(909 svega rijeci u ovom textu)
(1005 Puta Citano)   

GORKE SUZE

Navikli smo se polako na jedan normalan zivot u Prnjavoru ali kao sto se kaze covjek nikada nije zadovoljan. Falilo nam je ono sto vecini ljudi fali citav zivot a to su pare. Posli smo da razmisljamo opet da se podjemo necim baviti uz posao. Kako god da smo razmislili da bi se do vise para doslo mora se opet imati pocetni kapital tako da smo se samo vrtili u zacaranom krugu.

Upoznali smo jednog covjeka koji je proizvodio rukavice i trebao mu je neko za prodaju jer nije sve sam stizao. To su bile inace radnicke HTZ rukavice. Dogovorili smo se sanjim da ce Alma biti trgovacki putnik za njega i prodavati mu rukavice za procenat. Znaci sto vise proda vise ce i zaraditi. Prvi mjesec je sve dobro krenulo i Alma je uspjela da se uklopi u posao i da nadje svoje stalne musterije za plasman robe. To je u stvari i bilo glavno umijece , otvoriti novo trziste.

Kad je prosao prvi radni mjesec dobila je i platu redovno , ma super je napocetku izgledalo , ali isto se tako kaze nije zlato sve sto sija. Drugi mjesec je nasla jos vise musterija a to su uglavnom bile firme koje su kupovale po par stotina pari rukavica. Posao je bas procvjetao tako da vise nije morala puno ni da hoda vec su je sami zvali kada im je rukavica trebalo.

Na pocetku bas nije ni lako bilo i zbog samih para. Auta nismo imali pa je morala sve putne troskove sama da placa unapred. Nakad se dogadjalo da prodje kraj pekare pa joj svjeze kifle zamirisu ali nije imala zasta da ih kupi. Toga se i danas cesto sjetimo. Dosao je i drugi mjesec ali plate nije nigdje bilo. Kako sef rece rukavice su prodane ali jos nije stigla naplata na ziro racun. Dodje i treci mjesec pa se isto ponovi.

To nam je bilo vise nego sumnjivo pa smo odlucili da se malo raspitamo kod tih firmi , zasto neplacaju racune. Uspjeli smo saznati da su svi racuni odavno placeni. Poslije mnogih pokusaja uspjeli smo nekako i sa tim sefom da se sastanemo. Prvo je poceo sa svim opravdanjima ovoga svijeta da pokusa da temu ukloni za jos neko vrijeme sa stola. Posto je vidio da nema drugog izlaza priznao je na kraju da nema para da nam plati.

Mi smo uvijek kod nas kod kuce imali jednu malu zalihu rukavica ukoliko je neko trebao hitnu isporuku da imamo u blizini bez cekanja da mu isporucimo. Bas na tu malu zalihu je taj bajni sef i mislio. Rece nema para ali nam daje tu zalihu da sebi namirimo troskove a ako necemo onda nista. Nije bilko drugog izbora nego smo raskrstili sa tim lazovom i ostali kod kuce sa brdom rukavica koje sada nismo smjeli ni prodavati jer nismo imali svoje firme i racuna.

Alma je bas bila tuzna taj dan. Opet smo sve ulozili od sebe sto smo mogli cak imali uspjeha u svemu tome i eto opet se nije dalo. Opet se sudbina poigrala sa nama dala nam samo malo da oprobamo uspjeh i onda se na kraju poigrala sa nama na los nacin. To je bas ono kad se covjek upita , pa sta ja to radim pogresno , ili se previse nadam ili…  nekad se netreba bas previse ni truditi da shvatimo kako i zasto nego treba jednostavno ici dalje. Nekada ce iz loseg i dobro da ispadne , to se nikad nezna.

Bivsi sef je otisao brze nego sto je i dosao a ja i Alma ostadosmo sami u kuhinji. Vidim da joj se bas sve skupilo. Pocela je plakati. Prisao sa joj i zagrlio je. Bilo mi je tesko sto je plakala ali nisam nista mogao uraditi nego samo biti nemocni svjedok dogadjaja. Bas me ljutnja bila uhvatila tako da sam prisao gomili beskorisnih rukavica uzeo jednu i rasparao je na dva dijela. Sta da radimo sa tim brdom rukavica na sred sobe. Da ih ja koristim mogu mi trajati deset zivota.

Brisao sam joj suze ali su uvijek nove dolazile. Alma je bila jedna od onih kojoj osjecaji poslije dodju u valovima koje niko vise zaustaviti nemoze. Napravio sam nam kafu koja nam je poslije svega jedina prijala. Onda smo slucajno dosli na jednu temu kad smo pogledali rasparanu rukavicu. Alma je ustala i razasila je na sastavne dijelove. Kaze kad je jedan tako neskolovan covjek mogao da je napravi napravicu je i ja.

Pa reko to mora da se stanca sa specijalnim nozevima , kaze Alma , napravicu svoje nozeve. Onda sam je priupitao sta ce za kozu , kaze kupicemo kozu a pogled joj je zasjao. Pa reko znas li ti koliko nam para treba za sve to , odakle nam. Pogledala je na brdo rukavica. Pa dobro prodaces te rukavice ali kako kad nemas pecata i firme. Pogledala me je mangupski pa sam je prekinuo poljupcem. Osnovacemo firmu , rekli smo u glas. Onda mozemo te rukavice plasirati na trziste.

Jedna prava ideja koja zasluzuje da se zalije casom sampanjca rekoh.

Svaki korak u planu je zavisio od onog prethodnog i mozda bas zato smo imali vjere da ce uspjeti ali ako malo razmislim uvijek smo kretali sa elanom i nista nebi nakraju.

Nadajmo se da ce ovaj puta uspjeti a ako ne, uvijek ima jedan iduci puta pa cemo viditi kome ce dosaditi…….