Dobro Dosli Irmin.com
      Registruj Se Home  |  Topici  |  Downloads  |  Vaš Account  |  Forum  |  Radio Stanice  |  Pošalji Tekst  |  Objavljeno  
Irmin.com: Forums

Irmin.Com :: Pogledajte teme - Koraci u slobodu-odlomci
 Cesta pitanja (FAQ)Cesta pitanja (FAQ)   PretragaPretraga   Korisnicke grupeKorisnicke grupe   ProfilProfil   Vase privatne porukeVase privatne poruke   PrijavaPrijava 

Koraci u slobodu-odlomci
Idi na stranicu 1, 2  Dalje
 
Napišite i unesite novu temu   Odgovorite na poruku    Irmin.Com forum -> Knjizevnost / Poezija / Proza
Pogledajte prethodnu temu :: Pogledajte sljedeću temu  
Autor Poruka
IgyRock
Profesionalac


Pridružio se: Sep 04, 2007
Poruka: 479

PorukaUneseno: sr okt 10, 2007 11:09 am    Naslov: Koraci u slobodu-odlomci Odgovor sa citatom

vase komentare od sada upisujte na temi za komentare

link
http://www.irmin.com/modules.php?name=Forums&file=viewtopic&p=374188#374188

----------------------------------------------------------------------------


Tesanj,gradic na prijelomu srednje i sjeverne Bosne bio je miran i tih,sasvim ugodan za zivot.Bio je daleko od vecih gradova.Najblizi su mu Teslic i Doboj.Nesto dalje bio je Maglaj.Kroz grad ne prolaze znacajne saobracajnice,izuzev puta Doboj-Jelah-Teslic koji je prolazio jednim dijelom tesanjske opcine.Time je grad postedjen saobracajnih guzvi i to mu je omogucavalo mirniji zivot.I ako jedan od najstarijih gradova Bosne,nije bio turisticko mjesto.Na ulazu u grad,za oko zapinje velika tvrdjava iz turskog doba koju su gradjani zvali Gradina.Bila je,zaista,lijepa,izgradjena na kamenitom brdu,nepristupacna za dusmanina,a otvorene kapije za one koji su dobrodosli.Gledajuci njenu Krnja-kulu,cinilo mi se da njen siljak na vrhu krova dotice samo nebo.Znao sam kao dijete provesti sate i sate tumarajuci po njenim zidinama i kulama.U jednoj od kula su bile tamnice koje su me uvijek plasile svojom tamom i ledenom hladnocom.Nisam volio da zavirujem u njih.Cinilo mi se da u njihovoj dubini,tamo gdje pogled vidi samo mrak,chame neposlusni turski zarobljenici i da ce i mene svaki cas ugurati medju njih.Sa gornje Gradine,pucao je dobar vidik na sve cetiri strane svijeta.Lijepo je bilo pogledati odozgo sa visine krovove kuca i zgrada.Osjecao sam se kao ptica,kao da lebdim negdje u nebesima iznad grada i posmatram one na zemlji.Bili su tako mali,a ja iznad njih,visoko,nedostupan.Nocu,obicno s prvim toplijim danima,na Gradini su se okupljali momci i djevojke.Asikovali su,pjevali uz gitare,a najljepse je bilo kada bi zapalili vatru,onda su se lica sijala u tami noci,pomalo od plamena vatre,pomalo od sevdaha sto ih je mucio.Bilo je tu osmijeha,potajnih namigivanja momaka i djevojaka.U strmini ispod Gradine,uzdizala se kamenita Sahat-kula.Davno sam citao neku knjigu u kojoj se glavna radnja odvija bas u podnozju neke Sahat-kule.Tu je bilo zakopano blago i kako su ga nekakva djeca iskopala i obogatila se.Tako sam i ja,kao mali,sa jos nekoliko prijatelja,pripremao iskopavanje blaga ispod nase Sahat-kule ali u tome nas je sprecavala pomisao da ne naletimo na kakav ljudski kostur iz ko zna kojeg vremena,a ljudi su pricali da oko Gradine ima puno kostura.Sjecam se da su prilikom arheoloskih iskopavanja pronasli jedan kostur iz bronzanog doba.Blago je,ipak,ostalo u zemlji za neku drugu generaciju,a mi smo zaboravili to i prepustili se drugim djecijim ludorijama i mastanjima.U dubini,ispod Gradine,stjesnjena je tesanjska carsija.Brojni ducani,cevapdzinice i pekare su nanizane jedna uz drugu.Na gornjoj carsiji se nalazi cesma iz koje curi voda na cetiri strane.Djeca se igraju oko nje.Prscu jedni druge.Dokoni gradjani tu nalaze mjesta za sebe,najcesce u hladovini za sparnih ljetnih dana.Penzioneri su imali svoju kafanu Penzioner.Vec godinama je carsiju uveseljavao Salih Husara,*** i miljenik naroda.Upamtio sam ga jos iz ranog djetinjstva i cinilo mi se da se nije puno izmijenio od tada.Imao je sigurno sezdesetak godina,obrijane glave,cesto u cizmama rudaricama i ogromnom mantilu.Znao bi to da obuce po najvecoj vrucini i tako hodao gradom.Ljudi su govorili:"Bice kise.Eno Salih Husara obukao rudarice i mantil." Zanimljivo,ali je to bila ziva istina.Salih je naslucivao kisu.Nasmijavao je carsiju i svi su ga voljeli.Davali su mu para,a on sve nosio Ajki macehi.Nikada nije prosio i cak je zafrkavao prosjake kojih je znalo biti po nekoliko na samoj carsiji.
"Proso,hajde radi!Samo trazis sadaku." govorio je Salih.
Posto je grad bio mali sa jedva desetak hiljada stanovnika,moglo se reci da svako svakoga poznaje.Mozda ne po imenu ali onako iz vidjenja svakako.Nikakva novina nije mogla da prodje nezapazeno i da carsija ne prica o tome.Ipak,jedna je prosla.Ta novina je,u stvari,bila strogo cuvana tajna jednog dijela stanovnistva.Srbi koji su zivjeli po okolnim selima,tajno su se naoruzali i pripremali se za agresiju na Tesanj.
Na vrh
Pogledajte profil korisnika Pošaljite privatnu poruku
IgyRock
Profesionalac


Pridružio se: Sep 04, 2007
Poruka: 479

PorukaUneseno: ce okt 11, 2007 5:31 am    Naslov: Odgovor sa citatom

Proljece je bilo toplo i mi smo nakon igranki i diskoteke do ranih jutarnjih sati sjedili u avliji ispred moje kuce i posmatrali bljeske na nebu,a zatim bise zacula grmljavina topova.To su se vodile borbe oko Dervente.Za nas je sve to bilo daleko i nije nas uznemiravalo jer smo bili ubijedjeni da rat nikada nece doci na nas prag.Sudo,Eli,Rio i jas mo to sve okretali na neku veseliju stranu zivota.Sudo je vec okusio rat jer ga je zatekao na odsluzenju vojnog roka.Iz maticne kasarne u Vranju,prebacen je vojnim konvojem na ratiste u Hrvatsku.Tu je boravio tri mjeseca,te je nakon toga vracen u kasarnu u Banja Luku,odakle je pobjegao sa jos jednim prijateljem.Dugo se nista nije znalo za njega.Pokusavalo se na sve nacine doci do podataka gdje se on nalazi.I niko nije uspio.Roditelji su mu jako brinuli,a naravno i mi,njegovi najbolji drugovi.Cim se Sudo pojavio ziv i zdrav,naglo smo se razveselili.Izlazili smo svaku noc u carsiju.Sudo je bio sutljiv,potisten i prozborio bi tek poneku rijec ako bi bas morao.Djelovao mi je da se nalazi u nekom stanju soka,da mi misli lebde nekuda gdje to samo on zna.Nakon mjesec dana dosao je sebi.Vojna policija ga nije trazila.Dobro je.Komentarisali smo dogadjaje iz Bijeljine gdje je Arkan potamanio Bosnjake.Iz Sarajeva su stizale lose vijesti i crni oblak se naglo sirio nad Bosnom.Mi smo jos uvijek bili uvjereni da rata nece biti.Ja nisam nosa smio pomoliti u Zenicu jer sam dobio poziv da se javim u kasarnu,pa sam se fino pokupio u Tesanj gdje sam bio siguran.NIje tu bilo ni kasarne ni pripadnika JNA.Rodjak Goran se pojavi na vratima jednu noc.Smije se.
"Sta je!Sta se smijes?!" dreknuh na njega i nasmijah se i ja te ga zagrlih.
Pokaza mi pasos.I dalje je kesio zube.
"Sutra idem za Minhen."rece on.
"Daj ne zezaj!Kakav Minhen?"rekoh ja.
"Dobio i ja poziv za vojsku,pa valja bjezati.Nek' budale ginu,a ja fino odoh u Njemacku."rece on.
"Pa mozes i ovdje ostati.Nije lose,a i ova furtutma ce da brzo prodje.Kao da je narodu do rata."rekoh ja.
Pricali smo zadugo ali je on ipak odlucio da ide za Minhen gdje smo imali puno blize rodbine.Kad sam dobio poziv za ratiste,stari je nazvao njegovog brata u Svedsku i pitao ga da li moze da me primi kod njega.Naravno da je moglo.I uputih se ja za Svedsku.Bilo mise tesko oprostiti sa mojom curom i plakali smo oboje.Obecao sam da cu da je dovedem u Svedsku cim stanem na svoje noge.Putujuci autobusom za Minhen vidio sam posljedice ratnih razaranja u Hrvatskoj.Nagorjele kuce,zidovi izbuseni mecima,razoren zivot stanovnika...Opet sam bio uvjeren da rata nece biti u Bosni.U Minhenu provedoh tri dana,pa kupih kartu za Svedsku.Vozio sam se u vozu i bilo je fino.BIla je noc,te sam se izvalio da spavam u spavacim kolima,kad unutra udje covijek u uniformi.Policajac ili carinik,valjda.Ne znam ni gdje sam.Nesto me pita,a ja ne razumijem.Znam,pita me nesto na engleskom ali ja ne znam engleski.Prilicno dobro govorim francuski i pitam ga da li on govori taj jezik.Vidim ne zna,ali opet nesto pita.
"Money!Money!''govori on.
Ah,pare.Pokazem mu novcanik gdje imam oko 500 njemackih maraka.On mi gura ruku i opet pita za pare.
"Ma sta mu je" mislim u sebi.
Opet koristim francuski,kad iz hodnika udje nepoznat muskarac i pita me na francuskom u cemu je problem.Kazem sta je i kako je.Onda on razgovara sa onim u uniformi,pa opet sa mnom.Uniformisani je pitao da li imam danske krune,a ja kazem da imam samo njemacke marke.
"Moraces sici sa voza na prvoj stanici" bio je prijevod odgovora uniformisanog.
Razmisljam sta da cinim.Noc je,a ja moram sici u ko zna kojoj danskoj nedodjiji.Onaj ljubazni covijek mi se ponovo pbrati na francuskom i rece mi da pricekam.Ubrzo se vratio.Pruza mi novcanicu od 20 kruna.Kaze da je problem sto nema danski novac uza se jer takav je zakon da ako ulazim u Dansku moram imati njihov novac.Uzaludno je bilo to sto sam samo bio u prolazu.Zakon je zakon.Pruzio sam 100 maraka dobrocinitelju ali on ne htjede da uze.Kasnije sam saznao da je tih 20 kruna bilo iste vrijednosti kao 5 njemackih maraka.I za pet marak umalo me ne izbacise iz voza.Svasta.Prespavao sam noc.U jutro sam presjeo u drugi voz u Kopenhagenu i taj voz me trebao odvesti u Stockholm.Bilo mi je jako zanimljivo kad je citava kompozicija usla u trajekt koji spaja Dansku sa Svedskom.Voznja bi trebala biti 45 minuta koliko sam razumio.Usput sam upoznao jednog svecenika koji se vracao sa hodocasca u Medjugorju i znao je francuski jezik te smo se mogli sporazumjeti.Pricao sam tako sa njim kad smo krocili na svedsku teritoriju.Voz je izasao na kopno i ocekivao sam da ubrza,ali stade.Vrata kupea otvori opet uniformisani,samo sada Svedjanin.Vidim drzi u ruci neciji jugoslovenski pasos.Kad opazi moj,isti takav,rece mi nesto.Okrenuh se sveceniku ocekujuci pomoc da mi prevede.Imao mi je sta i da prevede.Oduzet mi je pasos,a ja sproveden u zatvor.Nisam uznemiran jer znam da nisam nista skrivio.Jedino me grizla sumnja da JNA nije razaslala imena nas dezertera po evropskim zemljama,tako da nas mogu vratiti nazad.Vrijeme prolazi.Celija je skoro sva u staklu.Vidim dvojicu policajaca kako prebiru po mojim stvarima.Napokon jedan od njih otkljucava celiju i hvata me za ruku.Vuce me do stola.Drugi sjeda na stolicu i otpocinje ispitivanje na engleskom.
"Sta je ovo pa svi misle da mi stranci govorimo engleski kao da je to jedini jezik na svijetu?" cudim se ja.
Ne mogu se sporazumjeti.Razumio sam da trazi adresu gdje idem,kod koga i zasto nemam povratnu kartu.Ja mu pokazujem pecat sarajevskog aerodroma na kojem je slika aviona.Pokusavam da mu objasnim da cu se vratiti avionom.On zove nekoga telefonom.Razgovara.Onda se okrece meni i kaze da adresa koju sam mu dao i broj telefona ne postoje.Tako nesto jer sam toliko mogao skontati.Lazu me,znam.Tjeraju me da potpisem nekakav papir,a ja necu.Sta ja znam sta je,mozda treba da potpisem nesto sto ce me odvesti na robiju.Necu da potpisujem.Onaj iza moji ledja me zgrabi za ruku i uvrnu je na ledjima.
"Ovi se ne zayebavaju!"
Ma u tom trenu bih potpisao sve samo da mi pusti ruku.Stenjem od bola.On malo popusti.Opet mi pokazuju na papir i olovku.Potpisah,pa sta bude.Tada iz druge celije izvedose crnokosog mladica i on potpisa papir.Dobih pasos nazad i nasmijah se.Dobro je,idem za Stockholm.Za sest sati sam tamo.Eh,jeste.bas bi to bilo lijepo.Medjutim,odvedose nas na onaj isti trajekt.U daljini vidim dansku obalu.
"Pa ovo oni mene istjerase iz Svedske!"prodje mi kroz glavu."Sta sad?"
Moj kolega sa kratkotrajne robije mi se obrati na slabom nasem jeziku.Saznah da je Siptar i objasni mi da su nas protjerali iz Svedske i da imamo zabranu ulaska 5 godina.Rece mi da je izbacen iz 8 evropskih zemalja.Bio je neko vrijeme u Engleskoj i prica engleski jezik.Pomogao mi je da kupim kartu za voz do Minhena.Dobro je.Dobro sam se opet izvukao.Siptar uze kartu do Frankfurta.Kaze da ima tamo neke prijatelje.Kad sam dosao u Minhen kao da sam dosao rodjenoj kuci.Zovem rodjaka sa stanice,a on se smije preko telefona.Saznao je sta se desilo od mog rodjaka iz Svedske koji je zvao granicnu policiju da provjeri sta se desilo.Rodbina me ubjedjuje da ostanem tu.Ja navalio da idem kuci.Ne pomaze ni Goranovo nagovaranje.Vrsnjaci smo i jako volimo jedan drugoga ali ni to ne pomaze vec ja sjedoh u autobus i zapucak nazad kuci.Stari kad me vidio kad nije dobio udar.
"Pobogu,pa sta ces ti ovdje.Traze te.Zatvora ces zaraditi."
Vidim stari ljut k'o vatra.Nije me briga za to.Radovao sam se sto cu ponovo biti sa mojom curom.Ljubav je najpreca od svega.Sklonio sam se od kuce.Ako me vojna policija uhvati ili mi slijedi zatvor ili jos gore ratiste.Sklanjam se u Tesanj gdje sam odrastao i gdje imam najbolje prijatelje.Bio je februar 1992. godine.Ni slutio nisam sta ce se desiti u narednim mjesecima.Tesanj je jos bio uspavan,mada su vec i tu poceli neznatni problemi sa dijelom srpskog stanovnistva.U selu Vrela,na putu Doboj-Jelah-Teslic,Srbi postavise barikadu i blokirase put.Nedaleko je bio grad Teslic,sada nedostupan.Te iste noci zacuh strahovitu detonaciju.Mislio sam da su Srbi aktivirali eksplozivnu napravu.Ko zna sta je to bilo.Mnogo kasnije sam slucajno saznao da je Mesa Mevic iz sela Kalosevic donio veliku kolicinu dinamita iz firme za koju je radio i posluzio se njome da srusi veliku osmatracnicu koju su Srbi napravili u blizini blokiranog puta.Nemiri u Vrelima su brzo prosli jer je nacelnik tesanjske opcine postigao dogovor sa teslickim vlastima da se barikada ukloni.Ovaj incident je bio samo uvod u ono sto ce se desiti na ovom prostoru.Tesanjska policija krece u akciju zapljene oruzja od sumnjivih Srba.Uspjesno je.Oduzeto je oko 140 pusaka i nekoliko puskomitraljeza.Dio vojno sposobnih Srba odlazi u Doboj i Teslic.Zamjenik nacelnika opcine,takodje Srbin Zarko Sakotic je jedan od glavnih organizatora naoruzavanja Srba.Zatvoren je u policiji.Sa njim Milena,zena koja je bila taksi vozac i koja je prebacivala naoruzanje iz Teslica i dijelila Srbima.Zacudih se kad u Teslic ode moj poznanik iz skole Robert Glavas.Otac mu je Hrvat,mati Srpkinja.Druzio se sa nama i djelovao normalno.Jednostavno je preko noci nestao.Opet je proslo vremena dok je izaslo na vidjelo da je on povremeno odlazio da ratuje na srpskoj strani u oklinu Knina.Nama je govorio da ide da radi u Hrvatsku.Odose i Srbi policajci.Izbjeglice iz Dervente dolaze u Tesanj i pricaju strasne price.U moju mahalu dodjose dvije cure iz okoline Dervente.Sudo je odmah odletio da ispita situaciju i da se skonta sa nekom.Radio-Tesanj i dalje prica price o Tesnju koji je oaza mira.Jeste ali nece dugo.Postajem svjestan da ce se zapucati i ovdje.Nemamo oruzja.Sta da se radi?
Na vrh
Pogledajte profil korisnika Pošaljite privatnu poruku
IgyRock
Profesionalac


