(864 svega rijeci u ovom textu)
(1887 Puta Citano)   

SAMO DA TI KAZEM DA TE VOLIM

Dani prolaze sedmice se nizu u potrazi za bilo kakvim poslom za Almu i mene. Za mene trazim u Derventi a za Almu u Banja Luci. Nista neuspijevam naci vec danima za mene, kao ni za jednog gimnazijalca sa sve i jednom peticom u svjedocanstvu. Najbitnije je izgleda ko koga ima a ne kakva je Alma bila u skoli i da li je bila stipendista Titovog fonda , ali to je uvijek tako bilo i nece se izgleda nikada promjeniti.

Srijedom sam setao do grada pjeske , ma kakvi setao moram reci zurio do govornice da malo poricam sa Almom i Danielon. Prva telefonska govornica je bila u posti jedno dva kilometra od Borika i mog nebodera u kome sam zivio. Uvijek sam isao pjeske jer ako dadnem pare za autobus ostace mi manje za pricanje a ulica ravna i duga pa se oduzi nikad stici . Srijedu smo izabrali jer je u sredini sedmice a vikendom smo se i tako vidjali pa da nekako rasporedimo i da se tjesimo da se cujemo dvaput sedmicno.

Ma koliko imao para razgovori su bili uvijek kratki pogotovo sada kad smo se opet nasli i imali toliko toga jedno drugom reci. Na momente mi se cinilo da taman kad nam krene u zivotu uvijek se nadje nesto da se spotaknemo i onda opet ispocetka. Izlazim iz poste radostan sto smo se opet culi i malo protavrljali kao u nekom grcu da sto vise kazemo u tako kratkom vremenu. Uvijek kad izadjem napolje ispred poste u masu ljudi koja svojim poslom zuri osjetim se tako sam. Svako negdje ide zuri  , cesto u paru tavrljaju , raspricali se i nevide nista oko sebe. Ja ih gledam u toj guzvi i u dusi mi se jos veca praznina stvara , praznina koja boli i pritisce. Ukljucujem se u tu rijeku ljudi i postajem dio toga mravinjaka.

Neznam sta mi bi ali sam odjednom krenuo prema stanu na Lausu gdje smo prije stanovali. Nije mi bilo jasno zasto ali sam htio jos jednom da prodjem tom ulicom gdje smo poceli sa ljubavlju a zavrsili sa svadjom. Znam da vise nikada necu imati snage i zelje da opet tom ulicom prodjem ali sam se sad odjednom nasao tu kao pred svrsenim cinom. Noc je vec polako padala i prekrivala obliznje kuce. Stajao sam kao izgubljen i gledao na kraj ulice.

 Prozori na okolnim kucama se pocese polako osvjetljavati ali jedan prozor u potkrovlju ostajao je taman. Tu gdje se nekada cula vriska , radost i smijeh sada je samo mrak ostao. Stvarno mi tada nije bilo jasno sta ja u stvari radim tu , zasto sam dosao i sta trazim ovde uopste. Bilo mi je previse odjednom. Nemogu vise tu tamu podnijeti , idem odavde.

Potrcao sam nazad koliko su me noge nosile nazad do poste i uletio sam u govornicu. Okrenuo sam dobro poznati broj. Javila se Alma i prvo sto je upitala da se nije sta dogodilo. Ma reko nije i hocu samo da ti kazem da te volim i da …… veza se prekinula. Za toliko malo sice  , koliko sam imao pri sebi jos , nije vrijedilo ni da nazivam ali sam ipak rekao sta mi lezi na srcu i to mi je bilo najvaznije.

Pare su uglavnom ono sto nam fali dok smo mladi a kad ostarimo uglavnom imamo vise ali ih onda obicno trosimo za ljekare ili neki samo slazu na stranu ko da ce ih sa sobom ponijeti. Uvijek sam se pitao pa zasto nemam ja bar za telefon dovoljno da popricam koliko hocu ako nista drugo. Jedina je greska nekih sto pare stave na prvo mjesto u zivotu pa cak i ispred ljubavi i u laznim snovima ih prodje zivot. Mrak je bio vec uveliko kad sam dosao kuci. Malo je to gorko reci kuci jer gdje je u stvari moja kuca i da li je uopste imam u ovom trenutku. U svakom slucaju moja kuca je tamo gdje me srce vuce pa makar tamo jos nikad dosada nisam bio , tamo gdje su oni koje volim.

Sutradan sam dobio poziv da se javim na razgovor u jednu firmu iz Dervente zbog posla. Radno mjesto jeste u Derventi ali je posao bio po terenu. Kako su mi objasnili bio bi dva mjeseca u centrali u Derventi dok se malo ne uhodam a onda bi me slali na teren. Gdje bi to bilo to se nezna nikada jedino sto su mi obecali cetiri plate mjesecno sto sam ovde zaradjivao. Koliko me je ovo obradovalo toliko me navelo i na razmisljanje. Sta da radim sada. Ako prihvatim bicu dva mjeseca sa Almom pa ce me poslati ko zna gdje i to je bila bas neizvjesnost. Sa druge strane plata je bila toliko dobra da bi se dobro potkozili.

Moram ovaj vikend da porazgovaram sa Almom. Da li da prihvatim jos jedno odricanje da bi nam poslije bilo bolje? Dosta mi je vise i cekanja vikenda da se vidimo a sad imam sansu da dva mjeseca budemo skupa. Odluka mora ovaj vikend pasti….