(1222 svega rijeci u ovom textu)
(981 Puta Citano)   

IDI SINE , SAMO IDI I NEOKRECI SE

Noc nas je uveliko zatekla na putu za Ljubuski. Pozvao nas je moj kolega da dodjemo na par dana. Dugo smo odbijali jer nismo imali vremena ali eto dodje i ovaj dan kada smo ipak uspjeli nekako da olucimo za puo. Sinoc smo baš što se ono kaže dobro zaglavili na terasi. Vino , raspoloženje  , meza i pjesma , sve se sastalo i eto ostadosmo sve do polaska autobusa. Sad sam se tek sjetio da nas je djed upozoravao da danas putujemo ali nema veze vrijedilo je. Gledam kako ovo moje dvoje lopova baš slatko spavaju. Nije ni cudo jer smo poslije terase direktno u autobus otišli.

Lijepo ih je bilo viditi kako su baš zašecerili u svojim snovima. Gledam kroz prozor svjetla u daljini kako prolijecu i gube se negdje u tami. Jednostavno ih proguta noc i nestanu kao da nikada nisu ni postojali. Sjedim vjerovatno jedini još budan osim šofera i nešto razmišljam. Oboje radimo u stalnim radnim odnosima , Alma predaje u školi a tu su i rukavice oko kojih se oboje zanimamo. Ovo je baš vrijeme kada nemoramo više na svaki dinar da vodimo racuna. Vrijeme kada je i nama napokon krenulo. Doduše nista nam nije palo sa neba nego smo sve zaradili sa svojim radom.

Oko mene je sve više dolazila tišina primicala se i ušuškavala. Svi spavaju u autobusu. Vozac je svjetla prigušio i pustio neku tihu muziku. Primjetim da i meni glava polako postaje teška i kapci kao od olova pretežui vuku nadole. Još se jedino sjecam da sam spustio glavu i zaspao.

Progledao sam i primijetio da je tako iznenada oko mene sve crno postalo. Našao sam se kao u nekoj tamnoj beskrajnoj prostoriji bez zidova i plafona. Bila je to pravo gluha tišina koja ni zvuk nepropušta da prodje kraj nje. Okrenuo sam se oko sebe. Sam sambio  i nigdje nikogaoko mene. Na desnoj strani ugledao sam jako svjetlo. Izgledalo je kao tunel u noci iz koga kao reflektor svjetlo zraci. Pošao sam prema tome svjetlu ali su mi noge kao olovo teške bile pa sam brzo odustao i krenuo na lijevu stranu.

Odjednom sam se našao kod moga djeda u sobi. Bio sam baš iznenadjen otkud ja sad tu kad u podsvjesti osjecam da sam negdje drugo. Leži kao da je bolestan u krevetu i zove me. Pokušavam da mu se odazovem ali nemogu ni glasa pustiti. Pitam se kako me nevidi kad sam tu kraj njega. Odjednom kao da sam se sjetio da me neko ceka krenuo sam prema izlazu iz kuce. Jednostavno osjecam da moram sada da izadjem iz kuce.

Pred kucom stoji baka, ona što je umrla i pokazuje mi rukom da podjem za njom. Interesantno je da sam bio svjestan da je ona umrla ali strah nisam nikakav osjecao. Krenuo sam za njom i odjednom smo se našli na nekoj livadi. Lijep je suncani dan i nije više tako tiho kao dosada. Okolo su sve neke visoke planine , ptice cvrkucu , obližnji potok žubori , ma pravi raj za oci i uši.  Idi sine , samo idi i nemoj da se okreces rece baka i kad sam pogledao u njenom pravcu nije je više bilo.

Krenuo sam polako tom livadom i naišao na asfalt na kome je nešto pisalo. Malo me to zainteresovalo pa sam prišao i pogledao šta to u stvari piše. Velikim žutim štampanim slovima je pisalo HDZ. Šta li sad to znaŠta li sad to znaci pitao sam se.  Pošao sam dalje dok nisam prešao preko puta i tada se iznenada sve umirilo. Prvo iz daljine cujem neko zviždanje pa eksplozije.