Pridružio se: Sep 04, 2007
Poruka: 479

PorukaUneseno: pe okt 12, 2007 4:22 am    Naslov: Odgovor sa citatom

Narod se priprema za Bajram.Pospremaju se kuce,peru tepisi,ciste avlije.Sve zraci cistocom.Kazu da je sevap urediti kucu lijepo za Bajram.I tad,bas za Bajram,Srbi zapucase na Sarajevo.Protesti na ulicama Sarajeva protiv rata.Gomila ljudi ispred zgrade Predsjednistva drzave.Vapaji za spas,vapaji za mir,vapaji za spas buducnosti ove zemlje.Nista.Avioni nadlijecu narod.Zele ih zaplasiti.Srpski snajperisti otvaraju vatru po okupljenoj masi iz hotela Hollyday In.Padaju prve zrtve.Gine mladost.Narod u panici lijeze po zemlji,krije se iza kontejnera za smece,drveca...Specijalci MUP-a hapse snajperiste,ali na tome se ne zavrsava.Srbi opet pucaju na narod iz drugog dijela grada.Gotovo je.Krah.Neka nam je Bog na pomoci.U Tesnju jos govore da rata nece biti,a rat je vec poceo.Skole su radile normalno.Ja sam nastavio sa izlascima u grad.Fino smo se provodili.Tako je bilo pocetkom aprila.Povremeno vidjam poznata lica kako nose oznake Patriotske lige.Cujem,formirana manja jedinica i kazu da imaju nesto naoruzanja.Pitam Naku,momka kojeg dobro znam i koji je u Patriotskoj lizi,da li ih ima puno,a on se nasmija i kaze da nema.U glavnom clanovi SDA koji su dobili puske od stranke.Onda vidjeh Acu,sina uciteljice Mileve kako odjeven u vojno odijelo JNA sjedi u carsiji i pokazuje tri prsta.Ne obracamo paznju na njega.Znam da je uvijek bio luckast i nije mu zamjeriti.Ne znam samo sta ce mu uniforma kada nema godina za vojske.Raspravljam sa prijateljima sta da se cini ako dodje do napada na Tesanj.Nemamo oruzja.Dvije godine prije,svo naoruzanje iz magacina Teritorijalne odbrane odvezeno je u dobojsku kasarnu.Ko je tada mogao da pomisli da je to bio dio plana zlocinacke JNA da mirno uzme Tesanj u svoje ruke.Jedna od fabrika Pobjeda je bila spremna za namjensku proizvodnje mina i tromblona u slucaju rata.Svu dokumentaciju,nacrte u uputstva su pripadnici Vojne policije iz dobojske kasarne pokusali da oduzmu ali ovi iz Pobjede nisu dali.Uzalud su bili skoro svakodnevni pregovori vojske i Pobjedinog rukovodstva.Selo Vitkovci koje je pripadalo tesanjskoj opstini,a bilo nastanjeno srpskim stanovnistvom,okrenu se medju prvim protiv legalnih vlasti opcine Tesanj.Srbi postavise barikade na put i iskopase rovove.Vidjevsi sta se desava,grupa rodoljuba na celu sa Ademom Omahicem-Omahom zaposjeda liniju odbrane na strateski vaznom brdu Kriz koje se nalazilo kod sela Vitkovci.U narednim danima Omaha sa njegovim momcima izvodi prvu ofanzivnu akciju na ovim prostorima.Zaposjeda zaselak Bibice i uspostavlja novu liniju odbrane sada mnogo povoljniju nego prije.Napad je izveden sa skromnim vatrenim naoruzanjem.Vecinom su se upotrebljvale lovacke puske.Vidjevsi da je vrag odnio salu,narod se podje naoruzavati.Proradise svercerski kanali,sto javni,sto tajni.Ko je imao para mogao se docepati puske.Mnogo je toga dolazilo iz Hrvatske.Medjutim,jos je bilo premalo za snazniji otpor agresoru.Pocetkom maja stanje je bilo katastrofalno.Treceg maja Srbi uz pomoc izdajnicke Armije blokiraju Doboj.Cetnici sa kokardama na kapama pristizu u grad sa planine Ozren.Pocinje hajka na sve sto nije srpsko.Stojim na ulici i posmatram bespreglednu kolonu naroda koji bjezi iz Doboja.Trideset hiljada ljudi se slilo u grad za kratko vrijeme.Svuda guzva.Automobili,traktori,zaprezna kola...Plac starih zena,vriska djece...Vidim haos,a ne mogu da povjerujem ocima.Nije to onaj rat o mojem sam ucio u skoli kada vojnik ide na vojnika i casno se bori.Ovo je nesto jos nevidjeno.Tesanjski narod prihvaca izbjeglice u svoje domove.Skoro svaka kuca je primila nekoga.Svi misle da je ovo kratkog vijeka i da ce se uskoro vratiti u svoje domove.Ozrenski cetnici napadaju sela Pridjel,Sevarlije i Potocane.Narod bjezi prema rijeci Bosni.Nema kud drugo.Preko Bosne je spas.Srecom vodostaj nije toliko visok i mnogi se zivi izvlace na sigurno.Padaju prve zrtve u tim selima.Stari i nemocni nisu mogli pobjeci na vrijeme.Cetnici postavljaju rovove na dominantnim kotama ispred Doboja kako bi sprijecili povratak izbjeglica.Protjerane dobojlije uspostavljaju svoju linju odbrane prema Doboju.Tu su i Hrvati iz domacih sela.Oni su vec dobro naoruzani.Oruzje su dobili iz Hrvatske.Oni,takodje,kopaju rovove ispred svojih sela kako bi sprijecili moguci napad cetnika.Skole prestaju sa radom.Jos nije istekao regularni kraj godine.Nestaje robe po trgovinama.Vlada ratna psihoza.Istog dana kada je Doboj blokiran,formirana je ceta Teritorijalne odbrane moje mjesne zajednice.Svi su bili dobrovoljci.Tog dana sam tek dosao od moje cure i uputio se na postrojavanje.Tu su bili svi moji jarani.Napravljen je raspored ljudstva po vodovima.Od naoruzanja smo imali samo jednu automatsku pusku tipa Kalasnjikov,jedan mali Heklerov automat koji je bio slican izraelskom Uziju,nekoliko lovackih karabina i sacmarica,te par pistolja.Sa tim se nije mogla naoruzati ni desetina,a kamoli nas sezdesetak.Moj rodjo je napravio kuburu od Ficinog volana i pravi se vazan sa njom.
"Kakav ti je to top?'' zezam ga ja.
''Hajde ne seri!" orese me on,a raja se nasmija na to.
Sumnjam da bi on ista mogao da pogodi sa tim.Mozda na jedno pet metara daljine.Otpocelo se sa vojnom obukom.Ja sam znao da rukujem sa svim vrstama pusaka koje je JNA imala,uz to bio sam vrhunski obucen tenkista,ali niti sam mogao da se docepam kakve puscetine,a o tenkovima sam mogao samo da sanjam.Tih majskih dana izgubih moje najmilije.Svi su nesto gubili,pa nije mimoislo ni mene.Jednim konvojem autobusa za Njemacku je otputovala moja cura.Govorila je vec odavno da ce ici jer njen otac radi vec godinama u Njemackoj i da zove njenu majku da dodje sa njima,svojom djecom kod njega u sigurnost.Mojoj curi se nije islo zbog mene jer sam i ja ostavio sigurno utociste u Minhenu i vratio se zbog nje,a sada ona mora da ide.Rano u jutro sam je ispratio sa stanice.Gledao sam uplakana lica onih sto odlaze i onih sto ostaju.Zapravo,nisam znao ko je ko.Ko ide,ko ostaje.Valjda zbog toga sto su svi plakali.Ja ne placem,a steglo mi se grlo.Cini mi se da ako progovorim zaplakacu i ja.Ne da cu da zaplacem,vec cu da vrisnem od bola.I ona suti.Drzimo se za ruke.Sta da joj kazem.Nemam rijeci.Stisak ruke ce joj reci sve.U jednom trenu pomislih da rastanak i nije opet toliko bolan.Pa vidim sav taj narod oko mene.Svi zalimo.Hajde de,pa proci ce.JOs samo koja minuta i sve ce biti u redu.Ona ulazi u autobus,nalazi mjesto pored prozora i mase mi.Nesto pokusava reci ali ne znam sta.Tad me tek savlada sav jad i cemer i zaplakah.Konvoj ode i odnese jedan dio mog zivota zauvijek.Osjecao sam skoro fizicku bol u citavom tijelu.Koracao sam mehanicki i nisam nikoga primjecivao oko sebe.Dosao sam kuci i bacio se na krevet.Zastenjao sam i vrisnuo.Zario sam lice u jastuk i plakao.Nisam mogao da zamislim novi dan bez nje,a sad se sve ovo desi.Trazio sam spas u drugovima.Eli me potpuno razumio jer je i on prije mjesec dana ispratio njegovu ljubav u Njemacku.I tako je moj zivot poceo da tece novim tokom.Nema dovoljno hrane u gradu.Prodavnice su potpuno prazne.Zetva jos daleko.Ko ce ovo sve da izdrzi?Ima li ista dobro da se desi?
Na vrh
Pogledajte profil korisnika Pošaljite privatnu poruku
IgyRock
Profesionalac


Pridružio se: Sep 04, 2007
Poruka: 479

PorukaUneseno: po okt 15, 2007 1:08 pm    Naslov: Odgovor sa citatom

Okolna sela se napunise izbjeglicama iz Teslica.Protjerani su sa svojih ognjista kao i dobojlije.Saka rodoljuba je pruzila neznatan otpor neprijatelju ali su cetnicke Crvene beretke,specijalci iz Srbije,slomili njiohov otpor i oni su se preko Stenjaka izvukli u Oras Palnje,selo na tesanjskoj opstini koje su kontrolisale snage Teritorijalne odbrane na celu sa Murisom Jabandzicem-Tigrom.Ocaj,suze i bol su vladali medju stanovnistvom.NIko nije shvatao sta se to dogadja sa ljudskim zivotima.Teslicani su se pridruzili domacem stanovnistvu u odbrani slobodne teritorije jer su znali da se bez borbe nece vratiti u Teslic.

