjekuju vrata.
Vezir vika slugu jednoga:
“Trči dolje, otvori him vrata,
Danas hi je zakukala majka! 525
Došli jesu, vratiti se neće,”
Sluga ode, otvorio vrata.
Haljil svoga ućera đogata,
Kovčić Murat kosnata dorata.
Kod bećara nema hizmećara, 530
A baciše him dizgin preko vra(ta).
Ti šturnici pa se nauči(li),
Obadva se vadaju po avli(ji)
Bez kandžije i brez binjadži(je).
Haljil, more, Muratu govori: 535
“O sestriću, o mladi Kovčiću,
Ja ću prvi, a ti za mnom hajde!
A popuštaj sablju na kajasu,
Neka sablja bije merdivene,
Neka zveka ode na boje(ve)! 540
Jako čizmom udri merdive(ne),
Neka škripa čizma na nogama,
Neka zveči sablja od junaka,
Neka znade travnički vezire
Da mu idu bosanske gazije, 545
Od zle kuće, kuće Hrnjičića,
Što je znade sedam kraljevi(na)!”
Složni bilji, i tu se složili.
Jako li ti čizmom udarahu,
Škripa čizma, zveči sablja njima. 550
Ode jeka do boja gornjega.
Kad je sobna otvorijo vra(ta)
On ne skida čizme lakova(ne).
A kod vezira čoha venedička,
Te prostirke ni kod cara nema. 555
Pogazi mu čohu venedičku,
A prolazi među prozorima.
A svog sestrića do ramena svoga.
Svoju sablju metnu preko krila.
Selam vika. Niko him ne prima. 560
Hvata huja Mujova Haljila.
Kako s prvom Haljil naljutijo?
“Kad ne primaš turskoga selama,
Bog pomaže, dinski dušmanine!
Turčin nijesi, niti moreš biti 565
Kad ti selam nećeš prihvati(ti)!”
Primi huja mojstarskog vezira.
Pogleduje tridest poglavara.
Haljil njemu sade razgovara:
“Niti tražim kahve iz fildžana, 570
Nit šerbeta, niti kahve tvoje,
No sam prosac došo za djevojku!
Čuli jesmo, a ljudi pričaju,
Da si neakav cvijet odgaijo.
Cvijet staso, miris rasturi(o), 575
Vetar huko, miris otjera(o).
Po mirisu ja sam dolazi(o)
Da bi tebe cvijet otkinu(o),
Prenesem ga Bosni ponosi(toj),
Nek miriše koji usta diše!” 580
Pa mu drukče ope tumačio:
“Nije cvijet sombul ni ružica,
Niti vita grana jargovana,
Nit je grana lijepa jablana,
No je cvijet tvoja šćerka Hanka! 585
Ja ti tražim tvoju šćer Hankiju
Za gaziju Sirotna Aliju.
Aliju si vido pod prozore,
A devojka s njime govorila.
Devojka je njega zagljedala. 590
Daj devojku, ne igraj se glave!
Daj Hankiju za našeg Aliju!
Ako ti je do nekoga zlata,
Kadar sam je zlatom premeriti,
Zbog zlata je neću ostavi(ti).” 595
Ope vezir gleda poglava(re),
Pa Haljilu vako odgovara:
“Slušaj, more, riječ vezirovu!
To barabče jeste dolazilo,
Pišman jesam što ga ne pogubi 600
Ilj ne baci ljedena zindana!
Pa otišlo, sokakom skitalo.
Ehto vidiš, što ve nalagalo!
Laže, more, neka skitalica.
Ako vreš17 mostarskog vezira, 605
Da mi se je kučka oštenila,
Ja mu štene ne bih poklonio,
A kamo li da ga zetom zovem!
To je mene mlogo poniženje.
Aa, da bi njega za slugu primijo? 610
Opet boljeg ja bih potražijo,
On ne more sluga moja biti,
Ah kamo li da ga zetom zovem!
Od tog zbora nema razgovora.”
No da vidiš Mujova Halji(la), 615
Čestito mu pljeme i koljeno!
Zato, braćo, osta uspomena,
Uspomena dok svijeta ima!
Škripnu zubom, kovrnu oči(ma).
“O sestriću, fataj na vrati(ma)! 620
Poglavice, kukala vi majka,
Kadar jesam danas ratovati,
Ovu sobu mesom zatrpati!”
Murat fata od odaje vrata.
(kratka stanka; instrumentalni uvod)
Aaj, Kovčić Murat ufatijo vrata, 625
Poglavice sablje pohvaćaše.
Nema toga da se kore tuna18.
Haljil svoju sablju povadijo.
“Oh vezire, nikakav čoveku,
Kad si takav na svoju oda(ju), 630
Brže ustaj na noge lagane!
Ja sam tobom neću ratovat!
Dovedi mi Hanku ju oda(ju)
Da ja pitam lijepu devojku
Bi lji uzela Sirotna Aliju! 635
U šta si se, crnjo, pouzda(o)?
Sutra moreš doći bez imanja,
I Alija doći do imanja.
Junak jeste što mu nema ravna,
Viđen momak što mu nema kraja. 640
Nema nikog, samo jednu majku.
Ilj polazi, ili glavu dadi!”
Vrag da znaše da ga udarit šćaše.
Vide vezir da haira nema,
Da ne smiju tridest poglavara. 645
Pa ustada na noge lagane.
Brže-bolje do devojke dođe.
A Hankiju ju odaju nađe.
“Šćeri moja, babu ne živila,
Kad ti sreće nemaš ni igbala! 650
Prosiše te paše i vezi(ri),
Ne šće uzet pašu ni vezira;
Prosiše te age i begovi,
Ne šće age, a ne šće begove.
Sad te prosu za jednu bara(bu), 655
Skitalicu Sirotna Aliju.
Nema kući ni hasure svoje,
Ni hasura od trave ševara,
Da ti prostre, jado, ju odaju.
Ni kreveta nema, ni dušeka, 660
A ni svoje pare ni dina(ra).
To barabče sve se škrobom hrani.
Ej, kud hoćeš poć za nesretnike?
Slušaj, jado, roditelja tvoga!
Tebe tražu tamo u oda(ji). 665
Zlokobna me zmija suočila,
Izdade me tridest poglavica.
A zla zmija - Hrnjica Haljile.
Pa ti stani, njemu vako kaži:
‘Ono što sam s njime ja zborila, 670
Ja sa š njime sve sam se šalila,
Još ga ne bi za slugu primila!'
Sal to rekni, na vrata utekni!
Ja ću žalbu odma kod vezira19
Da mi vojsku spremi i pomoći 675
Od onija bosanskih hasija
Što hotiju roblje badihava.
Bosnu ću him butum20 učine(ti),
Hrnjića ću kuću zacrni(ti).
A da imam stotinu hiljada, 680
Kolko trebam car će da mi dade.”
Ode vezir, ostade Hankija.
Sad Hankija sebe razgovara:
“Jadna druga, šta da radim sada?
Veći će se jadi ograditi. 685
Da ja reknem kako kaže babo?
Ja Aliju pregoret ne mogu.
Pa sam čula Mujova Haljila,
Ovdje neko mora poginu(ti).
Kako reknem, vidim: dobro nije. 690
A Aliju sam okom zagledala,
U planinu sa njim bila21,
Ilj Aliju, ili nikog živa!
Da otidem u ovo odelo?
Oj, mogu im se loše učinjeti, 695
Pa mi mogu mahanu turiti.
Eh tako mi moje vere tvrde,
Štogoj bide od Boga sudbina,
Od sudbine po... bežanja nema.
Hoću sebe danas nakititi!” 700
Izabrala jedno odijelo,
Sa odelom nakit povadila.
Ogljedalo Hanka postavila.
