(1226 svega rijeci u ovom textu)
(964 Puta Citano)   

DOŠLA JE TIHO I NEPRIMJETNO U MOJE SNOVE – MOJA PRVA LJUBAV

Gradnja kuce je ostala još samo jedna propala ideja više kao i mnogo toga što smo u životu planirali. Potrebno je imati samo dovoljno snova i bar pokušati u njih vjerovati pa ce se jedan i ostvariti. Covjek bez snova je i covjek bez buducnosti to nam mora svima jasno biti , naravno onima koji to žele a onih drugih , njih mi je pravo žao. Jedna moja omiljena uzrecica je – nedirajte moje snove dok mi neponudite bolju stvarnost. U mome životu ih je bilo dosta koji su htjeli da mi ih ukradu ali ne zato da ih za sebe zadrže nego samo da ih bezosjecajno unište da ih nogama pogaze. To je ona logika što kaže , ono što nemožeš ti imati uništi da ni drugi nema. Nažalost moram reci da je takvih bio dosta u mome životu , možda cak i previše po mome ukusu.

Nikada mi nije bilo teško da moje snove podijelim sa nekim i to sam cesto i radio ali nisam dozvoljavao da mi snove kradu. To mi se dogodilo samo jednom u životu iako sam se borio da mi se to nedesi ali sam na kraju bio samo nijemi posmatrac.

Upravo smo izvrtali rukavice i Alma me baš prenu iz razmišljanja. Cujes li ti mene , priupita me , pa sam se baš nešto štrecnuo. Ma ništa posebno  , odgovorio sam , nisam želio da je opterecujem još jedanput sa svojim pricama iako moram priznati da ovu pricu što vam sada pricam nisam cesto ponavljao. Bolje da kažem samo sam je jednom spomenuo i brzo prešao na drugu temu.

Prva ljubav je tema na koju bi svi mogli da pricamo a upravo su me sada misli vodile u tom pravcu. Moja prva ljubav je došla neprimjetno i tiho u moje snove prišunjala se i ostala tu zauvjek na dnu duše. Moram priznati da još i danas ponekad ispliva na površinu tek toliko da me podsjeti da je tu i opet nestane. Sakrije se do iduce prilike i nastavi dalje neprimjetno samnom kroz život.

Prica pocinje jednom davno u Banja Luci dogodilo se nešto sto je ostavilo traga za citav život u mome srcu. U to vrijeme moja je porodica jako cesto selila tako da sam ja svake godine morao školu mijenjati.  Na pocetku je bilo interesantno ali je kasnije postalo zamarajuce. Ne zato što je bilo teško pakovati nego tek što sam prijatelje našao morali smo seliti u drugi kraj grada.

Tu nisam mogao ništa jer je život podstanarski takav i nije se moglo ništa više uraditi. Opet sam promijenio školu i kao do tada morao sam se predstavljati citavoj klasi opet. Bio je to peti razred osnovne škole. Mrzio sam to predstavljanje gdje te svi odmjeravaju od glave do pete. Stojim pred tablom i obracam se citavom razredu a nastavnica stoji kao kontrolor kraj mene. Prodje i to predstavljanje pa me je razmjestila da sjednem kraj jedne djevojcice , Amela se zvala.

Kad sam vidio da ce da me smjesti kraj djevojcice sve mi se okrenulo u glavi. Odmah mi je bilo u glavi da mi se svi smiju i zezaju me a to mi je vec bilo poznato iz drugih škola. Za osam godina osnovne škole smo sedam puta selili pa sam dosta usput naucio. Odmakao sam se ja na sam kraj klupe da bar malo ublažim situaciju ali da necu tu da sjedim to  se nije smjelo reci.

Nije dugo potrajalo a mi smo pošli pomalo i pricati preko gumice i šiljila koje je ona uvijek zaboravljala kod kuce a ja uvijek imao kraj sebe. Na pocetku sam joj preko volje davao samo da što prije prodje zamjena ali kako je vrijeme prolazilo bila mi je sve više i više simpaticna. Pošli smo da se igramo skupa , zadacu da pišemo zajedno na velikom odmoru i malo po malo simpatija je bila sa obe strane.

Imala je dugu plavu kosu i izrazito plave oci ma stati pa gledati ali i jedan problem. Po rodjenju joj je bilo ustanovljeno da joj zglobovi nerastu ispravno pa je nosila na nogama stalno šine. Ostala djeca su je zbog toga provocirala u svakoj prilici i poslije izbjegavala ali meni to nije smetalo. Jedino što mi je stvarno smetalo je je to kad i ja zaboravim šiljilo tada je ona tražila od drugih da posudi. Zato sam se ja uvijek trudio da budem nezaboravan po tome pitanju.

Što bi se reklo polako ali sigurno postajala je moja simpatija i to prva i jedina tada. Ponekad sam znao i da nadrljam jer sam htio da se pokažem i dokažem kod nje. Njen otac je skupljao stari novac a i moj isto pa kad sam joj to ispricao sva je bila oduševljena. Naravno ja sam htio da joj par novcica pokažem pa sam od oca neprimjetno uzeo par komada. Kad sam joj pokazao njoj se toliko to svidilo da sam joj jednostavno morao pokloniti.

Naravno nakon izvjesnog vremena otac je to primjetio. Tada sam pravo nadrljao jer su to bili neki rijetki i skupi primjerci. Na kraju se sve izgladilo , ona je morala da sve vrati a ja sam morao sramotu progutati. Mislio sam da cu u zemlju propasti i da me nece htjeti više pogledati. To se nije dogodilo nego smo jos do kraja školske godine postali pravo nerazdvojni.

Moje kolege iz razreda su me zezali da imam curu ali mi to sad više uopšte nije bilo važno niti mi je smetalo. Možete da zamislite , držali smo se za ruku i poljubac sam cak dvaput dobio u obraz , jednom za rodjendan a jednom za novcice. Bio sam više nego ponosan na svoju prvu simpatiju. Došao je kraj školske godine i kada sam saznao da moramo opet seliti postalo mi je baš muka od tih selidbi.

Pokušao sam da se protivim toj ludosti ali ipak nije upalilo. Preselili smo ubrzo na drugi dio grada i citavo ljeto sam tamo išao biciklom. Bilo je daleko ali nije mi bio problem jednostavno ferije je bilo za igru i vožnju biciklom. Jednog dana kad sam došao cekao sam citav dan ali se ona nije više pojavila. Kasnije sam saznao da je i ona morala odseliti. To je tek bila tuga , nešto mi je jednostavno bilo ukradeno iz života.

Vrijeme je prolazilo a ja sam još par puta otišao na drugi kraj grada. Nadao sam se cudu da cu je možda opet sresti ali sve je bilo uzalud. Vracao sam se još tužniji i prazniji nego što sam otišao ali sam opet grabio prvu priliku da se istim ulicama provozam i gajio nadu u koju ni sam nisam vjerovao.

Vrijeme je prolazilo i upisao sam se u srednju školu. Taj dio grada naše igre nisam vise posjecivao a svoje osjecaje sam potisnuo negdje duboko. Bilo je bolje da ostanu tamo.  Srednja gradjevinska škola je to bila i taj sam dan na velikom odmoru izašao u dvorište sa ostalima.

 Odjednom sam ugledao predivnu plavu kosu koja jednostavno nije mogla da se nprimjeti. Ta kosa mi je jednostavno nešto poznata bila pa sam prišao bliže. Prilazeci sa ledja tiho sam rekao – Amela.

Okrenula se iznenadjeno kao i ja i zastala , bila je to ona........