Moja ceta je pridruzena bataljonu koji su cinila okolna sela,a bataljon je,opet,pripao novoosnovanoj Prvoj brigadi Teritorijalne odbrane Tesanj.Kasnije ce brigada dobiti nadimak Garava po izgledu njenog komandanta MUstafe Cerovca,kapetana Teritorijalne odbrane.Mi smo jos uvijek vrsili obuku.Nocu bi cuvale straze u naselju i okolo.Linije odbrane su trpjele svakodnevno granatiranje cetnika,a jedan dan su napali iz pravca Teslica liniju odbrane u Kalosevicu.Tutnjalo je citav dan,cula se jaka paljba pjesadijskog naoruzanja.Vozilo sa ljudima iz komande brigade dodje u moju mahalu i zatrazise da im predamo svo oruzje koje smo imali jer je nedostaje naoruzanja borcima u Kalosevicu i sve su prilike ako ne dobiju pomoc da ce linija pasti.Odnesose ono malo oruzja sto smo imali.Srecom,nasi borci odbise neprijatelja.

Dodje vrijeme da se i moja jedinica uputi na borbene polozaje.Taj dan ce mi ostati u vjecnom sjecanju.Mislim da je bilo krajnje vrijeme da se to ucini.Obuka se otegla sve zbog momaka koji nisu znali da rukuju naoruzanjem i takvim se nije smjela dati puska u ruke jer bi rukujuci nestrucno sa oruzjem mogli ubiti ili sebe ili suborca.
Nas sezdeset se postrojilo pokraj rjecice Tesanjke.KOmandant Edhem nam drzi govor.Prijeratni tesanjki advokat,oficir Teritorijalne odbrane,artiljerac JNA,sada komandant bataljona.Cini mi se da niko ne slusa njegove rijeci.Svako se zatvorio u svoju ljusturu.Razmisljam i brinem se.Vjerovatno to cine i ostali.Ne idemo na izlet pa da budemo veseli.Gdje god okrenem glavu vidim zabrinuta,namrstena lica.Mahala osta pusta.Ostale su zene,djeca i starci.Poneko dijete je dopratilo oca do mjesta postrojavanja.Ago drzi u narucju svoga malisana Gigu.Ljubi ga u celo i obraze.MIluje po glavi.
"Hoces li i ti sa mnom,sine?" tepa mu.
Dijete odgovara klimanjem glave.Posmatram tu scenu i razmisljam.Sretan sam sto nisam ozenjen i nemam djece.Ko bi sada i o njima brinuo?Ne daj Boze,kad bih poginuo,ostase sirotani.Dobro je da me te brige ne more.Ovako sam rahat.Drago mi je sto su sa mnom prijatelji: Sudo,Eli,Elki,Samir Deba,Mico Debeli,Dinko,Samir,Mesha,Nerko Mihanin,Dzeno i Hamdo.Tu su jos neki poznanici.Komandant zavrsi razgovor.Ljudstvo se uskomesa.Nervoza vlada.Kamiona jos nema.Ko zna zasto kasni?U Kalosevic treba da nas vozi Autoprevoznik Mujaga.POneko psuje.Dzeno je bio zaljubljen u Mujaginu kcerku Nermu dok su isli u Osnovnu skolu.
"Nema ti nesto punca." zadirkujem ga.
On odmahnu rukom.NIje mu do sale.Ipak,nas nekoliko se zezamo i okrecemo sve na saljivu stranu.Unervozio se i komandir cete Rusto.Stalno gleda na sat,pa baca pogled na postrojeno ljudstvo.NIje ni njemu lako.Ima svih nas sezdeset za vratom.Nije to mala stvar.Odgovoran je za svakog vojnika.Mozda grijesim kad nas nazivam vojnicima.NIko od nas ne lici na vojnika.Mozda poneko ko ima maskirnu uniformu.Ja sam dobio vojnicke maskirne hlace od rodjaka iz Njemacke,ali one su toliko velike da mogu stati citav u jednu nogavicu.Ma,dobro je,ako bude hladno mogu jos jedne hlace obuci ispod.Na ledjima mi moj narandzasti planinarski ranac.Odlican za liniju odbrane.Vidio bi ga neprijatelj jos iz daleka.Drugi nemam.Na nogama mi cizme bivse JUgo-vojske.Zaduzio sam ih kod intendanta.One su prica za sebe.Jedna je velicine cetrdeset i dva,druga cetrdeset i cetiri.I ni jedna mi ne moze.Stopalo klizi u njima ali stegao sam ih uz nogu kaisicima i vezicama tako da mi ne mogu spasti s nogu.Djonovi su izlizani i krpljeni.Neki dovitljivi obucar je pokusao da postane inovator jer mi je lijeva cizma potkajlana trijeskom drveta.Pored svega,opet sam zadovoljan.Necu trositi svoju obucu.Vecina drugih ni to nema.Sam sebi licim na pokretni ofinger.Ostali do mene-isti ocaj.Jedan u plavom radnom odijelu i zastitnim cipelama kao da je upravo izasao iz tvornice sa radnog mjesta.Drugi u crvenom dzemperu,iskrpljenim hlacama i cizmama rudaricama.Sparno je i vjerovatno mu noge gore u nima.Gledam niz stroj i snuzdim se.
"Boze mili,zar mi ovakvi nikakvi idemo protiv onolike sile i naoruzanja.?!Pa dovoljan je jedan tenk da nas rastjera!"pomislih.
Sve sami jad i cemer.Obicni ljudi,radnicka klasa,zeljni boljeg zivota i blagostanja.Mi mladji smo cista suprotnost njima.Previse smo neozbiljni.Evo nas sada sviju zajedno da dijelimo dobro i zlo.Imamo zajednicki interes da odbranimo avlije i kuce,rodnu grudu,da se spasi goli zivot.Nasta neko komesanje medju ljudima.To je dolazio kamion.Svi su navalili da se prvi popnu u kamion.
"Sta je ovo,sve,haman,ostalo bez pameti?" govori Nerko Mihanin.
Jedva se uspostavi red jer su ljudi uvidjeli da sa guranjem ne mogu postici nista.Na kamionu su postavljene na brzinu sklepane klupe,pa ima poprilicno mjesta.Mesha,Nerko i ja se popesmo zadnji.Kamion nije imao ceradu.Tako je bilo ljepse.Necemo se preznojavati jer je dan bio topao.Krenusmo.Djeca nam masu i ispracaju pogledima.Kad zamakosmo iza krivine,Sudo zapoce pjesmu.
"Cedomiri,eto vam belaja,ide Rusto i njegova raja!"
Narod je izlazio ispred kuca da nas vidi.Poneko bi nam u zdrav pozdrava mahnuo rukom,a mi smo otpozdravljali.Kad dodjosmo u blizinu Kalosevica,Rusto nas smiri i rece da se ne deremo jer su cetnici blizu i mogu nas cuti.Prelazili smo most preko rijeke Usore.Mujaga oplete po gasu.Zastade tek kod kalosevacke dzamije gdje su nas cekali borci iz cete Marin Han.Mijenjali smo ih na polozajima.Jedan vod moje cete je odmah upucen na liniju da smjeni preostale borce Marinog Hana.
Na vrh
Pogledajte profil korisnika Pošaljite privatnu poruku
IgyRock
Profesionalac


Pridružio se: Sep 04, 2007
Poruka: 479

PorukaUneseno: sr okt 17, 2007 2:02 pm    Naslov: Odgovor sa citatom

Ostali,medju nima i ja ostasmo u selu.Rasporedjeni smo u nekoliko kuca.Dobih mjesto za spavanje u hodzinoj kuci,koja se nalazila uz dzamiju.Posto je vec ranije vojska tu boravila,prostorije su bile prljave i zapustene.Dole beton,a nemam sta staviti ispod sebe kad htjednem da spavam.Mico Debeli.moj skolski drug,rasporedjen je u istu kucu.I on mrsti celo.Ne svidja mu se smjestaj.Razlog vise je zato sto su cetnici vec gadjali kucu granatama i opet ce.Sklonista nigdje nema.
"E,moj jarane sta docekasmo!Zajedno bili u skoli,zajedno cure trazili,a sad zajedno u ovom belaju." rekoh mu.
''A,sta ces sad?!Sta je,tu je,iz ove se koze ne moze.Jedva sam docekao da skinem jednu uniformu,a evo me sad u drugoj." rece on.
Nasmijah se.Mico je nosio sivomaslinastu uniformu JNA koju su sada cetnici prisvojili kao svoju.
"NIsi bas puno promijenio uniformu.Vidis da imas istu kao i u JNA."
"Dobro si.Bolje onda reci da sam promijenio vojsku.Uniforma k'o uniforma,druge nemam.Da mi je sad samo dio one silne opreme sto sam vidio u vojsci u NIsu,sad bi svi bili obuceni od glave do pete."rece on.
"Daj bjezi!Pa po cemu bi se onda razlikovali od cetnika?Ne znam da li si cuo da su nasi upucali jednog naseg momka koji je nosio uniformu JNA.Mislili su da je cetnik,a kasnije se ispostavilo da je nas.Zato se ti,jarane,dobro pripazi da i tebe ko ne ucmeka."
Neko zazvizda.Pogledah u tom pravcu.Mesa i Nerko Mihanin.Dosli da vide kako smo se smjestili.
"Eto pogledajte,pa cete vidjeti da je bolji smjestaj vjerovatno u zatvoru u Zenici" govorio sam im pokazujuci unutrasnjost kuce.
"Joj,sta je ovo ovako!Ovdje se mozete razboliti,nego uzmite vase stvari,pa haj'te sa nama.Fino smo smjesteni,kuca ima drveni pod,a sva nasa raja je tu.Bice provala i zafrkancije."rece Nerko Mihanin.
Pokupismo ruksake i raspalismo putem za onom dvojicom.Zaista,imali su mnogo bolji smjestaj u staroj kuci ciji zidovi nisu bili od cigle vec od pletenog pruca i lepljeni glinom.I pored zastrasujuceg izgleda,kuca mi se odmah svidjela.Oni koji su bili unutra,malo se zbise,tako da Mico i ja dobismo nasa mjesta.Odmah padose prve sale na nas racun.
"Sta je,pobjegoste od hodze?Ne svidja vam se njegova kuca?Pa nju stiti Alah,tu je najsigurnije kad se puca" dobaci Samir Kadija.
"Ama,nije ti ono hodzina kuca!"poceh da se branim i pravim zacudjen.
"Nego sta je?Nije,valjda,supa?"
"Ono ti je gasulhana!"rekoh mu.
Na te moje rijeci svi prsnuse u smijeh.Kasnije se ispostavilo da je to,u stvari,i bila gasulhana,a mi mislili da je hodzina kuca.
"Nas dvojica smo pravo sretni."kazem Mici.
"Sto,bolan?Jel' ti ovo sreca sto smo u ratu?"rece on.
''Ma ne pricam o tome!Hocu da kazem da smo sretni jer smo zivi izasli iz gasulhane jer i sam znas ko tamo zaglavi,rijetko se vraca ziv."nasmijah se ja.
"E jesi i opicen!Ja mislio ti pricas nesto ozbiljno."rece Mico.
Poslije podne nas rasporedise u smjene.Sudo i Eli su htjeli zajedno u smjenu ali se tome usprotivi Elijev amidza Nuro,koji je bio komandir jednog voda.
Rekao im je:"Vas dvojica ste neozbiljni.Samo bi budalesali i ne bi pazili hocel' vam cetnik doc'.Ne moze!Vas dvojica nikako zajedno."
Oni se samo zgledase.Ne rekose nista.Nerko Mihanin,Mesa i ja smo rasporedjeni u istu smjenu.Dobro je.To su mi prijatelji iz ranog djetinjstva.Odrastao sam sa njima,a sa Nerkom isao i u skolu.Prva smjena na liniji odbrane nas je zahvatila u osam sati navece.Sa prvim mrakom smo upuceni da preuzmemo duznost od boraca nase cete koji su bili na smjeni osam sati.Rasporedjeni smo po dvojica u rov.Sa mnom momak iz sela Cifluk,Vahidin.Spazih Elija..Sav okisao jer je u nekoliko navrata padao pravi ljetni pljusak.Bilo ga je zalosno pogledati.Cinilo mi se da je malo preplasen.Imao je devetnaest godina,ali djelovao malo stariji,mozda zbog krupne gradje njegovog tijela.
"Sta je to s tobom?Sto si sav mokar?Zar se nisi sakrio u rov od kise?"upitah ga.
"Ma kakav rov!Pun je vode.Ne moze se uci unutra.Nadjoh komad najlona u sumi,ali je vec bilo prekasno,kisa stala,a ja pokisao.Nego,evo tebi,trebace ti.Povelik je,pa ga razapni iznad sebe.Posluzice."rece on.
''Kako je biti prvi put na rovu?"upitah.
"NIje bilo lose,osim sto je kisa padala.Cetnici su malo pripucali,onako nasumce i meci su zavrsili u krosnjama drveca.Gadno je kad nisko prozvizdi,zato ne hodaj puno po sumi.Pazi na onaj dole potok.Ponekad pripucaju odozdo,mada su cetnicki polozaji visocije od potoka.Valjda to oni sidju i zapucaju jer bolje vide odozdo od potoka.Zato,jos jednom ti kazem,cuvaj mi se i ne budalesi.''savjetovao me Eli.
On je bio u drugoj smjeni koja je zamjenila onu od jutros kad smo tek stigli u selo.Ja sam bio u zadnjoj,trecoj smjeni.
Eli mi preda njegovu pusku M-48,koju je zaduzio na rovu i jednu bombu kasikaru.Vahidin preuze Kalasnjikov od Elijevog suborca na rovu kojeg nisam dobro poznavao i nisam mu znao ime.Municije je bilo dovoljno,ali mi se nije svidjela moja puska.Zastarjela je.Punila se sa pet metaka kalibra 7.9 mm,a ko je znao mogao je gurnuti sesti metak u cijev.Svaki novi metak bi se ubacivao u cijev pomocu rucne poluge na pusci.Ako dodje do bliske borbe nece valjati po nas.Dobro sam se usrecio sa puskom.
Na vrh
Pogledajte profil korisnika Pošaljite privatnu poruku
IgyRock
Profesionalac


