(993 svega rijeci u ovom textu)
(1046 Puta Citano)   

ZELILA BIH DA MI OBECAS

Pismo je stajalo na stolu neotvoreno. Vise se nisam ni zurio da ih otvaram jer je u svakom bilo jedno malo razocarenje , jedna odbijenica. Kad su pisma pocinjala da stizu gurali smo se Alma i ja ko ce prvi da otvori ali kako je vrijeme prolazilo stajala su sve duze i duze na stolu kao da smo se i bojali sta unutra pise bojali se a slutili obadvoje isto. Kad sam ovaj puta procitao sta pise samo sam sjeo. Pisalo je da sam dobio posao u Prnjavoru kao magaciner.

Obadvoje smo se nasmijali nevjerujuci svojim ocima. Kaze Alma napredovao sam od portira do magacinera , do penzije cu opet biti sef radilista. Izgleda da je to bas tako u zivotu , izgubimo nadu u neko rjesenje i tek tada ono zakuca na vrata. Nasmijali smo se obadvoje sto od nevjerice sto od dragosti ali Alma neprestaje da zeza. Kaze saces pistolj zamijeniti za olovku pazi samo da ti nenestane municije.

Morao sam da je poganjam da bi prestala da me zeza.  Ako mislite da je prestala kad sam je stigao tu se varate , nego je nastavila jos gore. Tek kad sam joj rekao – vodim te veceras da to proslavimo – onda je zastala. Da li je igralo ulogu zato sto sam je oborio na pod , ili zbog poziva na veceru , ili sto sam joj obe ruke uhvatio , ili mozda sto sam joj usta zacepio poljupcem ko ce ga znati ali me vise nije zezala.

Utom se odnekud  Daniel pojavi i povika da hoce i on da se hrve i  uskoci medju nas. Uspjeli smo nekako da sacuvamo zube od njegovih koljena dok se ciftao. Alma se polako izvuce i ode da se spremi za izlazak  a ja sam se jos jedno vrijeme znojio sa Danielom kome nije bilo jasno zasto bas sad prekidamo kad je on tek dosao. Bio je ljut sto mora da prekine sa igrom i da se opet negdje sprema ali do polaska se umirio tako da sam se skoro prepao da ce jos i zaspati.

Isli smo dugom alejom kestenova prema jednom kaficu u gradu gdje se bas dobro jelo. Konobari su bili bas ljubazni kuhar prvoklasan a atmosfera dusu dala za romantiku.  Interesantno je kako covjek kad mu lose ide i neprimjeti nista oko sebe ali eto sada mi je ta setnja bas prijala. Prijala mi je ta aleja kestenova koja je bas karateristicna za Prnjavor, prijalo mi je i drustvo moja dva mangupa , nekako je ljepsi svijet sada bio.

Rezervisao sam sto u cosku sa tri stolice samo za nas iako moram reci da nam ta treca stolica nije skoro ni trebala jer je Daniel samo skakao iz krila u krilo.

Svijeca na sredini stola je vec bila upaljena a priguseno svjetlo u citavom kaficu je jos samo uljepsavalo atmosferu.  Sto Alma nije znala a to je da sam vec dogovorio da kad dodjemo pustaju samo nase pjesme. Kada smo dosli stalno se cudila kako joj sve i jedna pjesma lezi na srcu i pitala me da slucajno ja nisam tu prste umijesao.

Naravno da ja niocemu pojma nisam imao – puka slucajnost. Gledao sam je kako jede i uzivao u svakom njenom pokretu dok mi je rukama nesto objasnjavala. Deset godina smo skupa a izgleda da sam jos uvijek zaljubljen. Ljudi obicno kazu da zaljubljenost brzo prodjesa godinama ali eto mene drzi jos uvijek. Kad gledam to lice , oci , usta nos , te pokrete , kao da smo prvi puta skupa , kao da nisu godine prosle od kad se poznajemo. Nekada mi se cini da je vrijeme stalo za nas dvoje.

Neznam , mozda ima uticaja i to sto smo toliko bili razdvojeni ali mislim da i nismo bili da bih opet primjetio iskru u njenom oku. Mislim da bi je opet volio i da se kojim slucajem dogodilo da se nismo nikad upoznali  nesto bi mi citav zivot falilo a nebih znao sta.

Vratili smo se kuci istim putem, alejom kestenova. Daniel mi se popeo na ledja i naravno odmah zaspao. Koliko je skakao nije ni cudo bilo , mislim da su svi konobari odahnuli kas je otisao. Sad je vjerovatno i lokalna maca smjela sa frizidera da sidje i namiru da se napije vode.

Noc se spustila polako neprimjetno na nasu bastu. Danijela smo stavili polako u krevet napravili smo kafu izasli pred kucu. Nocni leptiri su oblijetali oko vanjske svjetiljke na zidu kuce. Sjeli smo na klupu pod starom tresnjom. Noc je bas bila zvjezdana , pun mjesec je bacao sjenke , tisina , samo cvrcci u daljini se cuju. Uzdah olaksanja , od sutra smo stvarno svaki dan skupa rece Alma.

Jos nesto bih zelila ako mozes da mi obecas. Pogledao sam u te oci pune iscekivanja i klimnuo glavom , sad sam tek bio znatizeljan. Zelim da me nevolis vise u buducnosti , sad sam i ja zastao, nego uvijek samo ovoliko kao i dosada , rece Alma neskrecuci pogled. Nije mi trebalo puno da razmisljam. Zagrlio sam je i poljubio u toj tihoj noci ispod stare tresnje. Ipak nam je ovde lijepo , ipak smo tu nasli jedan dio sebe koji smo odavno trazili.

Sutra mi je prvi radni dan , opet novi pocetak , zivot je bas izgleda pun pocetaka ali kada sam stobom nebojim ih se vise. Ustajemo i ulazimo zagrljeni u kucu  , a jednom mozda jednom cemo i mi imati nasu kucicu na kraju grada ,  jednom mozda .........

Vjetar je jos jednom zatreperio kroz lisce stare tresnje kao da je jos jednu stranicu zavrsila sa zapazanjima pa odahnula , sve se umirilo , i cvrcci su se culi sve manje i manje , tisina.........