Kad je svoje lice ugljedala
Pa i nju je pamet zanijela. 705
Gljeda tjelo, a bira odijelo
Da se slaže jedno sa drugijem.
Bjelo tijelo ka gruda snijega.
Po njemu je svilu judarila.
Bjela svila, bjelo joj je tijelo, 710
Pa se slaže jedno sa drugijem.
Pa obuče od zlata košuljče,
Nit je tkato, niti je pleteno,
No od suha zlata saliveno.
Od grlašca pa do polovine 715
Poredano sedam alemova,
Ah griju je sedam plamenova
Da se lice vidi ljepotice.
Jedan plamen odbija se mavi,
Staro platno fata plamenovi22. 720
Jedan plamen, to t' je zmija strašna,
Ti bi reko: sunce izgrijava!
Razne, brate, meće plamenove.
Pa obuče jod zlata dola(mu),
A dolama zlatom prekrivena. 725
Na dva rama dva kavada zlatna,
Svaki kavad dvanaest pera ima,
Svako pero alem dragi ima.
Sa ramena biju plamenovi,
Griju lice gorske ljepotice. 730
Aa sal kavadi kad bi pogljedao
Ti bi reko: cura ima krila,
Zlatna krila na svoja ramena!
A ona ima dvanest pletenica,
Raščešljala, leđa uhvati(le). 735
hA napravi dvadeset talasa,
Svaki talas zlatom prepokri(la).
Pa bi reko: zlatnokosa vila!
Od prstića, taman do laktića,
Poredala narukvice zlatne. 740
Pa bi reko: zlatne su joj ruke!
Ah grlo ljubo23 metnula đerdane.
Prvi đerdan hiljadu dukata,
Ta je niška preko krila pala.
Drugi đerdan bijeli biseri, 745
Bijelju se ka grude snijega.
Treći đerdan crveni merdžani24,
A merdžani što svakoga mami.
Pa četvrti mrki karemfilji,
Kogo' ljubi, karemfilj miriše, 750
Ko je ljubi ha neka miriše,
A u sanu kad mu duša diše.
Začula je bijela svetinja
Da se odgaji prigorkinja vila!
Još je ljepša nego nagorkinja 755
Ta Hankija mostarskog vezira.
Kad je sebe pogljedala bi(la)
Još obuče džamfezli dimije.
Preko njih su grane pozlaćene,
Uz bedrice kože od kunice, 760
A sa strane ozlaćene grane.
Uslikane jele širograne.
Pokraj jeli neka cesta vid' se.
Aa, sad lise prolazu lisice,
Na mišice zlatne veverice, 765
Na kukove tice dilkušice25.
Tolka čuda ni na koga nema.
Preko tura dvanajest pandura.
Sa puškama stoju ju rukama.
Ti bi reko da su ljudi živi, 770
Samo od suha zlata izvezeni.
Na nogama ašik papučice,
Sve su oko zlatne hamajli(je),
A ozdolj su srmom pokiće(ne).
Dugi prsti, bijele joj ruke, 775
Što je prsti prstenj' uhvati(lo).
Na prstenje alemove dra(ge).
Sa ruku joj griju plameno(vi).
Toga čuda na svijetu nema!
Car imade trista đevojaka, 780
Trista cura od trista pljemena, -
Nijedna mu ka Hankija nema.
Da je bila u prva vreme(na)...
Da je bila u vre....u prva vreme(na),
Ta bi prevarila ?erđelez Aliju. 785
A kaka je fisna na očima,
Ti bi reko: šćerka Bušatlije,
A neakoga paše Bušatlije
Što ga ljepšeg u carevoj nije26.
Tad devojka sebe okitila. 790
Ogljedalo primaknula bila,
Primaknula, pa je pogledala.
Kad je sebe Hanka ukoljela27:
“Mili Bože, ljepa li je Hanka!
Da me vidu stari ihtijari, 795
A oni bi brade obrijali,
Jadna bi se mladost povrnula;
Da me vidu hodže i hadžije,
A svaki bi čalmu razmotao;
Da me vidu momci oženjeni, 800
A svaki bi ženu napudijo;
Da me momci vidu neženjeni,
A svaki bi pamet izgubijo.”
Sad devojka iz odaje kre(nu).
Kako Hanka kreće koracima, 805
Kako ona ide iz koraka,
Kako ona iz koraka kraće28,
Ti bi reko da to srna skače.
Kad uiđe šikali odaje,
Taman stala, pa je selam dala. 810
A zasjaja cijela odaja.
A gljeda je dva silna junaka,
Zagljedaše, pa se začudiše.
“Ovog soja na dunjaluk nema!
Hej da Bog da, da bide sudbina, 815
Da je ljuba Sirotan Ali(je)!”
Pa sad Haljil njojzi progovara:
“Blago majci koja te rodila,
O Hankijo, prigorkinja vilo!
Da lj poznaješ Sirotna Aliju, 820
Jesi lj štogoj s njime govorila?
Kaži, dušo, nemoj se plašiti,
Kaži, more, po Božjoj istini!”
A Hankija njemu razgovara:
“A videla sam Sirotna Aliju, 825
I videla, s njime govorila.
Ja Aliju srcom sevdisala,
Ja Aliju okom zagledala.
Ja ne gljedam što je sirotinja.
I imanje što je, i nemanje, 830
To je, more, sve Božje dava(nje)!
Kod imanja more do nemanja,
Od nemanja more do imanja,
Samo gledam momka na očima.
Eh junak beše, da mu sretno bi(lo), 835
Hej da Bog da, suđena mu bila!
No me babo ne hće pokloni(ti).”
Haljil više ništa čeko nije.
No proturi pušku na topli(je),
Dvanaest puta šenluk učinijo, 840
Učinijo, vidje: isprosijo.
Kad je šenluk ispalijo bijo
Pregrštima zlata je bacijo.
“Na, Hankijo, moja...
Na, Hankijo, moja snaho mila, 845
Skin' za njihno, a naše udaraj!
Veruj, Hanko, Mujova Haljila!
Kad ću doći ovde sa svatima,
Tebe ću ti ruho dari(vat).
Ko što carska nosi sultanija 850
Ah da nosi devojka Hanki(ja)!”
Aaa kad Halji puške ispalijo,
Oj vidijo da je isprosijo
A Hankiju za njihna Aliju.
U dolamu ruku jubaci(o), 855
Ej šakama zlata je bacijo.
Cipcijelo krilo pozlati(o).
“O Hankija, moja snaho mila,
Ako Bog da, kad svatovi dođu,
Ja ću tebe dare donijeti! 860
Sve što nosu carske sultani(je)
To će nosit devojka Hankija.”
Hanka ode u svoju odaju.
Haljil sade on vezira pita:
“Oj vezire, glavni prijetelju, 865
Koljko vade, koljiko ćeš svata?
Da ne bidne a posljen galame.”
A vezir ga grdno prevari(o):
“Čuješ, more, Hrnjica Haljile,
Kad sudbina da smo prijetelji, 870
Hol mi ovo dobro uraditi?
Prvo, ovde da se pogodimo,
Znaš lji dobro vezira s Mostara?
Da Turčina nema do Medine29.
Ja ne tražim ljude rakijskije. 875
Koji pije vina i rakije
Taj za mene na konaku nije.
Pa ti neću ljude kavgadžije:
Prvo neću tvoga brata Muja,
Pa ti neću Tala sa Orašja, 880
Pa ti neću Tanković Osmana,
Ni gaziju Bojković Aliju,
Ni s ćenara ?ulić bajraktara,
Nit onoga Blažević Omera,
Nit s Glasinca Ibra Hamajli(ća), 885
Ni Gledića, neću ti Vrstića,
Pa ti bega neću Ljičanina.