Pridružio se: Sep 04, 2007
Poruka: 479

PorukaUneseno: ce okt 18, 2007 3:20 pm    Naslov: Odgovor sa citatom

Kad se kolona boraca izgubi iz vida,Vahidin i ja zavirismo u rov.Bio je pun zute,blatnjave vode.Ponovo je kisilo.Na brzinu rasirismo Elijev komad najlona iznad nas ali nije bio dovoljno velik da se sakrijemo obojica.Zaboli smo nekoliko tankih grana u zemlju,te ga razapeli.Pokisnucemo,a noc duga.I ako je ljeto,noci su hladne.Valjda zbog kise.Krenuh na cistinu s desne strane rova kako bih zgrabio povelik komad najlona.Ugledao sam ga maloprije.Kisa pada,pa cu da iskoristim priliku da ga se docepam dok neprijatelj ima slabu preglednost.Samo sto sam izvirio i nagnuo se da dohvatim najlon,osjetih neki udar pored ruke.U isti tren cuh i pucanj.
"Metak!"prodje mi kroz glavu i ja se sakrih u sigurnost sume.
''Sta to bi?"upita Vahidin koji je vidio moju reakciju ali nije znao sta se dogodilo.
"Za malo me ne strefi metak u ruku.K'o da me cetnik cekao da se pojavim.Doduse,mozda je metak i zalutao.Ko ce ga znat' ."rekoh mu.
"Ne bi trebalo da puno hodamo,vec da se primirimo na jednom mjestu i cekamo ih da se pojave."rece Vahidin.
"Bolje da se ne pojavljuju jer ja naprosto nisam siguran u ovu moju pusku."jadao sam mu se.
"Prava stvar je automatska puska.Volja ti pucati rafalno,volja ti pucati pojedinacno.Biras sta hoces.''rece on.
"Zato si ti prvi zgrabio Kalasnjikov,jel'?"osmjehnuh se.
On nista ne odgovori.Napravismo malo bolju nadstresnicu od najlona,tako da sada nismo kisli.Mrak je.Noc prohladna i veoma tamna.Ne vidi se prst pred okom.Scucurili smo se ispod najlona i razgovaramo sapatom.S vremena na vrijeme prozvizdi metak iznad nasih glava.Valjda to cetnik provjerava jesmo li tu ali mi ne uzvracamo pucnjavom.Neka oni samo bezveze pucaju.I onako imaju puno municije koju im je JNA dala.Nasi prvi susjedi s lijeve strane su udaljeni oko sedamdeset metara.Bili su to borci iz Kalosevica,mjestani.Dolazeci na smjenu prepoznao sam jednog od njih jer je bio bolnicar u tesanjskoj bolnici.Mahnuo sam mu rukom u prolazu.Desni susjedi su bili momci iz moje cete.Nisam sa sigurnoscu znao ko je tacno tamo od njih.Dijelila nas je dugacka cistina iznad koje je vodio makadamski put.Tuda su se kretali borci prilikom smjenjivanja.Noc se oduzila,nikad da svane.Spava mi se.
Mozda bih i prikunjao ali me strah da i Vahidin ne zaspi,pa onda nema ko da cuva strazu.On potice iz veoma brojne porodice.Osim oca i majke,ima osmoricu brace i jednu sestru.Sva braca su pripadnici oruzanih snaga.Zivjeli su u nedovrsenoj kuci,u skucenom prostoru.Nekoliko brace je zivjelo u komsiluku kao podstanari.Kasnije sam saznao da je najmaldji brat otisao u Hrvatsku pred rat da trazi posao.Tamo su ga mobilisali u Hrvatsku vojsku i poslali na ratiste.Od tada mu se gubi svaki trag.Nadali su se njegovom dolasku,no on nije dolazio.Vrijeme je prolazilo,vijesti iz Hrvatske bile skrte.Ko zna sta se desilo sa mladicem.
Zora nas zatece ispod natstresnice gdje smo presjedili citavu noc.I pored dobrog zaklona od kise,bili smo mjestimicno mokri zbog vjetra koji je u naletima nabacivao kisu na nas i protiv toga se nije moglo uciniti nista.Bio sam zadovoljan sto je noc mirno prosla.Sada smo pazljivo osmatrali prostor ispred nas jer smo ocekivali da bi cetnici mogli napasti u ranu zoru kada ocni kapak svakog strazara postaje tezak.Vise se boris sa snom nego sto imas snage da osmatras teren.U sest u jutro dobismo smjenu.Najteza je bila ova nocna smjena jer je trajala deset sati.Prva je bila osam sati,druga samo sest sati.Izbjegavale su se smjene straze po mrkloj noci da ne bi doslo do nezeljenih posljedica jer se u noci ne vidi ko je ko.Vahidin i ja smo morali da sacekamo da se prikupe sve nocobdije,pa raspalismo putem nazad do sela.Jedan dio puta cetnici dobro vide.Cistina je,a njihovi polozaji su tu,u naselju Bugarinovici,samo dvjesta metara zracne linije od puta.To opasno mjesto smo pretrcavali jedan po jedan.Cetnicki snajper je vrebao,pa nije bilo sale vec su se tabani morali dobro da zagriju.Jos malo pa cemo imati kondiciju kao atleticari.Po dolasku u selo,doruckovao sam i legao da spavam.Uspio sam da malo zaspim ali me probudi zestoka pucnjava.Ostali u sobi su vec bili na nogama.Izadjosmo u dvoriste.U susjednoj kuci je smjestena komanda cete.I oni su izasli napollje.NIko ne zna sta se desava.Pucalo se duz citave linije odbrane,sve od Kalosevica do Doboja,a to su bili kilometri i kilometri razdaljine.Od Doboja su se cule jake detonacije i najzesca pucnjava.Naprosto je grmjelo.Zacuh rad motora cetnickog tenka koji ubrzo podje da granatira selo Mrkotic da druge strane rijeke Usore.Tenk je sa cetiri granate pogodio jednu kucu.Bila je naprosto izbusena projektilima.Nije se vidjelo odakle je tenk tukao.Sta vrijedi da vidimo kad ga nemamo cime gadjati.Nasi minobacaci kalibra 82 mm su ga pokusali zaplasiti sa nekoliko mina i uspjelo im je.Tenk se povukao.
Na vrh
Pogledajte profil korisnika Pošaljite privatnu poruku
IgyRock
Profesionalac


Pridružio se: Sep 04, 2007
Poruka: 479

PorukaUneseno: pe okt 19, 2007 4:31 am    Naslov: Odgovor sa citatom

Iz pravca Doboja zatutnja jos vise i jace.Neko ukljuci tranzitorski radio-prijemnik.Pazljivo smo slusali vijesti.Sa tesanjskog ratista je izvjestavao Mirudin Aldobasic,novinar,prognanik iz Doboja.Saznali smo da nasi napreduju i da su vec usli u dio grada Doboja.To nas obradova.Sada ce se izbjeglice moci vratiti domovima.Odjednom iza brda izletje avion.Podigli smo glave u vis i pratili ga pogledom.Iz sela Sivsa,koje je naseljeno hrvatskim stanovnistvom,otvorena je paljba iz protiv-avinskog topa.Svuda oko aviona su se rasprskavala zrna iz protiv-avionca ali ga nisu pogodila.Avion istrese ubitacni teret negdje u dubinu slobodne teritorije.Nisam mogao ocijeniti gdje bi to moglo biti.Kasnije sam saznao da je to bilo u blizini Jelaha,tacnije u selu Jevadzije koje se veze za Jelah.Prvi put sam vidio avion u dejstvu.Bezbroj detonacija se culo iz pravca gdje je izbacio bombu.
"Kasetna bomba." rece neko.
Za to vrijeme pucnjava oko Kalosevica je utihnula.Kod Doboja je i dalje vrilo.Borci se unervozili.Ocekujemo nove vijesti ali nista novo nismo culi.Taj dan i noc sam bio slobodan.Tek sutra u jutro idem na smjenu.Za rucak dobismo makarone,premasne i neukusne.Niko nije mogao jesti.Pojeli smo komadice mesa koji su plivali medju makaronima,a ostalo istresli u njivu.Krenulo se u pretragu po ruksacima i torbama i na divno cudo spazih mnogo pita i strudli.Borci su to ponijeli od kuce.Tako se rucak nadomjestio.Dvoriste po kojem smo se kretali,vidjeli su cetnici sa svojih polozaja.Mi smi,takodje,odavde vidjeli njih.Izgledalo je da nas dijeli velika zracna udaljenost ali jedan metak za malo ne pogodi Kasima Sarca koji je stajao ispred kuce gdje su bili smjesteni komandiri.Bio je dobra meta.Onako pokrupan je stajao naget na bijelu fasadu kuce.Metak se zabio u zid,pored njjegove lijeve ruke u visini misice.Malo lijevo i pogodak bi bio u srce.Sakrili smo se od cetnickih pogleda i metaka iza zida kuce gdje smo boravili.Razgovarali smo i salili se.Vrijeme je brzo teklo.Pred smrkavanje dodje komandir cete i izvjesti nas o danasnjim dogadjajima.Dobojski borci su izveli napad na cetnike od Putnikovog brda do PLana i Makljenovca,te ih uspjeli potisnuti prema gradu.Ispocetka je sve islo po planu ali kasnije,kad su se cetnici konsolidovali,akcija je stala.Potrebna je artiljerijska podrska koju nasi nisu imali.Nekoliko minobacaca 60 mm sa manjim brojem mina nisu mogli pomoci.Zakazala je i veza.Baterije se trosile i cetnici su uspjesno ometali odrzavanje radio veze nasih snaga.Uz sve to,otvorena je jaka artiljerijska vatra po dobojlijama.Primorani su na povlacenje.U napadu je poginulo oko cetiri stotine i pedeset cetnika.Na nasoj strani trideset boraca.Zarobljeno je nesto naoruzanja,a onesposobljena su dva tenka koje su nasi u povlacenju zapalili.Zalili smo zbog neuspjelog oslobadjanja Doboja.Volio sam taj grad.Cesto sam boravio u njemu,imao rodbinu.Pred rat smo Nerko Mihanin,Mesa i ja isli na rock koncerte koji su odrzavani na stadionu rukometnog kluba "Sloga" Doboj.Bili su to nezaboravni provodi.Pjevali smo i skakali do besvjesti.Mesa nas je vozio u Stojadinu njegovog starog,a ja i Nerko bi otvarali prozore i vristali kao ludi kad bi opazili neku curu.Sa nama je cesto isao Nedzo Spreco iz sela Vukovo,odlican jaran.On se vazda plasio da nas nece milicija zaustaviti zbog Nerkinog i mog vristanja.
Komandir je nastavio sa njegovim izvjestajem.Po prvi put je granatiran grad Tesanj i bliza okolina.Pale su civilne zrtve.Prve u gradu.Ispred Vatrogasnog doma su poginula dva vatrogasca.Mujo Handzic i Mensur Hodzic-Menjo.Menju sam poznavao iz skole.Bio je tri godine stariji od mene.Ubijeni su gelerima rakete visecjevnog bacaca raketa.Tek sada postadoh svjestan bliske opasnosti od smrti.Eto,ginu poznata lica.Pogled mi je kruzio po mojim prijateljima.Slusaju komandirovo izlaganje.
"Boze,koliko ce nas prezivjeti rat?"proleti mi zla misao kroz glavu.
Rastao sam sa tim momcima.Veoma dobro poznavao svakog od njih.Sada zajedno oci u oci sa smrcu.Neko ce sigurno pasti za odbranu golog zivota,kucnog praga,rodne grude, a neko ce ostati ziv da prica o onim sto izginuse da nikad zaborav ne prekrije njihova imena i nihovo casno djelo.
Nocna smjena je odjezdila na polozaje.Ja sam u toku dana pronasao nesto slame,donio u kucu i sad sam to koristio kao lezaj.Improvizacija,drugacije nije islo.Nisam spavao citavu noc zbog straze i danasnji dan,pa valjalo je uhvatiti nesto sna jer rano u jutro valja ponovo na strazu.Neki su vec bili u dubokom snu,ali ne i ja.Mesa je toliko hrcao da nisam mogao da zaspim makar na tren.
"Daj,Nerko,zacepi mu usta!Ovo se ne moze vise izdrzati" doviknuh Nerki koji je lezao odmah do Mese.
"Bolje ti je da ti zacepis usi jer ovog niko ne usuti.Ovako on po citavu noc."odvrati Nerko.
Vidim nema mi druge vec poslusah njegov savjet,te nekako zacepih usi tako sto sam se okrenuo na jednu stranu,pa je uho doslo na pod,a drugo sam pokrio dlanom.Zaspah.U neko doba noci me probudi pucnjava.Meci su zvecali kao kisa po krovu kuce.Nisam cuo ni jednu eksploziju granate ali je pucnjava bila zestoka.Uznemirismo se.Uzurbano smo pri svjetlosti svijece navlacili obucu.U sobu upade Nuro i povika:
"Nema nikud mrdanja!Nemoj da ko izlazi van jer ima dosta zalutalih metaka!Gdje ste,tu ste!Lezite i cekajte dalja upustva.!"
Na vrh
Pogledajte profil korisnika Pošaljite privatnu poruku
IgyRock
Profesionalac


