(925 svega rijeci u ovom textu)
(2751 Puta Citano)   

ZA PRAVU LJUBAV PREPREKA NEMA

Sve vise nas je zaokupljala misao da se jos necim podjemo baviti pored normalnog posla. Tesko je bilo odluciti se sta poceti tim prije sto nismo imali ni para dovoljno ali je vjerovatno to i bio razlog za ozbiljno razmisljanje. Sedili smo tako uz kafu kad sam Almu upitao , sta mislis da podjemo gajiti kokosi nosilice. Imali smo u dvoristu jednu supu koju bih mogao adaptirati za te svrhe. Napravio bih im gnijezda od slame i drveta naravno sve rucni rad. Ima neke stare ograde pa malo ograditi da mogu izlaziti napolje i eto biznisa.

Na Almino pitanje a sta cemo za hranu pokazao sam joj na njivu , posijacemo kukuruz i imati svoju hranu jer tako se jedino i isplati. Nasmijala se pa kaze – ti koji si kokos vidio samo na slici i to jednom davno imas takve ideje ali mozda bas zato i uspije. Nasmijali smo se skupa i presli na drugu temu uz kafu.

Ta ideja me je i dalje kopkala pa sam nabavio svu potrebnu literaturu i poceo citati o tome. Nasao sam u tim knjigama o uslovima drzanja koka nosilja pa cak i kako da sam napravim koncentrat. Polako me ideja posla sve vise i vise interesovati. Nikada u zivotu nisam kokos uzeo u ruku , dijete sa asfalta sto se kaze ali smo se dogovorili da pokusamo. Posijali  smo njivu punu kukuruza a ja sam citavo to ljeto provodio u prepravljanju stare supe. Betonirao sam krpio krecio , razvlacio zicu pravio gnijezda i eto sve je bilo spremno.

Kupili smo stotinu pilica i gledali kako polako prerastaju u koke nosilice. Pare za kupovinu nam je posudio moj brat. U to vrijeme je imao svoju grupu pa su svirali na jednom brodu koji je plovio za Grcku. Islo mu je dobro , zaradjivao je super pa mu to i nije bio neki problem da izbroji dvije stotine maraka za pilice. Za uporedbu moja plata je tada bila pedeset maraka tako da jet o za mene tada bio veliki novac.

Od stotinu kokosa imali smo u prosjeku osamdeset jaja dnevno a polako se i rasculo za svjeza jaja pa smo i narudzbi imali vise nego dovoljno. Nismo imali auta ali sam ja razvozio biciklom narudzbe. Malo me je strah bilo ako upadnem sa jajima ali eto islo je nekako. Netrebam ni spominjati da tada nismo ni mi vise jaja kupovali nego smo uvijek imali svjeza iz gnijezda , jos vruca.

Sve je bilo previse dobro da bi dugo tramalo. Koke su posle da jedna drugu kljucaju do krvi i prave rupe na drugima. Tako sam svaki dan ulazio i iznosio napola pojedene kokosi i zakopavao. Na pocetku sam pomislio da je neka zivotinja a onda sam proveo citav dan u supi i pratio sta se dogadja. kljucale su jedna drugu dok nije rupa ostala a onda su iskrvarile. Nismo imali drugoga izbora nego da ih prodamo i prekinemo proizvodnju.

Eto tako se zavrsio moj prvi pokusaj da se nesto zaradi pored plate. Ima jedna izreka koja kaze – neda se siromahu sitno samljeti. Tako je i kod mene bilo sve sto smo ulozili posudili , truda ulozili i eto nismo uspjeli. Troskove smo uspjeli vratiti i nesto malo jos zaraditi i to bi bilo sve nikakav veliki bum kao sto sam se ja nadao.

 Sto bi se reklo bila nam je sudbina takva. Sve smo radili sto smo mogli i eto opet isto. Setao sam praznom supom , tamo gdje se doskora nije moglo zakoraciti od kokosiju sada je bila prava tisina. Sve mi se vise cini da ta tisina uvijek dodje kao poklopac svakom neuspjehu ili tuzi. Sjetim se da je tu bilo i jedno pile koje mi je po svakom ulasku samo doleprsalo u krilo i podmetalo glavu da se miluje. Ono je medju prima i nastradalo.

Vracao sam se u kucu tada tuzan a Alma je posla vec da se buni zasto uopste stalno tamo provirujem. Vjerovatno je svako od vas imao priliku u zivotu gdje je ulozio ne samo citavog sebe nego kako se kaze i vise od toga i opet nista. Nije stvar sada u pilicima nego u jednoj nadi koju smo gajili godinu dana i nismo uspjeli pored svih priprema.

U danima neuspjeha i razocarenja jako je vazno da imate nekoga skim cete popricati , podijeliti tugu. To je ono sto odrzava da se skroz nepotone, to je ono sto snagu daje za dalje. Koliko puta covjek poklekne a nestigne se ni oporaviti a opet upadne pa se nekada i priupita cemu sve to da li je uopste vrijedno ziviti. Mogu vam samo reci za sve ono sto sam u zivotu prosao da uvijek nije bilo lako. Jedini je lijek negubiti nadu da ce jednom bolje biti a ako je jos i ljubav u igri onda nemozete izgubiti nikako.

Ukoliko vam se slucajno desi da vas partner u teskim trenutcima i napusti recite samo da je dobro sto je tako bilo. Bolje da znam na cemu sam odmah nego da izgubim nadu u sve , ode li nije me bio ni vrijedan. Ja sam imao svoju Almu a ona mene da skupa slavimo pobjede i skupa sutnemo nastranu poraze kao da nisu ni vrijedni da ih pogledamo.

Bas u teskim trenutcima se prepoznaje da li je ljubav prava ili ne. Lako je snekim ziviti bez problema i kad je oboma fino.

 Ali mogu reci jedino sto sam siguran – za pravu ljubav prepreka nema.