To su ljudi silne kavgadžije,
?egoj dođu tu bez kavge nije.
Svakad tuna neko nam pogine. 890
No ti traži mlade mejteflije,
A sve softe iz džamije,
Koji klanja pet vakta namaza,
Koji posti šehri ramazana,
Koji puške ponijeo nije, 895
Koji grijeha učinio ni(je)!
Mene svirka ne treba mi ovđe,
Ne trebaju zilje ni borije,
Ni trebaju one gošćombije30,
Samo dove i klanjanje ovde. 900
A hiljadu traži mejteflija
I nek s njima pođe i Alija,
I ti s njima svatski starešina;
Pomoćnika svojega sestrića,
Svog sestrića Murata Kovčića!” 905
To Haljilu mnogo milo bilo,
Ah ne znade da s' prevari ludo.
Ah veziru tvrdu besu dao:
“Besa ti je, mostarski vezire,
Doj će tebe mlade softelije, 910
Softelija grijeh radio nije!
Ni će doći zile ni borije,
Ni u svatove te naše gazije.
Mi trojica i mejteflije s nama!”
Prevari ga, izjede ga guja. 915
Pošto tako pogodili bili,
On isprati Mujova Halji(la),
A isprati Kovčića sa nji(me).
No dušmana mostarskog vezira!
Rad inata Mujova Haljila, 920
I sestrića njegova Kovčića,
Pero lati, grdnu knjigu gradi,
Pa je šalje na Sijenju ravnu,
Na Sijenju pored mora sinja,
Na rukama Senjanine Ivu. 925
“O Ivane, sa Sijenja glavo,
O Ivane, opasan junače,
Da lj si čuo vezira s Mostara?
Da ja šćeru imam za udaje
Što je nema đe je dunjaluka? 930
Pod sramotu Haljil isprosijo
Za barabće Sirotna Aliju.
On je otljen odvesti ne mo(že),
Moj Ivane, ‘ko si muška gla(va).
O Ivane, pokupi Senjane, 935
Pa ufati na Prosečenici,
Pa hi čeka' a na granici!
Lako ti je ubiti Haljila,
A sa njima vojske tuna ne(ma).
Tu su njihne neke mejteflije. 940
Niko puške ponijeti neće.
Hajd pričekaj Mujova Halji(la),
I njegova opasna sestri(ća)!
Lako ti je ubiti Haljila
I ubiti njegova sestrića, 945
I ubiteš Sirotna Aliju.
Poklanjam ti lijepu Hankiju,
Vod' u Sjenje i ženi se s njome!
Evo besa mostarskog vezira:
Neće biti ravan mesec dana, 950
Dolazi ti vezir u Sijenje
Da te primam za zeta svojega,
A za zeta ka rođena sina!”
Grdnu knjigu nakitijo bijo,
A na knjigu muhur udarijo. 955
Ima dušman pola od muhura.
Za to ne zna ni zemlja ni trava,
A izdajstvo mostarskog vezira.
Otišla su do dva bajraktara.
Dan po danu, zeman po zema(nu), 960
Kad su palji na Kladušu ma(lu),
O, sve gazije tu se okupiše
A da čuju šta je tamo bilo.
Priča Haljil šta je i kako je:
“Isprosijo, vade odgodijo, 965
Vadi nema samo mesec dana.
Dobar vezir što mu nema kraja,
Dobro smo se sa njim pomiri(li).
Turčina ga do Medine nema!
On ne prima nijednog gaziju, 970
Pa ne...Pa ne prima nikog sa oružjom,
Samo prima mlade mejteflije,
Koji grijeh učinio nije.
Da povedem hiljadu mejteflija,
I sa š njima Sirotan Alija, 975
A svate vodi Mujović Haljile,
Pomoćnik je Kovčić Murataga.”
A sad Mujo njemu razgovara:
“O, jadniče, to se prevarijo!
Vezir će ti glavu izgubiti. 980
?e da vodiš s tobom mejteflije,
Kade vojsku niko služio nije,
Kade puške niko viđeo nije?
Neakav će te kusur obrnu(ti).
No da pođe Mujo pred svatima, 985
Eh da pođu svih trides gazija!”
Ne da Haljil za to pomenuti:
“Lagat neću, taman umrijeću!”
Kad je vade od svatima bio
Haljil kupi grdne mejteflije. 990
Mlada deca, niko puške nema,
Ni služio nit je kad god bio31.
Kad pokupi h'ljadu mejteflija,
Mejteflije konje pojahaše,
U teškije ovčje pustekije32. 995
?egoj dođu, namaza klanjaju.
Njima namaz, brate, ne prolazi, -
Mejteflije sve su dženetlije.
A pred njima Haljil na mali(nu).
S desna krila Murat na dorina, 1000
Ej za svatima Sirotan Alija
Na njegova pehlivan dori(na).
Tri konaka bili izgubili,
A četvrti u Mostar uzeli.
Odista hi vezir dočekao. 1005
Rasturio po konaku bijo.
Kad ujutru jutro osamnulo,
Vezir zove, govori Haljilu:
“Takav adet ima kod vezira:
Heftu dana da danju svato(vi)!” 1010
Sve hi vara da him gubi vrijeme,
Da bi Ivan vojsku pokupi(o).
I tu ga je grdno prevari(o).
Produžiše ravno heftu dana.
Mejteflije klanjaju nama(ze), 1015
Nema dana da hi njima prođe.
Ovdje-ondje, ravna hefta prođe.
No da vidiš teškoga vremena!
Od nebesa kiša navaljila,
Ona valja drvlje i kamenje. 1020
Sa planina magla udarila,
Sever duva, a kiša udara,
Gusta magla nad zemljom je pala.
Pa se ne zna dana ni akšama.
Vakat dođe da se otljen po(đe). 1025
Mejteflije sve se opremiše,
A Aljo svoga dogoni dorata
Da Hankija sedne na dorata,
A Alija da je kod Hankije.
A Haljil vodi mejteflije. 1030
Kovčić, brate, s desna krila bjaše.
Krenu sila sa Mostara grada.
Kamen crni, niko ništa ne (vidi),
Ni kud ide, ni dje će izi(ći).
A lutali, noj hi uhvati(la), 1035
Niti znaju đe su, ni kako su.
Haj da ne bi kiša prestanu(la),
Haj da ne bi magla podignu(la).
Od Boga je ta sudbina bi(la),
Viša kiša, gušća magla pa(la). 1040
Pa lutaše tri bijela dana,
A tri dana i tri noći sada.
Grdni konji ništa ne dob'vali,
Grdni ljudi ništa s' ne hranili.
Nestalo i hrane u planini. 1045
A grdna hi hala joborila.
Sve se muči duša ju nedri(ma),
Stoji cika jadna jaslenika,
A kuknjava jadnija mejteflija.
“Kako li smo vako zgriješili? 1050
Već ne mogu dalje ni koraka.”
Haljil sade vojsk...
Haljil sade svate zastavio.
Sve posustalo, samo maljin nije,
Još mu maljin more na nogama. 1055
Haljil njima vako razgova(ra):
“Ala, more, teškoga vremena!
Znate, braćo, da predobro nije,
Ovo neakav iskob navalijo!
Ovde malo, braćo, zastani(mo)! 1060
A sestriću, pripazi svatove,
A Alija, pripazi devojku!
A ja odo malo da...
A ja odo malo da prolutam
Ne bi lj našo grada ili sela! 1065
Da bar znamo đe smo i kako smo,
Da bi mogli uklonuti glavu.
Uklonuti, dušu povrnu(ti).
Vidiš, oće sve nam poskapati,
Skapat svati, a skapati ati!” 1070