Pridružio se: Sep 04, 2007
Poruka: 479

PorukaUneseno: pe okt 19, 2007 4:06 pm    Naslov: Odgovor sa citatom

"Sta je to na liniji?Kakva je to pucnjava?"upita neko.
"Cetnici su tacno u ponoc napali.Nasi su uhvatili poruku preko radio-uredjaja i desifrovali je,tako da smo znali za napad,te su momci na vrijeme obavjesteni i spremni da odbiju cetnike."rece Nuro.
Nakon toga izadje napolje.Sjedili smo u kuci osluskujuci pucnjavu.NIje prestalo citavih dvadeset minuta.Onda se sve smirilo.Putem iz pravca nasih polozaja zabrunda sanitetsko vozilo,stari Wartburg karavan.Ranjen je Fehro Krdzalic,borac nase cete.Na svu srecu lakse je ranjen.Metakje napravio rikoset i pogodio ga u straznjicu.Ostali su bili dobro i nikome nije falila dlaka sa glave.Kad su cetnici napali,nasi su ih spremno docekali.Pucalo se nasumce,odakle su se cetnici ponajvise javljali.Nasi su ih zestoko zasipali mecima.Nisu dali ni stope naprijed.Veci problem od cetnika su bile poluautomatske puske koje su se cesto zaglavljivale.Hamdija Mesar je udarao vilama po zatvaracu kako bi mogao da ubaci metak.I tako je cinio svo vrijeme napada.Psovali su puske i cetnike.Imali smo madjarsku municiju koja je brzo prljala zatvarac puske pa je on zbog toga slabo funkcionisao.Municija bivse JNA je besprijekorno funkcionisala u puskama i sa njom nije bilo problema.Napad cetnika se cinio vise kao ispipavanje nase odbrane.Mozda je to bila tek priprema za pravi,zestok napad podrzan artiljerijom i tenkovima.Mi smo tu,pa ako vole neka ponovo probaju.
U jutro je sve bilo mirno.Dobro je.Krenuo sam na smjenu.Opet sve isto.Pretrcavanje mjesta gdje nas cetnici vide i tuku snajperom.Rasporedjen sam na drugi polozaj.Tako i ostali.Islo se na to da svako od boraca prodje sve rovove kako bi upoznali teren.Rov broj dva,u stvari,i nije bio rov,mada su ga tako zvali.Strazarilo se kod jedne stale koja je ujedno bila i svinjac.Vahidin je odmah poceo da zadirkuje svinju,jednu jedinu koja je tu bila.Ona je strasno cicala,sto mi je islo na zivce.
"Daj,matere ti,ostavi je na miru!"rekoh mu.
"Sta je?Sta ti smeta?Meni je bas zabavno da se igram sa njom." odvrati on.
"Onda je fino odvedi kuci,napravi svinjac i igraj se sa njom kod kuce."
"Uh,pa babo bi me naglavacke izbacio iz kuce!"rece on.
"E,onda bi se tvoj stari osevapio!Vala si bas blentav!Pusti zivotinju na miru i dodji da prebrojimo municiju da vidimo sa cime raspolazemo."pokusavao sam da ga nagovorim.
Od naoruzanja smo dobili poluautomatsku pusku i karabin M-48.Uz to smo imali dvije bombe koje su mi davale vise samopuzdanja nego puske.Pokusao sam da lociram vile koje cu morati upotrijebiti ako se puska zakuje jer sam dobio istu pusku koju je Hamdija Mesar sinoc koristio.Stala sva prasnjava ali je mnogo bolje nego biti vani ili u rovu gdje je hladno.Kasljucam jer mi prljavstina iritira grlo.Vila nema kao da su u zemlju propale.Morao ih je Hamdija negdje sakriti.Umjesto toga pronadjoh podebelu drvenu ceplju,pa odlucih da se time posluzim i lupam po zatvaracu puske ako bas bude trebalo.Nakon toga sam razgledao gdje se nalazim i pokusao da memorisem svaki detalj.Trebace u slucaju napada.Ispred stale,malo lijevo i ukoso,nalazio se poljski zahod.Jos malo naprijed iskopan je lazni rov da bi zavarao cetnike da krenu na njega,a mi,strazari bi otvorili bocnu vatru sto bi bilo pogubno po napadaca.Blizu stale su dvije kuce.Lijepo izgradjene,skoro nove.Obe ostecene od granata i metaka.Ona malo bliza nama je prazna i napustena.Gazda,domaci Hrvat je odselio u Hrvatsku.Ostavio je svo imanje da spase zivu glavu.Druga kuca je bila tacno iza nasih ledja i u njoj su zivjeli baba i djed,takodje domaci Hrvati.Cudilo me kako smiju da zive na prvoj borbenoj liniji.Hamdija Mesar je pricao da im je taj djed dosao pomoci kad su cetnici napali.Pucao je iz lovackog karabina i nije prestajao sve dok se cetnici nisu smirili.Tako je djed dosao i do nas da nas obavjesti da svaku noc izlazi iz kuce i pripuca na cetnike.Rekao je to zbog toga da se ne bi preplasili njegove pucnjave,pomislili da je cetnik i ubili ga.Donio je pregrst velikih,zutih krusaka,a mi smo navalili na njih kao ludi.Kasnije nas je obojicu bolio stomak.Valjalo je u zahod.I to sve trceci da nas ne bi metak pogodio.Cinili smo veliku glupost,sve zbog neiskustva jer je zahod,kao sto sam vec naveo,bio ispred naseg polozaja tako da su ga cetnici odlicno vidjeli.Ja sam dobro prosao.Niko ne zapuca.Onda ode Vahidin.I on dobro prodje.
Na vrh
Pogledajte profil korisnika Pošaljite privatnu poruku
IgyRock
Profesionalac


Pridružio se: Sep 04, 2007
Poruka: 479

PorukaUneseno: po okt 22, 2007 3:38 pm    Naslov: Odgovor sa citatom

"Dobro prodjosmo!Baslija nije imao srece."rekoh prisjecajuci se jucerasnjeg dogadjaja koji se zbio dok su se nasi prepucavali sa cetnicima.
Senaid Baslija je bio na ovom istom polozaju sa Hamdijom Mesarom.Tjeralo ga je u zahod ali on je trpio.Cetnici su zasipali stalu mitraljeskim rafalima,tako da se nigdje nije moglo mrdnuti.U zatisju,Baslija iskoristi priliku,skoci na junacke noge,pa naglavacke istrca kroz vrata,pretrca onih dvadesetak metara brisanog prostora i uletje u zahod skovan od dasaka.Dok je obavljao nuzdu,jedna granata pade negdje blizu.Od detonacije se potresose i stala i zahod.Ubitacni geleri su letjeli na sve strane.Vrata na zahodu se naglo otvorise,a napolje gruhnu preplaseni Baslija.Drzao je gace i hlace u rukama.Nije stigao da ih navuce,vec je gledao da se docepa sigurnijeg zaklona prije nego druga granata doleti.Kad je takav uletio u stalu,Hamdija za malo nije umro od smijeha.
"Ociju ti,ne idi vise u zahod jer kad vrsis nuzdu i suvise je bucno!" cerio se Hamdija Mesar.
"Stari moj,kad je ono tresnulo o zemlju,ucinilo mi se da ode hala niz njivu."prozbori preplaseni Baslija koji je hvatao daha nakon pretrpljenog straha."Ne idem vise u zahod.Radije cu nositi tutu sa sobom."
Hamdija se jos vise nasmija:"Aha ha ha ha...moglo te je ubit' gologuza u zahodu.Prava junacka smrt.Ko bi onda saopstio tvojim kako si poginuo?Cuj,poginuo u zahodu!Sramota!"
Tako se desilo sa Baslijom.Nama se,srecom,nije ponovilo.Samo da nas ne potjera u zahod ponovo.Dan je bio prelijep.Suncan i topao.NIje bilo pucnjave,pa smo strazarili na smjenu.Tako je bilo lakse ali onaj koji je strazario strasno se dosadjivao.Onaj drugi je mogao malo da odspava.Cetnici su mirovali nakon sinocnjeg napada,no valjalo je biti na oprezu.Vrijeme je teklo.Nista se zanimljivo ne dogodi.Rucak nas zatece u tihom razgovoru.Nosac hrane je bio Enes iz nase cete.Onog drugog sto dodje sa njim nisam poznavao.Sjedose na tlo da malo predahnu i obrisu znojna cela.Othukuju.Enes se plasio da bude na prvoj borbenoj liniji,pa mu komanda povjeri zadatak da raznosi hranu ljudstvu na polozaju.Ni to nije bas bio lagan i bezopasan posao.Cesto je bio izlozen cetnickim pogledima i mecima dok je pretrcavao brisani prostor kako bi se docepao pojedinih polozaja i podijelio hranu.Rucak opet neukusan.Stomak mi vristi od bolova.Gora mi je ova hrana nego cetnici.Prezalogajim koliko mogu,tek da me glad mine.Razgovarali smo malo sa Enesom i njegovim pomocnikom.U to nas zatece smjena na polozaju.Hodam putem nazad u selo,a sve mi se pogled muti.Povracalo mi se.Trpio sam to nekako.Mislio sam da je od lose hrane jer su se jos neki borci zalili na bolove u stomaku.Po dolasku u selo,skrhao sam se na moj lezaj,slupcao se kao jez,pa su mi koljena dosla pod bradu.Tako mi je bilo bolje.Zaspao sam.Koliko dugo ne znam,kad me iz sna probudi drmusanje mog ramena.Otvorih oci i vidjeh kako me Nerko Mihanin drzi za rame.
"Sta je sad?"upitah onako bunovan.
"Hajde ustani!Imas posjetu.Dosao ti ujko."
Protegnuh se i izadjoh van,kad stvarno tamo me cekao ujko.Razvukao usta od uha do uha.Drago mu je sto me vidi.
"Otkud ti?Zar jos nisi otisao u Njemacku?"upitah ga.
Cudilo me da je jos ovdje jer on vec vise od dvadeset godina zivi i radi u Njemackoj i pocetak rata ga je zatekao u Bosni.
Na vrh
Pogledajte profil korisnika Pošaljite privatnu poruku
IgyRock
Profesionalac


Pridružio se: Sep 04, 2007
Poruka: 479

PorukaUneseno: ce okt 25, 2007 2:21 pm    Naslov: Odgovor sa citatom

"Ja bih prvo pitao za zdravlje,a to sto sam ovdje,pa dosao sam malo da te vidim." rece ujko.
"Rizikujes!Puca se.Bolje je da si sjedio kod kuce."rekoh.
"Nisam im'o mira biti u kuci kad znam da si ti ovdje,pa rekoh sebi,idem da te malo posjetim.''
"Bas si pravi,hvala ti sto si dosao."
Gledao me pogledom punim brige.Nije imao svoje djece i volio me kao da sam njegov sin.Moji rodjaci,a njegovi sestrici su svi bili mladji od mene.Ja sam jedini ostao u ratu.Znao sam da ce doci vrijeme pa ce i ujko otici nazad u Minhen da ne bi izgubio posao.Mrsti celo,sve bi nesto da kaze.Sta li ima reci.
"Je li sve u redu?" pitam ga.
"U neku ruku jest',a u neku i nije."odgovori on.
"Sta se desilo?''
"Bombe su pale po Jevadzijama i uplasile nas dobro."
Pred ocima mi se stvori slika Jevadzija i sela Vukovo koje su zracnom linijom udaljene mozda najvise osamsto metara.Vjerovatno i manje.Tesko je procijeniti.
"Znaci,vidjeli ste kako su bombe pale po Jevadzijama i uplasili se?Pa dobro,to je i normalno da se uplasite."
"NIje to sve.Nakon toga smo Aljo i ja odvezli njegovu zenu i djecu u Zenicu.Otisla je i nena.Otisli su ti mati i brat.Stari i ti ste sad sami."
"Pa dobro,neka su otisli.Tamo ce bar imati mira,a i meni jedna velika briga manje."rekoh mu.
Ujko se zavrati do njegovog auta,te podje da nesto prebire po njemu.
Izvadi vjetrovku bivse JNA.Bila je skoro nova.Obradovah se jer ce mi dobro doci u hladnim nocima jer ja jakne nisam imao.Osim toga,dade mi vrecicu sa telecim pecenjem.Mojoj radosti nigdje kraja.Namignuh Nerki Mihaninom.
"Starane,hocemo se najest'!''
"U to budi siguran!Nakon onih makarona bice pravi dernek."rece on.
Stvarno,sto Nerko rece bice pravi dernek jer su se makaroni svakome popeli na glavu.Osim toga,svaki dan smo dobijali i kuhanu rizu,pa je i to vec dodijalo svima.Ostah jos neko vrijeme u razgovoru sa daidzom.Saznah da je policija pretresala srpske kuce u Nesterovicima i da su pronasli vojnu opremu.Pobacali su to sve na jednu kamaru,a on je izbrao vjetrovku i cuturicu za vodu.Sad sam ja bio vlasnik toga.Pozurivao sam ga da sto prije ide jer je moglo zapucati,a vani nikako nije bilo sigurno.Kad je otisao,udjoh u sobu gdje je Nerko cekao kao zapeta puska.Izrezah meso na sitne komade,te ga podijelih svim prisutnim.Neko izvadi domaceg hljeba,pa i on podijeli po malo svima.Hljeb nije bio svjez,ali mnogo bolji od onoga sto smo dobijali iz vojne pekare.Halapljivo smo jeli telece pecenje i hljeb.Cesto se neko davio zalogajima.Smijali smo se sami sebi.Dobro bi ovo nakon makarona.Stomak ce manje da boli.Dan sasvim miran.Cetnici su se primirili u svojim jazbinama i smisljaju novu pakost.Nocna smjena je izvrsena bez problema.Iskoristismo zatisje,pa nas trojica jarana,Nerko Mihanin,Edo mesa i ja odosmo da obidjemo nase suborce koji su smjesteni dublje u selu.Opet je pocelo da kisi.Kao da nije ljeto vec jesen.Izopacila se ova godina.Nakon malo lutanja pronadjosmo kucu u kojoj su smjesteni nasi .U avliji,pod velikom nadstresnicom koja se oslanjala na zid stale,Ibro Bedak,saljivdzija i spadalo,cijepao je drva.
"Hocel' Ibro!"viknusmo sva trojica,a on se prepade.
"Sta je,sta se trzas,nije granata!" rece mu Edo Mesa.
On se ispravi,protrlja ledja i nasmija se:
"Dje ste momci?!Sta ima kod vas?Imal' igranki?Odel' se u kafice?"
"Stani malo,Ibro!Prebaci na pojedinacnu paljbu.Ti raspalio sa tim pitanjima sve rafalno."rece Nerko.
Ibro veseo kao i uvijek.Rukovasmo se i posjedasmo na isjecena drva.On seretski namiguje,pa se okrece oko sebe da provjeri ima li koga u blizini.
"Govori sta je!Jel' neka zafrkancija?Neko nesto provalio?" zasuh ga pitanjima.
Pitao sam ga jer sam ga poznavao veoma dobro i znao da nesto krije i premislja se da li da kaze ili ne.On se zagonetno smjeska.
"Ispricacu ali nikome ni rijeci" rece on.
"Ma necemo nikome reci nista,samo ti pricaj sta se desilo." uvjeravao sam ga ja.
"Dobro,samo da znate da sam vas opomenuo.Ovako,sinoc u neko doba noci me probudi neko.Drma me za rame i tiho zove.Sapatom.Polumrak u sobi,slabo se vidi.Ko je,sta je,kad ono Dzebac."
Mi smo vec razvukli usta u velike osmjehe.Cim se tu radi o Dzebcu bice smijurije.Inace,Dzebac je bio Dzevad Husaric,polubrat Saliha Husare.Zvali smo ga potajno Sikirica zbog njegovog veoma niskog rasta.Valjda je zbog toga imao kompleks,pa je vazda bio kao horoz spreman za borbu.Sto je bio ljuci,izgledao bi smjesniji.Sjecam se da je prije rata nosio nekakve cipele sa visokom petom kako bi izgledao visociji.Volio je da ga zovu nadimkom Dzevadina koji je opet smisljen iz zafrkancije ali ga je Dzevad volio.Bio je dobar covijek,samo mu ne diraj u nizak rast i ne pominji mu nadimak Sikirica i sve ce biti u redu.Stalno je prijetio prstom nama omladincima ako bi se salili na njegov racun.
Ibro je dalje pricao:"Kontam,sta hoce u ova doba.Vidim ostali spavaju,tisina u sobi.STa je,sta hoces,pitam ja njega?"
"Ibro,hajde molim te izadji pred kucu i pricekaj koju minutu dok ja odem na jedno mjesto."
"Kakvo mjesto,Dzevade?Vidis li ti da je noc" govori Ibro.
"Ma moram u zahod,a ne smijem sam napolje."rece mu Dzevad.
Na te rijeci se mi grohotom nasmijasmo.
"I sta bi,odvede li ga u zahod?"kroz smijeh zapita Mesa.
"Morao sam izaci i stajati kod vrata dok on ne obavi svoje.Sta cu kad je covijeka strah.'' smijao se i Ibro.
"Ovdje kod tebe je zanimljivije nego kod nas.Hajde,mi smo mladji pa se zezamo ali vi,stariji ljudi pa vam se dogadjaju takve stvari..."rece Nerko.
Sjedili smo jos malo kod Ibre,a onda se vratismo u nasu spavaonu.Ostali su vec spavali,te se i nas trojica zavukosmo na nasa mjesta i smirismo.
Na vrh
Pogledajte profil korisnika Pošaljite privatnu poruku
IgyRock
Profesionalac