Sve više se primice i oko mene pocinju da padaju granate ko na nekom manevru. Svuda je dim vatra gori , plac se cuje neka vriska. Okrecem se oko sebe i nevjerujem svojim ocima , kao da je rat oko mene. Neko leži na zemlji. Pokušavam da se sagnem i podjem padati i kroz glavu mi brzo prolijecu slike vino , gitara , duga , bolnica , granate , djed , i opet beskonacno padanje.

Otvaram oci i ugledam Almu kako me pokušava buditi. Kaže stigli smo u Mostar i moramo izlaziti. Okrecem se  i gledam oko sebe. Još mi nije jasno gdje sam ja to u stvari. U ušima još bubnjaju eksplozije i sad mi polako dolazi šta sam sve sanjao. Mahinalno se pipam po celu i primijetim da sam sav mokar. Alma me priupita jesu li opet loši snovi bili ili je vino krivo što sam tako problijedio. Ma reko moji snovi me ponekad više umore nego da sam kanale kopao.

Skoci Alma i pita da joj ispricam šta sam ovaj puta sanjao. Kažu da snove nevalja pricati odmah isti dan pa sam joj to i rekao. Nije više navaljivala ali sam joj morao obecati da cu joj sutra sve natenane ispricati još uz jutarnju kafu. Izvadio sam kofer iz autobusa i pogledao na sat. Skoro cetrdesetpet minuta je autobus ranije došao. Zato ni moj kolega nije još bio došao. Pogledao sam preko puta i primijetio jedan simpatican kafe bar. Pogled mi se srete sa Alminim. Nasmijali smo se jer smo isto pomislili. Sjeli smo i popili kafu koja mi je baš prijala a ubrzo je i kolega došao.

Audi osamdeset nije bilo loše imati u to vrijeme , pomislio sam dok sam trpao stvari u gepek. Moj kolega , dobrocudna grdosija od stotinudvadeset kila stalno je nešto provaljivao. Šalio se lupao svašta i smijao se i prije nego što smo mi onako pospani shvatili u cemu je uopšte stvar. Baš se zarazno smijao tako i da ništa nije pricao covjek bi se morao smijati samo kad ga cuje. Kada smo bili blizu Ljubuškog prestao je na momenat da se smije i upozorio nas ozbiljnim glasom na par stvari.

Kaže ako budemo izlazili u grad , a vjerovatno da hocemo , da pazimo šta pricamo da nebi kome u oci upali pa da još dobijemo batina. Gledam ga stotinudvadeset kilograma pa ako se on koga boji šta ima ja da kažem. Upozorio nas je da je sad baš neki nacionalizam ovde zavladao i da je bolje kloniti se gužve.

Još kaže ako na putu budemo kakve parole citali da se uopšte neuznemiravamo jer je to ovde sasvim normalno postalo , nešto kao moda koju vecina prati. Bitno je nikoga neprovocirati namjerno i niko te nece ni dirati. Mali osjecaj nesigurnosti nam je uspio uliti , ali pošto mi inace nikoga nediramo niti provociramo nisam se baš puno ni zabrinuo. Eto kaže sada cemo baš naici na jedan tekst na putu pa pogledajte kako to izgleda. Pogledao sam u tom pravcu.

Oci su mi zastale jer je velikim žutim štampanim slovima bilo napisano  “HDZ”. Sjedio sam kao ukopan bez rijeci otvorenih usta. Odjednom kao da mi se pola kuce srušilo na ledja. Kolega me pukao po ledjima svojom malom rucerdom i kaže da to nije ništa i nema razloga za paniku. Nema potrebe da se prepadamo jer je on uvijek sa nama. Pogled mi se sreo sa Alminim. Nismo progovorili ni rijeci ali sam vidio da joj je jasno da su moji snovi opet tu sa nama prisutni.

A šta da mu pricam , potvrdio sam mu da to nije ništa dok smo se polako zaustavljali pred njegovom kucom……..