(stanka; instrumentalni uvod)


Aaa, svati ostaše, i Alija s njime,
Kod Alije ostade Hankija.
Haljil tera pod sobom maljina.
Tamo desno, obrne lijevo.
Jedno malo selo je našao, 1075
Selo malo, ono do granice.
Slabe kuće, sve je sirotinja,
hOpljačkano od hajduka bilo.
A loše se vrijeme dogodilo.
Haljil pita jednu staru ba(ku): 1080
“A ovo selo kako li se i(ma)?”
Ona reče: “Mi smo do granice.
Vidiš, sinko, šta je s nama bilo:
Nigđe krave niti koze ima.
Ovde živi ljuta siroti(nja). 1085
Sve hajduci nama pokupili.”
Vide: ni tu nema selameta
Da on more spasiti svatove.
Haljil natrag konja povratijo.
Do tog sela svate dovodijo. 1090
Jedva dušom dotlje dolazi(li).
Svakome je Haljil naredi(o):
“U kućama nema ulaženja!
Ovo selo grdno propanulo,
Ovo neka samo sirotinja. 1095
Da vi ne bi dosadili nji(ma).
A vidiš magla, vidiš kiša lije,
Ne smijemo dalje pomeriti,
Što se magla neće uzdignuti
I što neće kiša prestanuti. 1100
Mi ne znamo đe smo ni kako (smo),
Mi moremo lako pogriješiti,
Pro granice tamo nagaziti,
Ljuto glavu našu izgubiti.”
Tu hi bio zastavi(o). 1105
Konak bili tu su prenoći(li).
Kiša lije, ona ne prekida.
Magla pala, ona se ne diže.
Procmilio Sirotan Alija
I doziva Mujova Haljila: 1110
“Čuješ mene, Mujagin Halji(le),
Mene vakta od čekanja ne(ma).
Ako ne mogu konji putova(ti),
Mora dorat zorom putovati,
Putovati, Hankiju nositi. 1115
Ja sam staru jostavijo majku.
Stara će mi poludeti majka.
Ako Hanka oće za Aliju
A na ko'je33 sade polazimo,
Da vičete koljiko vam drago!” 1120
Ne da Haljil za to pomenu(ti):
“A kud hoćeš, Božji nesretni(če)?
Pobrkaćeš, izgubićeš glavu.
Čekaj malo, dako vrijeme ta(kvo)!”
Aman mio, jedva ga ustavio. 1125
Vid' sudbine, magla se ne diže,
Vid' sudbine, ladan vetar duha,
Vid' sudbine, stalno kiša li(je).
Okrenuše. Nego zalutaše.
Pro te strane granice prođoše, 1130
A granice preko Prosečenice.
A klisura duga i velika.
Tuna konje pojahat ne moreš.
Svati hodu, grdne konje vodu.
Sal ne mogu korak po koraku, 1135
Od svakoga malaksala duša,
Kune majku što ga je rodila.
Taman bili nasred od kljisure
No hi spazi jedna izvidnica.
Izvidnica Senjanina Iva, 1140
Da izvidi đe li su svato(vi),
Kojim lji su putom obrnuli.
“Ako bidu džadu pogriješili,
A oni te van Prosečenice.
A ne vidu, džadu pogriješili. 1145
Pa ne vidu: džadu pogriješili.
A oni su na Grmeč planinu.
Udarite pravo ka Glamoču.
Ako bidu svati ka Glamoču,
Napadamo mi Grmeč planinu. 1150
Ako bidu na Prosečenicu,
Eh mi smo him ovde jufatili.”
Izvidnica sad Ivanu javlja:
“Ko je ovde glavni komanda(re)?
Evo svati preko Prosečenice, 1155
Evo s njima Mujova Haljila.
Haljila smo dobro pripoznali.
A sa njima Sirotan Alija,
Kod Alije devojka Hankija.
A pozadi Kovčić Murataga 1160
Na njegova kosnata dorata.
No su svati džadu pobrkali,
Putovali, a umorni bi(li).
Ubila hi hala od oblaka.
Mejteflije - niko puške nema. 1165
Tri Turčina - koljko naske ima?
Brate mili, tri hiljade ravne,
Sve od boja opasna junaka
Pod komandom Senjanin Ivana!”
Oj kad Ivan vide šta je bilo, 1170
Prvo, more, tope postavi(o).
Dvadest topa beše postavi(o),
?egoj kljika i đegoj letljika.
Sve ufati Senjanine I(vo),
Njegovo je društvo juhvati(lo). 1175
Jadni svati kroz kljisuru iš(li).
Oni hodu, svoje konje vodu.
Doklje puče dvadeset topova.
Jeka stade prokljete planine,
Jauk stade od zemlje do neba. 1180
Pet stotina pade mejteflija,
Prva vatra pola uništila!
Čim su topi vatru prekinuli
Usu puška od svakog kamena.
Alah mili, nemila sastanka! 1185
Od svatova nikaka haira.
Vriska stade Mujova Haljila:
“Ovo ti je od Senja Ivane,
Ovo vezir nama podvalijo!
Čekaj, Ivo, Mujova Haljila! 1190
‘Ko ubiješ, dobijo s' Hankiju,
Ne ubiješ, glavu si stopijo!
Crna će ti biti ženidbi(na).”
jUz klisuru dijete izlazaše.
Vatrom gađa od stijene do stijene, 1195
A brani se Haljil od Senja(na).
Gledaj, jedan sa stotinom, brate!
Z desna krila Murat udarijo.
Sa sredine ostanula Hanka,
Grdan Aljo i devojka s njime. 1200
Grdna rana, ostavit devojku,
hA crnje se spasiti ne more34.
?e je najviša vatra njihna bila?
Da ubiju Sirotna Aliju,
Da zarobu pod duvak Hankiju. 1205
A grdna se borba otvori(la).
Od svatova još dvajest živija.
Al su živa do dva bajraktara:
Haljil bije ka s neba graduška,
S druge strane Kovčić napadaše. 1210
Jedno mesto najopasnije je bilo.
Samo plamen stoji kroz kamenje.
Tamo biju Sirotna Aliju.
Oni biju, Alija se brani.
No da vidiš hala iznenada! 1215
Ovo bije jod Glamoča Ramo
U Grmeču, veliku planinu.
Kad je prolom čuo na granicu,
A senjanske čuo je topove,
A senjanske puške osetijo, 1220
Oj, zakuka iz grla bije(la):
“Kuku mene danas dovijeka!
Hej, sestriću, dijete Haljile,
Ovo biju mojega Haljila!
Ovo hila ostroga vezira, 1225
Haljil će mi tuna poginuti.
‘Ko ja nemam sina nijednoga,
A izgubi još sestrića moga.
Zavijeka radost izgubijo
Da se nikad obradovati ne(ću)!” 1230
Pa hugrabi svojega putalja.
Baci mu se odma na ramena
Da se vrati do Glamoča grada
Ne bi lj kaka skupio indata,
Da pojuru na Prosečenicu 1235
Ne bi lj mogli štogoj pomognu(ti).
Kad je došo ju Glamoču svome,
Malić kada čeka ga na vrata.
Kako Ramo njojzi progovara:
“Malić kado, sinja nedatnice35! 1240
Kud mi, kado, evljada nemasmo,
Imali smo dva moja sestrića.
Puca puška tamo na grani(ci),
Puca puška, zemlja se prolama.
Ubite ni moga mila Hr... 1245
A mojega miloga sestrića,
I ubiće Murata Kovčića,
Ii ubiće Sirotna Aliju,
I zarobit pod duvak Hanki(ju).”
Ooj, no mu kada progovara mupa36: 1250
“O moj Ramo, da ti priča kada:
Eto Muja na bojeve gornje,
Evo đoga ju ahare tvoje!
Prijen Mujo ovde dolazijo.
Ja ga srela, a ja ga uvela.” 1255
A kad Ramo ljubu razumi(o),
Razumio pa je govorijo:
“Bogu fala kad se je desijo!”
Sal razjaha svojega putalja,
Trči Muju na bojeve gornje. 1260
“Hod', sestriću, Mujo Hrnjičiću,
Od sedenja nama vakta nema!
Ja sam bio u Grmeč plani(nu),
U Grmeču na Prosečenicu.
Puca puška, a topovi riču, 1265
A slažu se brda i doline.
Na svatove neko judario.
Od svatova nikaka haira.
Znaš li, Mujo, da to deca bila?
Prilika je da su to Senjani, 1270
A komanda Senjanina Iva.
Ja sam pozno senjanske topove.
Ne da', Mujo! Haber da činimo!
Da trčimo polju na granicu
Ne bi lj stigli štogoj pomognuti, 1275
Alji ne bi štogoj osveti(li).
Ti ostade brez brata Haljila,
Ja ostadoh bez svoga sestrića.”
Ah kad Mujo, brate, čuo bijo, -
Stara riječ svaka je istina: 1280
‘Nema kiše brez mrsna oblaka,
Nema veka bez ?urđeva dana,
Nema brata dok ne rodi majka', -
Mujo hitro džipi na noga(ma):
“Ja ne tražim, niti imam vakta37, 1285
No da sade ugrabim đogata,
Da ja bratu trčim u inda(tu)!
Ako bidu jubili Haljila,
Hej, bit hoću dok ću poginuti!
Ako bide Haljil u životu, 1290
Brat će njemu jod pomoći biti.
Da panemo jedan kraj drugoga,
Da ne kuka jedan za drugoga.”
Mujo otrča, ugrabi đogata.
Dovu učio, ju sedlo skočijo. 1295
Smesta mu je pokazo kandžiju.
Mujo ode pravac ka planini,
Ka planini de se borba bije.
Ramo ode, javi na Kraji(nu):
“Oj, ne da'te, ‘ko nevolju znate!” 1300
A gazije brzo pojurili.
A što vojska gradove him brani,
To će aga sa Like krvave.
Brže diže njihove hiljade.
Brže tope poćerao a s njima, 1305
Pravo-zdravo ka Prosečenici.
No kad Mujo stiže u vrhove,
Šta da vidiš jada golemoga?
Usula puška ko s neba graduška,
Ah po gori tama juhvati(la). 1310
Ništa ne zna za brata Haljila,
Samo vidi da biju Senjani.
Taman Mujo malo napred bijo
Doklje nešto kroz goru protutnjilo.
Serdar vika sa konja đogina: 1315
“O đogate, ostao bez...
O đogate, ostao bez gla(ve),
Ko li brži ima u planini,
Da pretrči tebe preko puta?
Da lj su vuci, da li su košute?” 1320
Neki avaz otud razgovara:
“Šuti, Mujo, ne gubi vrijeme!
Nisu vuci, a nisu košute.
Da l si čuo bega Jakulića,
Jakulića na konja vrančića? 1325
Teraj đoga, sam te grom ubijo!
Mi ne znamo danas u bojišta
Da lj nam Haljil u životu ni(je)!”
A kad Mujo riječ opazijo,
Grdno se je Mujo naljuti(o). 1330
“O đogate, vuci te zatrli,
Da l kobila rađa bržih konja,
A da l majka boljija junaka?”
Ožegnu ga pletena kandžija
S oba kraja, pa sve do kolana. 1335
A đogat se zemlje prihvatijo,
Ti bi reko da je poljeti(o)!
A serdar viče sa đogata:
“Stani, Ivo od Sijenja ravna!
Lako ti je tiće razaga(njat), 1340
No pričekaj stara orlušinu,
Orlušinu Muja Hrnjiči(ća)!”
A s jedne strane beže udari(o).
Brza vranca, a tvrdoga čela!
Ah, razgoni hi na četiri strane, 1345
Ta ne žali da bi poginuo.
Niti stada niti se prepada.
A na živu vatru nava(lio).
S druge strane Mujo udarijo.
U tom jadu ju kojem su bilji 1350
Produžila borba u planinu.
Brat za brata tuna znao nije,
Drug za druga tuna znao nije.
Doklje jedna puška dade glasa,
Neko viknu iz grla avaza: 1355
“Gavran38 djete, Mujagin Haljile,
Ako si nam svijet smijenijo,
Hej, da Bog da, dženet zaradijo!
Ako si nam, djete, u živo(tu),
Evo tebi bega Ljičanina, 1360
Evo, brate, tebe od indata!”
Udari him aga Mustafaga.
Druga puče, neko grlom viče:
“Gajret, djete, Mujagin Haljile,
Evo tebi Bojičić Alije!” 1365
Alija je udario bijo.
Jedna puče, neko razgovara:
“Gajret, brate, Mujović Haljile,
Evo tebi Tanković Osmana!”
Bože mili, kad su judari(li), 1370
hA da vidiš strašna udaranja!
Crna zemlja krvcom se zalila,
Crna zemlja lešom se prekri(la).
Neko ječi, a neko leleče,
Neko, brate, ostro komandu(je). 1375
A oseti Senjanin Ivane
Da mu vojska listom propanula,
Da su opkoljeni sa svija krajeva.
Biju Turci kano gorski vuci.
Još ostalo devedeset druga. 1380
Vide Ivan da mu spasa nema:
“Džaba Hanke, džaba ti đavola,
Džaba ćara, džaba ti šićara,
No toliko što pogubi glava,
Svaka glava osta badihava.” 1385
Beži Ivo na konja njegova,
Isprati sad devedeset s njime.
Navalijo ka Sijenju bijo,
Da b' pobego, da bi se spasi(o).