Pridružio se: Sep 04, 2007
Poruka: 479

PorukaUneseno: pe okt 26, 2007 2:52 pm    Naslov: Odgovor sa citatom

U pet sati u jutro neko nas probudi.U sobi jos mracak.Valja ponovo na smjenu.Pipam u mraku ne bi li pronasao moje stvari.Izgleda da je nestalo i svijeci jer niko ne pali ni jednu.Snadjoh se onako u tami,te iznesoh opremu van.Tamo je vec bilo ljepse.Svitalo je i zrak je odisao mirisom.Udahnuh punim plucima.Zaista se osjecam fino.Ruzno je ustajati ovako rano ali u jednu ruku i prelijepo jer samo tad,u zoru,covijek moze da osjeti taj specificni miris prirode.Vecina od nas je jos pospana.Sakupismo se u kolonu u krenusmo na polozaje.NIko nije razgovarao.Zadubili smo se u svoje misli.Vahidin i ja dobismo rov broj osam gdje jos nismo bili.Nalazio se u sumi na Kanatovoj kosi.Preuzesmo Kalasnjikov i poluautomatsku pusku.Odmah sam poceo da se orjentisem prema uputama dobijenim od Pinde,komandira voda.Nije imalo sta da se razmislja.Cetnici ispred nas,nasi rovovi lijevo i desno od nas.Sumski gustis,sikara,prostirala se dobrim dijelom ispred nas.Vidjeli smo tek nekih dvadesetak metara ispred nas.Rov na kojem smo bili je,u stvari,iskopani grudobran za lezeci polozaj.Natkriven je odsjecenim hrastovim granjem,prekriven najlonom,pa opet granjem.Da bi se zavukao unutra morao sam puziti.Bice gadno provesti smjenu unutra u jednom te istom polozaju.Onda,iz lezeceg polozaja je veoma tesko osmatrati sumu.Lijevo od nas,na maloj uzvisini,postavljen je rov sedmica.Nisam ga moga osmotriti jer se nalazio s druge strane uzvisine.Desno od nas,rov devetka.Ni ovaj rov nisam moga da spazim.To je veoma nepovoljno jer u slucaju napada ne bi se vidjelo sta se desava kod drugih rovova,a ne bi uspjeli da medjuprostor pokrijemo vatrom.Taj medjuprostor je,zaista,bio prevelik.Pogotovo izmedju nas i devetke.Bilo je sigurno sto metara razdaljine.Mogli su se cetnici veoma lahko provuci izmedju nasih rovova,a da ih i ne primjetimo.Ne znam ko je postavljao liniju odbrane ali moje laicko oko za te stvari je govorilo da je linija odbrane lose postavljena.Dezurali smo na smjene.Ostavih Vahidina,te se odgegah do sedmice.Tamo je strazario Samir Kadija.NIsam vidio ko je jos sa njim.Ili je bio u rovu ili vrsio nuzdu.Prostor ispred sedmice je veoma slican kao ispred osmice.Gustis od siblja i stabala je sprecavao da se daleko vidi daleko ispred.Zaista ce biti tesko primijetiti cetnike ako odluce da se privuku.
"E,jesi se usrecio sa rovom,k'o i ja sa mojim.Moze ti cetnik doci toliko blizu da te cuje kad sapces."rekoh mu.
"Daj,nemoj da me plasis!"rece on.
"Ne plasim te i sam vidis.Da bar ima bombi ne bih se ni malo sikir'o."nastavih sa pricom.
''Ma sta bude-bice.Od sudbine se ne moze pobjeci.Nase je da ih cekamo na nisan,pa sta bude."odvrati on i nastavi da osmatra sikaru.
"Idem ja nazad.Cuvaj se!''dobacih mu i vratih se nazad.
Nisam se htio dugo zadrzavati jer sam pretpostavljao da se Vahidin osjeca neugodno sam.Nekoliko puta sam zastajkivao i osmatrao prostor.Ne spazih nista sumnjivo.Zatekoh Vahidina kako budno motri sikaru.
"Boga mi,ovdje trebaju desetere oci da se sve osmotri.Sve je ovo dosadno,bez ikakvog smisla.Sav ovaj rat.Zar nije ljepse u miru?Veseliti se zivotu i mladosti.Eto,umjesto da sad kod kuce spavam ili ispijam prvu jutarnju kafu,ja camim ovdje i gledam da mi cetnik ne dodje i skine mi glavu."jadikovao je moj drug.
''Eh moj Vahidine,ja ti isto tako mislim k'o i ti.I svi jarani,s kim god sam pricao.Sve je to tacno sto ti rece ali sta ces kad oni tamo prijeko ne misle tako."
Kao potvrdu mojim rijecima,zacusmo pucnjavu ispred nas ali nesto dalje.Cetnik je pucao iz mitraljeza po sedmici.Zatim vatru prenese na nas.Ja sam se vec bio zavukao iza grudobrana.Meci su zvizdali visoko iznad nas.Nije bilo opasno.Lezali smo u zaklonu i osmatrali.Ubrzo zapucase sa kompletne linije ispred nas.Pomislih da je napad.
"Sad smo nadrljali!"pomislih.
U sebi sam proklinjao poluautomtsku pusku i onoga ko ju je izmislio.Sta je tu je.Cekali smo da cetnici krenu u pjesadijski napad.S lijevog krila,nasi osuse paljbu.Kroz svu tu paljbu,mogao sam da razaberem kratke rafale iz puskomitraljeza.To je Nerko Mihanin pucao sa njegovog rova cetvorke.Imao je specifican nacin ispaljivanja rafala,tako da je pomalo licilo na muzicke note.Jako prepoznatljivo.Kad cujem njegov rafal,znam da cetnik prosao nije.On i Edo Mesa su imali taj najgori polozaj na Kanatovoj kosi gdje su cetnici cesto napadali.Kisa metaka je i dalje zasipala nase polozaje.Desno od nas podjose padati granate.Zemlja zadrhta pod nama.Sutim i stezem pusku o rame.Cekam ih.Pucnjava posta zaglusujuca.Nesto zatutnja u gustisu,a mi raspalismo iz naoruzanja.Stresoh svih deset metaka iz puske.Brzo je napunih i ponovo je ispraznih tamo gdje sam mislio da se kriju cetnici.Napunih magacin i htjedoh da opalim ali se zatvarac puske zaglavi.Vucem ga i pokusavam da otklonim zastoj.Nista.Uzeh okvir sa municijom od Vahidina pa koliko god sam mogao zamahnem i udarim po zatvaracu puske.Uspjelo mi je pomjeriti ga.Dobro je.Izbacih madjarsku municiju,a ubacih metke srbijanske proizvodnje.Puska je ponovo bila spremna za dejstvo.Primjetih da je Vahidin ispucao porilican broj metaka dok sam se ja zabavljao oko moje puske.Pored njega su lezala ispraznjena tri okvira.
"Hej,stani malo!Ispraznices i ta dva preostala okvira,pa sta ces onda.Vidis da moja puska nije od koristi,pa jos da i ti ispraznis svoje okvire,mozemo se halalit'sa zivotom.''opomenuh ga.
U medjuvremenu,pucnjava je jenjavala.Dadoh se na posao.Punio sam okvire za Vahidina,a on je osmatrao teren.Kad zavrsih sa punjenjem,odahnuh.Ponovo smo spremni.
"Znas sta,mog'o bi ti da punis okvire sa municijom ako napad ponovo krene.Brzo trosim municiju i bojim se da necu imati vremena da punim okvire,a tvoja puska svakako nije u redu i ko zna,mozda se opet zaglavi."predlozi on.
"Moze!Bolje da ti raspalis iz Kalasnjikova,onako postenski,nego da obojica pripucujemo.Dobro bi bilo da sa nama ima jos neko,pa da samo puni okvire."
Cuh necije korake.Trznuh se i naperih pusku u tom smjeru.Neko tiho zazvizda.Spazih Samira kako se primice nasem polozaju.POsmatrao sam ga sa radoznaloscu.Da se nije sta desilo?
"Momci,jel' kod vas sve u redu?"upita nas.
"Kao sto vidis,a kod vas na sedmici?"upitah ga.
"Dobro je,a misli da je i na susjednim rovovima isto,samo nisam bio siguran za vas i devetku,pa podjoh da saznam."rece on.
"Jel' bilo gusto?Hajde priznaj!"poceh ga zadirkivati.
"Ih,k'o da vama dvojici nije!Istina,meci su udarali dosta visoko iznad nas,ali sam se plasio da se cetnici ne privuku kroz onaj gustis."rece on.
"Mi smo nesto culi,pa smo raspalili odakle se to culo.Sad jesu li bili cetnici ili samo neka sumska zivotinja,ne bih ti znao reci.Ja prvo pucam,pa pitam ko je.Mozda su i bili cetnici,ali nisu pucali na nas odatle.Vatra je dolazila odozgo sa brda.Moze se desiti da su pokusavali da tom vatrom pokriju njihovu pjesadiju,ali ko ce ti ga znat'.Bitno je da smo svi mi na broju."odgovorih mu.
"Znam.I sam sam zadovoljan sto nikome nije bilo nista.Nego,idem ja nazad.Moglo bi ponovo zapucati."rece on,pa nam mahnu rukom i ode.
Linija je mirovala.Vec su ptice pocele da cvrkucu u krosnjama ranjenog drveca.
"Ko bi rek'o da je samo pet minuta prije ovdje bila prava furtutma."rekoh svoju misao na glas.
Vahidin samo sleze ramenima.Brojao je preostalu municiju.
Na vrh
Pogledajte profil korisnika Pošaljite privatnu poruku
IgyRock
Profesionalac


