(1167 svega rijeci u ovom textu)
(1095 Puta Citano)   

LOGORAŠEVA PJESMA NEVIDJENOJ CERCI

U mojoj porodici je ljubav igrala veliku ulogu prije a i sada. Ako ste dosada procitali sve moje price mogli ste lako do toga zakljucka doci i da vam niko ništa nekaže. Zašto je to tako neznam ni sam ali je bilo puno i nesretnih ljubavi , uzaludnih borbi za srecom i u mojoj familiji. Moguce je da sam zato i sam postao ovisnik od ljubavi , neznam  vam reci da li su geni ili nesto drugo , ali bio bih nesretan da je drugacije u životu ispalo. U svakom slucaju naucio sam prvo da gledam na ljubav i osjecaje jer ako njih nema onda taj život nevrijedi više ništa. Onda nismo ništa drugo nego mašine. Nego mislim da je vrijeme da vam nastavim pricu gdje sam juce stao.

Moj djed je inace bio covjek od rijeci i to je ono što mi je drago da sam od njega prihvatio i zadržao do danas. Od njega sam naucio i toga sam se uvijek držao u životu da svoju rijec netreba olako davati ali ako je dadnemo treba je se držati. Postoji samo jedan jedini razlog zbog kojeg treba prekršiti zadanu rijec a to je kad je život u pitanju moj ili neciji drugi. Onda mogu svoju rijec da pogazim svijetlog obraza i da mi nebude žao ni krivo. Bilo je svega sa mojim djedom i dobroga i lošega ali kad sve saberem i oduzmem drago mi je što sam ga poznavao.

Taj moj djed je bio iz siromašne porodice ali je upoznao djevojku iz bogate familije , moju baku. Za razliku od njegovog mladjeg brata uspio je da se sa njom oženi ali moram reci da je baka više letila za njim nego on za njom. Bio je jako zgodan pa su sve cure iz sela trcale za njim. Baka je bila ljubomorna pa je sve te cure sacekivala da ih malo poplaši.

Nekidan mi je baka ispricala da je bila jedna kojoj nije bilo dovoljno prijetiti nego je i dalje salijetala djeda. Dok bake nema podje se motati oko djeda i nije pomagalo više govoriti i prijetiti. Da bi se te dosadne udavace riješila smislila je pravi plan. Navece ju je sacekala na jednom mosticu preko obližnjeg potoka. Na sredini mostica je zauzela poziciju pa nije bilo bježanja ni lijevo ni desno od ograde i onda ju je malkice premlatila tako da je zapamtila za citav život poruku.

Kada mi je to ispricala ja sam se otkacio od smijeha jer nisam vjerovao da je ona bila sposobna za tako nešto. Doduše ja sam je sada gledao ovim ocima ali nesmijemo zaboraviti da je i ona tada bila mlada. Nisam znao do skora da je baka tako opasna bila jer kad mi je to ispricala imala je osamdeset godina. Sve u svemu baka je izborila pravo na djeda sa svim mogucim sredstvima. Neposredno prije drugog svjetskog rata su se i uzeli. Da vas samo podsjetim to je ona baka što je Daniela iznijela iz bolnice.

Baka je ostala trudna kada je djed dobio poziv za opštu mobilizaciju. , Hitler je napao na staru Jugoslaviju. Ta mobilizacija je bilo takvo rasulo da se nije znalo ni ko pije ni ko placa. Ogromne duge kolone vojnika napola obucenih u vojnicke uniforme su se vukle po ulicama a Njemci su mitraljirali po njima iz aviona. Neki su imali samo puške ali bez municije , neki samo gornji dio a neki donji od uniforme. Prvo su ih poslali za Doboj a onda za Banja Luku i to sve u koloni pješice , nepregledne kolone ljudi u rasulu.

Kada su se viš oficiri jedno jutro samo izgubili u vidu magle bili su tu vec Njemci koji su ih opkolili. Na licu mjesta su ih i razoružali ako se tako nešto može reci jer nije ni jedan metak bio ispaljen. Pola su pobili odmah tu ko stoku i zatrpali u masovne grobnice. Moj djed je sa ostatkom bio otpremljen u logor Mathauzen. Ovo sve vam mogu pricati jer mi je baka sada posudila njegov dnevnik na citanje. Tu su sve imena i prezimena ljudi sa kojima je bio i koji su mu pomagali i odmagali. Tu u Mathauzenu su ih mucili na sve moguce nacine.

Djeda su skinuli golog u bunker i polijevali vodom svaki sat u sred zime da bi vidili koliko ce izdržati. Imao je srecu jer je poznavao jednog logoraša koji je uskakao izmedju dolazaka Njemaca i pokrivao ga dekom rizikujuci svoj život. To je ovako izgledalo pretuku ga poliju hladnom vodom i dodju opet za dva sata pa ispocetka , dan i noc. Tu su bila svakodnevna batinjanja i probe koliko covjek može bez hrane da izdrži i ostala mucenja koja nebih sada nabrajao. Slucaj je htio da ga odrede na radnu obavezu kao pekara inace vjerovatno nebi preživio tu torturu.

Kod pekara je dobio svoje prvo pismo u zarobljeništvu gdje je saznao da je dobio cerku u Bosni. Svako jutro je dolazio stražar i pod oružjem ih odvodio u pekaru da rade a navece ih vracao opet u logor. Njemci nisu imali puno muškaraca jer ih je vecina bila na frontu pa je to i pomoglo da logoraši moraju raditi. Baka mu je slala preko crvenog krsta pakete i pisma. Za sve vrijeme u zarobljeništvu dobio je samo jedno pismo i jedan paket.

Valjda je sudbina htjela da dobije baš to pismo iz koga je saznao da je dobio cerku. Taj jedan paket što je dobio bio je napola prazan , sve je vrijednije bilo izvadjeno. Bilo mu je drago što je dobio cerku da je plakao od dragosti ali ga je to pismo ujedno i potreslo jer je nije mogao ni viditi ni zagrliti. Stražar je vidio da place pa ga je još kundakom puške oborio na zemlju , zatvorenici nisu smjeli plakati to je stoka bez duše kako je rekao.

Napisao je pismo i pjesmu pod nazivom – logoraševa pjesma nevidjenoj cerci. Kradom je pismo ubaceno i sudbina je htjela da to pismo baka i dobije. Cuvala je to pismo kao nešto najsvetije i citala ga kad god je mogla. Kad god joj je bilo teško pismo je bilo tu. Pismo postoji i danas kod nje i ja sam ga licno citao. Danas kad sam je priupitao za sadržaj toga pisma izrecitovala mi je u dahu to najbolje cuvano pismo u životu. Znala ga je napamet.

Poslije kapitulacije Njemacke djed je uspio iz Austrije pješke da dodje kuci. To vam je isto posebna prica ali nebih sada htio o tome. Kada je došao kuci cerka je stalno pitala ko je ovaj ciko i stalno je bježala od njega. To mu je bilo najteže od svega jer se dijete jednostavno bojalo cike koji je preko noci banuo u njihove živote i još htio i da ostane sa njima.

Vremenom je odnos postajao bliži ali i danas kad popricam sa majkom osjeti se nekakva barijera koja je postala vremenom nevidljiva ali je još uvijek tu. Nakon cetiri godine rata uz puno srece i opasnosti ipak je na kraju ljubav pobijedila. Mozda je slucajnost što je živ ostao ali imao je u šta da vjeruje i to ga je održavalo u životu – vjerovao je u ljubav.