(stanka; slijedi polsatno Kurtagićevo kazivanje o poslijeratnom razdoblju njegova života, instrumentalni uvod)


Aa, jaka ti se borba zakačila 1390
Od zemana tri-četiri dana.
No kad borba malaksala bila,
A planinu magla ufatila,
Pa se ne zna ko je zadobijo,
A ne zna se ko l je izgubijo. 1395
Mujo tera pod sobom đogina,
Gleda laze, a gleda bogaze.
Čiji mejdan da je ostanuo.
Po priljici, i svome gledanju,
I po krvi đe mrtvi padaju, 1400
Pala dosta sa obadvoga kraja,
Al Senjani silno izginuli.
Prolijeću pusti krajišnici,
A progonju konje jod mejdana,
A progonju svezanih Senjana. 1405
Ej kad Mujo pokupijo bijo,
Utvrdio da je zadobijo.
No da vidi koga je stopijo,
Na planinu te je izgubi(o)?
Prva rana, nema mu Haljila, 1410
Nema njega ni mrtva ni živa;
Drugo, nema Kovčić Muratbega;
Treće, nema Sirotna Alije,
Pa ni nema devojke Hanki(je).
To je njima najglavnije bilo. 1415
hOn od toga nema ni jednoga.
Serdar Mujo sade naredijo:
“Ranjenike odljen iznosite,
I mrtvace ovde iznosite,
Da him kuće grad'mo na planini!” 1420
Jednu jaftu odvojijo,
I pred njima Tala Ljičanina,
Da prevrću đe ima lešina,
Oj da traži brajina Haljila,
Ilji mrtva, ili negđe živa, 1425
Da je junak rana dopanuo,
Pa nemoćan nedje ostanu(o).