Pridružio se: Sep 04, 2007
Poruka: 479

PorukaUneseno: ce nov 01, 2007 12:26 pm    Naslov: Odgovor sa citatom

Pustio sam ga da zavrsi.Upitah ga:"O cemu si razmisljao dok je trajala pucnjava?"
"Vala sam pustio mozak na miru.Sve sam radio nekako mehanicki.Jedino me bilo strah da nam ne ponestane municije."
"Eh,municije!"izgovorih zamisljeno,pa dodah:"Ja sam ostavio jedan metak u dzepu.Ako bi cetnici probili liniju i ako bi postojala mogucnost da me zivog uhvate,tim metkom bih se ubio.Bolje da sam sebi presudim nego da me oni mrcvare i kolju."
"Eto vidis!Ti i ja smo na sve drugo mislili nego na bjezanje."rece on,pa nastavi"Nije ti to dobro sto cuvas taj metak za sebe.Bolje ga cuvaj za cetnika.Grijeh je izvrsiti samoubistvo.Takvi idu u pakao."
"Ne znam kako je u tom gore paklu ali i ovo sad sto prozivljavamo na zemlji je,za mene,pakao,a tek da te cetnik uhvati,desio bi ti se ovozemaljski pakao."rekoh mu.
"NIje ti ta misao losa."rece Vahidin.
"Jos da ti kazem da nikad ni ja nisam pomisljao na bjezanje.Znam da povlacenja nema.Iza nas su nasi prijatelji nenaoruzani u selu.Uzdaju se u nas na borbenoj liniji.Onda,sta bi se desilo sa selima Kalosevic,Bobare i sta ja znam,sa svim tim selima sto su iza nasih ledja?Zgazio bi to cetnik sve za jedan dan.Ko zna,mozda bi cak dogurali do Jelaha jer znas i sam da nemamo dovoljno naoruzanja da im damo jak otpor.Ma bolje ne misliti o tome.Cupavo je kad zapuca,pa sagni glavu,cuvaj se koliko mozes,pa sta bude.Cija je sudbina da pogine,poginuce,a ko ostane ziv neka prica o onim sto zivote dadose u odbrani rodne grude."
Vahidin je sutio.Razmisljao je o necemu.Nakon kratkog vremena uzdahnu i sjetno rece:"Tuzno bi bilo da neko od nasih prijatelja ili suboraca pogine.Pogotovo ko ima zeni i djecu za vratom..."
Nije pomenuo svoju bracu.Tesko ce biti da niko od njih ne pogine.Njih osmorica razasuto po ratistu,u ratu kojem se kraj ne nazireDok smo razgovarali,budno smo motrili prostor.Medjutim,cetnici su se,izgleda,primirili.Oko podneva nam donesose hranu.Opet su bili makaroni.Nije mi se jelo jer me od makarona bolio stomak.Gledao sam u jelo,gledao,pa pokusah da uzmem neki zalogaj.Nije islo,vec pojedoh samo hljeb,onako suh.Vahidin isto tako.Da bi prekratili vrijeme do smjene,ocistili smo naoruzanje.Prvo on njegovu pusku,onda ja moju.Smjenu,kao i uvijek,docekasmo radosno.Mnogo bolje je tamo dole u bazi,na toplom i suhom,sa prijateljima.Uvijek je bilo veselo.Dosada nije imala sta da trazi medju nama.Tih dana je nestalo struje.Cetnici su unistili dio dalekovoda koji je snabdjevao tesanjski kraj elektricnom energijom.Imali smo nesrecu sto je dalekovod vodio preko njihove teritorije.Nismo mogli slusati radio.Baterijskih ulozaka je ponestalo,tako da smo ostali bez ikakvih informacija.Osjecali smo se glupo.Pomocnik komandira cete za moral Hamzo Mesinovic nas je posjetio i informisao o stanju na podrucju opcine Tesanj,te u ostalim dijelovima republike.Srbi su na sve strane zestoko napadali.Padale su civilne zrtve.Glavni grad Sarajevo je grcalo u sopstvenoj agoniji.Dio grada su drzali cetnici.Kao i sirom zemlje,i u Sarajevu su otpor davale jos uvijek slabo organizovane jedinice i grupe gradjana.Bosna je drhtala i krvarila pod agresorskim maletima.Boze,daj nam snage da izdrzimo zulum.U obliznjem Maglaju je jos uvijek vladao varljivimir.Nije se pucalo,kafici su radili,raja se kupala u rijeci Bosni i zivjelo se mirnim zivotom.U Zenici isto tako jer je grad bio izvan domasaja neprijateljskog dalekometne artiljerije.Zato joj je stalno prijetila opasnost od cetnickih aviona.U vise navrata je bombardovana iz aviona tipa MIG-29.Te avione je bivsa JNA kupila od Rusije.Na zalost,avione su samo imali cetnici.Imali su premoc i na zemlji i u zraku.Protiv toga smo suprotstavili ono malo naoruzanja sto smo imali i suprotstavili smo se nasom cuvenom bosanskom tvrdoglavoscu i prkosom.To je imalo efekta,pa su cetnici sve vise zaustavljani u napredovanju.Moral boraca je bio visok.Kako i ne bi kad,eto,cinimo nesto sto je sveto.Branimo rodnu grudu,kucni prag,branimo dostojanstvo ljudskog roda.Ne damo ono sto je nase.Zaista,taj nedostatak oruzja je nadopunjen srcanoscu,te opredjeljenosti ljudi koju su ovu zemlju smatrali svojom da tu i ostanu i bore se protiv napadaca.Bosna je nasa mati i zato je ne damo.Ne znam zasto vecina Srba nije smatrala Bosnu svojom domovinom,vec su se stavili u sluzbu Srbije i Slobodana Milosevica,kako bi se ostvario srpski san o Velikoj Srbiji,zemlji u kojoj ce da zive svi Srbi.U toj njihovoj nakani je trebalo zbrisati sa lica zemlje Bosnjacki narod-Muslimane i Hrvatski narod,koji su mahom bili katolicke vjeroispovjesti.Srbi su potencirali na svom pravoslavlju i stavili vjeru u sluzbu svog osvajackog pohoda.Bosnajcki narod nije imao kud nego da se brane jer gdje god bi se pokrenuli cekala ih je sigurna smrt.Citav jedan narod je trebao da nestane jer nije htio da zivi pod tudjinskom cizmom,u nekoj tamo Velikoj Srbiji.Zato su im cetnici namijenili strasnu smrt.Onakvu kakvu su fasisti namijenili Jevrejima u Drugom svjetskom ratu.Posavina je gorjela od silnih borbi.Zdruzene hrvatsko-muslimanske snage su vodile zestoke borbe sa cetnicima.Imali su dosta uspjeha.Gadno su pritisli cetnike sjevero-istocno od Doboja.Republika Hrvatska je logisticki opskrbljivala te jedinice.Imali su cak i tenkove.Cim je uzvraceno odgovarajucim sredstvima,cetnici su podvili rep i bjezali.Jedna od jedinica koja je napredovala prema Doboju,bila je brigada Hrvatsko-Muslimanskog vijeca odbrane "Zmajevi od Bosne".Jedinica je sastavljena mahom od radnika iz Bosne koji su radili u Hrvatskoj gdje ih je rat zatekao.Tamo su mobilisani i upuceni u Posavinu da se bore.Dobro naoruzani,bili su strah i trepet za cetnike.Sada su drzali dostignute polozaje u selu Kotorsko,petnaestak kilometara sjeverno od Doboja.Ocekivao sam da oni potisnu cetnike iz grada.Vjerovatno je to bila potajna zelja svih moji suboraca.
Na vrh
Pogledajte profil korisnika Pošaljite privatnu poruku
IgyRock
Profesionalac


Pridružio se: Sep 04, 2007
Poruka: 479

PorukaUneseno: pe nov 02, 2007 2:11 pm    Naslov: Odgovor sa citatom

Taj dan nakon smjene nadao sam se provesti spavajuci jer sam se veoma lose osjecao.Dobio sam proljev i jake grceve u stomaku.Postoje to postajalo sve nesnosnije,odlucih da potrazim pomoc u ambulanti.Nas bolnicar Semir nije imao nista za stomak,pa sam se sa Nerkom zaputio do kalosevacke ambulante.Valjalo je otpjesaciti podaleko i preci opasni most preko rijeke Usore.Na mjestima smo pretrcavali zbog snajpera i neprijateljskog protiv-avionskog mitraljeza kojim je tukao po selu.Doktor me pregledao ali lijekova nije imao.Uzaludno rizikovah i dodjoh ovdje u ambulantu.Trcanje mi je oduzelo i ono malo snage sto sam imao,te sam sjeo na zemlju i pokusavao da dodjem sebi.Nerko me pridigao,te sam se oslonio na njega.Znao sam da ponovo moramo pretrcavati opasne dijelove i imao sam brigu jer me snaga izdavala.Ipak,nekako smo prosli opasnu zonu.Srecom,cetnici nisu pripucali.Osjecao sam glad,stomak je pjevao svoju pjesmu ali na samu pomisao o makaronima mi se povracalo.Nadao sam se odmoru koji me cekao iduca dvadeset cetiri sata.Tako su starjesine odlucile kako ne bi uvijek jednu te istu smjenu zakacalo da vrsi nocnu strazu koja je bila najduza.Smjena koja nas je zamijenila taj dan nije bila izlozena neprijateljskim dejstvima.Cetnici su bili sigurni u sebe,pa su se,malo-malo,slobodno setali na njihovim linijama.Avioni su ponovo letjeli i bombardovali selo Sivsa koje je bilo nastanjeno Hrvatima.To selo je bilo podaleko ali se osjetio drhtaj zemlje od siline eksplozije.Vjerovatno je to bila takozvana "Krmaca",bomba sa eksplozivnim punjenjem dvije stotine pedeset ili pet stotina kilograma.Nisam se plasio aviona jer ovdje smo i suvise blizu cetnicima da bi se oni usudili djelovati iz aviona po nama.Bombardovanju su se jedino veselili cetnici.Podvriskivali su od veselja.Jedan je,cak,izasao na rov i doviknuo nasim:
"Hej Balije!Ode vam avion za Tesanj!"
Mislio je ispasti duhovit ali to su mu bile posljednje rijeci u zivotu.Dok se cetnik cerio i izazivao,Ibro Coro ga je uzeo na nisan i jednim hicem iz karabina prekinuo njegovu viku.Pao je na rov i nije se micao.Tek nakon nekog vremena su ga njegovi drugovi svukli sa rova u transe.Ibro i ostali su ih potprasili hicima.Izgleda da je to cetnike zaplasilo,pa se nisu javljali,niti pucali citav dan.Svi smo se cudili Ibrinom majstorskom hicu.Daljina nije bila prevelika ali je Ibro imao problema sa vidom i zbog toga nosio naocale.Zato su ga i prozvali Coro.Bio je to sasvim obican,sredovjecan covijek,niskog rasta,pomalo debeljuskast.Obradovali smo se sto je Ibro sredio cetnika jer to je bio prvi hitac za koji se zasigurno znalo da je otisao na pravo mjesto.
Na vrh
Pogledajte profil korisnika Pošaljite privatnu poruku
IgyRock
Profesionalac


Pridružio se: Sep 04, 2007
Poruka: 479

PorukaUneseno: sr nov 07, 2007 3:49 pm    Naslov: Odgovor sa citatom

Uspio sam malo odspavati.NIkao da uhvatim cvrst san jer stalno cujem i najmanji sum.Lezao sam i razmisljao o kojecemu.Pred oci mi dodjose slike iz djetinjstva.Nas nekoliko iz mahale smo se uvijek zajedno igrali.Omiljene igre su bile lopova i policajaca,partizana i Nijemaca,te kauboja i Indijanaca.Sudo je bio legendarni kockar i revolveras sa Divljeg Zapada,Dok Holidej,ja sam bio marsal Vajat Erp,Dzenan poglavica Apasa Vinetu,Elki je bio Old Seterhend,Dino Semsin je bio Pida ili Brzi Jelen iz plemena Komanci,a Elvir Hata je bio Old Firehand.Citali smo pustolovne romane Karla Maja o Divljem Zapadu,pa smo se poistovjecivali sa njegovim junacima.Sa jos nekoliko djecaka nesto starijih od nas,isli smo na ratne pohode u druge mahale,kako bi na borbu izazvali djecu iz tih mahala.Pravili smo lukove i strijele koje nisu ni malo bile bezazlene jer smo na njihove vrhove pricvrscivali eksercice i zice od kisobrana.Takve strijele su dostizale domet i do sto metara.Takmicili smo se u gadjanju iz lukova.Djeca iz mahale Krdzalici su nam bili prvi protivnici.Po godinama su dosta stariji od nas ali smo ih,ipak,izazvali na borbu.Tako su nas jednom docekali kamenicama,da smo brzo zdimili nazad,a oni su se stustili kao oluja za nama.Bjezali smo koliko nas noge nose.Njihov vodja Fehro Krdzalic,pet-sest godina stariji od vecine nas djecaka iz moje mahale,brzo je sustigao one najsporije,te im raspalio po jednu zausnicu tek toliko da ih strasno zaplasi i natjera u plac.Cilj mu je bio stici one starije,pa onda podijeliti megdan sa njima.Ostala njegova druzba nije mnogo zaostajala za njim.Medjutim,cim se docepasmo prvih kuca nase mahale,ohrabrismo se,te spremno docekasmo potjeru.U tome su nam pomogle Minka i Bahka,koje su povelikim cjepanicama tukle po neprijatelju.Ja sam za zvaki slucaj pobjegao u moju avliju.Odatle smo Sudo i ja zestoko tukli napadace.On kamenjem,a ja strijelama.Brzo smo ih natjerali na povlacenje jer se oni nisu ugodno osjecali na tudjoj teritoriji.Mi smo grdno zaurlali,bas kao pravi Indijanci i potjerali ih niz jednu njivu.Nakon pobjede smo vidali svoje rane.Ibro Fikrin je dobio kamen u glavu i tanak mlaz krvi mu se slivao niz lijevu slijepocnicu.Ostali su dobro prosli.Ibru je skoro sustigao Fehro ali u pomoc mu je stupila sestra Minka koja je junacki raspalila Fehru po noznoj cjevanici.Ovaj je dreknuo od bola i pao.Brzo se pridigao,odustao od dalje borbe i poceo da bjezi.Kad vidjese da im je vodja pao,ostala djeca iz Krdzalica dadose se za njim u bijeg.Isti ti djecaci su sada bili odrasli momci.Poneko se ozenio,a vecinu je omeo rat.Evo nas sa nima u borbi o kojoj nismo sanjali da bi nas mogla snaci.Dijelimo dobro i zlo,mi koji smo nekada bili ogorceni protivnici.Osim tucnjave protiv Krdzalica,imali smo okrsaje i protiv djecaka iz naselja Hrvatinovici.Njih smo bezbroj puta potprasili jer smo bili brojno jaci,a bili smo bolji strijelci kamenjem.Razbijenih glava je cesto bilo na njihovoj strani,pa su djeca iz Hrvatinovica brzo odustajala od vece borbe.Kad su dosadili ratovi protiv ovih nasih stalnih neprijatelja,odlucismo da izazovemo djecu iz Ciganluka.Popeli smo se na brdo sa kojeg puca dobar pogled na Ciganluk i Avdi-pasinu mahalu.Prvo smo na brdo donijeli citave gomile kamenja sto je uzelo dosta vremena,te se tako pripremili za ljuti boj.Zatim smo Dzenan i ja dozivali one iz Ciganluka.Izazivali smo ih i rugali se.Izgleda da oni nisu bili ratoborni.Proteklo je vise od sat vremena dok su se na protivnickoj strani okupili djecaci zeljni borbe.Ipak,nisu kretali na nas jer smo imali povolaljan polozaj na brdu,a njima bi se valjalo popeti do nas.Dovikivanjem smo se svadjali.Nasi stariji drugovi nisu vise imali strpljenja i otisli su da igraju lopte.Dzenan i ja sidjosmo niz brdo.Dodjosmo do potoka koji je dijelio nasu teritoriju od Avdi-pasine mahale.Sjeli smo na travu i nastavili sa izazivanjem.Iza ledja smo krili kamenje koje smo ponijeli za slucaj da protivnici krenu na nas.Odjednom,Dzenan se uvuce u gusto siblje koje je raslo u neposrednoj blizi i pobjeze u pravcu nase mahale.
"Sta mu bi?!"pomislih.
Odmah i saznah.Iza mojih ledja se priblizavala Dzenanova mati sa povelikim prutom u ruci.
"Gdje je Dzenan?!"povika ona.
"NIje ovdje ni bio."slagah.
"Cekaj,cekaj!Znam da je bio.A i ti,tebe cu reci tvom ocu kako se svadjate sa drugom djecom!"rece ona odlazeci.
Ta prijetnja me uplasila jer ako kaze ocu moglo bi svasta da bude.On je bio veoma strog i plasio sam se kazne.Dok sam razgovarao sa njom,dvojica djecaka iz Ciganluka su se prikrala do potoka.Sakrili su se iza debelog stabla oraha ali sam ih na vrijeme primjetio.Prepoznao sam Nermina,mog vrsnjaka.Pohadjao je razred kao i ja,samo je isao u drugo odjeljenje.
"Hajde kukavice napadnite!Bojite se,jel'?!"izazivao sam ih.
Isplazio sam im jezik,a oni na to jurnuse ne bi li me uhvatili.Rasplaih kamenjem.Opet se sakrise iza oraha.Ja odmaglih uz brdo.Oni pocese da dovikuju ostale.Kad se prikupise kod potoka,krenuse uz brdo,na nas.Brojao sam ih.Skoro trideset ih je,a nas deset.Cekali smo ih,pa cime se priblizise,osusmo paljbu po njima.Zastali su.Onda se vratise malo nazad,tek toliko da budu izvan domasaja kamenja kojim smo ih gadjali.Nekoliko puta su kretali,ali svaki put smo ih natjerali na povlacenje.Dosjetise se lukavstine,te se razvise u dug lanac.Sada ih vise nismo mogli gadjati sve odjednom.Zatvorili su nam jedan put za povlacenje ali smo imali drugi.Kad izbacasmo svo kamenje sto smo imali,komadovah bjezaniju.Dok smo zurili u sigurnost nase mahale,u pomoc nam stigose nasi stariji drugovi koji su igrali lopte.Cuvsi galamu sa poprista bitke,potrcali su da nam pomognu.Ohrabren,krenuh nazad sa njima jer znam da su se svi oni bojali Sudinog rodjaka Samira Turke.Zacuh oca kako me doziva.Uplasih se.Sigurno je Dzenanova mati rekla sta radim.Oborene glave se zaputih kuci.Pravio sam sitne korake kako bih sto vise odugovlacio susret sa ocem.On je stajao u avliji i cekao me.
"Sta ti radis gore na brdu?"upita me on.
"Nista.Igrali smo lopte protiv Ciganluka.Znas i sam da gore ima zaravan,taman tolika da se moze fino poigrati."
Zacudih se.Otac mi povjerova.Morao sam u kucu jer me zvao da jedem.Ja sam htio nazad za ostalima ali sta cu kad otac nije dao.Za to vrijeme,nasi su se sudarili sa djecom iz Ciganluka na brdu.NIsu se tukli vec su odigrali nekoliko nogometnih utakmica.Djecaci iz moje mahale su bili bolji.Od tada vise nismo ratovali protiv drugih mahala.Priredjivali smo nogometne susrete koji zamijenise ratne.Eto,tako je bilo nekada.Sada smo bili stariji.Ponovo smo ratovali.Razlika od onoga iz proslosti je bila ocigledna.I ako nisu bile bezazlene,nase nekadasnje ratne igre su ipak bile djecije,a ovo sto se sada desava je sasvim suprotno.Branili smo se od agresora,krvoloka.Pucalo se pravim oruzjem.Fehro Krdzalic je ponovo ranjen kao nekada u djetinstvu kada ga je MInka pogodila cjepanicom u nogu.Ko bi ikada pomislio da cemo postati pravi ratnici?U djecijem svijetu je ratovanje samo bila igra,a ovo sada je puno ozbiljnije.No,sta je,tu je.Morali smo uzeti oruzje da bi se branili od onih sto nam zlo misle,sto hoce da nas potisnu u progonstvo.Od onih sto na najgore moguce nacine oduzimaju nase zivote,zivote nasih roditelja,nase djece...Teror nad narodom je bio strahovit.Te nakaze,te ovozemaljske Sotone u ljudskom obliku,taj sljam ljudskog roda,cinili su jezive zlocine koje zdrav um nije mogao da zamisli.Pljacke imovine,pokolj stanovnistva,silovanja zena,djevojaka i malodobnih djevojcica.Istina je da su ti monstrumi silovali djecu.Kamama su rezali trbuhe trudnih zena i vadili jos nerodjenu djecu.Koliko zlo je trpjela Bosna,to se rijecju ne moze opisati.Mnogo puta se pitam odkuda tolika mrznja Srba prema Bosnjacima i Hrvatima.Zivjeli smo jedni pored drugih,zenili se izmedju,slavili vjerske praznike.Sta se to desi sa nasim dojucerasnjim komsijama?Otkud odjednom postase krvozedne ubice i sadisti,rak rana citavog covjecanstva.Pokusali su u jednom zalogaju pojesti Bosnu.Ali ne!Prevarili su se.Pruzen im je zestok otpor tamo gdje se moglo.Mladost ove zemlje ustala u odbranu domova.Ginulo se.Cesto zbog nedostatka naoruzanja.Taj nedostatak je nadopunjavan ljudstvom jer je nasih boraca bilo vise nego sto su imali pobunjeni bosanski Srbi.Medjutim,oni su imali pomoc od Srbije.Bivsa Jugo armija im je pomagala,a iz Srbije se dolazile dobrovoljacke jedinice pod komandom zlocinca Zeljka Raznjatovica-Arkana i Vojislava Seselja.Tesko se oduprijeti tolikoj sili jer svo oruzje sto imamo je na prvoj liniji odbrane.Izuzetak cine pripadnici policijskih jedinica jer oni idu i na liniju odbrane,a primorani su da vrse i svoju redovnu policijsku duznost.Oni nose njihovo oruzje sa sobom.
Na vrh
Pogledajte profil korisnika Pošaljite privatnu poruku
IgyRock
Profesionalac


