(1124 svega rijeci u ovom textu)
(1003 Puta Citano)   

TUZNE OCI LUTALICE

Stigli smo u Porec i smjestili se u hotel. Prva sedmica je prosla u guzvi i trci , radilo se sesnaest sati na dan. Bilo je tesko zbog bure vjetra i posla ali sam tek kasnije uvidio da je to bio laksi dio sedmice. Tezi dio je bila nedelja. Jedan dan u sedmici morali smo i odmarati pa je nedeljom svako isao svojim putem. Meni i nije bilo bas do neke zabave ili price jer me obicno tada kad se sve smiri hvatala nostalgija za kucom.

Dosada sam dolazio sedmicno kuci a sada je to bilo pravo nemoguce. Nedelja sest sati je ujutro  , nemogu da spavam. Ustajem iz kreveta i silazim u restoran na kafu sa doruckom. Kafa mirise i taj me miris odmah podsjeti kako sam kod kuce ga pirio  i budio Almu u krevetu. Dvije ruke , zagrljaj , pazim da neprospem kafu , spustam je sastrane , uskocim u krevet izmedju dva lopova.

Poslije dorucka odoh i ja da vidim gdje smo mi to uopste dosli i  da malo prosetam i prosvrljam po okolini. U proljece jos nikada nisam bio na moru , ovo mi je prvi put. Hotel je bio na malo visem terenu jedno pedesetak metara od mora. Izlazim na vrata od terase i prolazim kraj otvorenih bazena koji jos nisu u upotrebi. Mala uska betonska stazica me vodi do mora. Sa obe strane staze su zasadjene palme. Kako prilazim vise moru vjetar pocinje da bude jaci.

Valovi se dizu i udaraju bijesno u betonske dokove a voda prsti par metara uzrak. Prisao sam koliko se moglo ali ne skroz da nebi ovu setnju kao mokar brzo zavrsio. To mi nebi bas bilo tako zanimljivo da se idem sad presvlaciti u sobu. Udahnuo sam punim plucima taj morski zrak. Miris algi se mijesao sa mirisom slane vode. Krecem prema starom gradu tom uskom stazom kraj mora. More se pjeni valovi bjesne , vjetar sve jaci , pocinje bura.  Dolazim da stare borove sume. Miris vjetra u borovim granama mi ispunjava pluca.

Moram reci da se taj unutrasnji nemir i ceznja nekako stopila sa svom tom burom i taj bijes prirode mi je nekako prijao. Udarci vjetra po licu , poneka kap kise , leprsanje kose a ja tako sitan na toj velikoj plazi stojim sam i prkosim buri. Dosao sam i do starog dijela grada sve vijugavom stazicom kraj mora. Stari grad je stvarno bio predivan. Te kamene zgrade i kule,  uske ulicice poplocane kamenom iste kao i prije stotine godina jos ponosno stoje. Miris starine i proslih dana osjeca se svuda.

Stvarno jedno predivno romanticno mjesto za dvoje. Za mene trenutno mjesto tisine i sjecanja. Bura se polako smirivala tako da sam smio da pridjem dugackom doku. Na samom kraju doka odmah kraj mora ugledao sam jednu klupu. Sjeo sam na nju a sa prvim suncevim zrakama pojavili su se odnekuda i galebovi. Ovako kad ih gledam sve mi se cini da lete dvoje po dvoje , uvijek u paru ili mi se u ovom momentu samo cini. Sa suncem su i ulice malo ozivile i pokoji je prolaznik prolazio. Ja sam sjedio na klupi i pokusavao svoj sendvic da pojedem. Nije mi nekako islo od ruke.

Polako prema meni dogega se jedan ogroman stari pas. Bio je toliko star da mislim da je jedva hodao ali nije izgledao zapusten. Gleda u mene pa u sendvic zakrenu glavom malo lijevo pa desno , dodje do mene i sjede. Moram reci da dosada nisam vidio psa sa tako tuznim ocima. Sam je bio na ovom doku kao i ja. To sto sam sendvica u ruci imao dao sam mu da pojede. Nemam obicaj da pse lutalice pomilujem ali ovaj je bas izgledao tuzno i usamljeno. Steta sto nije znao da prica mislim da bi se dobro napricali nas dvojica.

Polako ustade i velike tuzne oci pogledase  me blago. Pridje mi sjede kraj mene okrenut prema moru i stavi mi glavu na moju patiku. U tom trenutku nisam znao sta da mislim. U prvom momentu malo straha jer je to ipak bio nepoznati pas a sa druge strane sam nekako odmah stekao povjerenje u njega. Nakon izvjesnog vremena krenuo sam nazad prema hotelu a pas je isto ustao i krenuo za mnom. Dopratio me je do kraja borove sumice i tu je stao i gledao zamnom. Nije isao dalje.

Klupa i mjesto kraj mora i taj dok mi se pravo svidio. Svake nedelje sam dolazio tu na svoju klupu i nalazio nekakav unutrasnji mir. Taj miris slane vode i algi koji se mijesa sa mirisom borove sume nemogu ni do danas da zaboravim. Kad sam drugi puta dosao i sjeo na klupu odjednom sam osjetio blagi dodir na patici. Skoro sam se prepao tako iznenada ali sam onda ugledao da je cuko opet bio tu i da mi je stavio glavu na nogu.

Neznam zasto ali to mu je bilo omiljeno mjesto. Svaki puta kad sam dolazio tu i on se odnekuda stvori i dodje do mene. Nisam nikada upratio skojeg je pravca dolazio. Naravno svaki puta sam se trudio da u dzepu imam nesto za njega. Mogao sam sa njim pravo popricati gledao je pazljivo i poneki puta uvrtao glavom kao da mu nesto nije jasno. To mi je uvijek bilo simpaticno. Mislim da su nas i zapamtili svi setaci nedeljom jer je uvijek isao samnom do borove sumice i pratio me nazad.

Bas sam probao da stanem stajao je i on , da potrcim i on je isto ali sve do ruba sumice i dalje ne stajao je tu kao ukopan. Ako ikada budem svoju kucu imao zelja mi je da i cuku imam ako ne istog onda barem slicnog.

Sedmice su se redala i prolazile. Dosao je i taj dan kad smo se trebali spremati za prvi povratak kuci. Svi smo se pakovali i spremali polako. U jednom trenutku dodje brigadir do mene i kaze da se spakovao pa da mu dadnem kljuc od auta da ga primakne ulazu hotela. Bilo bi nam lakse tovariti stvari rece nego vuci sve do parkiralista. Dadnem mu kljuc od auta i pakujem se dalje kad utrca jedan radnik. Kaze , znas sta je bilo, onaj polomio mjenjac. E to sam prvi puta u zivotu cuo da se nekome moze dogoditi.

Silazim dole , kombi napola pun sa stvarima a onaj drzi mjenjac u ruci i ide prema meni. Aj  reko dajte stolicu ili da ga drmnem ili da sjednem na nju a mozda i obadvoje bas po tom redosljedu. Pa ima li te srece igdje , sta da radim sad. Nazvao sam majstora za auto, do ponedeljka nista od popravka…..