?egoj jele te se lešom krije,
Prevrtahu leše po bojištu. 1430
Nema leše niđe od Halji(la).

Nema leše nigde od maljina.
“Pravo odveše ka Sijenju gradu
Sve tragovi od našija konja, 1435
Sve tragovi od našija lju(di).
A nosilji neke ranjenike,
Kud nosili, džadu krvavili.
A otišlji pravo ka Sijenju39.”
A sad Mujo Talu razgovara: 1440
“Ova što je sila produžila,
Te joj polja ona odstupila,
Ja se bojim crna taksirata
Da su moga brata zarobili,
Zarobili, njega oćerali.” 1445
Pa su dalje produžili bi(li).
Kad je jedna raskrsnica bi(la),
Raskrsnica, no bila klanica.
A petnajest lješa ukršteno.
Prevrtaše leše. Od koga bijaše? 1450
Kad su leši od Senjana bili,
Mujo bratu već se prenadao.
“Dovle ti je Haljil dolazijo,
Ovde Haljil jeste nestanuo.
Da l ga živa njega oteraše, 1455
Da lj je negdje bačen u vrzinu?”
Doklje neko jeknu u plani(nu).
Podaleko od puta bijaše.
Kolko ječi a planina zveči.
A pominje i oca i ma(jku): 1460
“Avaj, majko, dok si me rodila,
Moga groba niko znati neće
U proleće, kadno cveta cveće!”
No kad Mujo razumijo bio,
Aman, kad mu beše govorio: 1465
“Pušku u ruke, pravo pobaučki!
Ova avaz što se čuje sada
Ilj je neaka senjanska harambaša,
Pa sve vara, nekog da ubije,
Ilj je nehki našeg od junaka, 1470
Pa je ljutija dopanuo ra(na).
Ako bide neko od Senjana
Hoćemo se odma nasuliti.
Jednome je vakat umrije(ti).
Ako bide nehko jod juna(ka), 1475
Od našija nekija juna(ka),
Velja iznijet i rane spremi(ti).”
Kad su blizu bili prilazili
Mujo vide brajina Haljila.
Kako more poznat brata svoga? 1480
Sal poznaje sablju Haljilovu,
Što je ljica, krv mu je zalila,
I što odjela, to je nagrđeno.
Haljil ječi, rane dodoljele.
Mujo leti, ruke raširijo: 1485
“Mubarek ti rane po tijelu!
O, moj brate, dijete Halji(le),
Kako osećaš rane po tijelu,
Da l su rane, brate, za vidanje,
Da l su rane za edželj svezane?” 1490
Utom Haljil njemu govorio:
“Svaka rana za smrt odgovara.
Raz...No moj brate, kladuški serda(re),
Ko i na kog je mejdan ostanu(o)?
Znaš lji štogoj za sestrića mo(ga), 1495
Za sestrića Murata Kovči(ća)?
Znaš lji štogoj, Mujo, za Aliju?
Mi smo ti se bili razdvojili,
Sila njihna nas je predvojila:
Jedna sila na nji udrila, 1500
Druga sila na našeg sestrića,
A najviša na tvoga Haljila.
Borismo se toljiko vreme(na).
Dovlen sam ti rat ja vodi(o).
Ovden smo se plaho udarili. 1505
Ovde sam ti rane zadobi(o),
A petnajest Senjana ubi(o).
Pobego je Senjanin Ivane
Sa njegovo šezdeset Senjana.
Otera ga beže Jakuliću, 1510
Jakuliću na konju vranči(ću).
On ti je, Mujo, glavu izgubijo.
Navabiše njega ka Sijenju,
A ozdolj ga dočeka tobdžije.
Topom te ga njega juništiše. 1515
Bogme će nam krila salomiti,
A to junak beše nad junake!”
A sad otljen uzeše Haljila.
Njega nosu, vodu mu mali(na),
Izniješe dje su ranjenici. 1520
Mučno Haljil što to kraja nema.
Krv izlila, snaga ostavila.
Ah ne more ići na nogama
Nit jahati konja od mejda(na).
I sad Mujo pretresu radijo, 1525
A da traži Murata Kovčića.
Sve obilji. Kad su došlji bili
Na vrzinu, gore na plani(nu)
Ukrstile leše po plani(ni).
?egoj vidi, to je od Senja(na). 1530
A na jedno mesto jugljeda(o):
Jedan momak sedi pored jele.
Dje je momak na plamen udaro,
Dje ga grdni plamen dočekavo,
Sve mu jadno lice sagorjelo. 1535
To gazija Kovčić Muratbe(že).
Rane nema, al je propanuo.
Dorat mu se penom prepokrio.
Kad vidoše Kovčić Muratbe(ga),
Koji hašik među njima bijo!40 1540
Odma pita serdaragu Muja:
“Da lj što znadeš za Haljila tvoga,
Tvoga brata, a daidžu moga?
Ej da Bog da, ‘ko je poginuo,
Ej da Bog da, ni mene ne bilo!” 1545
Serdar Mujo od istine kaza:
“Oj sestriću, Murate Kovčiću,
Haljil jeste, pretesti ne more41,
Brata moga rane osvojile!
Sal se duša vije u nedrima, 1550
Eto tamo rane privijaju!
A Haljil je za tebe pitao,
I Haljil je mene govori(o):
‘Od dušmana devetnajest rana,
Najteža je rana od sestrića 1555
Što ja ne znam šta je š njime bi(lo)!'“
Pa se dole, brate, iskupiše.
No him nema momka ni đevojke.
Kud će Bosni jadni se vrnuti?
Nema Aljo, samo jednu majku. 1560
Narediše, ope pretresaše.
Kad na crno mesto nameriše,
Nešto vrišti, neko ljuto ječi.
Pa pognaše u jelovo granje.
Veljki korov42 od Senjana bijo, 1565
Al Alija rane zadobi(o).
Ljuto ranjen, na noge ne mo(že).
Što ga jedna sablja pogodi(la),
Polovinu, pa ga razdvoji(la).
Ta ga rana mlogo obori(la). 1570
A Hankiju puška pogodi(la)
Posred pleće, na grudi izbila.
Dukate joj beše pokvarila.
A Hankija krvljom zalivena.
Obadvoje ječu ju plani(nu). 1575
Kad spodbiše na nosila, bra(te),
Jedna nosila nosahu Aliju,
Druga nosila nosahu Hanki(ju).
Doniješe tamo na poljanu.
Sve što živo, to su iskupili, 1580
Što je mrtvo, to su jukopali,
Što ranjeno, nosu ranjeni(ke).
Porediše sva nosila njihna.
Što su prva ta nosila bila?
To nosila Mujova Haljila. 1585
Što su druga za njime nosila?
To gazija Sirotan Alija.
Što su treća ta nosila bila?
Treća jeste lijepa Hankija.
Pa ostalo jedan za drugi(jem). 1590
Serdar Mujo društvu govoraše:
“Kod nas više sad veselja nema!
Sve što milo, to se uništilo.
Prevrnite puške naopako,
A cevove u zemljicu crnu, 1595
A kundake gore u obla(ke).
Ah, ne jaš'te konje od mejdana,
Nego hod'te, a sve konje vod'te!
A na temre bajrake savite,
Žalosna je vojska serdareva! 1600
Prva rana: eto gubim brata,
Drugo: brat' Sirotna Alije,
Treća rana: i Hankija.”
Paha da vojska tužna, nevese(la).
Mujo hoda, samo đoga voda. 1605
Pa mu glava pala po grudima.
Sve gazije neveseli bili,
A bajraki njihni savijeni.
A nosila mloga projurila,
A nosila ni broja him ne(ma). 1610
Kahad su bili ka Aljinoj kuli,
O, to gleda ta Alijina majka.
Prvo vide Muja na đogata,
Konja vodi, a peške on ho(di).
Sva družina njemu nevese(la). 1615
Svako vidi: njojna sina nema.
Gajret čini, stara izljete(la).
Pred serdara kad je stala bi(la):
“Serdar Mujo, direk carevi(ne),
Jesi lj, Mujo, mejdan izgubijo? 1620
Što si, Mujko, vako nevesio?
Al si nekog glavnog izgubio?
Što si bajrak ti, Mujo, savio?
Vidim, ovde moga sina ne(ma),
Nema sina, nema ni đevojke.” 1625
A sad Mujo njojzi govorijo:
“Rado bi ti dobro popričati,
Alj ne mogu. Sve ka što je bilo!
Ova prva što vidiš nosila,
To mog brata gojena Haljila; 1630
Ova druga što vidiš nosila,
To nosila tvog Alije sina;
Ova treća što vidiš nosila,
To Hankije, tvoje snahe mile!”
Pojspustiše sva redom nosila. 1635
Majka stara Muja upitala:
“Da lj mi je se Aljo zamjeni(o)43?
Da ja znadem da se zamjeni(o)
Nikad suze ne bi propušti(la)?
Ako mi se nije zamjeni(o), 1640
Eh kukaću doklje bidem živa!”
A Mujo je njejdoj44 govorijo:
“Hej, bre stara, Bog ti dženet dao,
Aljo ti se muški zamjenijo,
Trides glava beše uništijo! 1645
I te ljute rane zadobi(o).”
Majka ta put govorila bi(la):
“Fala Bogu, kad se zamjeni(o)!
Majka sina danas plaka' neće.
Da'te, Mujo, jotkrite nosila, 1650
Još jednom da poljubim sina!
Sal još sada, a više nikad!”
Kad otkriše ta nosila
Ona ljubi svog Aliju sina.
Sunce grahnu, Alija izdahnu. 1655
jA družina zaplakala bila.
“Alah rahmet, preseli Alija!”
No sad jatka progovara majka:
“Otkrite mi nosila Hankijina,
Da ja vidim tu devojku silnu, 1660
Je li zašta imo poginuti!
Da bi mogla sina odgoreti.”
Kad Hankijino lice su otkrili,
Jadna krvca lice pokapala.
Grahnu. Oči malo otvorila. 1665
“O, svekrvo, o Alijina maj(ko),
Aman, majko, ka i moja što si,
Da l je Aljo, majko, ju živo(tu)?”
A jatka joj popričala maj(ka):
“Aljo ti je svijet napusti(o)!” 1670
A Hankija jeknu na nosila:
“Stara majko Sirotna Alije,
Amanet ti danas Božji težak!
Sad umire i devojka Hanka.
Ja dva se groba sahrana činiti: 1675
Prvi grobac Sirotna Alije,
Niže nogu - devojke Hankije,
Da bidemo bar ovde komšije!”
Sunce grahnu, Hankija izdahnu.
Oka nema, što se ne zaplaka. 1680
Stara majka vako razgovara:
“Ja ne žalim moga mila sina,
Baš je imo za šta poginuti!
No ne žaljim moju snahu milu
A Hankiju, prigorkinju vilu!”