Pridružio se: Sep 04, 2007
Poruka: 479

PorukaUneseno: po dec 03, 2007 2:59 pm    Naslov: Odgovor sa citatom

Jos uvijek je bilo mnogo onih koji se nisu ukljucili u otpor ali za njih ce se vec pobrinuti vojna policija posto je mobilizacija ljudstva bila u toku.Dan odmora moje smjene je brzo proticao.Smisljali smo razne zavrzlame i smicalice da ubijemo dosadu i prekratimo vrijeme.Malo sam se bolje osjecao.Vrijeme se proljepsalo.Sijalo je sunce i bilo je toplo.To je uticalo na dobro raspolozenje mojih prijatelja.Osmijeh im je krasio lica.Neobicno je bilo bez struje.Jednostavno nisam navikao bez nje.To je satavni dio nasih zivota.Nekako dodje kao hrana.Kad je nema covijek je gladan.Tako je i sa strujom.Kad je nema,ostajemo nocu u tami,a ljudi ne vole tamu.Plase se.Mozda je taj strah naslijedjen od davnih predaka,jos tamo iz prahistorije kada su iz tame prijetile raznorazne zvijeri i ugrozavale opstanak covijeka.Taj strah pociva u svima nama.U nekome vise,u nekome manje,ali znam da je tu,skriven.Struja od noci pravi dan i pomaze da taj iskonski strah potisnemo.Eh,kako bi sada dobro dosla jedna sijalica da nas obasja svjetloscu u ovoj maloj,trosnoj sobici.Povaljali smo se po lezajevima.Uz treptavu svjetlost svijece,cunjamo po nasim stvarima i spremamo se za pocinak.Oprali smo zube,noge i ruke,malo se osvjezili pred spavanje.Lezim i posmatram prijatelje.Zamor je utihnuo.Svako se zadubio u svoje misli.Meni u mislima skori kraj rata.Da li i oni misle o tome?Nadam se i jedva cekam taj dan.Nestalo je paste za zube,pa zube peremo samo sa cetkicom.Sapuna za odrzavanje licne higijene je veoma malo.Plasim se ako ga nestane da ce doci do usljivosti i koznih bolesti.Najezim se na tu pomisao.Prostorija u kojoj smo spavali bile je prepuna buha i miseva,a svi spavamo na podu.Sigurno misevi nocu hodaju po nama.Mrzim ih.Sjecam se kad sam u bivsoj JNA boravio na Kosovu.U satoru gdje sam spavao sve je vrvjelo od miseva.Hranu nisam smio ostaviti ni na tren jer cim bih ostavio u satoru bilo sta jestivo,misevi bi to naceli.Jednom sam ostavio keks od uzine pod peskir koji sam drzao ispod glave jer jastuka nisam imao.U jutro kad sam ustao,izvadio sam keks ali na moje silno zaprepastenje i ogorcenje,mis ga je naceo.Nocu je bio kod moje glave i grickao moj keks.Bas su ti misevi hrabri.Od tada sam nocu slabo spavao.Stalno sam se budio zbog pomisli da misevi hodaju oko mene.

U satoru je bilo smjesteno cetrdeset vojnika.Od tog broja,nas trideset smo bili mladi vojnici koji jos nisu zavrsili obuku.Tek smo tri mjeseca bili u JNA,a vec su nas uputili na Kosovo koje su potresali nemiri izazvani od strane kosovskih Albanaca.Trazili su da im se omoguce neka osnovna ljudska prava,kao sto su skolovanje na maternjem jeziku i sloboda njihove stampe.Decenijama ista prica.Tesko ce se Albanci izboriti za pravdu jer je u pokrajini proglaseno vanredno stanje i vojska je trebala da ugusi nemirne Albance.Nisu imali nikakve sanse.
U logoru gdje smo boravili,vladala je gvozdena disciplina.Slobodnog vremena nismo imali.U jutro,nakon fiskulture i dorucka,isli smo na obuku.U jedan sat poslije podne smo rucavali,a zatim,podijeljeni u nekoliko grupa,radili smo poslove kao sto su cijepanje drva za pec u satoru,ciscenje poljskog zahoda,pospremanje unutrasnjosti satora,donosenje vode iz cisterne koja je bila neophodna za odrzavanje licne higijene...
Najgore su prolazili vojnici koji su odredjivani za rad u kuhinji.Radili su od jutra do mraka.Gulili su krompir,istovarali namirnice sa kamiona,a najgori posao je bio ribanje zagorenih kazana u kojim se kuhala hrana za vojnike u logoru.Kazani su bili veliki,mogao se covijek u njima skriti.Jednom je i mene zapala ta neslavna duznost.Medjutim,u svakom poslu kao i u zivotu ima lijepih trenutaka.U kuhinji su to bili radovi na pranju voca i pripremi za podjelu vojnicima nakon rucka.Oni koji su to radili,trudili su se da pojedu sto vise voca jer rijetko ce im se ukazati vise takva prilika.Ja sam,takodje,iskoristio moju sansu i sa jos dvojicom drugova smanjio zalihe grozdja za nekoliko kilograma.To je imalo posljedice za nase stomake,tako da smo dugo vremena opsjedali zahode,pa su neki poceli da sumnjaju da zabusavamo sa radom u kuhinji.Kuhar je bio po cinu zastavnik kojeg su zvali Hogar Strasni.NIko ne zna ko je kumovao tom nadimku ali su svi,potajno,zastavnika zvali tim nadimkom.Nije mnogo licio na junaka iz istoimenog stripa,osim sto je bio poprilicno debeo,bas kao i onaj pravi viking Hogar.Posto nije bio visok,licio mi je na bure.Jedva se kretao.Vjecito je bio zadihan i znojan.Kad bi radili u kuhinji,culi bi ga jos izdaleka kako ide jer je sistao kao gusak.Tako smo neprimjetno pojeli grozdje jer nije bilo opasnosti da nam se neprimjetno priblizi.Oko logora se davala straza.Svi su zeljeli da strazare kod kuhinje.Zna se i zasto.Strazari su krali hranu iz skladista namirnica koje je smjesteno u satoru pored kuhinje.Opasnost je predtsavljao Hogar Strasni koji je svoj lezaj smjestio na vrhu slozenih namirnica i tu spavao.Da li je to cinio zbog toga sto nije imao mnogo mjesta u satoru zbog njegove debljine ili je primjetio da neko krade namirnice,nisam znao.Medjutim,vojnici su i tome doskocili.Nocu kad bi Hogar zahrkao,strazari su vadili kolce kojima se zatezalo satorsko krilo i tiho se uvlacili u sator.Obicno su iznosili slatkise,keks i cokoladu.Toni i Nenad iz moje cete se nisu zadovoljili time,nego su iz satora iznijeli dva paketa od po dvanaest kilograma konzervi gulasa.Posto su se plasili da ce zastavnik to primjetiti,sve su konzerve sakrili u sumi i prekrili granjem i suhim liscem.Iducih dana su donosili gulas iz skrovista i dijelili sa ostalima.Popravili smo ishranu koja je bila jako slaba.Zivot u logoru svima se smucio.Vladala je epidemija misje groznice.Gori od te bolesti je bio oficir koji nam je komandovao.Zvao se Nenad Stankovic,po cinu porucnik.Rodom je iz nekog sela is okoline Teslica.Komandir moje cete Brahna Mihal nas je predao tom oficiru koji nas je po citav dan tjerao da nesto radimo.Bilo smo stalno u pokretu.Nismo ga voljeli.Bio je zao i koga bi uzeo na zub,tesko njemu.Slao bi ga na rad u kuhinju,a nocu na strazu.Posto nisam bio od onih sto se izvlace od posla,porucnik me ostavio na miru.Nisam bio ni od onih sto se vjecito javljaju u dobrovoljce,vec sam radio ono sto se moralo i nisam se protivio naredbama,tako da sam bio postedjen od maltretiranja od strane oficira.Porucnik je znao da sam rodom iz Tesnja,a posto su Tesanj i Teslic susjedni gradovi,zvao me zemljakom.Cesto sam na obuci slusao njegov glas koji je dopirao iza mojih ledja:
"Hajde zemljace,zapni malo!Bice vec od tebe dobar vojnik!"

I umjesto sto smo zemljaci da mi pomogne i oslobodi me teskih radova,on je koristio svaku priliku da me posalje tamo gdke se,zaista,naporno radi.Nisam se protivio jer mi to ne bi pomoglo.Samo je moglo biti jos gore.Gledao sam da izvrsim njegova naredjenja hitro i u potpunosti,sto me postedjivalo njegovih opakih hirova kojih je bilo previse.Niko mu nista nije mogao jer je bio komandant logora.Dani na Kosovu su bili predugi i psihicki su me iscrpljivali.Kasarnski zivot naspram ovog logorskog se cinio kao boravak u skupocjenom hotelu.Osim toga,svaki drugi vikend sam izlazio sa drugovima u grad,zatim sam mogao kupiti magazine,novine i ostalo sto sam zelio.Svega toga je nedostajalo ovdje u logoru.
Na vrh
Pogledajte profil korisnika Pošaljite privatnu poruku
Prikažite poruke od zadnjih:   
Napišite i unesite novu temu   Odgovorite na poruku    Irmin.Com forum -> Knjizevnost / Poezija / Proza Sati su u GMT - 4 sata
Idi na stranicu 1, 2  Dalje
Strana 1 od 2

 
Skoci na:  
Ne možete dodavati nove teme u ovom forumu
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
Ne možete mijenjati svoje poruke u ovom forumu
Ne možete brisati svoje poruke u ovom forumu
Ne možete glasati u ovom forumu


:: Home :: Downloads :: Pošalji Text :: Vaš Account :: RadioStanice :: Forums :: Objavljeno ::


Web site powered by PHP-NukeApache Web ServerPHP Scripting Language
PHP-Nuke is Free Software released under the GNU/GPL license.
All logos and trademarks in this site are property of their respective owner.
The comments, poems, stories and other texts are property of their posters.
All the rest © 2000 - 2011 http://www.irmin.com sPaMME@irmin.COM


Page Generation: 0.283 Seconds