(559 svega rijeci u ovom textu)
(1669 Puta Citano)   

OCI PREPLASENE SRNE

Postrojeni smo na pisti , u stavu mirno slusamo govoranciju a pogled mi pretrazuje gomilu ljudi. Hladan vjetar rastura po nama onako svjeze osisanim ali vidim da i gomili posjete koja je dosla nije bas svejedno , ali oni mogu bar da cupkaju a mi se nesmijemo ni pomaknuti. gledam brdo nepoznatih lica ali svoje nevidim nigdje.

Moram glavu pomaknuti nadesno ako me vodnik vidi bice sreca da nedobijem sedam dana pozarstva ili jos gore da zaduzim wc citavu sedmicu , nema ih jos , pa sta je sad rekli su da ce doci. Govorancija je gotova i odjednom nastaje kaos , svako svakog trazi , oni uniformisani i oni sareni , svi se izmjesase. nema ih , da nisu zalutali , jesu li znali naci , mozda voz kasni , da nije sta bilo , mozda , mozda ......

Odjednom tamo malo dalje srete mi se pogled sa jos jednim koji izgubljeno trazi kroz gomilu jaaaaaa vidila je i ona mene . Sa mukom se probijamo oboje kroz masu ljudi neskrecuci pogled da se ne izgubimo. odjednom je guzva prestala , nikog vise oko mene , vidim samo ta dva poznata oka , ruke rasirene , pada mi u zagrljaj , sad je sve u redu - skupa smo. Zagrlio sam je i digao od zemlje , aj kako je to fin osjecaj imati je kraj sebe.

Spustio sam je na zemlju sklonio kosu sa cela koju je vjetar razbacao i opet jedan poljubac koji se pamti. Pogledam na desno i vidim dvoje sto su se skupili sa strane i gledaju , moji roditelji , dodjemo do njih zagrljeni i pozdravljam se sa njima.

Alma pusti koju suzu , majka isto , otac se trudi da bude cvrst ama i meni se stislo ali ako ista nevolim to je kada zene placu pa makar i od dragosti. De bolan, reko, ako je ovako po dolasku sta ce biti sutra na rastanku , prestadose nekako. otisli smo svi skupa u hotel na rucak , pricali smo jos dugo u noc i onda svako u svoju sobu ,rezervisali su dve dvokrevetne sobe , tu mozemo nociti i tek sutra se moram javiti u kasarnu.

Ostao sam sam sa Almom , nismo mogli spavati a i ko bi mogao. imali smo samo tu noc za nas , tu noc koja je tako kratka pa makar trajala i cetrdeset osam sati ali sta je tu je. Pricali smo dugo o svemu kako je sada i mastali sta cemo sve kad ovo ludo vrijeme prodje. Pustili smo tihu muziku , sjedila mi je u krilu , milovao sam tu dugu kosu i gledao oci preplasene srne , dok se spoticala u prici da mi sve odjednom kaze sto misli . Zora je dosla brzo i zatekla nas iznenadjene kako je sve proslo brzo , kao u snu , pakujemo se pratim ih.

Dan zakletve je prosao ali za mene ne u kasarni nego poslije , jer sam siguran da cemo ovo sve izdrzati i opet nastaviti tamo gdje smo stali , nadoknaditi propusteno vrijeme. U tim trenutcima rastanka vidite u stvari koliko vam neko nedostaje , shvatite kako je vrijeme prolazno , da treba svaki trenutak srece koristiti i nezaboraviti ga nikada. kad problemi naidju sjetiti se necega lijepog i bice odmah lakse.

Davno su vec otisli a ja jos stojim i gledam u praznu ulicu izgubljenim pogledom , a srce puno tuge kaze , bilo je lijepo.