Aaaj, do dva groba, brate, napraviše:
Prvi grobac Sirotna Alije,
Drugi grobac devojke Hankije.
Vid' sudbine, da bidnu komšije!
Umriješe jedno kraj drugoga 1690
Da ne znali jedno za drugoga.
Ranjen Haljil usta sa nosi(la).
“Ranjenike sve hi liječite!
Ja ću sebe rane da previ(jam).
Najboljega druga izgubis(mo), 1695
Jakulića, pobratima moga.
Za mene je glavu juloži(o).
Njega će ga prevarit Senjani,
Prevariti, živa ufatiti,
A na crne muke umori(ti).” 1700
U riječi u kojoj su bili,
Kad evo ti bega Jakulića
Na njegova kosnata vrančića.
Selam dade, zastavi vranina,
Ej čestita rane na Haljila.
Zdrav..A staroj majci nazdravijo glavu, 1705
Za Hankiju i sina Aliju.
A izvadi knjigu iz džepo(va).
“Da viš, Mujo, knjigu vezirevu!
On Haljilu hilu napravio.
Ah, u Sijenje knjigu opravi(o) 1710
Na rukama Senjaninu Ivu.
A Hankiju poklonio Ivu
Da ubije Mujova Haljila,
Da ubije Kovčić Muratbega,
Da ubije...Da ubije Sirotna Ali(ju).” 1715
A kad vide šta li knjiga piše,
Haljil svoje rane previja(še),
Ah osedla svojega malina.
Ranjen bjaše, konja pojahao.
“Ejdovale, moja braćo draga, 1720
A ja odoh pravo do Mostara,
Do vezira, do tog murtati(na),
Da ga dvije pitam lakrdije!
Kako li me grdno prevarijo?
Koliko nam glava izgubijo!” 1725
Brani Mujo, branit ga ne more.
No zavika Kovčić Muratbeg:
“Stan', daidža, Mujović Halji(le),
Sestrić daja da hostavi neće!”
No pritera pehlivan dorata. 1730
Dva se dobra druga sastaviše.
No kad vide junak od junaka,
Ne krije se jedan za drugo(ga),
No se javlja jedan pro drugo(ga).
Javilo se svih tridest gazija 1735
Ej da idu pravac kod vezi(ra),
Ispitaju šta je učini(o).
A kad vide serdaraga Mujo:
“Što je vojske zdravo jostanu(lo),
Stan'te, deco, mlade hadžamije! 1740
U Mostaru sto hiljada ima,
Pobite ve svija do jednoga
Pod komandom prokljeta vezira.
Ovo vojske što nam zdravo ima,
Mujo s njima ide na Mostaru, 1745
Da pitamo mostarskog vezira
S kim lji vezir prijeteljstvo gradi,
Koga li je za zeta primio,
A da naših glave uništi(o)!”
Sve složilo, sve je polazilo. 1750
Kud su išli, kod Mostara sišli.
No u Mostaru mlogo vojske ima.
Naređenje mostarskog vezira
Da sva vojska u pripremu bide.
Ko naiđe ka gradu Mostaru 1755
Da ne daju tici proletjeti,
Neka biju. Tako naređenje.
Oni da biju, vezir odgovara.
Pouzdo se na stotnu hiljada.
A sad Mujo vako razgovara: 1760
“Braćo mila, grada opkolite!
Pa sve po jedan na po jedno mesto,
Malo ne je, a poljana veljka!
Velja Mostar danas opkoliti.
I ako hi je sto hiljada ovđe, 1765
Ako mislju da zametnu kavgu,
Hoćemo se s njima udariti,
Doklje od nas traje i jedno(ga)!
‘Ko ne šćednu da zametnu kavgu,
Samo hoću isti do vezira 1770
Da ga pitam šta li je radi(o),
Šta misljio kad je to pravi(o)!”
Šaka mala Mostar opkolila.
Šala nije Bosna valovita!
A kakija imade junaka? 1775
Opkoljava stotinu hiljada!
No govori dijete Haljile:
“Vi čekajte okolo Mostara,
A ja odo pravo pro Mostara!
Pravo idem tamo kod vezira, 1780
Ja ću s njime odma razgovarat.”
Ne da Mujo za to pomenu(ti):
“Nećeš, brate, sam na'lazi(ti),
No sa tobom Tale sa Orašja,
A sa tobom Lički Mustafaga, 1785
A sa tobom Mujo buljukbaša
I našija trideset gazija!
A Bosna je opkoljila grada.
Mi hoćemo javno pro čaršije!
‘Ko bi na nas pušku judarili, 1790
Da kod svija opalit ne mogu!
Ko pretekne nek se natrag vraća,
Nek udara na stotnu hiljada,
Ej nek turu pušku ju Mosta(ru)!
Mi idemo svi kod vezira! 1795
Tvrdo dvore jeste u vezira,
Tvrda mu je prokljeta avlija.
Visoka je njegova kapija.
Dušman će se tuna zatvoriti,
Ne moremo šale julaziti. 1800
Pa ne mari pomoj dobavi(ti),
Pa car vojsku otud opravi(ti).
Tu ćemo ti ružno prolaziti.”
Kad naiđe trideset gazi(ja),
Mujko jaše pomamna đoga(ta), 1805
Ah vezir hi vide sa bojeva.
Iz bunkera gljedaju oficiri.
Aman mili, pripremljeni bili.
Nego jedan njima progovara:
“Kolko ima nas oficira, 1810
Ne gađa'te, grom ve judarijo!
Ah vezir je hilu napravijo,
A gazije bez beljaja ne(će),
Bez beljaja proć se danas neće.
Da mi njima pušku judari(mo) 1815
Ovo ovde će sve zatrijeti!
Bit će boja dok traje jednoga!
Pusti ljude neka pravo prođu,
Nama neće reći lakrdije!
Neka vezir njima odgova(ra)!” 1820
Ne bi puške, ne bi ustavljanja.
Kad dođoše pred vezirska vrata,
Kad kapija zaklopljena bila.
U dvore se vezir zatvorijo,
Na vojsku se ponadao bio. 1825
A kad vide: vojska ne ratu(je),
A video: vojska ga izdala,
Onda vide šta ga pogodi(lo).
No sad Mujo progovara:
“Oj, avlijo, grom te pogodi(o)! 1830
O, đogate, krilo pod ramena,
Da l je majstor zidao avliju
Da je đogat preskočit ne more?”
A puče mu pletena kandžija,
Na nogama puče bakračlija. 1835
Oj đogat se džidnu ju visi(nu),
Preskočio, nije zakučio.
Ah unutra vrata otvorio.
Ukrhaše careve gazije,
A pred njima Mujović Haljile. 1840
Kad su došli na bojeve gornje,
A razvaljiše na odaju vrata.
Uhvatiše mostarskog vezira.
“Oj, vezire, jedan dušmanine,
Zlo radio, no sporovao ni(si), 1845
Zlo radio, da ti doživi(o)!
Dje ti sade Senjanin Iva(ne)?
Kome li si šćeru poklonio,
Da izgubiš šćerku i Aliju?
Pa si tvoju izgubio glavu!” 1850
Kad ga Tale batinom udrijo,
Sa patosom njega sastavi(o).
A Haljil mu na prsi zgazi(o),
A dvije mu ruke sastavi(o).
Izvukoše njega u čaršiju, 1855
Na sredinu široka Mostara.
Tu su Turci vešalo gradili.
Na konopac njega presudi(li).
Obesiše mostarskog vezira.
Mujo ide gdje su oficiri, 1860
Mujo se je s njima izmiri(o).
“Ne bojte se, moja braćo mi(la),
Ja ću za ovo odgovarat caru!”
Posljen su se Turci povratili.
Ova pesma tu je završena, 1865
A peva se sve od tada,
Pa otada peva se i sada

