(675 svega rijeci u ovom textu)
(1518 Puta Citano)   

TU TROJICU NISAM NIKAD VISE VIDIO

Kako ko dolazi u kasarnu odvode ga da zaduzi opremu , sve te sitnice za koje nismo ni znali zasta nam sluze. Nisu imali bas svih brojeva tako da je jednom do meine sve visilo deset centimetara duze a meni dali hlace malo je reci kratke ko kad nesto od vune iskuhas na devedeset stepeni , jedino je paradna uniforma pasala kod svakoga ko salivena.

Odvedose nas na sisanjei bas podobro odrapise. Ovaj kraj meine sa dugackom uniformom ( rukavi do koljena ) pokusa malkice da potplati bricu da ostavi duzu kosu i bas u tom trenutku naidje porucnik , bogami je izasao na nulu osisan. Kad sam to vidio nepade mi vise napamet da brici nesto tutnem .

Pokazase nam spavaone a mi se svi povili pod teretom stvari sto smo zaduzili. U devet gasi se svjetlo i spavanje ali smo imali odmah iznenadjenje. Uzbuna u tri ujutro i to moras da spakujes za tri minuta sve sto imas i da izadjes napolje na postrojavanje.

Naravno da nismo uspjeli nego se vodnik izgalami na nas i potjera nas na spavanje. Kad smo se vratili u spavaone imamo sta viditi , stari nam vojnici pola stvari pokrali, kazu to je tradicija. Neprodje jos sat vremena i opet uzbuna al sad nema vise toliko za pakovanje neznas bili bio sretan ili tuzan. Opet nebi dobro pa smo u pet sati u krevete potjerani.

Samo sto smo legli kad u sest sati drmnu jedan cizmom u vrata i prodera se – ustaj vojsko - . neki pospadase sa kreveta neki se i nemakose , e te sto se nemakuse smo odmah navece vidili da ciste wc. Ujutro nas povedose na postrojavanje kad vidim jedan cuci na prozoru i kukurice , reko sta je ono.  Jedan mi stariji vojnik objasni , kaze regrut pravi se lud ili je stvarno lud ima vec sedam dana popne se na prozor i kukurice. Ali nije on jedini prije sedam dana se jedan popeo na drvo i nisu ga mogli skinuti dok nisu posli drvo da posjeku. Nece ga otpustiti za stalno nego ce ga samo proglasiti privremeno nesposobnim na dve godine pa onda ispocetka.

I tako se mi postrojili prvi puta za dizanje zastave kad jedan bukvalno ko daska pade kraj nas , onaj mi objasni da on tako pada cim ga vrate iz bolnice vec treci puta, aj reko sta je ovo gdje sam dosao. Na ovom mjestu moram malo da podvucem da nezelim niukom slucaju da citavu naciju ocrnim jer su to bili samo pojedinci ali svertojica su bili kosovo Albanci.

Onog sto je padao odvezose u bolnicu opet, onog sto je kukurikao sa prozora ganjali su sutradan citav dan po krugu i odveli negdje a i jedno su drvo ipak morali posjeci vatrogasci.  Tu trojicu nisam vise vidio.

Moram reci da sve sto sam naucio u vojsci bilo je za prva tri mjeseca obuke a poslije smo hvatali krivine po krugu kao i sva stara vojska. U ta prva tri mjeseca smo toliko ganjani da niko nije imao vremena ni za sta ali poslije su dosli trenutci razmisljanja i mastanja.  Dobio sam rjesenje da kao hranioc porodice mogu izaci za jedanaest mjeseci pa me to malo ohrabrilo. Prve tri sedmice su prosle neznam ni ja kako u guzvi trci I nespavanju.

Nakon trece nedelje se polagala zakletva I tu su prisustvovale I porodice. Taj dan sam cekao kao ozebao sunce jer sam znao da ce I moja Alma doci pa makar na jedan dan. Taj dan mi je sve znacio  , jedina svjetla tacka , jedna nada , jedan podstrek za dalje. Svog sina znam da nemogu viditi jer je suvise mali za takav put I tu se moram pomiriti.  Alma sam pravo pozelio I nema rijeci da se to opise koliko.

Zelim da je bar privijem uz sebe , zagrlim , stisnem uz sebe I dugo dugo nepustim….

Sutra je taj dan……