(1055 svega rijeci u ovom textu)
(1065 Puta Citano)   

TU GDJE JE SVE POCELO

Dodirnuo sam lagano te široke štokove rukom. Polako sam prešao prstima preko izrezbarenog drveta , divan osjecaj preciznosti i nijeme ljepote. Te štokove je stolar pravio prije sedamdeset godina a možda i više u neko davno zaboravljeno vrijeme kada je rucni rad bio jedino što je cijenjeno. Dobar strucnjak je teško bilo biti ali što više gledam te šare  mora da ih je pravi majstor isklesao u to sam sad bio siguran.

Tu kucu je pravio tadašnji trgovac a kako sada gledam nije žalio ni na materijalu ni na parama. Vidi se da je do sada slabo šta sanirano ali to što je dosada uradjeno bilo je pravo strucno i prvoklasno napravljeno. Stropovi su jako visoki moracu malo da ih spustim a gledam i malter je posao otpadati poslije toliko godina krecenja gulio se sam.

Bice dosta da se radi  ali prvo želim još jedan ulaz i da kucu pegradim na svoj i djedov dio. Moje mišljenje je da je najbolje od samog pocetka nastupiti sa posebnim ulazom tako je zagarantovano da ce biti manje problema.

Sada mogu samo reci da sam bio zadovoljan sa ishodom razgovora sa djedom i ocem. Poslije kratkog objašnjenja pristali su na moju ideju i dogovorili smo se da cemo ubrzo taj dio kuce prepisati na mene i da onda mogu poceti sa radovima.

Sad vidim što se kaže tek kad sam prišao izbliza da ce biti puno tu da se radi ali to mi nije predstavljalo neki problem. Dosada vam još nisam ispricao pricu o toj kuci pa mislim da je vec došlo vrijeme i za tako nešto. Prica pocinje još prije prvog svjetskog rata. U gradu je bio jedan jako uspješan trgovac koji je sve pretvarao u novac. Novac mu je bio najvažniji u životu i jedina radost. Jedina zabava mu je bila navece da sjedi i broji koliko je taj dan zaradio.

Na njegovu srecu a i na moju mogu baš da kažem to nije dugo potrajalo. Upoznao je jednu djevojku kada je sklapao posao sa njenim ocem i jednostavno njen lik nije više mogao da izbaci iz glave. Kad je sklapao posao jednostavno nije više išao zbog posla nego samo nju da vidi. Bio je i sam iznenadjen šta se to u stvari sa njim dogadja tako da se može reci da je skoro izgubio na tom poslu jer mu je samo ona bila u glavi.

Izgubio je u poslu ali je dobio mnogo više zauzvrat. Dobio je ljubav a to nije mogao kupiti ni za sve pare ovoga svijeta. Dogovorio se sa njenim ocem da ce da je ženi a tu gdje ju je prvi puta ugledao obecao je da ce napraviti kucu. Svoje obecanje je i održao pa je tu vrlo brzo niknula kuca na sprat  od svojih dvijestotine pedeset kvadratnih metara. Za te prilike jako ogromna kuca , skoro nepojmljive velicine.

Glavni mu je ponos i umjece  bilo da je to prva kuca u gradu bila koja je imala unutrašnji  wc kako u prizemlju tako i na spratu. To je bilo prvi puta uživotu da nije žalio ni brojao pare. Želio je sve najbolje za novi pocetak i novu ljubav i po prvi put nije pitao pošto je nego samo kada ce biti gotovo jer po završetku kuce je dogovorena bila svadba.

Bila je to najbolja kuca u gradu a pricali su još dugo poslije svadbe da je bila pravo nezaboravna. Imali su samo jednu cerku i njoj je kuca pripala. Cerka se udala i ostala je tu da živi. Pred sam drugi svjetski rat bilo je jako teško živiti sastavljati kraj sa krajem tako da je cerka odlucila da donji dio kuce izda pod kiriju i da na taj nacin preživi nekako tu krizu.

Bila je to slucajnost ili možda je bolje reci sudbina da je moj otac tu stanovao sa svojom majkom pod kiriju. Tu su proveli par godina i odselili. Za vrijeme drugog svjetskog rata i bombardovanja porodica moga oca je bila smještena prinudno i to pogodicete baš u tu kucu. Poslije drugog svjetskog rata moj djed se raspitivao da nadje i kupi neku kucu jer je stambeno pitanje bilo pravi problem. Tada se mogao uzeti i dobar dugorocni kredit pa se djed dao na potragu za nekom povoljnom ponudom.

Poslije dužeg traženja naletio je na jednu kucu koja je bila jako velika i gazdarica  je htjela da proda samo donji dio kuce a u gornjem da ona živi. Mome djedu se to svidilo a eto bilo je i jeftinije pa je mogao i manji kredit da otplacuje. Pored kuce je bilo i pola zemlje na prodaju.

Pošto je za njega samog to i pored svega bio veliki zalogaj pitao je moga oca da odu pogledati tu kucu ako bi on bio zainteresovan pa da je popola kupe. Kad su otišli i pogledali kucu bila je to baš ta kuca od trgovca gdje je moj otac sa svojom majkom prije stanovao. Naravno da su se probudila sjecanja iz djetinjstva i nije prošlo dugo dobili su kredit od banke i kupili popola kucu. Tu su moji roditelji proslavili svadbu uz smijeh i veselje.

 Roditelji nisu tu dugo živili , možda godinu dana otprilike poslije moga rodjenja i odselili su za Banja Luku. U toj kucu su ostali djed i baka sami. Alma i ja smo se u toj kuci uzeli i tu je bila svadba. U vremenu kada nismo ni ja ni Alma radili tu smo proveli par divnih mjeseci u ljubavi , igri i planiranju kako dalje. Kada smo dobili posao i mi smo odselili odatle dalje ali eto sudbina je izgleda htjela da doselimo opet u Prnjavor i da se na neki nacin opet vratimo u tu istu kucu – tu gdje je sve pocelo.

Neznam da li vjerujete u sudbinu ali ja kad razmislim kud  god da smo krenuli , kud god da smo pošli opet su nas putevi doveli na isto mjestu u tu kucu.

Ona je stalno bila tu i cekala na nas.

Sada je samo još ostalo pitanje , vjerujete li u sudbinu……..