_________________
Svi mi volimo da budemo ljepi nego to jesmo, pametniji nego to jesmo i da izgledamo poteniji nego to jesmo. Čak i nije toliko vano jesmo li ljepi i pametniji, vano je da to drugi o nama misle.
http://www.youtube.com/watch?v=CD2joAOdfHM
Na vrh
Pogledajte profil korisnika Poaljite privatnu poruku Posjetite autorovu web stranicu
MBosnjak
Bravo ! Ja !
.

Pridruio se: Sep 09, 2004
Poruka: 1512

PorukaUneseno: pe jun 02, 2006 9:54 pm    Naslov: Odgovor sa citatom

Druga_Strana_Svijeta ::
thumb

Daj jos!

DSS Very Happy


Smile Pogljedaj ovdje, haman da je nesto nesvakidasnje
http://www.sanoptikum.org.yu/usmena_knjizevnost/epske_pjesme/murat_kurtagic/murat_kurtagic.htm
_________________
Svi mi volimo da budemo ljepi nego to jesmo, pametniji nego to jesmo i da izgledamo poteniji nego to jesmo. Čak i nije toliko vano jesmo li ljepi i pametniji, vano je da to drugi o nama misle.
http://www.youtube.com/watch?v=CD2joAOdfHM
Na vrh
Pogledajte profil korisnika Poaljite privatnu poruku Posjetite autorovu web stranicu
Prikaite poruke od zadnjih:   
Napiite i unesite novu temu   Odgovorite na poruku    Irmin.Com forum -> Knjizevnost / Poezija / Proza Sati su u GMT - 4 sata
Idi na stranicu 1, 2, 3  Dalje
Strana 1 od 3

 
Skoci na:  
Ne moete dodavati nove teme u ovom forumu
Ne moete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne moete mijenjati svoje poruke u ovom forumu
Ne moete brisati svoje poruke u ovom forumu
Ne moete glasati u ovom forumu


:: Home :: Downloads :: Poalji Text :: Va Account :: RadioStanice :: Forums :: Objavljeno ::


Web site powered by PHP-NukeApache Web ServerPHP Scripting Language
PHP-Nuke is Free Software released under the GNU/GPL license.
All logos and trademarks in this site are property of their respective owner.
The comments, poems, stories and other texts are property of their posters.
All the rest 2000 - 2011 http://www.irmin.com sPaMME@irmin.COM


Page Generation: 0.395 Seconds